Iznimna vrijednost Špirančeva Vodiča kroz Vina Hrvatske

Vodič kroz vina Hrvatske za 2009. golem je, sistematski i stručno obavljen posao, koji na jednom mjestu kategorizira gotovo sva imalo relevantna hrvatska vina, ne računajući pjenušce (koji ionako predstavljaju minorni dio domaće vinske produkcije).

Saša Špiranec, koji je svoj prvi Vodič izdao 2007., i njegovi kušači Leo Gracin, Karin Kovačević Ganić, Marin Matošić i Slaven Jelišić, otvorili su, naslijepo kušali i ocijenili više od 780 butelja vina doslovno svih hrvatskh vinara koji se nalaze na tržištu.

Uz precizne organoleptičke opise vina, Špirančev vodič donosi i temeljne podatke o većini proizvođača, uključujući i broj hektara pod vinogradima.

Špirančev Vodič za 2009. godinu u stanovitom je smislu kanonizirao već uspostavljenu hijerarhiju na hrvatskoj vinskoj sceni, pa je tako, i u ovoj knjizi, Bodren najviše ocijenjeni vinar, Coronica i Matošević dobili su najbolje ocjene u Istri, Plenković i obitelj Bura-Mrgudić u Dalmaciji, dok je Roxanich najbolje ocijenjeni novi proizvođač.

No, osim te, očekivane kanonizacije, Špirančeva je knjiga osobito vrijedna jer upozorava na dobre vinarije iz istočne i sjeverozapadne Hrvatske, koje se još nisu uspjele nametnuti na nacionalnoj sceni (i čija su vina, i zato, značajno jeftinija od dalmatinskih).

Jedina ozbiljnija zamjerka Špirnačevom vodiču tiče se jednog od kriterija ocjenjivanja.

Čini se, naime, da Špirnačevi kušači previše vole razne manifesrtacije barriquea, od zadimljenosti i vanilije, do glatkoće i punoće.

Naime, čak stotinjak vina, koja su dobila četiri ili pet zvjezdica, prošla su kroz novo ili polunovo drvo.

S jedne strane, to je posljedica fenomena novih vinskih zemalja, kako ga je lijepo bio objasnio veliki britanski vinski pisac Oz Clarke, konstatirajući da sve zemlje s novom vinskom industrijom prolaze kroz intenzivno barikirani tretman: skoro svi njihovi vodeći prozivođači inzistiraju na barriqueu, dok i njima i njihovim kupcima to ne postane dosadno. I uniformirano.

S druge strane, uistinu je neobično da su neka vina, s kojima sami njihovi proizvođači i enolozi nisu osobito zadovoljni, poput bijelog Meneghettija, izborila tako visoke ocjene.

Još je neobičniji slučaj Roxanichev chardonnay Milva, koji se, baš kao i bijeli Meneghetti, može najlakše opisati kao tekuće drvo, a koji je dobio pet zvjezdica.

Ovdje, dakle, nije riječ o različitosti u ukusima, nego u temeljnom kriteriju: mislimo li da vino u kojem dominira drvo, a koje nema veliki potencijal odležavanja da bi jednom apsorbiralo to drvo, zaslužuje najviše ocjene.

Slične se zamjerke mogu iznijeti i kada je riječ o kriterijima po kojima su ocjenjivani crni pinoti.

No, sve su takve zamjerke tek načelne naravi, i nipošto ne umanjuju iznimnu vrijednost Špirančeva Vodiča kroz Vina Hrvatske.

Riječ je o knjizi koju bi morao kupiti svatko tko voli vina, tko se želi razumjeti u vina, i, svakako, svatko tko se bavi restoranskim biznisom.

Davor Butković