Vinogorja

Ovih kišnih dana posjetili smo Dimitrija Brečevića u njegovoj vinariji Piquentum u Buzetu. Dimitri je čovjek o kojemu se pisalo puno, što kroz njegov rad u vinariji Clai, što kroz veliko zalaganje i proizvodnju ponajboljih prirodnih, ali i općenito vina u Hrvatskoj. Osim toga, Brečevićeva priča o dolasku u Hrvatsku nakon studija u Francuskoj sama je po sebi zanimljiva. Njegova vinarija smještena je u staroj cisterni izgrađenoj krajem 1920-ih godina. Fascinantna je to građevina u koju je Brečević uložio kako bi sanirao svod koji je ponekad propuštao, ali koja drži konstantnu temperaturu cijele godine.

Prije desetak godina Dimitri je krenuo sa zasadima potpuno novih vinograda, prvih koje je sam podigao. Do tada je vinograde ili otkupljivao, ili iznajmljivao. Za te parcele na bijeloj istarskoj zemlji želio je prijeći na vlastitu masalnu selekciju umjesto da loze kupuje kod velikih rasadnika. Masalna selekcija podrazumijeva korištenje reznica uzetih iz starih vinograda, umjesto novih klonova, čime se čuva genetska raznolikost unutar sorte. Nekoliko godina hodio je okolo Istrom skupljajući plemke iz starih vinograda. Nakon par godina, kada je vidio da sve izgleda zdravo, napravio je svoje sadnice, uz pomoć izabranih rasadnika.

Cilj je bio dvostruk, imati vinograd koji će davati vina drukčija od današnjih istarskih standarda, ali i spasiti stare klonove koje smatra puno kvalitetnijim od onoga što se sadilo zadnjih 20 godina u Istri. Standardna selekcija pala je, naime, na tek nekoliko različitih klonova proizvedena u velikim rasadnicima. Hektar i pol zasadio je malvazijom, nešto manje od hektara teranom. Prva veća berba terana bila je 2023., malvazije 2024. Ta će vina ove godine izaći na tržište.

Kušali smo ih iz nekoliko spremnika: inoksa koji mu služi za smirivanje vina pred punjenje, drvenih bačava i betonskog spremnika koji je novitet u njegovu podrumu. Razlika između ovih vina i dosadašnjih Piquentum etiketa upečatljiva je. Malvazija iz novih vinograda znatno je punija od dosadašnje. Ovaj vinograd daje gusto vino, zrelije, gušćih tanina, moćno. Dimitrijeva dosadašnja malvazija bila je svježija, mineralnija, a ovo je njezina punokrvnija sestra, ali ništa manje elegantna.

Još je dojmljivija razlika kod terana. Dok je Brečevićev dosadašnji teran odličan, riječ je o svakodnevnom vinu s nižim alkoholima, laganijeg tijela. Novi teran iz masalne selekcije dosta je drukčiji, kompleksniji, punijeg tijela, aromatičniji. Ima čvrste, hrskave kiseline, pun je duhana, papra, kože, suhog mesa. Ovo je teran koji traži pažnju, vino za dugo odležavanje, veliko vino. Berba 2024. malvazije, koja je bila slabog prinosa, dat će oko 2000 boca. Terana berbe 2023. bit će oko 1000 do 1500 boca.

S Brečevićem smo razgovarali i o stanju prirodnog vinarstva u Hrvatskoj. Raduju ga festivali kojih je sve više, ali još više ga veseli interes mladih, budućih enologa. Ispričao nam je kako su ga prošle godine posjetili studenti vinarstva iz Poreča, oduševio se njihovim znanjem o ekološkom vinarstvu. To je za njega znak da se stvari mijenjaju, da nova generacija vinara razmišlja drukčije. Dotaknuli smo se i biodinamike. Zanimljivo je upravo to da se Brečević ne diči time što prakticira biodinamiku. Koristi biodinamičke preparate, prati lunarni ciklus, ali ne prati biodinamiku dogmatski.

Jedan od najzanimljivijih projekata o kojima smo razgovarali je njegov pjenušac od terana. U svijetu prirodnih vina postoje oprečna mišljenja o proizvodnji pjenušca tradicionalnom metodom. Neki tvrde da su selekcionirani kvasci dozvoljeni ako dolaze iz ekoloških izvora. Veća struja prirodnih vinara smatra pak da je to pogrešno jer odvlači od prirodnosti vina. Dimitri Brečević jedan je od rijetkih koji sekundarnu fermentaciju čini potpuno prirodno. Umjesto dosagea sa selekcioniranim kvascima, on svježim moštom malvazije iduće berbe prirodno pokreće drugu fermentaciju u staroj bazi od terana. Rezultat je pjenušac s nježnim perlanjem, prepoznatljivih kvaščanih aroma, potpuno prirodan od početka do kraja.

Etiketa tog pjenušca dosad je neviđena u Hrvatskoj, vjerojatno i šire. Ideja je došla od tima Studio Sonde, s kojima Brečević dugo surađuje na vizualnom identitetu vinarije. Njihova suradnja uvijek polazi od iste točke, traže nešto što pristaje Dimitrijevoj priči o ekologiji, prirodi. Tijekom proizvodnje pjenušca prirodni sediment nastaje kao rezultat fermentacije i obično završava odbačen. Brečević i Sonda vidjeli su u tome vrijednost. Sakupili su sediment i pomiješali ga s recikliranom papirnatom pulpom iz same vinarije. Rezultat je prva etiketa ikad stvorena od samog vina, živući manifest bez kompromisa, kako je nazivaju, koja nastavlja evoluirati s vremenom. Bocu je lako ne razumjeti na prvi pogled. Ali upravo je to bit, vino i etiketa koja živi i mijenja se, baš kao priroda iz koje dolazi.

Imali smo i priliku kušati Brečevićevu prvu malvaziju, berbu iz 2006., kada još nije ni znao za pojam maceracije. To je vino s godinama u boci lagano refermentiralo te posjeduje vrlo zavodljivu petrolejnu notu. Pokazuje koliko je već tada bio iznimno talentiran vinar.

Danas Dimitri Brečević i supruga Selena Vasiljević, koja vodi društvene mreže i modernu komunikaciju vinarije, vode jednu od vodećih prirodnih vinarija u Hrvatskoj. S vinima koja tek izlaze na tržište, malvazija i teran iz novih vinograda zasađenih vlastitom masalnom selekcijom, kreće novo poglavlje njihove priče. Brečević je čovjek koji je spasio stare klonove, koji radi pjenušac na najprirodniji mogući način, koji s poštovanjem prema tradiciji gradi budućnost istarskog vinarstva. I koji to ne radi hvalisavo.

Brečević je jedan od rijetkih značajnih skromnih vinara. Niti u jednom se trenutku prilikom našeg razgovora nije pozvao na svoj značaj. Koji je iznimno velik. U svakoj priči s manjim prirodnim vinarima Istre njegovo ime iskače, kao uzor i kao čovjek koji manjim vinarima značajno pomaže oko novonastalih problema. To je odlika velikog vinara, ali prije svega velikog čovjeka. I takvi su upravo oni koji trebaju predstavljati našu zemlju svijetu.

Nedavno smo, putujući Istrom, posjetili jednu manju vinariju. Obitelj se vinom bavi više od trideset godina, ali s vremenom je smanjila površine, prinose, proizvodnju. Rijetko se takvo što čuje. Na putu kući, kasno navečer, razgovor nam se u glavi i dalje vrtio oko onoga što smo čuli. Rijetko nam se događa da susret s vinarom pokrene razmišljanja koja nadilaze vinogradarstvo, agrikulturu. Kada čovjek govori o vinu, a zapravo govori o životu, o povijesti kraja, velikome znanju koje je sakupio putujući svijetom, znate da ste posjetili nekoga tko čini nešto drugačije.Takav je bio susret s Damirom Mihelićem, drugom generacijom vinara obiteljske vinarije Ghira u Novigradu.

Mihelića smo upoznali na prvome GrapeStonu, još bolje na AlterEgu, festivalima koji su skrenuli pozornost na brojne male vinarije. Njegova su vina, posebice osebujne malvazije, na nas ostavile dojam. No, kako to biva u gužvama festivala, izgubio se kontakt s čovjekom, pa smo si zadali obavezan zadatak posjeta. Na nedavnom putovanju Istrom upravo smo to i učinili.

Pred njegovom obiteljskom kućom, u blizini Novigrada, stoji manja amfora, a kuća je okružena maslinicima. Sam vinograd, koji se prostire na tek tri hektara, nalazi se blizu kuće. U kući se nalazi i vinski podrum, koji je vrlo uredan, ali obujmom skroman. Nekoć, dok su vinogradi bili veći, ovdje je bilo više barik bačvi, i vina. Teško je reći koliko Damir Mihelić danas prosječno proizvodi vina, jer ono ovisi o urodu i prirodi; u lošijoj godini kao što je bila 2023., kada je tuča pogodila dio vinograda, to može biti i samo četiri tisuće boca. U boljoj godini, poput 2025., oko 14 tisuća.

Nekoć je litara bilo i više, no nakon očeve smrti 2015. Mihelić je odlučio smanjiti prinose, racionalizirati posao i zadržati samo ono što može sam s majkom odraditi, uz povremenu pomoć prijatelja, obitelji i nećaka koji je upisao studij vinarstva. Od devet hektara ostala su tri. Izbacio je merlot, koji je iziskivao previše plijevljenja u vrućem petom mjesecu, te i cabernet, koji kasno dozrijeva. Ostale su samo tri autohtone sorte: malvazija, teran, muškat bijeli. Danas radi šest etiketa, ponekad sedam, ovisno o godini. Sve ostalo je otišlo u povijest, što bi mnogima zvučalo kao tržišni suicid. No, Mihelići prodaju gotovo sva vina. Većinom na kućnom pragu.

Obitelji Mihelić i Bibalo, kako se preziva njegova majka Marija, vinarstvom se bave od 1981. godine, kada su roditelji kupili zemljište u Novigradu na kojemu se danas nalazi podrum. Tada su već ondje bili vinogradi, stari nasadi malvazije. S majčine strane, iz sela Bibali, obitelj posjeduje podrum iz 1802. godine, a nadimak Ghira dolazi upravo s njezine strane - još su pradjeda Ferdinanda, koji je obrađivao tri hektara vinograda, zvali tim nadimkom. S očeve strane obitelj posjeduje štanciju Oršići iz 1879. u okolici Vižinade, gdje se također proizvodilo vino na tri hektara. Otac Bruno radio je u PIK-u Umag osamdesetih, a 1997. otvorio je vlastiti OPG upravo ovdje, u Novigradu. Majka Marija odrasla je na selu, radila je s boškarinima, odrađivala poljoprivredne poslove oko kuće. Damir je u vinogradu od pete godine. U poslu im pomaže i brat Igor sa svojom obitelji, koji se bavi trešnjama. Damir se par godina nakon očeve smrti počeo okretati tradicionalnim istarskim metodama maceracije malvazije.

Tu strategiju Mihelić provodi dosljedno. Ustaje u pet ujutro, obilazi vinograde i promatra što se događa na tlu. Do devet sati biva gotov jer tada počinju pristizati posjetitelji. Upravo tu ostvaruje najveću prodaju - više od polovice vina proda se na kućnom pragu. Ostatak vina odlazi u stotinjak restorana raspoređenih u nekoliko zemalja: Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Hrvatskoj, uglavnom u Istri. Šire tržište u Hrvatskoj nikada ga nije previše zanimalo. Čak je od ove godine odlučio, osim nekoliko domaćih, ne pohoditi vinske festivale.

Njegov pristup vinogradu i podrumu pedantan je i savjestan. Na tri hektara raste oko šesnaest tisuća trsova, najviše malvazije, zatim terana i najmanje muškata bijelog, momjanskog, starog istarskog klona. Sav sadni materijal dolazi iz starih lokalnih klonova. Mihelić slijedi brojne prakse biodinamike; bakar i sumpor koristi rijetko, faceliju sije kako bi privukla pčele za vrijeme cvatnje, kompostira sve biljne ostatke. Petnaestak pčelinjih košnica drži nedaleko od vinograda, radi vlastiti med. Vinograd mu je prekrasan, pun života. U podrumu prakticira minimalnu intervenciju; malvazija se macerira tri dana za svježu varijantu, do mjesec dana za liniju Madura. Teran i muškat slijede sličan pristup. Vina se ne filtriraju. Kušali smo ih nekoliko.

Redom: mladi muškat, vrlo zavodljiv, slatkast i čist. Malvazija Kalamita 2024., njegova bazna malvazija, kratko macerirana, svježa, ali vrlo mineralna, prozračna, sočna i pitka. Prilično je jedinstvena za bazno vino. Njegova malvazija Madura, duže macerirana, izvrsna je. Kušali smo berbe 2021. i 2022., obje odlične. Vina su intenzivnije boje, gušće, zlaćane. Tijelo im je punije, vino bogato, zemljasto, toplo, slano. Grije usta, suši ih, traži više gutljaja. Puno zrelog voća, pčelinjeg meda, dugotrajno. Obje berbe dugo se otvaraju, godi im višesatno pijenje. Nekima bi možda odgovaralo dekantiranje, ali nama se svidjelo postupno otvaranje ove zlatne malvazije.

Riquertz 2021, kupaža merlota, cabernet sauvignona i nešto malo terana, koju više ne proizvodi, također smo kušali. Vrlo gusto vino, zrelo, puno tamnog bobičastog voća. Grije nepce, puno je začinjenih nota duhana i čokolade, ali je ujedno vrlo elegantno i pitko. Nije riječ o divljem vinu, već o vrlo balansiranoj kupaži. Isto ne možemo reći za teran 2025., kojeg smo kušali iz bačve. Prekrasne ljubičaste boje koju samo teran može dati, svjež i aromatičan, visokih kiselina i tanina, živahan i poseban, sve ono najbolje od mladog terana, koji će lijepo stariti.

No, najbolje vino koje smo kušali, i jedna od boljih maceriranih malvazija koje smo ikad na ovim prostorima kušali, jest amforna malvazija iz turbulentne 2024. godine. Te malvazije ima tek osamsto litara, i ona je sve ono čemu teže najveći prirodni vinari ovih prostora. Teško je to vino opisati riječima jer je iznimno: prepuno začina, meda, karamele čak, ekstremnih, ali ugodnih nota divlje prirode. Ima onu teksturu i tijelo koja podsjeća na najbolje primjere talijansko-slovenskih (ili slovensko-talijanskih) rebula: intenzivne arome sušenog voća, bresaka i marelica, note pčelinjeg voska, smole, orijentalnih začina. Vino koje se neprestano mijenja u čaši, koje zahtijeva pažnju i vrijeme. Vino koje mami najširi osmijeh. Tanini su prisutni, ali uglađeni, elegantni. Ovo se vino neće lako pronaći na tržištu, ali vrijedi svakog centa, koliko god će koštati. Ovakvo se vino pojavi rijetko u svijetu maceriranih bijelih vina.

S Mihelićem i njegovom majkom, koji su nam, kao i svim posjetiteljima vinarije, pripremili platu s domaćim narescima, razgovarali smo o vinogradarstvu, povijesti kraja, o tradiciji. No, ono što smo prije svega doživjeli bila je velika ljubav prema korijenima, prema vinogradima i cijelom procesu dolaska do vina. Mihelići stoga nisu samo vinogradari, nego i ljudi koji razumiju da vino nije (nužno) komercijalni proizvod, već rezultat odnosa prema zemlji, vremenu i radu. Topli su, gostoljubivi, iskreni, znatižejni. Vrsta ljudi koje vrijedi posjetiti ne samo zbog vina, iako su vina odlična, već zbog toga što u njihovoj priči prepoznajete ono što danas rijetko nalazite kod velikih (obujmom) vinara.

Najtoplija preporuka za posjet vinariji stoga se sama nameće. Javite se unaprijed, kušajte vina i poslušajte njihovu priču, ili više njih. Vinarija Ghira svakako nije destinacija za objave na društvenim mrežama, ali je za razumijevanje onoga što znači živjeti od zemlje i s njom.

Petit Tasting, prva u nizu manifestacija Vinarta u veljači, mjesecu koji je najjači u godišnjem kalendaru organizatora, održan je 7. veljače u spektakularnoj dvorani Francuskog paviljona u dvorištu Studentskog centra na Savskoj cesti. Prostrana dvorana pokazala se idealnim izborom, usprkos velikom broju posjetitelja, atmosfera nije bila zagušljiva, a ljubitelji vina mogli su se nesmetano kretati između 38 izlagačkih stolova.

Kušanje je bilo podijeljeno u dva dijela. Prvi dio, održan od 13 do 16 sati, bio je nešto slabije posjećen jer se odvijao za vrijeme subotnjeg ručka, no atmosfera je i dalje bila živahna. Za razliku od uobičajenih degustacija, vinari ovaj put nisu sami birali koja će vina prezentirati – odabir od 76 etiketa (svaki vinar izlaže samo jedno vino) povjerio se timu od 24 vinska stručnjaka, somelijera i vinskih novinara koji su se vodili mjerilima kvalitete, aktualnosti, važnosti sorte i izvornosti izričaja. Što je rezultiralo šarolikim spektrom vina, od pjenušaca, lakših pa maceriranih bijelih vina, do jačih crnih vina, poput nekoliko izvrsnih plavaca.

Prvi dio donio je neke velikane hrvatske vinarije. Na stolovima su se našli Benvenuti sa Santa Elisabettom, čiji se novi blend izabrao prije nekoliko dana, Degrassi s Petit Verdotom Contarini 2015, Trapan sa Syrahom Moia 2017, Miloš sa Stagnumom 2016, te Coronica s Gran Teranom 2016. Fantastičnim se pokazao Brkić Mjesečar 2022, kojeg je prezentirao sin Josipa Brkića. Prisutni su bili i Krauthaker, Bertoša, Carić, Prović, Vuina, Baraka i Korta Katarina, svaki s jednim svojim najboljim vinom, pravilo koje je dodatno podiglo ekskluzivnost kušanja.

Drugi dio, od 17 do 20 sati, bio je krcat. Atmosfera je bila sjajna, izravni kontakt s vinarima omogućio je dublje razumijevanje proizvodnje i priča iza svake boce, a mnogi posjetitelji iskoristili su priliku da iskušaju vina koja se rijetko pojavljuju na degustacijama, a mnoga nisu dostupna u redovnoj prodaji.

Pjenušcem se itekako isticao Nikola Šember s Babom Dragom 100, novim pjenušcem linije Baba Draga iz najstarijeg vinograda vinarije Šember. Starija godišta posebno su privlačila pozornost: Jakob Cuvée 2015, Pilato Grande Cuvée 2018, Zlatno brdo Cabernet Sauvignon Prestige 2017 i Dobravac Simfonija 2017 pokazala su razvojni put i potencijal dugog odležavanja hrvatskih vina. Raznolikost odabira, od svježih malvazija i pošipa do kompleksnih crvenih vina, omogućila je posjetiteljima cjelovit uvid u vrhunac domaće proizvodnje.

Petit Tasting potvrdio je zašto je veljača najjači mjesec Vinarta. Kombinacija pažljivo odabranih kultnih vina, spektakularne lokacije i izravnog pristupa vinarima stvorila je jedinstveno iskustvo koje se u Hrvatskoj ne može doživjeti ni na jednoj drugoj degustaciji. Vinart je još jednom pokazao da zna kako organizirati događaj na najvišoj razini, od odabira vina i prostora do svih pratećih detalja koji čine razliku između dobre i izvrsne manifestacije.

U Hotelu Esplanade, zagrebačkoj hotelijerskoj instituciji, održano premijerno kušanje vina Slavonije i hrvatskog Podunavlja 2025.

Od svih godišnjih predstavljanja vina i održavanja vinskih radionica, premijerna kušanja doista su najljepše iskustvo. Vinari na takve događaje dolaze kako bi ponosno predstavljali svoja mlada vina za koja očekuju da će biti u najmanju ruku sezonski hitovi. I uvijek ispadne da su neka od tih mladih vina zaista već spremna za tržište. Tako je bilo i ovaj puta gdje smo, naravno, uz kušanje mladih vina ponovo vidjeli mnoge vinare koje kroz godinu vidimo rijetko.

Treba odmah istaknuti i kako se više ne radi o En Primeur kušanju graševine kao prevladavajuće sorte Slavonije, što je nekako i bilo logično obzirom da je organizator manifestacije udruga Graševina Croatica, nego mladih vina općenito, što je očito dobra odluka. Kao i uvijek, neopravdano bi bilo isticati bilo kojeg vinara, jer je doista ovaj puta u Esplanadi bio cijeli niz mladih vina koja jedva čekamo probati kada dođu na tržište u cijelosti dozrela. Možemo samo reći da ima vinarija koje već imaju cijeli portfelj doista konkurentnih vina, a radost je vidjeti kako su, uvjetno rečeno, mali vinari zapravo prava okosnica vinarstva u nas te treba raditi na njihovom jačanju, širenju njihova tržišta pa tako i kapaciteta.

Jedan su način da se to postigne suradnje, pa je ovaj 'istočni' En Primeur bio malo drugačiji po tome što je predstavljena suradnja u obliku europskog projekta Rueda-Graševina. Ovaj projekt zajedno provode Graševina Croatica i D.O. Rueda, vinska regija iz Španjolske. Pod temom "Kvaliteta i sigurnost hrane" i korištenjem slogana "Products and traditions from Europe. Sharing it is living it.", projekt će se provoditi u razdoblju od 1. siječnja 2026. do 31. prosinca 2028. godine. Sufinancira ga Europska izvršna agencija za istraživanje, REA, u okviru programa EU AGRIP - Promocija poljoprivrednih proizvoda, a njegova ukupna vrijednost iznosi 3,56 milijuna eura, od čega 2,77 milijuna eura čine bespovratna sredstva Europske unije.

Ovo je zaista izvrstan projekt koji je dao dodatnu važnost već sada omiljenoj priredbi koja je na kušanju mladih vina okupila oko 500 sudionika, distributere, sommeliere, novinare i vinske entuzijaste koji su probali vina iz više od 30 vinarija Slavonije i hrvatskog Podunavlja. Svakako je začin na cijelu priredbu dala i radionica Graševina 2025. - En Primeur koju je vodio trostruki hrvatski sommelierski prvak Kristijan Harjač.

Vino iz berbe 2025. godine iznimne je kvalitete, a ako se na tržištu pojavi loše, odgovornost je isključivo na vinaru. Ocjena je ovo profesora Zorana Gačića, vlasnika "Baš malog podruma" iz Žitomislića kod Mostara, s kojim smo razgovarali na Sarajevo Wine Festu, održanom 5. veljače. U Sarajevo je stigao u društvu prijatelja Josipa Tolja, vinara i vlasnika vinarije Podrum Tolj, u kojem je zadužen za ocjenu kvaliteta i degustaciju.

Sirovina je bila Bogom dana. Ako vino ne valja, onda je vinar negdje dobro pogriješio, kaže Gačić, pojašnjavajući kako je proizvodnja vina cijeli lanac. Dovoljno je jednu kariku oštetiti, bilo da je riječ o vremenu otakanja, dodavanju sulfita, odnosno vinobrana, lošoj higijeni sudova, pa da proizvod ne valja.

Što se tiče tih "viših sila", uvjeti su bili ispunjeni. Prošla godina bila je iznimno povoljna za lozu, posebno na području doline Neretve, južno od Mostara, od Dubrava do Brotnja - dvije visoravni.
Godina 2025. bila je fenomenalna. Nismo imali kapi kiše čak 85 do 90 dana, što je dovelo do toga da smo imali daleko viši slador, odnosno postotak šećera u vinu, nego prethodnih godina. To se izravno odrazilo na kvalitetu vina, dodaje ovaj stručnjak koji je školu za ocjenjivanje vina završio u Bordeuxu prije 30-ak godina.

Po uzoru na Francuze, koji tradicionalno treći četvrtak u studenom otvaraju mlado vino, isto su učinili i hercegovački vinari. Svi koji su probali mlada vina iz berbe 2025. bili su oduševljeni, tvrdi.

Govoreći o svjetskim trendovima u vinarstvu, Gačić ističe kako se ide k smanjenju postotka alkohola u vinu. Razlog je promjena načina života i konzumacije.

Ljudi žele na sastanku popiti butelju ili dvije vina, a ostati "čisti", kako bi mogli nastaviti s poslom, objašnjava. Upravo zato se na svjetskom tržištu pojavljuju i vina sa vrlo niskim, pa čak i nultim postotkom alkohola, iako vinari takve proizvode teško nazivaju vinom.
Mi, vinari i vinogradari, i ne prihvaćamo baš "to" kao vino, mi kažemo kako je "to" nešto, ali nije vino.

Podsjeća kako je zabranjeno spuštati alkohol u vinu dodavanjem vode te se to postiže određenim kemijskim i mehaničkim metodama. Kod nas se, kako kaže, još nije susreo sa slučajem da je netko iznio vino s 3% alkohola ili 5% alkohola.

Promjene su vidljive i u pakiranju. Dok Kalifornija vino nudi u limenkama, u Francuskoj se pojavljuje vino pakirano u čaše, slično jogurtu. Konzumacija se, kaže Gačić, nastoji približiti navikama kakve danas imamo s kavom - brzo, urbano i "u hodu".

Konzumiranje vina žele svesti na jednu razinu kakvu nismo nikada ni mogli zamisliti. Ali, što vidiš u svijetu, očekuj u vijeku, doći će to i kod nas, za dva mjeseca ili dvije godine ili možda deset, ali neće se toliko dugo čekati. Sve što se pojavi tamo negdje u razvijenom svijetu, sve brže i brže dolazi i kod nas, nevoljko potvrđuje.

Ipak, globalno tržište bilježi pad prodaje. Proizvodnja je stabilna, ali potrošnja opada, što potvrđuju i proizvođači iz Francuske, Španjolske, Argentine i Portugala.

Na kraju, Gačić podsjeća kako potrošači danas žele znati 5 osnovnih stvari o vinu: tko ga je proizveo i iz kojeg je podneblja, kakav je stil vina, je li odležavalo u drvetu ili inoxu, te iz koje je berbe. Iako smatra kako je u nekim slučajevima riječ o foliranju, zaključuje kako ljudi kroz vino žele pokazati kako se razumiju u ono što piju.

Izuzetno niske temperature nisu svima zadale glavobolju - pojedini vinari su ih dočekali s veseljem zato što mogu odraditi ledenu berbu, koja je zbog zatopljenja postala sve rijeđa.

Upravo iz takve berbe nastaju skupocjena predikatna vina za posebne prilike. Snažni sječanjski minusi doprinjeli su tome da najuporniji i najstrpljiviji vinari odrade ledenu berbu, koja je u posljednje vrijeme bila moguća svakih pet ili više godina. Iako je proces dugotrajan, ledena vina opravdavaju trud - iznimno su gusta, slatka i sirupasta, s jako visokim udjelom šećera. Otvaraju se rijetko, najčešće uz vrhunske deserte i posebne svečanosti. Odlikuje ih i izniman potencijal odležavanja, pa u bocama mogu sazrijevati desetljećima. Riječ je o vinima koja se nude u renomiranim restoranima, a domaća proizvodnja uglavnom ostaje na hrvatskom tržištu, gdje za njih ne nedostaje interesa.

Glavni enolog Kutjeva Ivan Marinclin ističe da je njihova ovogodišnja ledena berba obavljena u prvoj trećini siječnja, pri vrlo niskim temperaturama. Berba je trajala dva sata, od sedam do devet ujutro, a tridesetak berača skupljalo je smrznute bobice na 0,8 hektara vinograda na položaju Hrnjevac. Dobiveno je oko 850 litara mošta, a riječ je o jednom od najstarijih vinograda Kutjeva. Osim hladnoće, sama berba nije bila pretjerano zahtjevna jer je trs već bio bez lišća.
Sada slijedi jednogodišnja fermentacija medene, voluminozne mase mošta, a na kraju očekujemo alkohol između devet i 13 posto, pojašnjava Marinclin.

Kutjevo ledenu berbu u prosjeku ima svakih pet do sedam godina. Zanimljivo je da se ledeno vino graševine iz berbe 2018. u pojedinim vinotekama prodaje po cijeni od 87 eura za bocu od 0,375 litara.

Marinclin procjenjuje da bi ovogodišnje vino, kada se jednom pojavi na tržištu, moglo doseći cijenu od oko 100 eura za istu zapreminu.
Mošt je zdrav i vino će biti u izvrsnoj kondiciji, kaže Marinclin, podsjećajući da je Kutjevo nekada imalo ledenu berbu gotovo svake godine, dok je danas ona isključivo ovisna o vremenskim uvjetima. Dodaje i da je prošle godine stanje grožđa bilo loše, zbog čega su od berbe morali odustati. Na temperaturi od minus devet stupnjeva, u ponedjeljak 12. siječnja, ledena berba započela je i u još jednoj poznatoj vinariji na krajnjem istoku zemlje. Tridesetak berača uputilo se prema čuvenom položaju Principovac, gdje su u nekoliko sati obavili posao. Ubrano je oko 1.400 kilograma grožđa, iz kojeg je dobiveno približno 700 litara mošta. Kada vino dođe na tržište, u malim bocama ukupno će biti oko 500 litara tog dragocjenog nektara.

Glavna enologinja Iločkih podruma Ivana Raguž ističe da je na dan berbe bilo iznimno hladno te da je posao trajao nešto dulje jer su berači istovremeno skidali zaštitne mreže s trsova traminca. Posljednju ledenu berbu Iločki podrumi imali su prije tri godine. Nakon fermentacije vino će odležavati u bačvama, a na tržištu se može očekivati najranije za dvije godine.
Cijena će vjerojatno biti oko 100 eura. Sve što proizvedemo prodamo bez problema, uglavnom u Hrvatskoj. Gotovo smo rasprodali i vino iz prethodne ledene berbe, kaže Raguž, dodajući da se takva vina najčešće kupuju za važne proslave ili kao dojmljiv poklon.

Mali vinar Mladen Papak, vlasnik iločke vinarije Vina Papak, također je sudjelovao u ledenoj berbi. Na temperaturi od minus osam stupnjeva, zajedno s petnaestak berača, tri sata je brao grožđe na pola hektara vinograda.
Berba je bila relativno laka jer nije bilo lišća, kaže Papak, ističući kako grožđe ide na preradu dok je još smrznuto. Ovo mu je treća ledena berba otkako ima vinariju, a provodi je otprilike svakih pet godina. Dosad je u ledenim berbama radio traminac, a ove godine graševinu. Dobio je oko 300 litara mošta, što je tek pet do deset posto količine koju bi imao u redovnoj berbi. Bocа tog posebnog vina stoji 55 eura.

Na pitanje zašto se upušta u tako zahtjevan posao, Papak odgovara da ledena vina služe kao snažna promocija vinarije.
Mi smo mala vinarija, nismo velika kompanija, a ovo ne može svatko proizvesti. Važno je da mali vinari pokažu što znaju i mogu. Mnogi se ne žele upuštati u takav posao jer je vrlo zahtjevan. Nama je to, u konačnici, i svojevrsna promocija, zaključuje Papak.

Njegove riječi nenamjerno potvrđuju i izjavu Vlade Krauthakera koji je, upitan ima li ledenu berbu, uz osmijeh rekao:
Ne priznajem tu berbu - to je smrznuto agregatno stanje i nije mi gušt raditi s tim. To rade velike firme koje zaborave na vrijeme pobrati grožđe.

U vjeri da prostor hercegovačkog rurala ima veliku turističku vrijednost, Turistička zajednica Hercegovačko-neretvanske županije je prijavila Podrum Tolj na natječaj za nagradu "Suncokret ruralnog turizma" u međunarodnoj konkurenciji.

Među brojnim prijavljenim projektima, Podrum Tolj je osvojio srebrnu povelju u kategoriji nagrada vinskog turizma i time potvrdio svoju vrijednost, ali i lijepo predstavio vinsku regiju Hercegovinu svojim uspjehom.

Hrvatska udruga za turizam i ruralni razvoj "Klub članova Selo" 13. put je dodjelila nagrade "Suncokret ruralnog turizma - The Sunflower Award" u Gradu Bjelovaru. Dodjela nagrada je upriličena 8. prosinca u večernjim satima u bjelovarskom Domu kulture.

Ovogodišnji natječaj je obuhvatio sedamnaest kategorija i tri posebne katgorije. Pored vinskog turizma, nagrađivana su: najbolja turistička seljačka gospodarstva, tradicijska ruralna domaćinstva, moderna ruralna domaćinstva, tradicijska ruralna gastronomija, mali obiteljski craft proizvođači, ruralni turistički projekti, ruralni muzeji i interpretacijski centri, kulturno povijesne manifestacije, gastro manifestacije, žene u ruralnom turizmu, inovacijski projekti, pčelarski turizam itd.

Ovaj događaj su podržali većina hrvatskih župana i gradonačelnika, te najviši predstvanici turističkog sektora u Hrvatskoj.

Podrum Tolj - Blatnica, Čitluk

Podrum Tolj se nalazi u selu Blatnica u općini Čitluk. Izgrađen je na prekrasnom proplanku koji se uzdiže iznad glasovitog čitlučkog polja s kojeg se pruža pogled na broćansku visoravan i lanac brda i planina uzdignutih ponad Jadranskoga mora. Podrum su osnovali 2014. godine supružnici Josip i Suzana Tolj s ciljem proizvodnje grožđa i vina od izvornih hercegovačkih sorata Žilavka i Blatina.

Danas, Podrum Tolj na 6 hektara ima 28.600 čokota vinove loze u svom vlasništvu, s planom sadnje još 20.000 čokota. Uz izvorne sorte Žilavka i Blatina, ova vinarija uzgaja danas popularnu sortu Trnjak. Prosječna godišnja proizvodnja vina Podruma Tolj je 40.000 boca.

Ključna tržišta ove vinarije su BiH i hrvatsko tržište - gdje plasira većinu svoje proizvodnje. Vinski proizvodi ove vinarije dostupni na tržištu su: Tolj Blatina Ivaniš, Tolj Prozračac Trnjak, Tolj Rose DominaHelena, Tolj Žilavka Kavalkada i Tolj Žilavka Kosara.

Od samog početka, filozofija poslovanja ove vinarije je bilausmjerena ka izvornosti, odnosno uklopljenosti vinogradarsko-vinske proizvodnje u lokalnusrednjovjekovnu kulturnu baštinu i prirodne vrijednosti i ljepote podneblja. Pored proizvodnje grožđa i vina, Podrum Tolj snažno djeluje i u prvacu vinskog turizma, te je jedan od važnijih članova turističkog proizvoda Vinska cesta Hercegovine.

Vinskim turistima vinarija nudi degustacije svih svojih vina, ali uz najavu. Degustacije vina uvijek prate prigodne zakuske i jela sastavljena od domaćih tradicionalnih eno-gastro poslastica. Također, Podrum Tolj nudi ručkovi i večere na otvoreno za grupe do dvadeset osoba. Obiteljski Podrum Tolj je pravi primjer predanosti radu u vinogradima i podrumu, te očuvanju nasljeđenih vrijednosti i hercegovačkog gostoprimstva.

Hercegovački rural i turizam

Turistička zajednica Hercegovačko neretvanske županije je u svome radu posvećena turističkom razvoju i očuvanju hercegovačkog rurala, te otvaranju novih gospodarskih, odnosno turističkih mogućnosti na njemu. U tom smislu su do sada najznačajniji projekti bili Vinska cesta Hercegovine i Hercegovina Agroturizam.

Kroz ova dva projekta hercegovački rural je pravilno valoriziran i potvrđena mu je vrijednost, ali i dodana nova vrijednost. Ova dva projekta su otvorila vrata rurala turistima, ali i investitorima, pa se prostor hercegovačkog rurala smatra stvarnim turističkim dobrom i poprima vizure najpopularnijih agroturističkih regija na Mediteranu.

Nagrada Podrumu Tolj je ujedno i nagrada svim obiteljskim gospodarstvima na hercegovačkom ruralu i turističkim djelatnicima, te snažan poticaj svima koji žive i rade na njemu.