Još su i antički povijesničari i putopisci redovito obraćali pozornost na kulinarske običaje naroda i krajeva koje su opisivali. I Gaj Julije Cezar opisujući Britaniju navodi kako njeni stanovnici zečeve uzgajaju zbog zabave, ali da ne jedu njihovo meso, što neki današnji povjesničari ne drže za točno. Posejdonije je pak detaljno opisivao galske običaje glede uživanja u alkoholnim pićima, što prenosi i Diodor Sicilski:
Kako je klima u Galji prehladna, tlo im ne rađa ni maslinom niti vinovom lozom, a kako Galima treba i jednog i drugog, pripremaju oni napitak od ječma, takozvano pivo. Piju također i vodu u kojoj su ispirali medeno saće. Ali ipak su najviše skloni ispijanju vina koje nabavljaju od trgovaca i koje piju cijelo i s tolikom požudom, osobito glede količine da od pijanstva obično ili padnu u san ili ih obuzme mahnitanje. Galska žudnja za opijanjem služi stoga italičkim trgovcima, željnim zarade kao najpoželjnije sredstvo za bogaćenje. Oni naime prevoze vino u te krajeve bilo plovnim rijekama, bilo dalje kolima kroz nizine te u zamjenu dobivaju nevjerojatne vrijednosti. Za bačvicu vina u zamjenu obično dobiju jednog roba.
Ispičuture Skiti
O neumjerenosti barbarskih naroda u piću, često pišu i drugi autori. Grci su kao posebne ispičuture označili Skite, a vrijedi napomenuti i da je suprug kraljice Teute, navodno, umro od opijanja.
No današnja istraživanja omogućuju nam makar djelomičnu rekonstrukciju uzimanja hrane i pića u još dubljoj prošlosti, kao što je ona staroga Egipta. Stanovnici ove drevne civilizacije prvenstveno su se hranili kruhom i pivom kao svakodnevnim namirnicama, a to je, uz luk, bila i glavna opskrba radnika u kamenolomima i tijekom velikih građevinskih poduhvata. Kruh se pekao od više različitih vrsta žitarica. Već u starom carstvu spominje se dvadeset vrsta kruha koje žena treba znati ispeći. U brašno su se osim kvasa, vode i soli znali dodavati i mlijeko ili jaja, datule, lotos ili drugi začini. Iz kasnijih perioda poznato je još sto i četrdeset vrsta kruha i peciva prema veličini, obliku ili recepturi. Postoje predpostavke da je kruh ujedno brusio zube, budući da je sadržavao fine čestice kamena od kamenih žrvnjeva u kojima se mlilo žito, kao i zrna pijeska koje je bilo nemoguće sasvim izbjeći.
Egipćani su se, međutim, hranili i mesom. Za poslasticu su držali guske, patke, golubove, ždralove, prepelice i druge manje ptice pjevice. Rado se jelo i govedinu, a zatim kozletinu, svinjetinu i ovčetinu. Za hranu se također uzgajalo antilope, gazele i divokoze. Mesna jela su se spremala na otvorenoj vatri od drvenog ugljena ili mješavine drva i balege, bilo u velikim glinenim loncima, bilo na gradelama. Slično se spremala i riba koju se također solilo i sušilo.
Gozba u grobnici
Od povrća koje su rabili u prehrani znamo za zelenu salatu, luk, krastavce, bob, poriluk, kapulu, leću, biže, potočnicu, tikve, čičvardu, različito korjenje kao i lotusove sjemenke i meke djelove biljke papirusa koji su se rabili u kuhinji. Od voća koje se jelo svježe i sušeno, najčešće su bile smokve, datulje, cate i grožđe, a od novog carstva i mogranji koje se prvo uvozilo iz prednje Azije, a potom i počelo uzgajati. Masline su još kasnije udomaćene.
Nešto je poznato i o cijenama hrane. Govedina je kao najskuplja koštala pedeset deba, dok se vreću pšenice moglo dobiti već za jedan deb, a pet litara pive za dva. Pretpostavlja se da je meso bilo hrana uglavnom samo viših društvenih slojeva. U grobnici žene iz II dinastije, uspjelo se kemijskom analizom rekonstruirati većinu jela koja su bila ostavljena kao popudbina za zagrobni život. Analiza je tako ustanovila kruh, ječmenu kašu, kuhanu ribu i prepelicu, tingul od goluba, kuhani but, rebra i bubrege od vola, više vrsta sira, suhe smokve i kolače s medom. Dva sadržaja posude se nije moglo analizirati, a također se malo zna o egipatskim recepturama za hranu ili uporabi začina. U Tel Amarni su pronađene vrećice sa zrncima korijandora, dok se različiti začini poput kopra, kimla, gorušice i kleka spominju ali kao sastojci za medikamente u ljekarničkim papirusima.
O pivskoj proizvodnji stručnjaci do kraja nisu suglasni jer nedostaje dovoljno kvalitetnih nalaza za analizu. Za sad je najpouzdaniji onaj iz kuhinje u palači u Amarni prema kojem se može zaključiti da je pivska proizvodnja bila na visokom stupnju i da su se rabile različite žitarice i slad uporaba kojeg je Egipćanima bila poznata. U napitak se dodavalo korijandor i klek, a sadržavao je oko šest posto alkohola. Kao konzervans je služio sok od datulja od kojeg je piva bila puno slađa od današnjih, no velika količina sladora je i mogući uzročnik veoma raširenog karijesa među tadašnjim stanovništvom, mišljenja su stručnjaci.
Staroegipatsko vinarstvo
Pivu su Egipćani zvali "henket", no znali su i za vino ili "irep" koje se uvozilo, najviše iz Sirije i bilo je veoma omiljeno kod bogatijih jer mu je i cijena bila visoka. No, s vremenom se vinogradarstvo i vinarstvo počelo razvijati i u samom Egiptu, osobito u delti Nila. Trsje se sadilo u rupe napunjene muljom iz velike rijeke, a bilo je vinograda u oazama i većinom su bili u državnom vlasništvu. Samo su najbogatiji mogli sebi priuštiti vlastiti vinograd. U starom carstvu bilo je poznato šest vinskih sorata. Grožđe se već tada najprije gazilo nogama ali i pomoću vinskoga tijeska. Vrenje se najprije odvijalo u posudi u kojima se skupljao iscijeđeni sok, a zatim, nakon pretoka, u amforama koje bi začepili glinenim čepovima u kojima su bile izbušene sitne rupice za izlaz ugljičnog dioksida.
I vino su Egipćani rado zaslađivali, ponajviše medom. Označavanje vina bilo je također razvijeno što se dade razabrati i iz nadpisa na vinskom vrču iz čuvene Tutankhatonove grobnice na kojem piše:"Četvrta godina vladavine (Tutankamona), slatko vino iz Atonove kuće - da živi, zdrav i sretan bude! Sa zapadne obale, od nadvinara Apereshopa". Šteta što od ovog vina s poznatom godinom proizvodnje, imenom proizvođača i zemljopisnim podrijetlom, nije za analizu ostalo ni kapi.
Ipak je vino svoj najveći procvat doživjelo u antičkom svijetu Grka, a potom i Rimljana. Na pivu se gledalo kao napitak prostaka i barbara. Herodot je međutim navodi kao sredstvo za ublažavanje zdravstvenih tegoba i hvali njenu ugodnu vlažnost koja gasi žeđ i pomaže izlučivanju, a da pritom ne opterećeje probavu i ne uzrokuje vjetrove.
Prve europske pivovare
Na sjeveru Rimskog carstva, u Germaniji, ipak se razvijao unosan posao s tamošnjim pivopijama pa su u današnjim gradovima Regensburgu i Kulmbachu postojale prve uistinu velike pivovare s razgranatom mrežom trgovaca koji su distribuirali proizvod.
No glavni alkoholni proizvod u rimskoj državi bilo je vino koje je imalo status važne i svakodnevne namirnice. Rimljani su i o vinu, kao i mnogo čemu drugom morali učiti od ostalih, starijih i tehnološki naprednijih naroda, Etrušćana i Grka. Svakako je znakovito da se prigodom uništenja Kartage u Trećem punskom ratu, pazilo da se sačuva djelo agronoma Maga u dvadset i šest svezaka koje je izbjeglo zlu sudbinu spaljene središnje punske biblioteke. Magovo djelo o vinogradarstvu i vinarstvu predstavlja jednu od rjetkih sačuvanih kartaških knjiga koje su prevedene na grčki i latinski i često je bilo citirano.
Rimljani su u početku također bili pretežito uvoznici vina, a pojačana sadnja vinograda započela je u drugom stoljeću prije Is. Ostala je kao dobra godina zapamćena 121. kad je grožđe obilno i kvalitetno rodilo i po konzulu Luciju Opimiju, nazvano opimijskom berbom. Uzorci vina te berbe su sačuvani i kao arhivska vina su se javljali kroz idućih čitavih stotinu godina.
Domicijanovi vinski zakoni
Važnost proizvodnje vina u rimskome društvu vidi se i iz događaja koji su uslijedili nakon propasti Pompeja i Herculanuma, dva važna vinogradarsko-vinarska središta, u vulkanskoj erupciji, pri čemu su uništeni mnogi vinogradi i podrumi. Došlo je do velikih potresa na vinskome tržištu i panike u samome Rimu. Zabrinutost zbog nestašice vina je išla dotle da su se površine pod žitom počele pretvarati u vinograde, što je kroz nekoliko godina dovelo do problema u opskrbi hranom grada čije je stanovništvo stalno raslo. Na kraju je car Domicijan donio uredbu kojom je takva praksa zabranjena i naređeno smanjenje površine pod vinogradima. Oko učinaka i same provedbe ove uredbe koju je opozvao tek car Prob 280., povjesničari nisu potpuno suglasni ali zato nema nikakve dvojbe da su upravo vinogradarstvo, vinarstvo i trgovina vinom, bili jedan od glavnih pokretača rimske ekonomije.
Svakako je znakovito i da je najstarije sačuvano prozno djelo na latinskom "De Agri Cultura", Marka Porcija Katona, u kome značajan dio čini upravo vinogradarstvo i vinarstvo. Katon je čak pokušao izračunati koliko rada u vinogradu rob može izdržati prije nego pogine od umora i malaksalosti, no neki njegovi savjeti pokazuju da se dobro razumio u proces proizvodnje te je prvi pisao o tome da loza mora imati što više sunčanih sati i da o tome ovisi kvaliteta vina. Veliku pozorost je nadalje stavio i na održavanje čistoće vinskog posuđa. Preporučao je da se primjerice, vinski vrčevi čiste dvaput dnevno, svaki put s novom četkom.
Žene i opijanje
O vinogradarstvu je pisao i Plinije Stariji koji se zalagao za visoko postavljene nasade loze. Da ne bi vlasnik imao prevelike štete pri berbi, preporuča Plinije da za tu svrhu umjesto skupih robova, unajmi radnike kojima će u ugovoru predvidjeti troškove odštete za nesreću na radu ili čak i sprovoda.
Ni u Grčkoj, ni u ranijoj povijesti Rima se nije baš blagonaklono gledalo na žene koje uživaju u vinu. Smatralo se da vino na žene ima poguban učinak te je u ranim fazama rimskog zakonodavstva muž se mogao ne samo razvesti od žene koja pije, nego je i ubiti. U prvim danima države je neki Mecenije zbog pijanstva prebio ženu štapom na smrt, a Romul ga je za to pohvalio. Ipak, zadnji zabilježeni razvod zbog ženskog pijanstva zabilježen je 194. godine stare ere, dok je u idućim stoljećima uživanje vina prodrlo u sve slojeve društva bez zakonskih sankcija. Na vrhuncu rimske moći, Carstvo je proizvodilo oko dva milijuna hektolitara vina godišnje.
