Vinarija Pavlomir

Vinarija Pavlomir, na čijem je čelu obitelj Miroslava Palinkaša, već više od četvrt stoljeća revitalizira uzgoj grožđa i proizvodnju vina Vinodolske doline. Četrdesetak hektara zemlje koje vinarija obuhvaća u Novom Vinodolskom, danas je neizostavan dio turističke ponude, dok o kvaliteti njihovih vina više od svega govore brojne nagrade i priznanja koja su osvojili na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim ocjenjivanjima vina.

Sve navedeno, posebice recentne nagrade, kao i poslovanje u ovoj nezgodnoj godini, povod je za razgovor s vlasnikom Vinarije Pavlomir - vinarom Miroslavom Palinkašom.

Možete li se, za početak, poslovno osvrnuti na prošlu godinu?

Ponajprije, ovo je bilo nešto neočekivano za sve nas. Da je netko prošle godine, u ovo doba, kazao kako će izgledati minula godina, nitko mu ne bi vjerovao. Počelo je u ožujku, s prvim oboljelima i strožim mjerama - zabrane kretanja, propusnice. Vinarija je došla u situaciju u kojoj ne možete djelovati kao inače, odnosno prodavati robu na širokom području. Bili smo ograničeni samo na Vinodol, potom smo organizirali, s našim vozačem koji je imao propusnicu, online način prodaje te vozili proizvode za Rijeku ili smo poštom slali diljem Hrvatske. Ta prva tri mjeseca koronavirusa snalazili smo se kako smo znali i umjeli, dok smo drugi dio poslovanja - brigu o vinogradu, odrađivali normalno. Vinogradi ne mogu čekati kraj pandemije. Radili smo s puno ljudi, najviše na otvorenom, te nismo bili izloženi zarazi. Također, u podrumu su naši enolozi radili svakodnevno i pripremali se za sezonu kao da će je biti iako smo se bojali da neće. Hvala Bogu da su pomoći od strane države bile jako dobro organizirane, tako da nismo osjetili nekakve znatne financijske probleme. Ušli smo u sezonu s iznenađenjem, pozitivnim šokom - počelo se nešto odvijati, vino se počelo dobro prodavati, da bismo na kraju, u srpnju 2020. imali bolju prodaju nego u isto doba lanjske godine. Kolovoz je bio nešto slabiji jer je turizam počeo opadati. Na sreću, nismo imali problema sa smještajem nove berbe u našim podrumima.

Zadovoljni i zahvalni

Dio ste turističke ponude grada Novog Vinodolskog, ali i okolnih gradova i općina. Kako je tekao taj dio vašeg poslovanja?

Što se tiče turizma, kako smo prije nekoliko godina otvorili kušaonicu te tako postali dio turističke ponude cijelog vinodolskog područja, agencije su nam organizirale autobuse s mnoštvom turista koji su posjećivali podrume, degustirali naša vina i druge proizvode, razgledali imanje te nerijetko i kupili ponešto. To je dio poslovanja u kojem smo ostvarili gubitke, no to sekompenziralo dobrom prodajom vina.

Vinarija Pavlomir

Kako objašnjavate pojačanu prodaju ove godine?

Mogu to dvojako objasniti, ali najviše na način da smo mi izuzetno porasli u kvaliteti i da nas je sve veći dio tržišta počeo prepoznavati. Otvorili smo se k velikom broju novih kupaca - Crikvenica, Rijeka, Zagreb, Makarska i na taj smo način proširili ponudu. Sada, kada je sve to završilo, u rujnu smo osjetili značajan pad - u prosjeku 26 posto, što još uvijek možemo izdržati s obzirom na donesene mjere. Gledajući ovo što se sada događa u Petrinji, Zagrebu, Sisku, Glini, pa ta pandemija, moramo biti sretni, zadovoljni i zahvalni.

Vinara je općenito mnogo. Kako je plivati na tom tržištu?

Konkurencija je na tom tržištu jaka. Mi smo sada dio Europe, ima puno uvoza iz ostalih dijelova svijeta, stoga u našim trgovinama možete svašta pronaći. Velika je konkurencija i vinar se mora znati snalaziti. Mora raditi na kvaliteti. Konstantno. To je ono što smo shvatili - samo kvalitetom možemo opstati. Stalno je podižemo - ulažemo u kadrove, opremamo podrume svom mogućom tehnološkom opremom i postigli smo visoke rezultate. Imamo više vrhunskih no kvalitetnih vina te smo svojevrsno iznenađenje na ovom tržištu.

Najjača sorta

Graševina se nekako nametnula kao dominantna vrsta vina čak i na našim prostorima, gdje su neke druge sorte, primjerice žlahtina, autohtone?

Graševina je svakako naša najjača sorta, nje ima najviše po vinogradima. Iza nje je malvazija, plavac mali i onda je tu negdje i žlahtina. Nije čudno da se to događa. To je ukusno, kvalitetno vino koje je izuzetno rasprostranjeno. Proizvodnja žlahtine ograničena je na nekakvih dvjestotinjak hektara. Mi, naravno, kao proizvođači žlahtine forsiramo da u ugostiteljskim objektima u Vinodolu, na Kvarneru i Hrvatskom primorju uvijek mora biti ponuđena žlahtina. Volio bih poslati poruku čitateljima u našoj županiji - budite ponosni na nj. To je naš autohtoni proizvod, divna sorta i fino vino. To je nešto naše.

Što je s izumrlim sortama na vinodolskom području?

Prije je ovo područje bilo prepuno specifičnih sorti, kao što su žumić, ošljevina, vrbić i tako dalje. No one su, nažalost, nestale. Žlahtina se nametnula kao najjača sorta i ljudi su je, u najvećoj mjeri, počeli saditi. Ona je sačuvana u Vrbniku, mi smo uzeli plemkinje i vratili je tamo odakle je i potekla - u Vinodol. Rezultat toga je naša ovogodišnja pobjeda s tom sortom. Ako se sorta nađe u tragovima - u nekim vrtovima, primjerice, svakako se može DNK analizom otkriti je li ona autohtona te se može razmnožavati, to jest spasiti, ali ju je teško komercijalizirati. Za to treba puno vremena. Mnogo godina treba da je proširite pa stavite na tržište. Sami ste kazali - graševina je dominantna. Zamislite, pojavi se neka nova sorta, kako bi se tek ona izborila s graševinom, žlahtinom ili malvazijom?

Nove tehnologije

Spomenuli ste konstantan rad na kvaliteti. Koliko je ljudi zaposleno u vinariji?

Imamo dvanaest zaposlenih radnika, a prosječno, preko sezone, bude ih i više od dvadeset. Sve je teže doći do sezonskih radnika - po tom se pitanju jako mučimo. Kada dođe berba grožđa, oslanjamo se većinom na umirovljenike. Doduše, ove godine smo u brzom roku popunili sve kapacitete jer je pandemija napravila svoje. Hoteli su bili zatvoreni i pojavio se višak radne snage. Mi se konstantno okrećemo novim tehnologijama i novim tehnikama. Još uvijek odolijevamo kombajnima jer više cijenimo tehniku ručnog branja - složenija je, ali i bolja. Odmah izabirete grožđe na trsu koje vam odgovara, odnosno odmah se radi selekcija. Imamo u našem timu i dva enologa - Dinka Palinkaša, mojega brata koji će uskoro u mirovinu, i već tri godine Marija Jeličića koji je magistrirao enologiju u Poreču i zaposlio se kod nas. Enolog je zanimljivo zanimanje koje svake godine traži kreiranje i maštovitost. Enolozi su kreatori vina, njihov rad itekako utječe na kvalitetu jer ako oni sve elemente ne poslože - od berbe grožđa do boce, tu se onda ne vide rezultati. To su idejni stvaratelji novih pjenušaca, kupaža i novih proizvoda. To je nešto što i ja volim - završio sam vinarstvo i životna mi je želja bila jednoga dana imati svoj podrum. Pred kraj karijere mi se i ostvarila.

Kako izgleda posjet turista kušaonici?

Turisti se izuzetno ugodno iznenade kada dođu u naš kraj i vide ovu našu dolinu i svu njenu ljepotu. Ljudi koji ovdje žive često je ne primjećuju jer se oko na svakodnevne prizore lako navikne. Turisti budu oduševljeni. Smješteni smo ovdje, između ovih prekrasnih brežuljaka. Sve se zeleni, gledate u vinograde. Poseban doživljaj. Ljudi koji nas posjećuju znaju o čemu govorim. Oni koji ne dolaze - pozivam ih da dođu i dožive ono što nudimo. Općenito, turisti su izuzetno zadovoljni time što Hrvatska ima i onime što mi radimo. Nakon kušanja vina, nikada ne otiđu bez butelje, a često napune i bunkere. Omjer kvalitete i cijene ne mogu dobiti u svojoj zemlji kao što je dobiju u Hrvatskoj.

Ne ponovilo se

Nažalost, velikih problema imate i s divljim svinjama. Kako ste se ove godine izborili s time?

Sve se mijenja, pa tako i odnos divljači prema okolini. Prije desetak godina taj problem nismo imali, niti smo znali za njega. Ove je godine to kulminiralo. Znali smo zateći i između pedeset i sto svinja u vinogradima. Prije su rovale, tražile hranu, a sada su počele jesti grožđe. Jako su se razmnožile, dobile hrabrost, spuštaju se sve do centra grada. Lovci više ne mogu savladati taj društveni problem. Sve manje je ljudi ovdje, šuma se proširila do kuća. Nekada su stari Novljani i Bribirci svoja polja održavali i divljač je bila daleko u šumi. Danas imamo šumu do grada. Ove ćemo godine pribjeći ograđivanju vinograda kako bismo smanjili te štete.

Kakvi su planovi za novu godinu?

To je, inače, bilo razdoblje kada bi naša udruga Ružica Vinodola davala svoj doprinos na ispraćaju stare godine u podne na novljanskom Trgu Ivana Mažuranića. Naši su članovi tamo kuhali vino i razne specijalitete, vrijedno se radilo na taj dan. Tisuće ljudi koje bi prisustvovale tom događaju samo su znak da je vinarstvo u ovom kraju uspješno i da su ljudi prihvatili tu priču. Ove godine, nažalost, svatko je u svom domu, s bocom vina, to obilježio i molio se Bogu da se ovo više nikada ne ponovi. Ljudi su društvena bića, volimo se družiti i vino je upravo to koje ljude veseli. Mi koji proizvodimo vina, proizvodimo ih da bi ljudi u njima uživali. To je naša misija.

Pjenušci vrhunske kategorije

Značajan je broj osvojenih priznanja. Koje biste istaknuli?

Naša četiri pjenušca su sva vrhunske kategorije. Naša žlahtina, za koju su uvijek govorili kako ne može biti vrhunsko vino, već dvije godine dobiva titulu, odnosno certifikat vrhunskog vina. Naš pjenušac od žlahtine - San Marino također, a taj je pjenušac bio pobjednik Sajma autohtonih sorti koje organizira Ministarstvo poljoprivrede, što je dokaz da za tu sortu itekako ima mjesta na tržištu i da se na njoj isplati raditi. Naš pjenušac 1288 odnio je prošle godine pobjedu Međunarodnog sajma pjenušavih vina Zagreb-Ljubljana, što je također jedan od dokaza naše visoke kvalitete. Ove godine naša udruga Ružica Vinodola bila je na tom sajmu i osvojila treće mjesto. Imamo visoke rezultate u žlahtini, roseu, cabernet sauvignonu kojeg imamo u dvije kategorije - vrhunsko i vrhunsko barrique. Pokazuje to kako i crna vina u Vinodolu doista dobro uspijevaju. Svakako, imamo u ponudi i graševinu, ali ona nije proizvod vinarije Pavlomir već poljoprivredne zadruge Palinkaš gdje brat, otac i ja u Šaren Gradu imamo vlastite vinograde, dovozimo grožđe ovdje i proizvodimo vino u našim podrumima.

Ružica Vinodola

Jedan ste od začetnika prepoznatljive novljanske manifestacije Ružica Vinodola?

Tako je. Jedan sam od onih koji su dali svoj doprinos da se oživi jedna tradicija - biranje najmarljivije beračice vinograda u ovome kraju. Turistička zajednica osmislila je jednu takvu manifestaciju gdje smo mi bili velika podrška jer, bez vinograda i vina, ne bi bilo moguće nešto tako organizirati. Dali smo sve od sebe da to uspije i to je danas jedno od najljepših događanja u ovome kraju. Ona bi, pored Rapske fjere, mogla biti broj dva. Ove godine, nažalost, Ružicu nismo organizirali. Nadamo se kako će sljedeće godine sve biti u redu i kako ćemo je i osvježiti.

Novi list