| Iznimna vrijednost Špirančeva Vodiča kroz Vina Hrvatske |
| Utorak, 11 Kolovoz 2009 13:15 | |||
|
Saša Špiranec, koji je svoj prvi Vodič izdao 2007., i njegovi kušači Leo Gracin, Karin Kovačević Ganić, Marin Matošić i Slaven Jelišić, otvorili su, naslijepo kušali i ocijenili više od 780 butelja vina doslovno svih hrvatskh vinara koji se nalaze na tržištu. Uz precizne organoleptičke opise vina, Špirančev vodič donosi i temeljne podatke o većini proizvođača, uključujući i broj hektara pod vinogradima. Špirančev Vodič za 2009. godinu u stanovitom je smislu kanonizirao već uspostavljenu hijerarhiju na hrvatskoj vinskoj sceni, pa je tako, i u ovoj knjizi, Bodren najviše ocijenjeni vinar, Coronica i Matošević dobili su najbolje ocjene u Istri, Plenković i obitelj Bura-Mrgudić u Dalmaciji, dok je Roxanich najbolje ocijenjeni novi proizvođač. No, osim te, očekivane kanonizacije, Špirančeva je knjiga osobito vrijedna jer upozorava na dobre vinarije iz istočne i sjeverozapadne Hrvatske, koje se još nisu uspjele nametnuti na nacionalnoj sceni (i čija su vina, i zato, značajno jeftinija od dalmatinskih). Jedina ozbiljnija zamjerka Špirnačevom vodiču tiče se jednog od kriterija ocjenjivanja. Čini se, naime, da Špirnačevi kušači previše vole razne manifesrtacije barriquea, od zadimljenosti i vanilije, do glatkoće i punoće. Naime, čak stotinjak vina, koja su dobila četiri ili pet zvjezdica, prošla su kroz novo ili polunovo drvo. S jedne strane, to je posljedica fenomena novih vinskih zemalja, kako ga je lijepo bio objasnio veliki britanski vinski pisac Oz Clarke, konstatirajući da sve zemlje s novom vinskom industrijom prolaze kroz intenzivno barikirani tretman: skoro svi njihovi vodeći prozivođači inzistiraju na barriqueu, dok i njima i njihovim kupcima to ne postane dosadno. I uniformirano. S druge strane, uistinu je neobično da su neka vina, s kojima sami njihovi proizvođači i enolozi nisu osobito zadovoljni, poput bijelog Meneghettija, izborila tako visoke ocjene. Još je neobičniji slučaj Roxanichev chardonnay Milva, koji se, baš kao i bijeli Meneghetti, može najlakše opisati kao tekuće drvo, a koji je dobio pet zvjezdica. Ovdje, dakle, nije riječ o različitosti u ukusima, nego u temeljnom kriteriju: mislimo li da vino u kojem dominira drvo, a koje nema veliki potencijal odležavanja da bi jednom apsorbiralo to drvo, zaslužuje najviše ocjene. Slične se zamjerke mogu iznijeti i kada je riječ o kriterijima po kojima su ocjenjivani crni pinoti. No, sve su takve zamjerke tek načelne naravi, i nipošto ne umanjuju iznimnu vrijednost Špirančeva Vodiča kroz Vina Hrvatske. Riječ je o knjizi koju bi morao kupiti svatko tko voli vina, tko se želi razumjeti u vina, i, svakako, svatko tko se bavi restoranskim biznisom. Davor Butković Pregleda: 472 Komentari (0)
 Napišite komentar
|
RSS feed komentara
