Vrhunska vina na daljinsko upravljanje

Ovo izgleda kao nuklearka”, rekao je Darije Petković dok nas je Michele Jermann, sin velikog Silvija Jermanna, vodio kroz kilometre debelih čeličnih cijevi koje osiguravaju optimalnu temperaturu u podrumima u novoj obiteljskoj vinariji u srcu Friulija, udaljenog petnaestak minuta vožnje od starog podruma/hangara.

Tu su u mjestu Farra d’Isonzo Jermanni u ranim sedamdesetim počeli stvarati svoje malo i ugledno carstvo bijelih vina.

Ono što smo vidjeli u high-tech vinariji ispod vinograda Capo Martino, po kojem se zove jedno od četiri prestižna Jermannova vina, načelno se ne očekuje od obiteljske vinarije. Kada neka golema korporacija u novi pogon uloži desetke milijuna eura, to je O. K. jer korporacije proizvode desetke milijuna boca vina, kontoliraju njihovu prodaju, ulažu puno u marketing i relativno brzo mogu vratiti investiciju.

Obitelj Jermann, pak, proizvodi oko osamsto tisuća boca vina, zasad nema odjel za marketing i ne namjerava se širiti:

”Mi danas imamo 115 hektara vinograda. U ovom području teško da možemo kupiti još koji hektar”, kaže Michelle Jermann, mršavi student poljoprivrede, koji će od svog oca jednom naslijediti vođenje obiteljskog biznisa. “Mi se, dakle, nećemo fokusirati na povećanje proizvodnje, nego na unapređenje kvalitete.”

Dok smo obilazili tu veliku high-tech tvornicu vina, koja obuhvaća 9000 kvadrata (a rekli su nam da je gospodin Petković prvi fotograf kojem je dopušteno da slika unutar vinarije), jedino pitanje na koje Jermann nije želio odgovoriti jest veličina investicije.

Nježne preše za grožđe

Međutim, gotovo smo sigurni da se radi o više desetaka milijuna eura, uloženih u postrojenje koje izvana izgleda kao golema planinska kuća, a iznutra kao futuristička scenografija za proizvodnju vina u, recimo, 22. stoljeću.

Grožđe se dovozi na stražnji plato vinarije, ispod samog vinograda Capo Martino, gdje se ubacuje u velike čelične “dimnjake” (za pojedina vina grožđe se prije sortira), kroz koje gravitacijom ulazi u preše. U vinariji su tri velike horizontalne, pneumatske preše koje rade, naglašava Jermann, “vrlo, vrlo nježno, to je ključno za karakter naših vina”.

Zatim se mošt seli u velike tankove od inoksa (pojedini imaju zapreminu od 150 hektolitara) gdje fermentira i gdje vino odleži.

Dio vina poslije se premješta u najfascinantniji dio kompleksa: u četiri odvojena podruma za dozrijevanje.

Obitelj Jermann, uz niz finih i jednostavnih jednosortnih vina, proizvodi i četiri vrhunska “crua”: Vintage Tuninu, koju je Decanter uvrstio među dvadeset najvažnijih talijanskih vina uopće (i čija je berba 2006. ušla među 50 najboljih svjetskih vina Wine Spectatora za lanjsku godinu), zatim Capo Martino iz istoimenog vinograda, pa barikirani chardonnay Dreams te crno vino od lokalne sorte pignolo.

Svaki od četiri Jermannova “crua” u novoj je vinariji dobio zasebni podrum, s različitom arhitekturom (s obzirom na raspored bačvi) i s različitim temperaturnim i klimatskim uvjetima.

Podrum za Dreams, u kojem su poredane male bačvice od 225 litara, uzak je i duguljast, a podrum za Tuninu, koja odležava u impozantnim austrijskim bačvama, kapaciteta od šest do osam tisuća litara, visok je, širok i prozračan.

Na gornjim razinama science fiction planinske kuće u Friuliju, s čijeg se trećeg kata može namještati temperatura i vlaga u bilo kojem od podruma, nalazi se velika dvorana za prijeme, kongresna dvorana, jedno dvije kuhinje i kušaonica.

Kušaonica, međutim, još nije u funkciji:

”Zasad ne primamo posjetitelje”, kaže Michele. “Moj je otac apsolutni perfekcionist. On je, zapravo, još više od perfekcionista: pa kako kušaonica još nije u posve perfektnom stanju, vinarija je zasad zatvorena za javnost.”

“Perfekcionist” Silivo Jermann ispričao se što nas nije mogao primiti, ali bio je na putu u Sjedinjenim Državama.

Silivo Jermann, Talijan ponosan na svoje austrijske korijene (Jermanni su u Friuli došli iz Gradišća 1881. godine), jedan je od prvih vinara iz te regije, koji su stekli svjetsku reputaciju.

Dva pola vinske filozofije

Može se, donekle, reći da Silvio Jermann i talijanski Slovenac Joško Gravner, čija je vinarija desetak kilometara udaljena od Jermannove, predstavljaju dva suprotstavljena pola vinske filozofije u Friuliju.

Dok su Gravnerova vina eksperimentalna, tvrda, posve jedinstvena, pomalo neprijateljska i naizgled nekomercijalna, Jermannova su vina savršeno ispolirana, široka, uglavnom lako razumljiva (osim neobičnog Capo Martina), ali opet gotovo jedinstvena i stilski jasno prepoznatljiva.

Osim što je uspostavio iznimno visoke standarde u proizvodnji bijelih vina, Jermann je bio jedan od onih talijanskih vinara koji su, što zbog marketinških, što zbog kompliciranih zakonskih razloga, vinima počeli davati “fantazistička” imena.

Tako je chardonnay Where the dreams have no end, koji se danas zove Were dreams, now just a wine, dobio naziv po pjesmi U2-a, omiljenog Jermannova benda, Where the streets have no names.

Vintage Tunina, danas najpopularnije Jermannovo vino, kupaža u kojoj veliku ulogu igraju rebula i istarska malvazija, nazvano je, pak, prema jednoj od Casanovinih ljubavnica.

Dok smo u maloj kuhinji ručali pršut iz njihove sušionice (pršut suše 30 mjeseci), maneštru s povrćem i grahom iz njihovih vrtova te neku mješavinu gulaša i govedine a la wild, kušali smo sedam ili osam Jermannovih vina iz recentnih berbi, koja su mi uglavnom poznata bilo iz Zagreba, bilo iz londonskih i venecijanskih restorana, te jedno koje dosad nisam kušao.

Iako u Jermannovu portfoliju bijela vina zauzimaju više od 90 posto ukupne prozivodnje, najviše me se dojmilo to jedno, crno, koje se, nažalost, uopće ne izvozi.

Riječ je o “riserva” varijanti pignola, sorte koja se, sveukupno, u Friuliju uzgaja na samo pedesetak hektara, iz berbe 2004. Tog je pignola, opako gustog, koncentriranog, a istodobno elegantnog, bilo za samo četiri tisuće buteljki. Zato se i ne izvozi.

Jermanni više od pedeset posto svojih vina prodaju u Italiji. Druga dva bitna tržišta su im Sjedinjene Države i Velika Britanija.

“Kriza nas zasad ne pogađa. Prodaja nam je pala jedino u Rusiji”, kaže Michele Jermann, objašnjavajući kako je u talijanskom mentalitetu da i u teškim vremenima troše na fine stvari.

Jermanni, zasad, nisu pogođeni krizom, među ostalim, i zato što već pet godina nisu dizali cijene svojih vina, što je relativno neobično, budući da su baš u proteklih pet godina, sve do početka krize, cijene finih vina u svijetu bilježile konstantan rast. Priča o uspjehu Silvija Jermanna priča je zapravo o kombinaciji vizije i sretnih okolnosti.

Vinograd oru konji

Silivo Jermann definitivno jest vizionar: u osamdesetim godinama bio je jedan od onih koji su stvarali novi imidž talijanskih, ne samo friulanskih, bijelih vina, u prvom desetljeću ovog stoljeća posvetio se stvaranju tehnoloških uvjeta za postizanje najviše moguće kvalitete, a sada je, u skadu s duhom vremena, krenuo prema proizvodnji “prirodnih” vina, pa tako konji, a ne traktori, oru vinograd za pignolo, dok se jedno Jermannovo bijelo vino, koje se puni poglavito za potrebe lokalne biskupije, proizvodi potpuno bez sumpora.

Pitao sam, naravno, kako se to vino tehnički može održati, na što su mi odgovorili:

”Morate ga brzo popiti… A, u krajnjoj liniji, ocat je prirodni kraj životnog toka svakog vina.”

Kada je, pak, riječ o sretnim okolnostima, Jermann se pojavio na sceni u vrijeme kada je Italija u sferi lifestylea postajala prestižno popularna na velikim zapadnim tržištima.

Posve grubo rečeno, Jermann i Gravner uvrstili su se među zvijezde, jasno, drukčijeg značaja i u puno manjem opsegu, istodobno kada i Armani i Versace.

Jermann i Gravner, kao i drugi vrhunski vinari iz tog područja (Felluga, Schiopetto), ponudili su drukčija, dotad netipična talijanska bijela vina, koja su dobro prihvaćena i u svijetu i kod kuće i koja su, među ostalim, izvršila znatan utjecaj na najvitalniji dio slovenske vinske indutrije, dakle na vinarije s druge strane granice, u slovenskim Brdima. Silvio Jermann dobar je prijatelj Marjana Simčiča, jednog od vodećih slovenskih vinara.

d. butković [jutarnji.hr]