Nekoliko desetljeća nakon početka otkupljivanja zapuštenih i zaboravljenih parcela u susjedstvu na Vuglec bregu u selu Škarićevo, Boris Vuglec razlaže svoju ideju o uspješnom "svetom trojstvu" (vinograd, vinarija, restoran) podjednako entuzijastično kao što je to objašnjavao svojoj obitelji 2001. godine ili, pak, samome sebi puno ranije, kad se kao mladac zaposlio i nastanio u obližnjim Krapinskim Toplicama i od tamo tugaljivo svjedočio raspadu brega na kojem je odrastao i proživio najljepše dane svog života. Boris je bio superuspješan poslovni čovjek kome su prihodi omogućavali živjeti gdje zamisli. No, Borisu životni mikrokozmos nikad nije napustio breg s kojega je za lijepog vremena mogao posmatrati daleku sljemensku skijašku stazu nakon što bi se noću tamo upalili reflektori.
Užitak mi je živjeti s bregom. Tu su mi korijeni i tu se nekako najbolje osjećam. A tu sam se i naučio skijati, i to na skijama koje sam sâm napravio
- prisjeća se s nostalgijom Boris Vuglec svog djetinjstva, kad mu nije bilo teško u dobi od osam godina zaći u obližnju šumu, pronaći stablo jasena, isjeći ga te od njega napraviti sebi prikladne skije.
Mi smo si sami priredili staze, skakaonice, na tim običnim drvenim skijicama znao sam skočiti do 20 metara.
Nikad nije bio sam - Vuglec breg iz njegova djetinjstva vrvio je životom, tri obitelji Vuglec punile su obližnju osnovnu školu u kojoj je u svakom od osam razreda bilo više od 30 djece.
Od toga, zapravo, treba i početi cijelu priču. Breg su bile tri obitelji, sve tri obitelji su bile Vuglec i nikakvih rodbinskih veza među nama nije bilo. Pitao sam djeda jesmo li nekada u povijesti imali neku poveznicu, a on mi je odgovorio da se ni on ne sjeća bilo kakvih veza. Kad mi je prijatelj ponudio napraviti obiteljsko stablo, dali smo se u istraživanje svih mogućih dokumenata u crkvi, matičnim uredima i sl., i rezultati, koji sežu do početka 18. stoljeća, dakle više od 300 godina unatrag, potvrđuju djedove riječi - tri obitelji Vuglec s Vuglec brega nikada nisu bile obiteljski povezane!
Moje djetinjstvo je bilo prekrasno, jer je u sve tri kuće bilo jako puno djece. Već s mojom generacijom se to promijenilo - u našoj kući bili smo ja i sestra, u susjednoj također dvoje djece… Za razliku od generacije mojih roditelja, njih je bilo po sedmero u kućama i raselili su se u Zagreb, Njemačku i tko zna sve gdje, pa su njihova djeca dolazila ovdje na ferije. A te ferije, kako ljeti tako i zimi, ovde na bregu bile su nešto posebno.
Danas ukupno u četiri razreda osnovne škole u Škarićevu ide tek 20 djece.
Odumiranje i zapuštanje Vuglec brega, koji je postao, doslovno, nomen est omen - ćošak, slijepo crijevo - trajalo je više od 20 godina, sve do 2001. godine, kad je Boris Vuglec odlučio započeti obnovu brega i ponovo mu vratiti onaj sjaj kojeg pamti iz djetinjstva.
Boris je tada imao 40 godina, bavio se građevinom i instalacijama i u tome je poslu, jedno vrijeme čak i paralelno sa svojom vinskom pričom na Vuglec bregu, intenzivno bio sve do velike krize 2008. godine.
Najviše sam se bavio uvođenjem instalacija, u Zagrebu smo tako napravili tisuće stanova kao kooperanti. Kad se gradila bolnica Magdalena u Krapinskim Toplicama, mi smo tu radili struju.
Boris je, priznaje, u prosjeku u stalnom radnom odnosu godišnje imao 40-ak ljudi koji su radili na izgradnji više od 300 stanova. Na vrhuncu svog poslovanja držao je čak 70 radnika pod sobom.I u tom poslu sam bio 27 godina, sve dok me kriza nije uništila. Međutim, unatoč silnim problemima koje mi je propast firme prouzročila, uspjeli smo sačuvati Vuglec breg…
U vrijeme "elektro biznisa", zbog kojega ga uvrštavam u "posebnu" kategoriju elektro vinara, a to su oni kojima je osnovna djelatnost iz koje je potekla vinska priča povezana sa strujom - poput Tomislava Bolfana, Slavka Kalazića ili, pak, Ernesta Tolja - Boris je živio u Krapinskim Toplicama, odakle je svjedočio svojevrsnoj dezertifikaciji Vuglec brega. Da, imao je on na Vuglec bregu svoj mali vinograd, imao je on na Vuglec bregu svoju klet, ali - a to ga je najviše boljelo - njegovi roditelji su bili posljednji preostali stanovnici Vuglec brega. Posljednji Mohikanci Vuglec brega!
Odlučio sam otkupiti i okrupniti sve parcele svih članova, živih i mrtvih, sve tri obitelji Vuglec, a to nije bio posao koji se mogao odraditi preko noći. Bilo je više od 30 različitih vlasnika. I tu se pokazalo koliko su moje uspomene iz djetinjstva bile utemeljene na iskrenim prijateljstvima. Svi ti nasljednici, a dosta njih je zajedno sa mnom svoje ferije provodilo na Vuglec bregu, vidjeli su u mojim idejama ono što su zapamtili u djetinjstvu i lako su pristajali na ponuđene uvjete za prodaju zemlje.
Imovinsko-pravne odnose sam riješio u dvije godine - do kraja 2003. godine sve sam, praktički, otkupio.
Znate onaj stereotip o Zagorcima koji za svaku sitnicu rješenje traže na sudu. Jeste li u tom procesu okrupnjavanja imali barem jedan sudski otpor?
Ne, uistinu nije bilo potrebe, premda sam napravio dosta formalnih tužbi protiv pokojnika, jer sam jedino tako pravno mogao "očistiti" parcelu.
Borisova vizija bila je toliko pomno isplanirana u svakom detalju revitalizacije i transformacije Vuglec brega u jedan od najprepoznatljivijih zagorskih toponima da, može se reći, nije bilo potrebe za improvizacijama i ad hoc rješenjima u provedbi plana. I prije nego je krenuo u okrupnjavanje zemljišta, Boris je već imao savjetnike za vinogradarsko-vinarski dio priče - Nenada Kantocija, enologa iz Pregrade, i legendarnog Gerharda Schuberta.
U planiranju vinske priče ništa nismo prepustili slučaju, sve je struka isplanirala. A i ja sam, može se tako reći, rođen u vinogradu. Možda nisam imao neku visoku razinu znanja o proizvodnji vina, ali sam imao viziju što i kakva vina želim.
Od samog starta, kad smo do u detalj tesali ideju o Vuglec bregu, znali smo što hoćemo. Kad smo zasadili vinograd, razmišljali smo i kome prodati vino. I napraviti turizam. I da sve prodamo na kućnom pragu. Osmislili smo izradu cijele infrastrukture: cesta, puteva, vinograda, vinarije, restorana, hiža, "zelene plaže"… Sve stare objekte smo obnovili i uredili.
I onda se počelo sve raditi u fazama.
Dok se bavio okrupnjavanjem posjeda, koji je u konačnici dosegnuo - za Hrvatsko zagorje impresivnih - 20 hektara zemljišta, i sadnjom vinograda, Boris je počeo graditi i izgradio vinariju te je već 2003. godine na Vuglec bregu mogao imati svoju prvu berbu. Mošt od prve berbe nije ni fermentirao, a Boris je već započeo radove na izgradnji restorana, koji je svoja vrata otvorio na Božić 2005. godine. Nekoliko mjeseci kasnije, Vuglec breg se mogao pohvaliti i svojim prvim smještajnim kapacitetima, koji danas mogu primiti 50 gostiju.
Sve je išlo jedno za drugim. Ispoštovali smo dogovoreni hodogram. Inzistirali smo na staroj tradicionalnoj zagorskoj gradnji. Inzistirali smo na visoko postavljenoj letvici standarda za sve čime smo se htjeli baviti - i vinarstvom i ugostiteljstvom i hotelijerstvom. Bili smo uistinu pioniri vinskog turizma i korak ispred svih ostalih, zato i ne čudi što se preobrazba Vuglec brega od potpune šikare do toponima poznatijeg od Krapinskih Toplica nazivalo velikim poduhvatom.
Koliko su Borisovi zamišljeni - i ostvareni - standardi bili visoki, ilustrirat će i podatak da je u početku rada restorana svoje osoblje uključio u školovanje za sommelijere, a, tvrdi, "izbor vinskih čaša je bio takav kakav ni danas nemaju u mnogim zagrebačkim restoranima".
Pritom, Boris je inzistirao na pojašnjavanju gostima da su "pjenušci idealni za aperitiv, za razliku od uobičajenih rakija, koje se sad u Vuglec bregu piju isključivo kao digestiv".
Mi smo prvi koji smo u Zagorju krenuli s pjenušavim vinima, i to u ozbiljnoj količini od 5-6 tisuća boca. Sad godišnje proizvedemo prosječno oko 12 tisuća boca. A sveukupno godišnje proizvedemo 60 tisuća butelja različitih vina, dok pola od toga prodamo na kućnom pragu.
Slobodan sam ustvrditi da smo više od ikoga uradili za promociju pjenušaca u Hrvatskoj!
Kod nas se za vikend popije više pjenušaca nego u cijelom Zagrebu.
Vuglec breg smo učinili prepoznatljivim do te mjere da ljudi jednostavno hoće doći na ručak na breg!
Borisu je, kad su pjenušci u pitanju, "oči otvorio" Volker Maier iz njemačke vinarije Weingut Maier iz Baden-Badena, poznat i kao bivši atletičar, bacač kugle.
Volker je naš prijatelj, on u svojoj vinariji proizvodi pjenušce. Jednom je tako doveo cijelu svoju ekipu iz vinarije i oni su nas do u najmanji detalj uveli u svaku fazu proizvodnje pjenušca.
Nekako u to vrijeme timu Vuglec brega pristupila je enologinja Jasminka Šaško, a koja i danas, 20 godina kasnije, vodi glavnu riječ u podrumu vinarije. Jasminka je, prije nego se javila na natječaj i počela raditi u vinariji Vuglec breg, svoj prvi enološki kruh zarađivala u Poljoprivrednoj zadruzi Sveti Križ Začretje.
Izgleda da mene prati ona izreka: Pazi što želiš - da ti se ne ostvari!
Kad sam studirala, tjedno sam putovala u Zagreb i natrag u Zagorje i uvijek sam čeznutljivo gledala one vinograde PZ Začretja iznad Outlet centra Roses. Pritom sam razmišljala kako bi tu bilo lepo delati jednog dana. I, kad sam završila fakultet, mjesec dana kasnije tamo sam se zaposlila.
Jednom sam tako čitala u Večernjaku na duplerici priču o Vuglec bregu i mislim si kako o tome nemam pojma. Velim mužu da odemo malo to obići. No, kad smo otišli tamo, nema ni ceste, nema ništa, došli smo gdje je danas restoran i zatekli neke radove. Malo sam to obišla, svidjelo mi se i pomislila sam kako bi i tu bilo lepo delati. Vrlo brzo me Boris pozvao na razgovor.
Da nisam vjerovala u ovu priču, nikad ne bih došla!
S obzirom da je Vuglec breg bio prva zagorska vinarija koja je vrlo ozbiljno pristupila proizvodnji pjenušaca, iznenađujuće je da to Jasminku nimalo nije impresioniralo. Štoviše, kao mlada enologinja koja se družila s legendarnim imenima Bregovite Hrvatske - Ivanom Turkom i Franjom Jambrovićem - njoj su pjenušci na bregima bili očekivani slijed događaja.
Bila sam članica udruge Klub prijatelja dobrog vina i, često slušajući Ivana Turka i Franju Jambrovića, koji su stalno "gurali" priču o pjenušcima na ovim bregima, pjenušci mi nisu bili strani.
S druge strane, za cijelu priču o pjenušcima gotovo da je onaj stereotip o Zagorju kao regiji "kiseliša" bio idealan temelj. Upravo smo te predrasude pretvorili u našu korist.
Vuglec breg danas proizvodi pet različitih pjenušaca - Pjenušac crveni, Vuglec Extra Brut, Pjenušac Muškat Dry, Baronial Brut Nature i Jasminku Demi Sec. Da, dobro ste pročitali - jedan od pjenušaca, i to onaj najskuplji, za kojeg treba izdvojiti 65 eura, dobio je ime po Jasminki Šaško, i to je jedini primjer za kojeg znam da se neki vinar na takav način zahvalio svojoj enologinji za silnu požrtvovanost koju pokazuje u razvoju vinske priče Vuglec brega.
Pjenušac Jasminka nije, kako neki tvrde, kruna moje karijere, nego potvrda našeg zajedništva i prijateljstva. Za mene je Jasminka samo jedan u nizu pjenušaca koje proizvodimo, premda malo drukčiji i s vrlo zanimljivom pričom, jer objedinjuje dvije vinarije, što je samo po sebi raritet.
Pjenušac Jasminka proizvodi se klasičnom metodom od 50 posto chardonnaya s dodatkom graševine, rajnskog rizlinga i zelenog silvanca. Odležava na kvascima oko četiri godine, a botritisne i medne note daje mu ekspedit - ledeno vino Bodren.
Zanimljivo, Jasminka Šaško među svoja tri favorita u 20 godina rada u vinariji Vuglec breg ne uvrštava pjenušac Jasminka! Njezin favorit je Cabernet sauvignon 2011.
Bilo je to moćno vino i jak argument u uvrštavanju te sorte među one koje su preporučljive u Zagorju. Vino je bilo toliko dobro da smo ga, niti mjesec dana nakon puštanja u prodaju, promptno povukli i vratili u podrum na još nekoliko godina dodatnog odležavanja. Mislim da je u konačnici taj cabernet sauvignon izašao među kupce tek poslije 6-7 godina boravka u podrumu.
A među vinima koje nikada neću zaboraviti je jedan pjenušac iz 2015. godine, kao i Sauvignon blanc 2021.
Koliko je Vuglec breg obiteljski projekt dokazuje i angažman svih članova obitelji u svim dijelovima kreacije priče koja prati projekt. Hiže za smještaj gostiju nazvane su po imenima ljudi koji su obilježili prošlost Vuglec brega - Lac, Mica, Dragec, Imbra, Jana i Jagica; restoran se zove "Pri baki Rozi", nazvan po Rozi čiji recepti su temelj restoranskog menija; barski dio restorana zove se Pelnica, što je stari zagorski naziv za "mjesto gdje se pije". Sin Mario je Borisova desna ruka, supruga Ksenija vodi računovodstvo, a kći Nives, koja je diplomirala na Likovnoj akademiji, zadužena je za vizualni identitet Vuglec brega. Nives se pritom potrudila da svim gostima restorana uputi poljubac stavivši na zid golemu reprodukciju, svojih ruku djelo, istoimene čuvene slike Gustava Klimta.
Može se reći da je zahvaljujući Nives Vuglec breg postao zagorska inačica dvorca Belvedere! S jednom malom razlikom - u Austrijskoj galeriji dvorca Belvedere Klimtovom Poljupcu društvo prave Claude Monet, Hans Makart, Egon Schiele, Vincent van Gogh, Paul Gauguin…, dok Poljubac Nives Vuglec Antolić gledate jedući ajngemahtec, meso iz lodrice, štrukle i puricu (koja mora imati certifikat "Zagorskapurica").
