Osim što je njezino ime (ne)namjernom pogreškom domaćih, međunarodnih političkih snaga i medija emigriralo iz većine službenih obraćanja, priopćenja, novinskih natpisa, ime Hercegovina više se ne spominje u na prvi pogled poprilično benignoj, ali tradicijski vrlo osjetljivoj tematici, a to je proizvodnja vina.
S enoloških karta svijeta, na kojim se sve više pojavljuju i vina uzgojena na prostoru Bosne i Hercegovine, umjesto tradicionalnog stoljećima uvriježenog pridjeva hercegovačka vina, ili hercegovačka Blatina, hercegovačka Žilavka, sad se koriste novoskrojene, nepripadajuće terminološke kovanice kao što su bosanska Žilavka ili bosanska Blatina.
Premda domaća javnost zna da u Bosni zbog zemljopisnih i klimatoloških uvjeta ne postoji niti jedno respektabilno vinogorje na kojem bi se uzgojilo neko kvalitetno bosansko vino, na nedavnoj promociji vina u Americi, hercegovačka Blatina predstavljena je kao bosanska.
Zamislite da se u Europskoj uniji ili Sjedinjenim Američkim Državama istarska malvazija promovira pod etiketom pelješka ili slavonski kulen pod etiketom dalmatinski.
U poduljem natpisu jednog američkog kolege (stručnjaka iz područja enologije), posvećenog premijernom dolasku hercegovačke Blatine na američko prodajno tržište, i to za 12 dolara po butelji, Bosna je stavljena kao oznaka njezina geološkog podrijetla. Ovaj lapsus mogao bi se pripisati neupućenosti američkog novinara, ali da se promocija nije radila u režiji Zajednice iseljenih Bošnjaka u St. Louisu.
Uzalud su novinarski opisi da se dobre kapljice vina, medu kojima je na najpoznatija Blatina, proizvode u južnim sunčanim dijelovima Bosne i Hercegovine, opet se (ne) namjerno omaknuo naziv bosanska Blatina.
Naravno, slučaj u St. Louisu, nije izoliran jer većini restorana diljem Europe koji u svojim vinskim kartama imaju zastupljena vina iz Hercegovine nose oznaku "Wine from Bosnia". Vinari na ovakvu terminološku pojavu još ne reagiraju jer se vode pragmatičnim interesom da je u cijeloj priči najvažnije zaraditi.
Ali što rade turistički zajednice, predstavnici vlasti i njihovi resori čiji je zadatak točno promovirati zemljopisno podrijetlo svojih proizvoda. Ovo više nije političko niti terminološko nego pitanje od gospodarske važnosti za cijelu Bosni i Hercegovinu, ako želi da uđe u punopravno članstvo Europske unije.
Sve robne marke - od hercegovačkih vina, do glamočkog krumpira ili Vlašićkog sira - ako žele biti izvozni artikl, morat će biti brendirane, odnosno zaštićene kao autohtona robna maraka. Na tom vrlo osjetljivom području, unatoč postojanje zakona, kao i Instituta za intelektualno vlasništvo, ne rade ništa niti vlast, a niti oni kojih se to najviše tiče - proizvođači.
Na razni Bosne i Hercegovine uopće ne postoji nikakva državna strategija koja bi ispravila ovakve pogreške, o čemu ovisi, a još će više ovisiti konkurentnost robnih marki iz BiH.
