Pinotage, još jedna od egzotičnih riječi koje vas odnedavno vrebaju s etiketa na bocama vina koje su, uglavnom bez nekog reda&smisla, naslagane u šarene postrojbe po policama Vašeg supermarketa.
Inače često totalno nerazumljiva stvar kao što je etiketa na vinskoj boci – mislim, koliko ljudi znate koji znaju što znači svaki natpis na jednom francuskom vinu? A da nisu patološki lašci? – odnedavno ima i par novih riječi koje ipak nisu samo termini za još jednu opskurnu tehnikaliju, već je riječ o prvoj, ili dobro, možda drugoj najvažnijoj stvari u izboru vina - o sorti.
Znači kad ste odradili ono "volim crno ili bijelo" te shvatili da ako ima 40% alkohola nije vino, ili ako je Prošek da znači da je slatko, vrijeme je da počnete razmišljati o onome što vi volite, što bi otprilike značilo neka sorta na nekom dijelu planeta Zemlje. A da bi se mogli u jednom trenutku skrasiti u svoj kutak vinskog svijeta potrebno je, naravno, prethodno istražiti što veći teritorij. And that''s where all the fun starts.
Visinske pripreme mogu početi već u spomenutom lokalnom supermarketu koji se sve bolje nosi s raznolikošću na karti vinskog svijeta – posebno ako uzmemo u obzir da je još do nedavno baratao s opcijama tipa "oš Pelješac oš Ilok". I mada bi se lako moglo desiti da se na kraju ipak vratite kući i ostanete, recimo, negdje na južnim padinama Hvara u nekoj od inkarnacija plavca malog, svjetski će putnici i avanturisti među vama možda htjeti probati i neke od ovih "neobičnijih" vina:
Pinotage je najpoznatija autohtona južnoafrička sorta (ako vam treba za kviz Milijunaš, nastao je 1925. kao križanac pinot noira i cinsaulta). Reći da se radi o posebnom vinu značilo bi umanjiti mu zasluge, jer kad ga jednom probate, velika je vjerojatnost da nećete zaboraviti njegove arome šljive, tamnog bobičastog voća, duhana, začina, no prvo i najupečatljivije, gume (recimo one automobilske). Tu je aromu naime teško pobrkati s ičim drugim i isto ju tako nije lako upristojiti (iako, ako je za vjerovati nekim restoranima južnoafričke hrane, određena autohtona jela - mesna naročito - u tome vrlo dobro uspijevaju).
Touriga nacional možda zvuči kao naziv kakve španjolske desničarske stranke, no radi se zapravo o kraljici među sortama od kojih se radi porto, a odnedavno i sve kvalitetnija vina prepoznatljive intenzivno tamne boje. Ako zamislite da se radi o grožđu koje stoji iza tijela jednog porta, mogli bi naslutiti njegovu koncentraciju crnog voća, začina…- s druge strane, nemojte naslućivati, probajte.
Tannat je sljedeća u ovom nizu robusnih sorti. Bilo da ga nađete u varijanti jugozapadne Francuske – odakle originalno i potječe – ili u urugvajskoj verziji, tannat često zna rezultirati monstrumima od vina, s koncentracijom alkohola i tanina koje će se ipak sasvim dobro prilagoditi ako ga smjestite, recimo, uz jedan sočan odrezak.
Torrontes – Na samom kraju sjeverozapadne Argentine u blizini granice s Bolivijom nalazi se Cafayate, gradić koje se diči vinogradima smještenim na čak 1660 m nadmorske visine. U tim navodno najvišim vinogradima na svijetu raste torrontes, sorta bijelog grožđa koja se profilirala u zaštitni znak Argentine i njenih vina (iako ga je osim u raznim dijelovima Argentine moguće naći i u Španjolskoj). Nažalost slava ne znači nužno i pristupačnost, pa je pojava Torrontesa braće Lurton i u Vašem supermarketu prava premija.
Viognier – je ljepotica iz doline Rhone čije tijelo, zlatnu boju i aromatičnost fanovi opisuju metaforama ljubavne poezije. Rijetkost sorte definitivno pridonosi toj privlačnosti, jer iako se danas osim u Francuskoj zna naći i u Kaliforniji, Australiji ili Argentini, relativno se rijetko pojavljuje u javnosti sama (čak je i u netipičnom blendu sa crnim syrahom češća pojava), što mnogi pripisuju njenoj izraženoj osobnosti ;-).
Stoga u ime svih njenih obožavatelja – i onih koji će to tek postati – evo jednog apela: umjesto još jednog Shiraza neka sljedeći put netko pliz uveze jedan Viognier (po mogućnosti iz oblasti Condrieu).
