Nedavno smo, putujući Istrom, posjetili jednu manju vinariju. Obitelj se vinom bavi više od trideset godina, ali s vremenom je smanjila površine, prinose, proizvodnju. Rijetko se takvo što čuje. Na putu kući, kasno navečer, razgovor nam se u glavi i dalje vrtio oko onoga što smo čuli. Rijetko nam se događa da susret s vinarom pokrene razmišljanja koja nadilaze vinogradarstvo, agrikulturu. Kada čovjek govori o vinu, a zapravo govori o životu, o povijesti kraja, velikome znanju koje je sakupio putujući svijetom, znate da ste posjetili nekoga tko čini nešto drugačije.Takav je bio susret s Damirom Mihelićem, drugom generacijom vinara obiteljske vinarije Ghira u Novigradu.
Mihelića smo upoznali na prvome GrapeStonu, još bolje na AlterEgu, festivalima koji su skrenuli pozornost na brojne male vinarije. Njegova su vina, posebice osebujne malvazije, na nas ostavile dojam. No, kako to biva u gužvama festivala, izgubio se kontakt s čovjekom, pa smo si zadali obavezan zadatak posjeta. Na nedavnom putovanju Istrom upravo smo to i učinili.
Pred njegovom obiteljskom kućom, u blizini Novigrada, stoji manja amfora, a kuća je okružena maslinicima. Sam vinograd, koji se prostire na tek tri hektara, nalazi se blizu kuće. U kući se nalazi i vinski podrum, koji je vrlo uredan, ali obujmom skroman. Nekoć, dok su vinogradi bili veći, ovdje je bilo više barik bačvi, i vina. Teško je reći koliko Damir Mihelić danas prosječno proizvodi vina, jer ono ovisi o urodu i prirodi; u lošijoj godini kao što je bila 2023., kada je tuča pogodila dio vinograda, to može biti i samo četiri tisuće boca. U boljoj godini, poput 2025., oko 14 tisuća.
Nekoć je litara bilo i više, no nakon očeve smrti 2015. Mihelić je odlučio smanjiti prinose, racionalizirati posao i zadržati samo ono što može sam s majkom odraditi, uz povremenu pomoć prijatelja, obitelji i nećaka koji je upisao studij vinarstva. Od devet hektara ostala su tri. Izbacio je merlot, koji je iziskivao previše plijevljenja u vrućem petom mjesecu, te i cabernet, koji kasno dozrijeva. Ostale su samo tri autohtone sorte: malvazija, teran, muškat bijeli. Danas radi šest etiketa, ponekad sedam, ovisno o godini. Sve ostalo je otišlo u povijest, što bi mnogima zvučalo kao tržišni suicid. No, Mihelići prodaju gotovo sva vina. Većinom na kućnom pragu.
Obitelji Mihelić i Bibalo, kako se preziva njegova majka Marija, vinarstvom se bave od 1981. godine, kada su roditelji kupili zemljište u Novigradu na kojemu se danas nalazi podrum. Tada su već ondje bili vinogradi, stari nasadi malvazije. S majčine strane, iz sela Bibali, obitelj posjeduje podrum iz 1802. godine, a nadimak Ghira dolazi upravo s njezine strane - još su pradjeda Ferdinanda, koji je obrađivao tri hektara vinograda, zvali tim nadimkom. S očeve strane obitelj posjeduje štanciju Oršići iz 1879. u okolici Vižinade, gdje se također proizvodilo vino na tri hektara. Otac Bruno radio je u PIK-u Umag osamdesetih, a 1997. otvorio je vlastiti OPG upravo ovdje, u Novigradu. Majka Marija odrasla je na selu, radila je s boškarinima, odrađivala poljoprivredne poslove oko kuće. Damir je u vinogradu od pete godine. U poslu im pomaže i brat Igor sa svojom obitelji, koji se bavi trešnjama. Damir se par godina nakon očeve smrti počeo okretati tradicionalnim istarskim metodama maceracije malvazije.
Tu strategiju Mihelić provodi dosljedno. Ustaje u pet ujutro, obilazi vinograde i promatra što se događa na tlu. Do devet sati biva gotov jer tada počinju pristizati posjetitelji. Upravo tu ostvaruje najveću prodaju - više od polovice vina proda se na kućnom pragu. Ostatak vina odlazi u stotinjak restorana raspoređenih u nekoliko zemalja: Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Hrvatskoj, uglavnom u Istri. Šire tržište u Hrvatskoj nikada ga nije previše zanimalo. Čak je od ove godine odlučio, osim nekoliko domaćih, ne pohoditi vinske festivale.
Njegov pristup vinogradu i podrumu pedantan je i savjestan. Na tri hektara raste oko šesnaest tisuća trsova, najviše malvazije, zatim terana i najmanje muškata bijelog, momjanskog, starog istarskog klona. Sav sadni materijal dolazi iz starih lokalnih klonova. Mihelić slijedi brojne prakse biodinamike; bakar i sumpor koristi rijetko, faceliju sije kako bi privukla pčele za vrijeme cvatnje, kompostira sve biljne ostatke. Petnaestak pčelinjih košnica drži nedaleko od vinograda, radi vlastiti med. Vinograd mu je prekrasan, pun života. U podrumu prakticira minimalnu intervenciju; malvazija se macerira tri dana za svježu varijantu, do mjesec dana za liniju Madura. Teran i muškat slijede sličan pristup. Vina se ne filtriraju. Kušali smo ih nekoliko.
Redom: mladi muškat, vrlo zavodljiv, slatkast i čist. Malvazija Kalamita 2024., njegova bazna malvazija, kratko macerirana, svježa, ali vrlo mineralna, prozračna, sočna i pitka. Prilično je jedinstvena za bazno vino. Njegova malvazija Madura, duže macerirana, izvrsna je. Kušali smo berbe 2021. i 2022., obje odlične. Vina su intenzivnije boje, gušće, zlaćane. Tijelo im je punije, vino bogato, zemljasto, toplo, slano. Grije usta, suši ih, traži više gutljaja. Puno zrelog voća, pčelinjeg meda, dugotrajno. Obje berbe dugo se otvaraju, godi im višesatno pijenje. Nekima bi možda odgovaralo dekantiranje, ali nama se svidjelo postupno otvaranje ove zlatne malvazije.
Riquertz 2021, kupaža merlota, cabernet sauvignona i nešto malo terana, koju više ne proizvodi, također smo kušali. Vrlo gusto vino, zrelo, puno tamnog bobičastog voća. Grije nepce, puno je začinjenih nota duhana i čokolade, ali je ujedno vrlo elegantno i pitko. Nije riječ o divljem vinu, već o vrlo balansiranoj kupaži. Isto ne možemo reći za teran 2025., kojeg smo kušali iz bačve. Prekrasne ljubičaste boje koju samo teran može dati, svjež i aromatičan, visokih kiselina i tanina, živahan i poseban, sve ono najbolje od mladog terana, koji će lijepo stariti.
No, najbolje vino koje smo kušali, i jedna od boljih maceriranih malvazija koje smo ikad na ovim prostorima kušali, jest amforna malvazija iz turbulentne 2024. godine. Te malvazije ima tek osamsto litara, i ona je sve ono čemu teže najveći prirodni vinari ovih prostora. Teško je to vino opisati riječima jer je iznimno: prepuno začina, meda, karamele čak, ekstremnih, ali ugodnih nota divlje prirode. Ima onu teksturu i tijelo koja podsjeća na najbolje primjere talijansko-slovenskih (ili slovensko-talijanskih) rebula: intenzivne arome sušenog voća, bresaka i marelica, note pčelinjeg voska, smole, orijentalnih začina. Vino koje se neprestano mijenja u čaši, koje zahtijeva pažnju i vrijeme. Vino koje mami najširi osmijeh. Tanini su prisutni, ali uglađeni, elegantni. Ovo se vino neće lako pronaći na tržištu, ali vrijedi svakog centa, koliko god će koštati. Ovakvo se vino pojavi rijetko u svijetu maceriranih bijelih vina.
S Mihelićem i njegovom majkom, koji su nam, kao i svim posjetiteljima vinarije, pripremili platu s domaćim narescima, razgovarali smo o vinogradarstvu, povijesti kraja, o tradiciji. No, ono što smo prije svega doživjeli bila je velika ljubav prema korijenima, prema vinogradima i cijelom procesu dolaska do vina. Mihelići stoga nisu samo vinogradari, nego i ljudi koji razumiju da vino nije (nužno) komercijalni proizvod, već rezultat odnosa prema zemlji, vremenu i radu. Topli su, gostoljubivi, iskreni, znatižejni. Vrsta ljudi koje vrijedi posjetiti ne samo zbog vina, iako su vina odlična, već zbog toga što u njihovoj priči prepoznajete ono što danas rijetko nalazite kod velikih (obujmom) vinara.
Najtoplija preporuka za posjet vinariji stoga se sama nameće. Javite se unaprijed, kušajte vina i poslušajte njihovu priču, ili više njih. Vinarija Ghira svakako nije destinacija za objave na društvenim mrežama, ali je za razumijevanje onoga što znači živjeti od zemlje i s njom.