Vinogorja

U novom svijetu su stvari eskalirale toliko da gotovo i nije bilo vinarije bez te burgundske sorte u ponudi. Nije bilo bitno je li klima hladna ili topla, jesu li vinogradi na kosinama ili ravnici, jesu li zasađene doline ili planine, jednostavno, svi koji su imali uvjete za uzgoj bijeloga grožđa uzgajali su i chardonnay.

U Europi su stvari ostale nešto umjerenije, pa su regije slavne po nekoj drugoj sorti poput graševine, malvazije, furminta, rieslinga, viure, albariña ili rebule ipak, manje ili više ostale vjerne svojim matičnim sortama, a chardonnay su uvele kao dodatak ponudi.

Klub mrzitelja chardonnaya

Omasovljavanje ponude chardonnaya neke je ljubitelje vina bio toliko iznervirao da se stvorio ABC (Anything But Chardonnay), pokret mrzitelja chardonnaya, koji je u svojoj srži jednako besmislen kao i svaka druga mrziteljska ideja. Ipak, ABC je pomogao povratku fokusa šire javnosti na ostale sorte, pa su u prvi plan odjednom iskočili pinot grigio iz Italije, sauvignon bijeli s Novog Zelanda, riesling iz Njemačke, albariño iz Španjolske, a u nas graševina, malvazija i pošip. Trendovi su se trajno promijenili i male su šanse da ćemo se ikad vratiti na takvu globalno premoćnu vladavinu jedne jedine sorte, ali taj val popularnosti i bezumna sadnja u svakom kutku vinorodnog svijeta nam je ipak otkrila neke fenomenalne pozicije i dala neka izvanredna vina od chardonnaya koji su u međuvremenu postali trajna internacionalna vrijednost potpuno ravnopravna vrhuncima burgundske produkcije.

Vinarija Tomac na vinskoj cesti na Pljesivici u neposrednoj blizini Jastrebarskog trenutno ima ovogodisnju berbu grozdja za proizvodnju crnog pinota. Obitelj Tomac; vlasnik Zvonimir, sin Tomislav i supruga mu Martina s djecom Martinom i Petrom vec 100 godina proizvodi i zivi od vina. Najpoznatiji su njihovi pjenusci Classic, Diplomat, Tom, Millenium i Rose. Osim pjenusaca proizvode i Grasevinu, Rajnski rizling, Chardonnay, Crni pinot i dr.

Primjerice, Kumeu River Mate's Chardonnay novozelandskog Hrvata Brajkovića ili Gaya & Rey pijemonteškog vinara Gaje. Hrvatska nije ni po čemu iznimka. Malo je vinara koji se nisu iskušali u toj sorti, ali svega je nekoliko napravilo ozbiljniji iskorak s kojim bi mogli konkurirati onima svjetske klase. Godinama su po dobrom chardonnayu u nas bili poznati Krauthaker i Korak, bljesnuli bi još Tomac, Roxanich i drugi, ali tri vinara čija vina danas predstavljamo s tom su sortom napravila ozbiljan iskorak i dali vina koja bi na usporednoj slijepoj degustaciji s drugim slavnim chardonnayima svijeta zasigurno prošla sasvim dobro.

Radi se o vinarijama Galić, Meneghetti i Saints Hills. Prvi je napravio čisti, stopostotni chardonnay, a druga dva su osmislili na chardonnayu baziran blend koji ih čini unikatnijim i još zanimljivijim. Meneghetti s pinotom bijelim, a Saints Hills s malvazijom.

Saints Hills Nevina 2013.
Cijena: 147 kn (Miva)
92/100

Nevina je kupaža chardonnaya i malvazije u omjeru 70 naprema 30 posto. Vinograd je smješten u Istri kod mjesta Radovani. Mjestu poznatom po izvrsnim malvazijama, a koje se očito pokazalo dobro i za chardonnay. Ovo je klasično veliko vino posljedica nemilosrdne selekcije nakon koje tek manji dio završi u vinu Nevina, a puno veći u vinu Mala Nevina. Odležavano dugo u rabljenim francuskim hrastovim baricima, izbrusilo je svoje performanse i balans do savršenstva. Žuto koštunjičavo voće, tropsko voće, mineralnost, orašasti tonovi, tragovi vanilije. Bogato na nosu i intenzivno u ustima, traje jako dugo i ima fantastičan slankasto slasni finiš.

Galić Chardonnay 2015.
Cijena: 85 kn (Vrutak)
92/100

Galića smo prvo upoznali po odličnom sauvignonu, kad se pojavio prije desetak godina, potom smo upoznali njegovu pouzdanu i dobru graševinu koja je danas jedno od najstandardnijih bijelih vina u ponudi domaćih restorana, no njegovo najbolje bijelo vino do danas je upravo ovaj Chardonnay iz 2015. godine. Iako vinarija ima i jedno još ambicioznije bijelo vino imena Bijelo 9, ovim su vinom nadmašili čak i svoju perjanicu. Vino ima impresivnu punoću, a istovremeno je prilično elegantno i to je najznačajniji dio njegova šarma. Uzrok tome vjerojatno leži u idealnoj zrelosti grožđa, ali i u fermentaciji u drvenim bačvama, inače rijetkom praksom, te eksperimentiranju s različitim volumenima bačava.

Meneghetti Bijelo 2016.
Cijena: 149 kn (Miva)
93/100

Vinarija Meneghetti je sada već standard za najviše standarde kad je bijelo vino u pitanju. Ovaj je chardonnay kupažiran s pinotom bijelim u omjeru 80 naprema 20 posto u želji da se razina elegancije sačuva u što je više moguće. Ovo je vino najsličnije burgundskim uzorima od svega što Hrvatska danas ima. Pinot bijeli na aromatiku ne utječe uopće ili ne previše, a chardonnay u kombinaciji s hrastovim bačvama daje tipične arome korice kruha, vinogradarske breskve, marelica i orašastosti. Klasični grand Mersault Grand Cru izričaj. U ustima intenzivno i dugačko, bez topline, samo čisti okus i impresivan finiš. Berba 2016. u Istri, a osobito u ovoj vinariji dugo će se pamtiti kad su odležana vina u pitanju.

Osim dobrog bratsko-sestrinskog odnosa, Monika i Oliver Roki imaju dodatan izazov - održati obiteljski posao. Sve što smo vidjeli u Vinariji Rokis na Visu dokaz je da svoje karijere mogu upisati u "Dnevnik uspješnih".

U dolini, sedam kilometara od grada Visa, smjestila se živopisna vinarija s ugostiteljskim objektom. Opuštena atmosfera i predivne prirodne ljepote prvo su što ćete zamijetiti dolaskom na ovo mjesto.

Priču započinje Oliver Roki. Odmalena je, kao i njegova sestra Monika, upoznat s vinogradarstvom i vinarstvom. Kako im je otac bio jedan od prvih vinara u Dalmaciji, a oni svoje ljetne praznike provodili u vinogradima, nije bilo logičnijeg izbora nego nastaviti s poslovanjem na jednoj višoj razini. Monika i Oliver u ovom su poslu zajedno već 25 godina i uloge su pravedno podijelili. Oliver je zadužen za preradu vina, podrumarstvo i restoran, Monika za papirologiju, marketing i računovodstvo, a Monikin suprug za vinograd.

Danas Vinarija Rokis proizvode oko 30.000 litra vina godišnje. Četiri sorte su dominantne (bugava, rukatac, crljenak i plavac mali), a prošle godine su počeli proizvoditi i pjenušce.

Vinarija Rokis trajno zapošljava osam osoba, a u sezoni vinogradarskih radova potrebno im je 24 zaposlenika. Kao što su povezani s ljudima na otoku, tako su povezani i s otočnim turističkim agencijama, restoranima i prijevoznicima. Njihova se vina poslužuju i u drugim ugostiteljskim objektima, a većinu svojih proizvoda plasiraju kroz lanac prodavaonica organskih proizvoda.

Mi smo prvi proizvođači ekloških vina na otoku. Ljudi cijene takva vina i naš pristup prema tome. Vino se uzgaja organski, grožđe se prska samo modrom galicom i sumporom. Nema pesticida, obrada je mehanička, ali sve po načelima ekološke proizvodnje. U preradi vina nema nikakvih dodataka, kaže Oliver Roki.

Iako oboje kažu, tržište je zasićeno vinima, u svom poslovanju nemaju previše problema. Naprotiv, čak neprestano i ulažu. Zadnjim projektom, u kojem je ulogu igrala i Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) svojim poticajnim kreditnim sredstvima iz programa EU ruralni razvoj, ribarstvo i vinska omotnica, izgrađen je objekt u kojem se nalazi novi podrum i poslovni prostor.
Kroz ovaj projekt uveli smo neke nove tehnologije u vinarstvu. Godinama smo radili u starom podrumu, a ovaj novi nam je pomogao da napravimo kvalitetniji korak u vinarstvu. U izgradnju smo uložili sredstva HBOR-a putem njihovog programa Vinska omotnica, kaže Monika.

U zadnjih osam godina potpuno su se okrenuli novim tehnologijama i modernijem marketingu. U njihovom poslovanju dogodio se i ključan trenutak u kojem su shvatili da je vinarstvo osnova za uspješno ugostiteljstvo. I sada se vode tom mišlju, čini se, vrlo uspješno.

Kada obitelj mora funkcionirati i na poslovnom planu sigurno iskaču problemi, no Monika ističe kako je ova kombinacija izvrsna. Svi su si međusobna potpora i još bitnije - svi rade ono što vole, na mjestu kojeg vole i s istim ciljem.

Osim toga, veliki broj turista koji svake godine stižu u Hrvatsku za njih su svojevrsna garancija da njihovo poslovanje ima budućnost. Sigurni su da za njihove proizvode postoji tržište i ono ih gura naprijed.

Kad smo u listopadu lanjske godine u uljari braće Chiavalon iskušavali nekoliko netom isprešanih, još nefiltriranih, veličanstveno karakternih i aromatičnih ulja, Sandi nas je pitao jesmo li probali charmat pjenušac jedne nove lokalne vinarije. Rekli smo da jesmo i da nam se izrazito ne sviđa, zato što ima okus po vodi i miris ni po čemu. Chiavalon je na to odgovorio kako dečki koji proizvode taj pjenušac na njemu pristojno zarađuju, što će im pomoći da razviju ozbiljniji biznis.

U međuvremenu se pošast charmat pjenušaca proširila cijelom Istrom. Turisti, naime, iz godine u godinu traže sve više pjenušavih vina, a hrvatska i istarska ponuda pjenušaca još su sasvim nedostatne da zadovolje rastuću potražnju. Pa se tako većina istarskih vinarija upustila u instantnu proizvodnju pjenušavih vina (ovdje ne računamo klasično proizvedene pjenušce poput Meneghettijevih i Peršurićevih).

Što znači instantna proizvodnja pjenušavih vina u Istri? Određena vinarija kod kuće priprema bazu za pjenušac, koja se sastoji od različitih početnih vina poput malvazije, chardonnaya, sauvignona ili muškata. Onda se ta vina prevoze u Italiju, gdje četiri do šest tjedana fermentiraju u zatvorenim tankovima. Riječ je o charmat ili tankovskoj metodi proizvodnje pjenušavih vina prilagođenoj proseccu, najprodavanijem pjenušavom vinu na svijetu (kojeg većina ozbiljnih talijanskih vinara, usprkos briljantnim financijskim rezultatima smatra coca colom, a ne vinom). Onda se ta pjenušava, proseccoizirana vina vraćaju u Istru, gdje se u lokalnim vinarijama na njih lijepe lokalne etikete, pa se eto prodaju kao istarski pjenušci.

Nemamo ništa protiv tehnološke suradnje istarskih vinarija sa sjevernom Italijom ili bilo kojom drugom vinskom regijom. Dapače, mislimo da bi bilo super kad bi istarski vinari, ne samo onih par najboljih, redovito posjećivali Joška Gravnera ili Silvija Jermanna. Međutim, rezultati ove vrste suradnje upravo su katastrofalni. Unatrag godinu dana probali smo bar desetak uzoraka istarskog prosecca, i baš su svi jednako beskarakterni, prazni, isprani i kompromitantni za istarsku vinsku scenu.

Istra se, naime, bori za svoje mjesto u svijetu vina ozbiljnim, karakternim prepoznatljivim vinima, o čemu svjedoče brojna međunarodna priznanja za kompleksne malvazije, opake terane i raspjevane muškate. Istarski pjenušci, koji se proizvode u talijanskim tvornicama i koji su jednako bezlični kao 99 posto aktualne proizvodnje prosecca, a još im nedostaje proseccova voćnost, potpuna su opreka svim vrijednostima za koje se nominalno zalaže istarska vinska industrija.

Mi razumijemo da ta nova generacija pjenušaca mnogim vinarima značajno pomaže pri plaćanju računa. Ali, dugoročno govoreći, ova čisto napravljena pjenušava vina bez okusa, mirisa i teksture, golema su prijetnja imidžu istarskog vinarstva. Jer, nema ništa gore nego kad neka važna vinska regija postane prepoznatljiva po neprepoznatljivim vinima.

Vinarija Hugel, sinonim za poznatu francusku vinsku regiju Alsace, predstavila je svoje najbolje berbe sorti Gewürztraminer, Pinot i Riesling na Masterclassu u Boutique Hotelu Alhambra.

Riječ je o vinariji s najstarijom bačvom u komercijalnoj upotrebi, čija je vina na enološkom Masterclassu na Lošinju predstavio jedan od vlasnika vinarije Jean Frederic Hugel.

Uz Hugelova vina, kao što su Pinot Gris Grossi Laüe i Riesling Vandange Tardive, glavni chef à la carte restorana Alfred Keller Melkior Bašić pripremio je selekciju plemenitih sireva te jela kao što su guščja jetra s pjenicom od breskve i romb s pireom od tikvica i limete u umaku od bijelog vina i maslaca.

Ova alzaška vinarija osnovana je davne 1639. u selu Riquewhir i od tada se nalazi u stopostotnom vlasništvu obitelji Hugel. Jedinstvena klima regije Alsace u kojoj se vinova loza uzgaja više od 2000 godina omogućuje grožđu sporo sazrijevanje, što suhim i aromatičnim Hugelovim vinima daje upečatljivu finoću i intenzitet. Izuzetna kvaliteta njihovih vina te utjecaj na svjetsko vinarstvo, Hugel čine jednom od najzaslužnijih vinarija za afirmaciju alzaških vina.

Enološki masterclassovi održavaju se već treću godinu u Boutique Hotel Alhambra u uvali Čikat na otoku Lošinju. Riječ je o programu na kojem se premijerno predstavljaju renomirane vinske etikete iz cijeloga svijeta, koje se potom usklađuju s gala večerom u hotelskom à la carte restoranu Alfred Keller.

Dosada su u sklopu masterclassova na Lošinju predstavljena vina Benvenuti, kalifornijski Opus One, vina s područja Goriških brda, "supetoskanska vina" Sassicaia, ponajbolje vinske etikete Koraka, Šembera i Tomca, glasovita Château Mouton Rothschild vina, Tenuta di Biserno iz Toskane, vina jedne od najpoznatijih hrvatskih vinarija Krauthaker te prestižna vinarija Château Palmer iz apelacije Margaux u Francuskoj.

Otkad se pamti u Hercegovini se proizvode vrhunska vina. Čuvene su sorte žilavke i blatine, a vina su i prije više od 100 godina osvajala zlatne medalje na svjetskim sajmovima. Hercegovina vino iz Mostara najveći je bh proizvođač, ali i izvoznik vrhunskih vina koji nastavlja veliku i uspješnu tradiciju hercegovačkih vinara i vinogradara.

Veselko Čule, direktor Hercegovina vina, kazao je kako sa sestrinskom tvrtkom Vinarijom Čitluk u posjedu imaju gotovo 400 hektara vinograda.
Koliko je teško opstati danas najbolje govori činjenica da je čuvena Vinarija Dingač ugašena, a da mi i dalje radimo i postojimo. Posebno kad se zna koliko su poticajne mjere u Hrvatskoj jače nego kod nas. Tajna našeg opstanka leži dobrim dijelom u tome da smo zaradu iz trgovine i drugih djelatnosti ulagali u vinograde i vinariju. Samo u posljednjih nekoliko godina uložili smo u vinariju blizu osam milijuna KM, kaže na početku razgovora Čule.

On tvrdi kako su sigurno najveći priozvođači vina, posebeno najveći izvoznici.
Godišnje se u Vinariji Čitluk proizvede od tri i pol do četiri milijuna litara raznih sorti vina, a više od šezdeset posto ode u izvoz. Danas izvozimo u 24 zemlje, u nekim zemljama smo simbolično zastupljeni, a negdje smo dominantni. Glavna tržišta su zemlje regije i Europska unija, posebno Njemačka. Posljednjih godina se pojavljuje Kina, gdje izvozimo najkvalitetnija i najbolja vina, priča Čule.

Kinesko tržište je otkriveno prije sedam godina, u početku su išle samo simbolične količine, ali je to godinama raslo. Tržište je to koje godišnje uveze između 600 i 800 milijuna litara vina, a ima i svoju proizvodnju koja raste.
U Kini smo sudjelovali na nekoliko sajmova, nekad smo radili s jednim uvoznikom, danas imamo četiri. Potencijal tog tržišta je naravno mnogo veći nego što mi danas radimo. Godišnje izvezemo blizu 150 tisuća boca, siguran sam da bismo mogli još više, ali bismo morali promijeniti marketinški pristup, biti agresivniji. Istok je perspektiva, to su tržišta koja cijene vina iz Bosne i Hercegovine. Oni imaju poštovanja prema našim vinima, a naša kvaliteta to opravdava, kaže.

Tržišna filozofija nastupa naših bh na tom ogromnom tržištu nije količinski pristup, već inzistiranje na kvaliteti, u čemu njihova vina redovito odnose pobjede.
Potencijal našeg prostora je ogroman, ali treba imati smjelosti staviti naša vina u cjenovni razred od deset do dvadeset i pet eura te na sajmovima osvajati nagrade u konkurenciji talijanskih, francuskih i španjolskih vina. Naša vina u Kini dostižu vrijednosti od 300 do 500 eura, što je našim ljudima začuđujuće. Treba napomenuti da mi izvozimo po dosta nižim cijenama od tih, ali kvaliteta vina ipak dostigne takve cijene, pojašnjava Čule.

Iz Žilavke i Blatine izvući maksimum

Inzistiranje na kvaliteti fokus stavlja na autohtone sorte žilavku i blatinu, iz njih se želi izvući maksimum.
Kako se one stotinama godina nalaze na ovom području, tako su se prilagodile ovom vremenu i tlu. Naši tehnolozi iz njih izvlače takvu kvalitetu koja začudi mnoge. Tako je nevjerojatno da se nakon naših uspjeha žilavka i blatina počinju saditi u Dalmaciji, što nikad ranije nije bio slučaj. Vinarstvo je kod nas zabilježilo veliki razvoj, posebno kad je poznato da je ovdje kod nas prije dvadesetak godina bio rat i sve ono što je on donio, ispričao je Čule.

Kaže kako je ranije u BiH bilo mnogo uvoznog vina, ali kako je veliki uspjeh da danas po sarajevskim, mostarskim ili banjalučkim restoranima dominiraju domaća vina i čine osamdeset posto ponude. Značajan uspjeh napravljen je i ulaskom u ekskluzivne restorane i hotele u Dubrovniku i Dalmaciji, opet inzistirajući na kvalitetu.
Vinogradarstvo kao svaka biljna proizvodnja na otvorenom je rizičan posao. Bez jače podrške teško se može očekivati daljnji značajniji napredak, jer se konkurira zemljama koje stopostotno stoje iza svojih proizvođača. Loša se iskustva imaju s osiguravajućim kućama, isplata po osnovu šteta je nedovoljna i onda se mnogi odlučuju ne osiguravati prinose, već ostavljaju novac za crne dane, kaže.

Iskustva razvijenih zemalja su drugačija, negdje vlasnik osigurava pola iznosa, država drugu polovicu, negdje država osigurava sve.
Podrška nam je potrebna, posebno kod kupovine tehnike. Poticaji postoje, ali mi očekujemo izdašnije. Tehnika je poskupjela, a kod nas su poticaji smanjeni. Kad kupujete polovan traktor teško možete konkurirati onom proizvođaču koji ima novac da kupi nov, kazao je na kraju Veselko Čule, direktor Hercegovina vina.

Sezona koja je tek krenula je obećavajuća, ali u poljoprivredi je sve uvijek neizvjesno. Dolazila je kiša, a time i opasnost od novih bolesti na vinovoj lozi.

Hercegovina vino postoji od 1995. godine, krenulo je s punionicom pića i trgovinom. Sedamnaest godina bili su licencni partner Cockte, a kasnije brojnih drugih pića. Danas imaju ekskluzivni ugovor s tvrtkom PepsiCo, ali i mnogim drugim tvrtkama.

"VinoSalis 2018.", prvi festival vina, prateće opreme i gastronomije, završen je sinoć u Tuzli, saopćili su organizatori.

Više stotina posjetitelja je u dva dana imalo priliku uživati u probranim vinima iz cijelog svijeta i posebno odabranim gastronomskim delicijama.

Osim izložbenog dijela, "VinoSalis" je ponudio i jedinstvenu uslugu izlagačima spojivši ih s većinom bitnijih ugostiteljskih djelantnika i distributera s područja sjeveroistočne Bosne. Ovakav način komunacije posebno se svidio vinarima.

U prethodna dva dana, Tuzlu su zbog Festivala posjetili gosti iz Brčkog, Doboja, Sarajeva, Banja Luke, Zvornika, Bijeljine te iz svih gradova Tuzlanskog kantona.

Izuzetno su posjećene bile i vinske radionice koje je održao sommelier Siniša Lasan. Predstavio je 'žilavku' (berba 2017), crna vina Hercegovine te vina iz Međimurja.

Prošlog je vikenda održana 50. izložba vina kontinentalne Hrvatske.

Vinarija Kopjar na natjecanju je osvojila brojna priznanja i 2 kipaća.
Naša je graševina jedno od 11 vina (od ukupno 369 predanih uzoraka) koje se iz Zeline vraća s velikom zlatnom diplomom - stoji u priopćenju.

Graševina Kopjar je najbolje ocijenjeno suho bijelo mirno vino sjeverozapadne Hrvatske.

Zlatne diplome dobile su mješavine bijelih sorti i pinot crni, dok je Sauvignon srebrni.