Vinogorja

Mostar je sinoć bio središte regionalne vinske i gastronomske scene. U Queen dvorani Mepas Malla održano je četvrto izdanje Herzegowine Festivala, jednog od najprepoznatljivijih eno-gastro događaja u regiji.

Festival je okupio više od 60 izlagača i više od 80 renomiranih brendova iz Hercegovine, regije i Europe, potvrdivši status važnog događaja za promociju vinske kulture, vrhunske gastronomije i premium lifestyle sadržaja.

Posjetitelji su tijekom večeri imali priliku kušati više od 250 vinskih etiketa, premium destilate te uživati u bogatoj ponudi gourmet proizvoda i domaćih delicija, među kojima su sirevi, maslinovo ulje, med i drugi autentični proizvodi.

Na jednom mjestu predstavile su se brojne poznate vinarije, destilerije, distributeri, proizvođači hrane i premium brendovi, među kojima su Vinarija Rubis, Vinogradi Nuić, Vinarija Keža, Vinarija Čitluk, Podrum Mata, Vinarija Buntić, Saint Hills Winery, Krauthaker, Santa Cristina, Marchesi Antinori, Agrolaguna, Tormaresca, Korlat, Gavrilović, Ramski sir, Mepas, Bariba, Kozjak med, Riedel, Lapis Destilerija i brojni drugi.

Međunarodni karakter festivala dodatno su naglasili izlagači iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Italije i Novog Zelanda, čime je Mostar još jednom postao mjesto susreta različitih vinskih tradicija, kultura i poslovnih kontakata.

Odlično ozračje, velik broj posjetitelja i visoka razina organizacije obilježili su večer koja je spojila glamur, vrhunsku gastronomiju i poslovno umrežavanje na jednom mjestu.

Organizator Herzegowine Festivala Karlo Kačić istaknuo je kako je cilj manifestacije jačanje vinske kulture i povezivanje vinara s publikom.

Festival je napredovao. Izlazimo iz okvira ne samo Hercegovine nego i BiH, već i prema svijetu. Izlagači dolaze iz Srbije, Crne Gore, Italije, Sjeverne Makedonije, a imamo i nekoliko etiketa iz Novog Zelanda. Ovi događaji su u svijetu pridonijeli razvoju kulture ispijanja buteljiranog vina. Da ovakvih događaja nema, vinari se ne bi mogli zbližiti s publikom. Ovo su festivalske priče gdje su glavne zvijezde vinari, izlagači vina i hrane. Cilj nam je približiti se mlađoj publici i educirati je o autohtonim sortama poput žilavke i blatine. Također, kroz festival želimo brendirati Hercegovinu kao vinsku regiju i privući još veći broj turista, poručio je Kačić.

Herzegowine Festival još je jednom potvrdio kako Mostar postaje sve važnija destinacija na regionalnoj vinskoj karti, nudeći događaj koji nadilazi klasični festival i prerasta u posebno iskustvo za sve ljubitelje vina i kvalitetnog eno-gastro sadržaja.

"Primjena mikorize za održivu prilagodbu klimatskim promjenama u vinogradarstvu", naziv je projekta kojega provodi Prehrambeno-tehnološki fakultet Osijek u partnerstvu s Osječko-baranjskom županijom, a cilj mu je ublažiti negativne učinke klimatskih promjena na vinovu lozu te unaprijediti kvalitetu grožđa i vina primjenom inovativnih rješenja u proizvodnji.

Riječ je o inicijativi koja povezuje znanstvenu zajednicu i lokalnu samoupravu s ciljem jačanja vinogradarskog sektora u regiji, rečeno je na jučerašnjoj uvodnoj konferenciji i predstavljanju projekta.

Prednosti uporabe mikoriznih gljiva

Županica Nataša Tramišak istaknula je kako Osječko-baranjska županija raspolaže s oko 2.000 hektara vinograda te se nalazi među vodećim regijama u proizvodnji vina u Hrvatskoj. Godišnje se proizvede oko 77.000 hektolitara vina, a kvaliteta kontinuirano raste, što potvrđuju i brojne nagrade na međunarodnim natjecanjima.

Istaknula je kako klimatske promjene predstavljaju sve veći izazov za poljoprivredu, zbog čega su ovakvi projekti ključni za očuvanje proizvodnje i daljnji razvoj sektora.

Voditelj projekta, doc. dr. sc. Tihomir Kovač s Prehrambeno-tehnološkog fakulteta, pojasnio je kako se projekt temelji na primjeni mikoriznih gljiva, koje uspostavljaju simbiozu s korijenom vinove loze. Takav odnos omogućuje biljci bolju opskrbu vodom i hranjivim tvarima poput kalija, kalcija i fosfora, dok gljive koriste šećere koje biljka proizvodi fotosintezom.

U sklopu projekta planirana je uspostava takozvanog "Teslinog vinograda", oglednog nasada sa 600 sadnica vinove loze. Vinograd će biti opremljen potrebnom infrastrukturom, a mikorizne gljive primijenit će se već prilikom sadnje. Tijekom trogodišnjeg razdoblja pratit će se razvoj biljaka, korijenovog sustava te kvaliteta grožđa i vina, a dobiveni rezultati bit će dostupni široj javnosti i primjenjivi u praksi.

Mikoriza kao zamjena za gnojiva i pesticide?

Ukupna vrijednost projekta iznosi 576.000 eura, od čega je 486.000 eura osigurano iz bespovratnih sredstava. Dio sredstava bit će uložen u nabavu suvremene znanstveno-istraživačke opreme koja će, uz provedbu projekta, dugoročno služiti i potrebama gospodarstva.

Važna povezanost akademske zajednice i gospodarstva

Dekanica Prehrambeno-tehnološkog fakulteta, prof. dr. sc. Stela Jokić, istaknula je važnost povezivanja akademske zajednice i gospodarstva. Istaknula je kako je cilj fakulteta prenijeti znanje iz laboratorija u praksu te ovakve projekte vidi kao primjer uspješne suradnje koja može donijeti konkretne rezultate za lokalnu zajednicu.

Osim znanstvenog doprinosa, projekt uključuje i edukativnu komponentu, s naglaskom na prijenos znanja prema studentima, vinogradarima i drugim ciljanim skupinama, uključujući braniteljske udruge.

Očekuje se kako će rezultati projekta doprinijeti razvoju održivijeg vinogradarstva, ne samo u Osječko-baranjskoj županiji, već i šire, uz mogućnost primjene sličnih tehnologija i na drugim poljoprivrednim kulturama.

Otkako je nakon svetog Vinka krenula rezidba, nema odmora u vinogradima diljem Hrvatske. Početak vegetacije znači da se kreće u zaštitu, prihranu i pripremu za rast vinove loze. Rekli bismo, travanj označava njezin prijelaz iz mirovanja u aktivnu sezonu pa sve što se sada napravi utječe na konačan urod i kakvoću grožđa.

A s urodom, iako ih često i u vegetaciji znaju pogoditi poplave, nemaju problema poznata braća Gašpar iz Umčana kod Vrgorca.

Svoje sam vinograde spasio s Fantic A bakrenim sistemikom. Kad su svi 'rokali' nekakve druge molekule, ja sam se vratio bakrenom sistemiku i za razliku od drugih imao berbu, priča Dario Gašpar koji već godinama surađuje s tvrtkom AgroChem MAKS.

Prema njemu, to je možda i najpotpuniji bakreni preparat na tržištu koji može podnijeti jako puno litara kiše.

Jako zahvalan preparat. Naša baza obrane je i dan danas bakar. Krećemo s Neoramom WG, a kasnije uključujemo Fantic A, fungicidni pripravak na bazi bakrenog hidroksida, bakrenog oksiklorida i benalaksila M koji nudi kompletnu zaštitu protiv plamenjače, opisuje.

Identitet grade na autohtonosti

Prije svega vinogradu prijeti peronospora, potom pepelnica, ali i botritis. Kako objašnjava Dario, njihov je OPG malo gospodarstvo koje svoj identitet, na tri hektara vinogradarskih površina, gradi na autohtonosti.

Na nečemu što je izvorno hrvatsko, tako da smo, iako su nam svojevremeno te parcele davale najbolje rezultate, ušli u precijepljivanje i izbacili internacionalne, a uveli naše stare autohtone sorte, ponosno ističe.

Prvenstveno su to zlatarica vrgorska i trnak kako ga zovu u vrgorskom i neretvanskom području odnosno trnjak u Imotskom i Hercegovini.

Njegujemo stare rezove, idemo na dugovječnost loza. Imamo oko 8 do 8,5 tisuća loza starosti preko 60, 70, neke i 80 godina. Baštinimo stare sorte, a vrijeme je pokazalo da nismo 'falili', kazuje Gašpar.

Braća Gašpar brend grade na autohotnim sortama (Foto: ACM)
Kaže, sad će se možda neki i smijati, ali njemu je najdraža sorta za raditi ona - najzahtjevnija. Konkretno, zlatarica vrgorska koje imaju 30%, što je otprilike jedna trećina nasada, ali 70% vremena pripada njoj.

Jako je zafrkana. To je naše najjeftinije vino, a najviše traži, smije se poznati dalmatinski vinogradar i vinar objašnjavajući da u zlatarici osim normalnih klasičnih zaštita, provode tri, četiri specifična ampelografska zahvata kojima daju imunitet lozi, da što bolje prebrodi bolesti.

Što ekološki prihvatljivije, to bolje

Kako sam rekao, jako je zafrkana. Prvi simptom bolesti u vinogradima je na zlatarici, dodaje navodeći da u zaštiti od sive plijesni koriste Pyrus 400 SC. Ističe da otkad ga upotrebljavaju zadnjih sedam, osam godina apsolutno nemaju nikakvih problema.Temelj njihove uspješne borbe s pepelnicom je primjena fungicida Decibel Vitis.

Kombinacijom u dato vrijeme kad se radi s Decibelom i u vrijeme kad se radi s Pyrusom vi nemate nikakvih problema ni s klasičnim botritisom, s crnom truleži, pepelnicom, s ničim, naglašava iskusni vinogradar.

Najvažnije je, savjetuje pritom, vrijeme primjene botricida jer mnogi vinogradari kasne, pogotovo u sorti poput zlatarice koja je hermafrodit, samooplodi sve bobe i jako se brzo stisne.

Osobno, mi koristimo Pyrus na 70% od cvatnje. Prvi put idemo tada i drugi put nakon 15 dana prije nego što se skroz zatvori, prije nego što se jedna druge bobice dotakne. Od onda nemamo niti jedno zrno truloga grožđa u vinogradu, ističe.

Naravno, dodaje, rade i prihranu i to Tora gnojivima i biostimulatorima.

U svemu kad radimo plan, pazimo da program bude što ekološki prihvatljiviji jer želimo zemlju ostaviti u najboljem stanju što možemo mlađoj generaciji, napominje Dario ponosno ističući da je OPG danas preuzeo najmlađi muški član obitelji Gašpar - Dorijan.

Cilj je visoka kvaliteta, ne kvantiteta

Tora biostimulatorima dobivaju, kaže, jako dobre rezultate i u vidu samog zdravlja loze, a poseban razlog zašto voli raditi s AgroChem MAKS-om, je taj što su Tora gnojiva ona koja lako kontrolira.

Moj cilj je imati visoko kvalitetne prinose. Ne pričam o visokim kvantitetama, nego visokim kvalitetama. S izborom Tora prihrane mogu kontrolirati kvalitetu maksimalno. To su sve dodaci biljkama koji nisu tako agresivni, ne forsiraju nekakav vegetativni rast, pumpanje mase, ogromna zrna ili ogromna grožđa, objašnjava navodeći da tim dodacima lozi daje dodatnu energiju. Isto ih primjenjuje i u maslinama koje obitelj također uzgaja.

Dodatno, na njihovom je području zemlja takva da obično bude kloroza, žutice. Dolazi do antagonizma, bude puno kalija, a malo željeza i magnezija jer tlo teško usvaja mineralne tvari

Enormne smo novce nekada trošili na dodavanje rastopljenih tvari preko korijena, međutim smo shvatili da je upitno hoće li dati rezultat. Zato u zadnje vrijeme čekamo i gledamo vizualno vinograde i ako imamo potrebe onda koristimo na primjer Tora Combi Max u normalnim dozama. Brzo se vrati i loza i sjaj lišća i boja, sve, tako da nemamo nikakvih problema. Kažem Tora je stvarno proizvela preparate jako zahvalne za nas vinogradare, opisuje.

Istarska malvazija, teran, borgonja i - hrvatica

Ništa manje užurbano nije ni u istarskim vinogradima. Potvrđuje nam to Alfredo Cossetto iz obiteljske vinarije Cossetto u Kašteliru čijih je osam hektara vinograda smješteno na obroncima s najboljim položajima na nadmorskoj visini od 200 metara.

Na ovom obiteljskom gospodarstvu tri generacije složno funkcioniraju i svaka sljedeća nastavlja tradiciju vinogradarsko-vinske proizvodnje. I oni svoju proizvodnju baziraju na autohtonim sortama, istarskoj malvaziji, teranu i borgonji. Paletu nadopunju svjetski poznatim sortama kao što su chardonnay, cabernet sauvignon i muškat bijeli.

U pripremama su za zaštitu, a baš su završili s postavljanjem armature na novom nasadu.

Dovoljno sam star da se sjećam da je umaški PIK naglasak stavljao na teran, a porečka laguna na borgonju. Naši su stari borgonju kao i još jednu autohtonu istarsku lozu - sortu hrvatica, znali koristiti kako bi ublažili teran, ali i obje same daju pitka, svježa vina, ponosno ističe vrijednost domaćeg materijala otkrivajući da je upravo Kaštelir mjesto gdje se nalazi jedini monosortni nasad hrvatice, crne sorte vinove loze koja je najvjerojatnije istarski endem.

On ju zasad nije sadio, ali jest susjed i prerađuje ju upravo u vinariji Cossetto.

Ovaj diplomirani agronom, iskusni vinogradar, vinar, ali i maslinar, potvrđuje nam da je važna pravovremena zaštita loza, posebice osjetljivijih kakve su izvorne, jer prijetnja je svim vinogradima prvenstveno peronospora, a potom i pepelnica.

Jasno je, dodaje, da bez kvalitetnog grožđa nema takvog vina, a ova se obitelj, zbog ograničene površine vinogradarskih nasada, orijentirala upravo na to - proizvodnju vrhunskih vina za probirljivo tržište i vinske sladokusce. Brojne nagrade, dakako, nisu izostale, a mrđu vrhunskim vinima od bijelih svakako se ističe malvazija, malvazija Gentile i Vale la Pena, a od crnih cuvée Mozaik.

Dugo godina već surađuju s tvrtkom AgroChem MAKS od čijih zaštitnih preparata izdvajaju Fantic A, Decibel Vitis, Domark 40 ME... Koriste, kaže nam, i Tora gnojiva i biostimulatore i to ne samo u vinogradu već i maslinama kojih imaju 1.500 stabala, također mahom autohtone sorte.

Probali smo i zadovoljni smo, folijarno prihranjujemo, pomažemo biljci, kaže ističući da je bitno u kojoj fazi se i koliko daje gnojiva jer samo pravilnom primjenom dolazi se do željenih rezultata i čuvaju nasadi za buduće generacije.

Zaštita korisnih kukaca

Ponosni na bioraznolikost su i na drugom kraju zemlje, najistočnijem hrvatskom gradu Iloku. U Vinariji Čobanković koju vode četiri brata, ali im i dalje pomaže otac, bivši ministar poljoprivrede Petar Čobanković, kada su u pitanju grozdov moljac ili grinje, prate kretanje štetnika i tretiraju onda kada smatraju da stvarno postoji kritičan broj.

Osobno, a i kao voditelj zadužen za zaštitu i proizvodnju, nisam pristalica prskanja po kalendaru, čaju ili ne znam čemu. Držim da upravo s insekticidima čovjek mora biti oprezan jer imaju širok spektar djelovanja i ne uništavaju samo ono što bi mi željeli, kaže otac Petar.

Dodaje da na njihovu području Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek provodi monitoring američkog cvrčka pa su tako i u njihovim vinogradima obavljali nadzor.

Ono što ih je pozitivno iznenadilo je zabilježen veliki udio korisnih kukaca i drugih korisnih organizama. Smatram da je to posljedica upravo pravilne upotrebe insekticida, ističe.

Naravno, kad je velika navala moljca ili sličnog, posegne se za sredstvima Cythrin Max i Coragen 20 SC tvrtke AgroChem MAKS s kojom imaju dugogodišnju suradnju. Koriste njihovu cijelu paletu, ali ističu da su jako zadovoljni preparaima za peronosporu, Zorvec Vinabelom te za pepelnicu Decibel Vitis.

To su sredstva koja daju jako dobre rezultate. Njih koristimo u onim periodima kada je najveća opasnost od zaraza ili eventualno ako ne daj Bože slučajno negdje dođe do početaka zaraze. Iako, realno gledajući do toga ne bi smjelo doći u vinogradu, jer čim dođe do primarnih infekcija, onda se to već odražava na urod, pojašnjava Petar.

Obitelj danas kroz dva obrta i dva OPG-a ima stotinjak hektara vlastitih površina, u zakupu 30-ak te kroz kooperativne odnose 50-ak hektara.

Radimo 180 do 200 hektara po potrebi, ovisno u godini, otkriva sin, enolog Hrvoje Čobanković, dodajući da imaju 35 ljudi u stalnom radnom odnosu. I to domaćih.

Oni su s našeg područja, Iločani, već druga i treća generacija radnika koja radi s nama, s našom obitelji, s našim očevima, djedovima, ponosno ističe da s radnom snagom nemaju problema.

Obitelj je, naime, puno uložila u mehanizaciju što je najbolje vidljivo u berbi. Dok je nekoć za jedan hektar trebalo preko 50 ljudi, sad se to strojno obavi za nekoliko sati. No, napominje Hrvoje, rezidba je posao gdje su potrebne spretne ruke jer vinogradarstvo je profesija gdje se neke stvari ipak ne mogu i ne trebaju obavljati strojno.

Od sortimenta, kako u vinogradima, tako i u prodaji, dominira im graševina. Što se tiče vinogradarskog dijela, oko 70% odnosi se na ovu sortu, a prodajnom i više.

Jednostavno sorta koja ima najbolje tržište i što se tiče grožđa kao sirovine, mošta pa i finalnog vina od nekakvog osnovnog, litrene graševine do kvalitetnih butelja i vrhunskih, priča Hrvoje.

Dakako, tu je i silvanac zeleni, prepoznatljivo vino kuće koje je već postiglo značajne rezultate. "To je dosta zanimljiva sorta, malo elegantnija, nježnija nego graševina, ali lagano, umjereno, izrazite svježine, nešto nižih alkohola. Daje vino koje se značajnije troši ljeti", objašnjava navodeći da su sa zelenim silvancima 'pogodili' i na tome rade dalje.

Podigli su dio novih nasada odnosno mijenjali stare za nove te povećali površine pod zelenim silvancem. Mora, dodaje, istaknuti i traminac koji je perjanica Iloka i na tom području daje najbolje rezultate.

Rade i rajnski rizling, chardonnay, pinot sivi i to dosta specifično.
U gotovo isključivo barique kombinaciji. Jedno moćnije, jače, odležanije vino koje tehnološki duže dozrijeva, ali u odnosu vina i drveta daje izuzetno dobre rezultate i stvarno moćna, zrela vina, navodi Hrvoje.

Od crnog sortimenta je najviše, tradicionalno zastupljena frankovka koja u zadnje vrijeme dosta ide u rose, a od ostalog imaju nešto merlota, cabernet franca i cabernet sauvignona.

Obitelj Čobanković ima veliku zastupljenost novih mladih vinograda, u starosti od šest, sedam godina do onih koji su prošle godine sađeni.

I zahvaljujući tome imamo dobre prinose. Obnovili smo velik dio naših vinograda, 80-ak posto. Mislim da rijetko tko u Hrvatskoj ima toliki postotak novozasađenih vinograda u zadnjih 10 godina, pojašnjava Petar.

Prinose nastoje držati otprilike na 12 tona/ha, a naravno da bi ostali dobri, obavljaju i prihranu s Tora gnojivima odnosno biostimulatorima. Posebno ističe Tora N-Leaf. Tora Combi Max i Tora Micro Bor Max 20.

Koristimo ih već par godina i pokazalo nam se stvarno jako dobro, opisuje iskusni vinogradar dodajući da se zbog promjene klime berba pomaknula pa kreće već u kolovozu.
Čak prerano, ali tako je, zaključuje.

Dok na terenu ruši rekorde, ne ide mu loše niti na poslovnom planu. Prebacio je brojku od 100 golova za Hajduk, a njegov restoran Duje prima pozitivne kritike brojnih gostiju. Na lanjske izazove visokih cijena domaće vinske scene Marko Livaja odlučio je, čini se, riješiti elegantno, driblingom, baš kao i na zelenim travnjacima.

Neće se više vinogradari bogatit na našoj muci i ziđat vile, objavio je Željko Kerum na internetu, gdje se pohvalio započetom suradnjom s Hajdukovim golgeterom. Naime, dio njegovih maslinika koje je trebalo zanoviti zamjenit će moderan vinograd. I to partnerski s Livajom.

Nek on trči i zabija, ja ću odradit ostalo, poentirao je u svom stilu Kerum, ističući kako ovo nije njegov izlet u nogomet, već poslovna prilika.

Marko je ime, brend, a ni ja nisan za bacit, rekao je Kerum i dodao bit će koja kinta od toga, dobro će doći kad mu dosadi trčanje za balunom, zaključio je nekadašnji splitski gradonačelnik.

U kuloarima se priča da će se vinarija zvati ML10, što su, sasvim slučajno i inicijali kapetana naše nogometne reprezentacije.

Nekoliko desetljeća nakon početka otkupljivanja zapuštenih i zaboravljenih parcela u susjedstvu na Vuglec bregu u selu Škarićevo, Boris Vuglec razlaže svoju ideju o uspješnom "svetom trojstvu" (vinograd, vinarija, restoran) podjednako entuzijastično kao što je to objašnjavao svojoj obitelji 2001. godine ili, pak, samome sebi puno ranije, kad se kao mladac zaposlio i nastanio u obližnjim Krapinskim Toplicama i od tamo tugaljivo svjedočio raspadu brega na kojem je odrastao i proživio najljepše dane svog života. Boris je bio superuspješan poslovni čovjek kome su prihodi omogućavali živjeti gdje zamisli. No, Borisu životni mikrokozmos nikad nije napustio breg s kojega je za lijepog vremena mogao posmatrati daleku sljemensku skijašku stazu nakon što bi se noću tamo upalili reflektori.

Užitak mi je živjeti s bregom. Tu su mi korijeni i tu se nekako najbolje osjećam. A tu sam se i naučio skijati, i to na skijama koje sam sâm napravio - prisjeća se s nostalgijom Boris Vuglec svog djetinjstva, kad mu nije bilo teško u dobi od osam godina zaći u obližnju šumu, pronaći stablo jasena, isjeći ga te od njega napraviti sebi prikladne skije.

Mi smo si sami priredili staze, skakaonice, na tim običnim drvenim skijicama znao sam skočiti do 20 metara.

Nikad nije bio sam - Vuglec breg iz njegova djetinjstva vrvio je životom, tri obitelji Vuglec punile su obližnju osnovnu školu u kojoj je u svakom od osam razreda bilo više od 30 djece.

Od toga, zapravo, treba i početi cijelu priču. Breg su bile tri obitelji, sve tri obitelji su bile Vuglec i nikakvih rodbinskih veza među nama nije bilo. Pitao sam djeda jesmo li nekada u povijesti imali neku poveznicu, a on mi je odgovorio da se ni on ne sjeća bilo kakvih veza. Kad mi je prijatelj ponudio napraviti obiteljsko stablo, dali smo se u istraživanje svih mogućih dokumenata u crkvi, matičnim uredima i sl., i rezultati, koji sežu do početka 18. stoljeća, dakle više od 300 godina unatrag, potvrđuju djedove riječi - tri obitelji Vuglec s Vuglec brega nikada nisu bile obiteljski povezane!

Moje djetinjstvo je bilo prekrasno, jer je u sve tri kuće bilo jako puno djece. Već s mojom generacijom se to promijenilo - u našoj kući bili smo ja i sestra, u susjednoj također dvoje djece… Za razliku od generacije mojih roditelja, njih je bilo po sedmero u kućama i raselili su se u Zagreb, Njemačku i tko zna sve gdje, pa su njihova djeca dolazila ovdje na ferije. A te ferije, kako ljeti tako i zimi, ovde na bregu bile su nešto posebno.

Danas ukupno u četiri razreda osnovne škole u Škarićevu ide tek 20 djece.
Odumiranje i zapuštanje Vuglec brega, koji je postao, doslovno, nomen est omen - ćošak, slijepo crijevo - trajalo je više od 20 godina, sve do 2001. godine, kad je Boris Vuglec odlučio započeti obnovu brega i ponovo mu vratiti onaj sjaj kojeg pamti iz djetinjstva.

Boris je tada imao 40 godina, bavio se građevinom i instalacijama i u tome je poslu, jedno vrijeme čak i paralelno sa svojom vinskom pričom na Vuglec bregu, intenzivno bio sve do velike krize 2008. godine.

Najviše sam se bavio uvođenjem instalacija, u Zagrebu smo tako napravili tisuće stanova kao kooperanti. Kad se gradila bolnica Magdalena u Krapinskim Toplicama, mi smo tu radili struju.
Boris je, priznaje, u prosjeku u stalnom radnom odnosu godišnje imao 40-ak ljudi koji su radili na izgradnji više od 300 stanova. Na vrhuncu svog poslovanja držao je čak 70 radnika pod sobom.

I u tom poslu sam bio 27 godina, sve dok me kriza nije uništila. Međutim, unatoč silnim problemima koje mi je propast firme prouzročila, uspjeli smo sačuvati Vuglec breg…

U vrijeme "elektro biznisa", zbog kojega ga uvrštavam u "posebnu" kategoriju elektro vinara, a to su oni kojima je osnovna djelatnost iz koje je potekla vinska priča povezana sa strujom - poput Tomislava Bolfana, Slavka Kalazića ili, pak, Ernesta Tolja - Boris je živio u Krapinskim Toplicama, odakle je svjedočio svojevrsnoj dezertifikaciji Vuglec brega. Da, imao je on na Vuglec bregu svoj mali vinograd, imao je on na Vuglec bregu svoju klet, ali - a to ga je najviše boljelo - njegovi roditelji su bili posljednji preostali stanovnici Vuglec brega. Posljednji Mohikanci Vuglec brega!

Odlučio sam otkupiti i okrupniti sve parcele svih članova, živih i mrtvih, sve tri obitelji Vuglec, a to nije bio posao koji se mogao odraditi preko noći. Bilo je više od 30 različitih vlasnika. I tu se pokazalo koliko su moje uspomene iz djetinjstva bile utemeljene na iskrenim prijateljstvima. Svi ti nasljednici, a dosta njih je zajedno sa mnom svoje ferije provodilo na Vuglec bregu, vidjeli su u mojim idejama ono što su zapamtili u djetinjstvu i lako su pristajali na ponuđene uvjete za prodaju zemlje.

Imovinsko-pravne odnose sam riješio u dvije godine - do kraja 2003. godine sve sam, praktički, otkupio.

Znate onaj stereotip o Zagorcima koji za svaku sitnicu rješenje traže na sudu. Jeste li u tom procesu okrupnjavanja imali barem jedan sudski otpor?

Ne, uistinu nije bilo potrebe, premda sam napravio dosta formalnih tužbi protiv pokojnika, jer sam jedino tako pravno mogao "očistiti" parcelu.

Borisova vizija bila je toliko pomno isplanirana u svakom detalju revitalizacije i transformacije Vuglec brega u jedan od najprepoznatljivijih zagorskih toponima da, može se reći, nije bilo potrebe za improvizacijama i ad hoc rješenjima u provedbi plana. I prije nego je krenuo u okrupnjavanje zemljišta, Boris je već imao savjetnike za vinogradarsko-vinarski dio priče - Nenada Kantocija, enologa iz Pregrade, i legendarnog Gerharda Schuberta.

U planiranju vinske priče ništa nismo prepustili slučaju, sve je struka isplanirala. A i ja sam, može se tako reći, rođen u vinogradu. Možda nisam imao neku visoku razinu znanja o proizvodnji vina, ali sam imao viziju što i kakva vina želim.

Od samog starta, kad smo do u detalj tesali ideju o Vuglec bregu, znali smo što hoćemo. Kad smo zasadili vinograd, razmišljali smo i kome prodati vino. I napraviti turizam. I da sve prodamo na kućnom pragu. Osmislili smo izradu cijele infrastrukture: cesta, puteva, vinograda, vinarije, restorana, hiža, "zelene plaže"… Sve stare objekte smo obnovili i uredili.
I onda se počelo sve raditi u fazama.

Dok se bavio okrupnjavanjem posjeda, koji je u konačnici dosegnuo - za Hrvatsko zagorje impresivnih - 20 hektara zemljišta, i sadnjom vinograda, Boris je počeo graditi i izgradio vinariju te je već 2003. godine na Vuglec bregu mogao imati svoju prvu berbu. Mošt od prve berbe nije ni fermentirao, a Boris je već započeo radove na izgradnji restorana, koji je svoja vrata otvorio na Božić 2005. godine. Nekoliko mjeseci kasnije, Vuglec breg se mogao pohvaliti i svojim prvim smještajnim kapacitetima, koji danas mogu primiti 50 gostiju.

Sve je išlo jedno za drugim. Ispoštovali smo dogovoreni hodogram. Inzistirali smo na staroj tradicionalnoj zagorskoj gradnji. Inzistirali smo na visoko postavljenoj letvici standarda za sve čime smo se htjeli baviti - i vinarstvom i ugostiteljstvom i hotelijerstvom. Bili smo uistinu pioniri vinskog turizma i korak ispred svih ostalih, zato i ne čudi što se preobrazba Vuglec brega od potpune šikare do toponima poznatijeg od Krapinskih Toplica nazivalo velikim poduhvatom.

Koliko su Borisovi zamišljeni - i ostvareni - standardi bili visoki, ilustrirat će i podatak da je u početku rada restorana svoje osoblje uključio u školovanje za sommelijere, a, tvrdi, "izbor vinskih čaša je bio takav kakav ni danas nemaju u mnogim zagrebačkim restoranima".

Pritom, Boris je inzistirao na pojašnjavanju gostima da su "pjenušci idealni za aperitiv, za razliku od uobičajenih rakija, koje se sad u Vuglec bregu piju isključivo kao digestiv".

Mi smo prvi koji smo u Zagorju krenuli s pjenušavim vinima, i to u ozbiljnoj količini od 5-6 tisuća boca. Sad godišnje proizvedemo prosječno oko 12 tisuća boca. A sveukupno godišnje proizvedemo 60 tisuća butelja različitih vina, dok pola od toga prodamo na kućnom pragu.
Slobodan sam ustvrditi da smo više od ikoga uradili za promociju pjenušaca u Hrvatskoj!
Kod nas se za vikend popije više pjenušaca nego u cijelom Zagrebu.
Vuglec breg smo učinili prepoznatljivim do te mjere da ljudi jednostavno hoće doći na ručak na breg!

Borisu je, kad su pjenušci u pitanju, "oči otvorio" Volker Maier iz njemačke vinarije Weingut Maier iz Baden-Badena, poznat i kao bivši atletičar, bacač kugle.

Volker je naš prijatelj, on u svojoj vinariji proizvodi pjenušce. Jednom je tako doveo cijelu svoju ekipu iz vinarije i oni su nas do u najmanji detalj uveli u svaku fazu proizvodnje pjenušca.

Nekako u to vrijeme timu Vuglec brega pristupila je enologinja Jasminka Šaško, a koja i danas, 20 godina kasnije, vodi glavnu riječ u podrumu vinarije. Jasminka je, prije nego se javila na natječaj i počela raditi u vinariji Vuglec breg, svoj prvi enološki kruh zarađivala u Poljoprivrednoj zadruzi Sveti Križ Začretje.

Izgleda da mene prati ona izreka: Pazi što želiš - da ti se ne ostvari!

Kad sam studirala, tjedno sam putovala u Zagreb i natrag u Zagorje i uvijek sam čeznutljivo gledala one vinograde PZ Začretja iznad Outlet centra Roses. Pritom sam razmišljala kako bi tu bilo lepo delati jednog dana. I, kad sam završila fakultet, mjesec dana kasnije tamo sam se zaposlila.

Jednom sam tako čitala u Večernjaku na duplerici priču o Vuglec bregu i mislim si kako o tome nemam pojma. Velim mužu da odemo malo to obići. No, kad smo otišli tamo, nema ni ceste, nema ništa, došli smo gdje je danas restoran i zatekli neke radove. Malo sam to obišla, svidjelo mi se i pomislila sam kako bi i tu bilo lepo delati. Vrlo brzo me Boris pozvao na razgovor.

Da nisam vjerovala u ovu priču, nikad ne bih došla!

S obzirom da je Vuglec breg bio prva zagorska vinarija koja je vrlo ozbiljno pristupila proizvodnji pjenušaca, iznenađujuće je da to Jasminku nimalo nije impresioniralo. Štoviše, kao mlada enologinja koja se družila s legendarnim imenima Bregovite Hrvatske - Ivanom Turkom i Franjom Jambrovićem - njoj su pjenušci na bregima bili očekivani slijed događaja.

Bila sam članica udruge Klub prijatelja dobrog vina i, često slušajući Ivana Turka i Franju Jambrovića, koji su stalno "gurali" priču o pjenušcima na ovim bregima, pjenušci mi nisu bili strani.

S druge strane, za cijelu priču o pjenušcima gotovo da je onaj stereotip o Zagorju kao regiji "kiseliša" bio idealan temelj. Upravo smo te predrasude pretvorili u našu korist.

Vuglec breg danas proizvodi pet različitih pjenušaca - Pjenušac crveni, Vuglec Extra Brut, Pjenušac Muškat Dry, Baronial Brut Nature i Jasminku Demi Sec. Da, dobro ste pročitali - jedan od pjenušaca, i to onaj najskuplji, za kojeg treba izdvojiti 65 eura, dobio je ime po Jasminki Šaško, i to je jedini primjer za kojeg znam da se neki vinar na takav način zahvalio svojoj enologinji za silnu požrtvovanost koju pokazuje u razvoju vinske priče Vuglec brega.

Pjenušac Jasminka nije, kako neki tvrde, kruna moje karijere, nego potvrda našeg zajedništva i prijateljstva. Za mene je Jasminka samo jedan u nizu pjenušaca koje proizvodimo, premda malo drukčiji i s vrlo zanimljivom pričom, jer objedinjuje dvije vinarije, što je samo po sebi raritet.

Pjenušac Jasminka proizvodi se klasičnom metodom od 50 posto chardonnaya s dodatkom graševine, rajnskog rizlinga i zelenog silvanca. Odležava na kvascima oko četiri godine, a botritisne i medne note daje mu ekspedit - ledeno vino Bodren.

Zanimljivo, Jasminka Šaško među svoja tri favorita u 20 godina rada u vinariji Vuglec breg ne uvrštava pjenušac Jasminka! Njezin favorit je Cabernet sauvignon 2011.

Bilo je to moćno vino i jak argument u uvrštavanju te sorte među one koje su preporučljive u Zagorju. Vino je bilo toliko dobro da smo ga, niti mjesec dana nakon puštanja u prodaju, promptno povukli i vratili u podrum na još nekoliko godina dodatnog odležavanja. Mislim da je u konačnici taj cabernet sauvignon izašao među kupce tek poslije 6-7 godina boravka u podrumu.

A među vinima koje nikada neću zaboraviti je jedan pjenušac iz 2015. godine, kao i Sauvignon blanc 2021.

Koliko je Vuglec breg obiteljski projekt dokazuje i angažman svih članova obitelji u svim dijelovima kreacije priče koja prati projekt. Hiže za smještaj gostiju nazvane su po imenima ljudi koji su obilježili prošlost Vuglec brega - Lac, Mica, Dragec, Imbra, Jana i Jagica; restoran se zove "Pri baki Rozi", nazvan po Rozi čiji recepti su temelj restoranskog menija; barski dio restorana zove se Pelnica, što je stari zagorski naziv za "mjesto gdje se pije". Sin Mario je Borisova desna ruka, supruga Ksenija vodi računovodstvo, a kći Nives, koja je diplomirala na Likovnoj akademiji, zadužena je za vizualni identitet Vuglec brega. Nives se pritom potrudila da svim gostima restorana uputi poljubac stavivši na zid golemu reprodukciju, svojih ruku djelo, istoimene čuvene slike Gustava Klimta.

Može se reći da je zahvaljujući Nives Vuglec breg postao zagorska inačica dvorca Belvedere! S jednom malom razlikom - u Austrijskoj galeriji dvorca Belvedere Klimtovom Poljupcu društvo prave Claude Monet, Hans Makart, Egon Schiele, Vincent van Gogh, Paul Gauguin…, dok Poljubac Nives Vuglec Antolić gledate jedući ajngemahtec, meso iz lodrice, štrukle i puricu (koja mora imati certifikat "Zagorskapurica").

Je li Hrvatska europska vinska zemlja koju najviše previđaju? Pita se to u emisiji V for Vino njezin voditelj Vince Anter. Njegovi domaćini Tomislav Tuđen i Augustin Dokoza Bukvić proveli su ga kroz našu vinsku povijest gdje su svojeg gosta začudili informacijom kako se na ovim prostorima ljudi vinom bave 2500 godina, još od vremena starih Grka i Rimljana. Da bi ga onda upoznao s nekim od naših najznačajnijih vinara i vinarija gdje je Anter probao naša vina te s njima sparena jela od autohtonih namirnica obale i kontinenta.

V is for Vino američka je emisija koja se prikazuje, osim na YouTubeu, i na Amazon Primeu te Reach TV-u, kanalu koji se emitira na američkim aerodromima. Jedna je to od napopularnijih američkih emisija o vinu čija je gledanost i lako provjerljiva, barem što se YouTubea tiče. Emisija o Hrvatskoj je pregledana više od 50.000 puta od početka emitiranja 1. ožujka.

Tako je i jedan od motiva pisanja ovog teksta upravo da emisija V is for Vino dospije i do prvog mjesta. Zašto i ne bi, jer riječ je o materijalu zanimljivom ne samo za vinske entuzijaste, već i one koji praktično ništa ne znaju o vinu, možda ga tek rekreativno uživajući, a nadasve se nadamo kako će zainteresirati i još američkih turista koji posljednjih godina rado dolaze u Hrvatsku. I to ne samo na obalu, već sve više i u kontinent. - Emisija se u Hrvatskoj snimala u proljeće 2025., a kadrovi su snimani u Međimurju, na Mađerkinu bregu s vinarijom Štampar, Kutjevačkim podrumima te istarskim vinarijama Medea i Kozlović. Od ostalih lokacija zastupljen je restoran The Family u Varaždinu, restoran Spinaker u Poreču gdje su se predstavili vinari Milan Budinski, David Deklić i Bruno Trapan sa svojim vinima, te zagrebački restoran Korčula u kojem sam ja predstavio neka dalmatinska vina, opisuje nam Tuđen kako je emisija nastajala.

Ne može se reći, epizoda u trajanju više od sat vremena iznimna je turistička razglednica Hrvatske posvećena vinu, s atraktivnim kadrovima gradova na kojima je snimana, lokacijama, kao i hrane i, jasno, vina. Pametno je složena, kratkom se lekcijom u povijesti opisuje davna povijest krajeva na kojima je danas Hrvatska isprepletena s pričom o uzgoju loze i pravljenju vina. Nakon tih nekoliko minuta doista bi teško bilo reći da baš ništa ne znate o vinu u Hrvatskoj. Emisija se snima u koprodukciji, da biste došli u obzir treba sudjelovati u produkciji.

Samo snimanje trajalo je 10-ak dana. Budžet za emisiju je bilo teško prikupiti, ali uspjeli smo uz potporu prije svega Hrvatske turističke zajednice, kao i nekih lokalnih Turističkih zajednica Međimurja, Istre, Vodnjana, Ližnjana i drugih sponzora, kaže Tuđen koji je emisiju s Anterovom ekipom koproducirao s Augustinom Dokozom Bukvićem.

Ali, isplatilo se, produkcija je doista odlična, vidi se da je uložen adekvatan trud, a čini se da je i autor emisije Vince Anter, inače i sommelier, zadovoljan obzirom da je 26. veljače sudjelovao videolinkom iz Sjedinjenih Država na premijernom prikazivanju emisije u zagrebačkom restoranu Vinodol. I on je potvrdio kako nije bilo lako, no sada je emisija gotova i njegovi domaćini, kao i Hrvatska mogu biti zadovoljni urađenim. Još je zanimljivosti oko ove emisije. Za Dalmaciju se smatralo kako je već ionako dovoljno poznata po raznim stvarima pa tako i po vinu, pa je fokus bio radije na kontinentu i Istri. I još, uz emisiju pripremljen je i paket vina za američke kupce koji bi nakon gledanja emisije željeli i probati prikazana hrvatska vina.

Zahvaljujući emisiji, u Americi su se prodala 24 paketa sa po šest ekskluzivnih vina koja su prikazana u emisiji. Cijena tog paketa bila je 400 dolara i rasprodan je u manje od dva tjedna, kazao je Tuđen. Zaista nije loše, a sada ostaje doći do prvog mjesta čemu možete pomoći kvalitetno provodeći vrijeme gledajući V is for Vino o Hrvatskoj. Obzirom na sadašnji tempo pregleda doista nije nemoguće.

Hrvatska epizoda je druga po gledanosti prema podacima u prva dva tjedna prikazivanja od objave. U toj kategoriji vodi Burgundija. Ali, ako gledamo ukupne brojke svih emisija koje su objavljene na njihovom kanalu na YouTubeu, najgledanija je emisija iz Bordeauxa sa 935 tisuća pregleda, a još su se brojne emisije smjestile između Bordeauxa i nas nas obzirom da su one već godinama na kanalu. To će biti teško dostići, ali ne znači da ne možemo probati!, kaže Tomislav Tuđen.