Zaravan Petak ponad Bune oduvijek je bilo kraljevstvo vinograda; blagost i podatnost te crvenopržinaste zemlje već su Rimljani utvrdili, pa su tu trsovi vazda davali dobar urod i u podrumske se bačve uvijek salijevalo dobro vino.
U vrijeme procvata vinogradarstva u Hercegovini, na prijelazu između 19. i 20. stoljeća, bunski i blagajski kraj bio je pokriven vinogradima, premda je najveće zasade trsova u ovom kraju njegovao i Ali-paša Rizvanbegović, koji je, premda sa boravištem u Stocu, Hercegovinu nastojao pokriti svim što u njoj najbolje rađa. I dobar dio ovdašnjih današnjih vinograda pripada ljudima čiji su pradjedovi kupovali parcele od glasovitoga paše, koji se bio našao pred propašću. Duga je, dakle, povijest vinogradarstva ovdje, a novi zalet u njegovom razvoju možemo pripisati procvatu HEPOK-a sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća na ovom platou koji se uzdiže nad rijekom Bunom i Bunicom s jedne, a sa aerodromskom pistom s druge strane. Ljudi ovdje nikada nisu proizvodili vina za tržište, jer nitko nikada ni nije imao tolike posjede da bi to mogao, tako da se vinogradarstvo i podrumarstvo zadržalo na domaćinskoj razini, dok su zapadni i jugoistočni dijelovi Hercegovine danas područjem koje ima goleme vinograde i proizvodi iznimno velike količine ovog, ljudskoj vrsti najstarijega i najpoželjnijega pića, kojemu se ni najstarije vjerske knjige nisu libile upisati pokoju preporuku ili ga pak uvrstiti u molitvene rituale, te je tako vino jedini napitak u povijesti čovječanstva za kojega konzumiranje čovjek uvijek ima pokriće. A kad ga se već ima...
Veliki događaj
No, vino nije tek bačva iz koje curi, valja se do vina dobro namučiti. Rezidba trsa prvi je postupak u njegovom stalnom njegovanju. Obavlja se koncem siječnja, kada se počinju naslućivati prve mladice. U svim vinskim zemljama kakve su Francuska, Italija ili susjedna Hrvatska, dan početka rezidbe veliki je događaj. Tada se ljudi mole nebu, da sa trsom sve bude kako treba. U zemljama u kojima se njeguju katolički blagdani, to se uvijek obavlja na dan sveca Vinka, zaštitnika vinskoga bratstva, u Hrvatskoj to bude velika fešta, a ovdje, na maloj Buni, među malim vinogradima taj se stari običaj također štuje, s tim da je zadnjih godina utemeljena i udruga nazvana po tom svecu, ali kako su Bunjani skloni humoru svake vrste, i posebni su u svemu, pa su udruzi dodali i pridjev – bećarska. Provesti prvi dan rezidbe s njima također je bećarski. Običaj ovdje ima kratki i simpatični protokol: svake godine ritual se obavlja u drugom vinogradu, pa će, kroz naredne godine svih dvadesetak tisuća raspoloživih trsova na Petku, eto doći na red za blagoslov. U vinograd aktualnog domaćina okupe se ljudi iz mjesta, obavezno su vinogradari, te se uz njih pozovu i prijatelji; zapravo, bude ih taman za jednu dobru svadbu, ako se može zamisliti svadba sa svim pripadajućim sudionicima, osim mladenaca i žena uopće. Red nalaže da se tu ima pojaviti i svećenik, a posao mu je molitva, ali ova družina i na tom je planu originalna, jer je odlučila imenovati vlastitoga "priručnoga" svećenika iz svojih redova, a kojemu mandat traje sve dok, kako mi ovdje rekoše, "ne zajebe stvar" i godina bude loša. Za sada mandat čvrsto drži mještanin Damir Lovrić, sa lokalnom titulom "fra biskupa", koja usput ne postoji u katoličkom svijetu, ali Damirov "čin" očito je rezultat komentara ovih Bunjana prema unutarcrkvenim i međuredovničkim odnosima u Hercegovini, sa čime oni ne žele imati nikakve veze. Uza to, Damir je rječit, zna izmoliti sve što treba, "ma moli on ko sto đavli", reče jedan dok ga je slušao, a stasit je pa i samim tim izaziva poštovanje, no ne treba zanemariti ni činjenicu da je on odličan harmonikaš i pjevač, a kako je golemi šator pokraj vinograda, a noć duga, nije loše imati više upotrebljivih osobina u istom čovjeku.
Raj na zemlji
Ove godine domaćini su bili suvlasnici vinograda sa oko dvije tisuće trsova. Običaj je da im lozov štap, specijalno pronađen za ova vinska svetkovanja, a ima ga tri metra, s uvijenim granama pri vrhu, izgledaju kao kozji rogovi te se onaj Mojsijev spram njega doima kao biljarski!, predaju prošlogodišnji domaćini, te su Jozo Pinjuh i Danamir Kordušić to i učinili, zahvaljujući se na prošlogodišnjim molitvama i darovima pospremljenim u bačve, to je vrlo ozbiljan dio cijele ove seanse. Štap su, uz najprigodnije bogobojazne riječi, primili Marinko Puljić Mega i Mirko Brkić, onda su "fra biskupu" poljubili ruku u koju je primio štap i mogla je početi "propovijed": "Dragi skupe, naša je zadaća i to da danas i noćas pomognemo Megi popiti onu vodu što je on naziva vinom. ( Tu upada Mega i kaže: kako se prošle godine molio, dobro da išta ima! A drugi dodaje, zajeb'o si, fra biskupe, obje godine, prošle godine snig i suša, a ove kiša ne pristaje!), ali u tome nema ništa čudno ako se zna da mu je glavni vinolog Jozo Škutor, a analizu vina vrši Zijo. (Tu Zijo samo podrigne, a Škutor šuti, jer zna da će "fra biskup" tek sada "udariti" po njima.) Naš plemeniti domaćin se dugo i mukotrpno spremao za današnji dan. Tu na scenu stupa naš uzoriti savjetodavac Mirko Brkić koji mu je dao nekoliko savjeta, a Mega ih prihvatio. Jedan od savjeta je bio da Mega kupi laptop, da bi se bolje informirao o običajima Vincekova, pa je Mega otišao do trgovine lovačkom opremom, misleći da je laptop neko novo lovačko oružje. Desna mu je ruka glede današnje organizacije. Bio mu je bata, iako je stalno bio boležljiv, što nije ni čudo kad se zna da umjesto jetre ima minibar.
Naš dobri Mega, kao i svaki dobri Puljić, poznaje samo jednu valutu: sto KM. Nikada pred prijateljima neće reći moja žena, nego ona moja. Svoje vino hvali najviše na svijetu, a pije samo Markino vino. Kad se Mega napije, onda ga ona njegova stavi na popis nepokretne imovine. "Dragi prijatelji, ako je voda simbol života, a vino radosti, onda je Buna raj na zemlji. Dragi Bože, čuvaj trsa moga, oblake razmakni, sunce primakni, mraza goni, a na grad zvoni, trs naš zdrav nam budi, nek te naša pjesma budi..." Potom slijedi zajednička molitva, sa spominjanjem nevolja koje Bunjani vinogradari nikako ne bi htjeli da ih zadese: zime preduge, mraza studenoga, vrućine paklenske, suše pogubne, tuče ledene, plamena perenospore i filoksere, mala uroda, pirike i drače, svi zborno dodaju "Oslobodi nas, Gospodine". Domaćin prilazi sa škarama i reže prvu grančicu, a njegov prijatelj iz bukare vinom posipa o trs obješene blagodati iz pušnice. Službeni dio slavljenja Vinka i vinograda "fra biskup" dotuca zazivanjem svetoga Vinka da posebno čuva vinograde i da svoj blagoslov na njih, a okupljene poziva: "Napijmo se vina mi, da veseli budemo svi, ko nam prigovori nek mu vino ne rodi, nek pije vodu sam i neka ga uz nju bude sram, dobro vino srcu godi, da nam grožđe bolje rodi - amen."
Komercijalizacija svetaca
Kako su svi ovdje samofinancijeri i volonteri, do šatora se dovukao pokretni kontejner, a po zaravni je zvrndao generator. Kiša i magla nisu napuštale Bunu cijeli dan, zapravo cijele dane. Nikom nije smetalo. Ponajmanje Marku Brljeviću, kuharu; skuhao je golemi kazan lovačkog čobanca, drugi pure, po stolovima su ljudi rasporedili od svega što u pušnicama imaju, a ako u ponedjeljak ujutro i bude mamurluka, svejedno će se rezati trsove, jer se ljudi boje prošlogodišnjega snijega. A snijeg obrezanoj lozi neće naškoditi. A ni vino slavljenicima. Eto, jedan stari običaj nadživio je vrijeme zaborava i komercijalizacije svega. Pa i svetaca.
