Na stranu salinitet na nepcu, još s prethodnom berbom pa i 2011. Jerkovićeva Kujundžuša nije imala identičnu "kamenu toničnost" i "svirepu mineralnost" kao berbe cca 2007-2010.

Zašto je to i dobra i loša vijest? Dobra je zato što to očito nema isključive veze s preranim odlaskom čovjeka kojeg danas mogu oslovljavati "starim Jerkovićem" obzirom da sinovi ozbiljno nastavljaju tradiciju iznimnih standarda.

Uvjetno "loš" signal je zato što je tanka linija između bljutavosti tolikih voćnih Pošipa koji više sliče Malvaziji negoli Dalmaciji i vina "di sasso" poput Jerkovićevih 2007-2009 koje uspostavljaju komparacije s nekim minimalističkim remek djelima ;-)

Linija je tanka jer Kujundžuša nije opulentno vino s mjerljivim vrijednostima takvih razina da bi svaki enolog a priori ocijenio potencijal "vrhunskim" :-) ostvarujući time prostor za manipulaciju u oblikovanju još jednog vina po receptu.

Kujundžuša nije niti rašireni Debit čiji težački karakter čak i s najboljih terroir-a navodi današnju publiku naviklu na snažne stimulanse da uopće ne doživljavaju takvu aromatiku i zaboravljaju smisao vina na stolu.

Međutim, Jerkovićeva je Kujundžuša, kao i sve ostale uz veće ili manje razlike, ipak moderna Kujundžuša, a ipak sa zamjetnim obilježjima godišta. S tim da je Jerkovićeva još uvijek najuvjerljivija.

Ovo je vino odavno moja "preporuka", ali zbog uskraćene dostupnosti (ne znam gdje se trenutno u Zagrebu može kupiti boca?!?) je ne mogu dodijeliti.