Vinogorja

U zadnje vrijeme pojačane su aktivnosti u izradi novog zakona o vinu koji bi se, prema najnovijim informacijama, trebao donijeti do kraja godine. Podsjetimo, sada su na snazi Zakon o vinu iz 2003. godine i Zakon o zajedničkoj organizaciji tržišta iz 2013. godine, do kojih prvi uređuje pretežito nacionalne odredbe, a drugi implementaciju pet uredbi EU-a iz područja vinarstva.

U suradnji s vinarima donosimo novi zakon o vinu, ali i novi nacionalni program potpore vinarima za razdoblje 2019.-2023., kojim povećavamo iznose financiranja i uvodimo novu mjeru promidžbe sa 80 posto povrata novca, a natječaje za to novo petogodišnje razdoblje otvaramo već u listopadu, kaže ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Prema njegovim riječima, novi zakon o vinu omo-gućit će lakši pristup tržištu, decentralizirat će se obvezne kontrole vina i ojačati uloga vinskih udruženja.

Četiri vinarske i marketinške regije

Osnovni elementi tog zakona su uspostava nacionalne organizacije vinara i osnivanje fonda za marketing vina u koji bi se uplaćivala sredstva od troškova markica, doprinosi članova te sredstva iz državnog proračuna. Također se predviđa i osnivanje četiriju novih vinarskih i marketinških regija: Slavonija i Hrvatsko Podunavlje, Hrvatska Istra i Kvarner, Dalmacija i Bregovita Hrvatska.

Zakonom se predviđa uspostava marketinške markice u sklopu koncepta četiriju regija čiji bi se trošak pokrivao iz proračuna", pojašnjava Tolušić, koji do lipnja očekuje usuglašene prijedloge vinara na koncept ovog zakonskog teksta. Prema njegovim riječima, zakon bi sadržavao i odredbe o decentralizaciji stavljanja vina u promet, potom o sustavnijoj kontroli u cilju rješavanja sivog tržišta kroz striktnije uvjete za upis u Vinogradarski registar, uvođenju knjige evidencije prodaje vina kao otvorene robe u ugostiteljskim objektima...

Kad je riječ o fondu za marketing vina, nužnost njegova osnivanja se spominje već godinama. Pri promociji vina potrebno je zaboraviti dosadašnje akcije i nesuglasice, ali se treba i "zahvaliti" nekim ljudima koji su tim novcem brendirali sebe osobno, a ne hrvatska vina. Isto tako, nužno je izbjeći interese pojedinaca koji imaju ambiciju tim zajedničkim novcem pojačavati svoju konkurentnost, a smanjivati konkurentnost većine uglavnom neovisnih vinara, smatra većina dalmatinskih i dio istarskih vinara.

Čini se da je upravo osnivanje toga fonda razlog zašto su neka regionalna udruženja naglo započela aktivnije raditi. Bilo kako bilo, zbog osiguranja jednakih uvjeta na tržištu zakonu o vinu bi se trebalo pristupiti vrlo oprezno. Ne bi se nikako smjelo dogoditi da donošenje tog zakona posluži da u povlašten položaj, uz pomoć javnog novca, dođu samo pojedini vinari. Kada bi se otklonile te sumnje, onda bi postojalo i povjerenje i ne bi se događalo da oko polovine vinara u Dalmaciji traži da sjedište udruženja bude u Dubrovniku, a polovina da bude u Splitu.

Ili da, recimo, pojedini istarski vinari dobiju obavijest o održavanju nekog događaja kada se on već održao. Ipak, jasno je da se prepoznatljivost Hrvatske kao vinske zemlje, a mi tvrdimo da imamo odlična vina, može osigurati samo kvalitetnim i osmišljenim promotivnim nastupima. Potrebno je napraviti reda i u brojnim raznim vinskim događanjima i sajmovima vina koja nikome ne služe, osim organizatorima. No problem je taj što ih se podržava javnim novcem.

Na tržištima treba stalno raditi

Istarski vinar Nikola Benvenuti, predsjednik Vinistre, slaže se s time da je nužno donošenje zakona o vinu kojim treba pojednostaviti puštanje u promet vina i time ukinuti markice koje gotovo više nitko u Europi ne koristi.
Fond za marketing vina je nešto što hrvatskim vinarima najviše nedostaje. Hrvatska raste po kvaliteti svojih vina, ali nas nema u svijetu. Izvan naših granica nismo prepoznati kao zemlja vina. Možda smo prepoznati na području bivše države, ali to nije dovoljno ako želimo biti država za koju se zna da proizvodi vrhunska vina. Moramo nastupati i imati osmišljene akcije na inozemnim tržištima. Upravo zato je nužan fond za financiranje marketinga i nastupa. Granice su se otvorile i sve jači je pritisak vina iz uvoza na naše tržište. Tako da ono što izgubimo na domaćem tržištu, moramo kompenzirati izvozom. Prostora za to ima i zato je nužna strategija i odvojen fond u koji će sredstva uplaćivati i sami vinari, smatra Benvenuti i ističe da su dosadašnji nastupi vinara, bez obzira na to što ih je bilo, vrlo skromni.
Na tržištima treba stalno raditi i sustavno ih obrađivati kako bi se postigli rezultati. Do sada se radilo individualno. Ono što nam nedostaje jest jasna strategija koja bi nam dala odgovore koja su ta tržišta. Mi u Istri izrađujemo strategiju istarskog vinarstva koja bi trebala biti gotova u lipnju i koja bi trebala dati odgovore na razna pitanja. Potom bi tu strategiju trebalo primjenjivati, a u narednih pet godina trebali bi doći i konkretni rezultati. Važno je krenuti. Dugo vremena se vrtimo oko istih stvari. Trendovi i tržišta se mijenjaju i treba se prilagođavati, pojašnjava predsjednik Vinistre.

Kutjevački vinar Vlado Krauthaker, predsjednik udruge Graševina Croatica, kaže kako bi u tom fondu za marketing vinari trebali barem četvrtinu sredstava osiguravati sami ili kroz namet po boci ili po prijavljenoj količini grožđa.
U sklopu novog zakona o vinu najvažniji je nadzor te sankcioniranje nepravilnosti. Netko mora kontrolirati tržište i prometovanje vina. Mi vinari imamo određenu sliku o tome kako bi taj nadzor trebao funkcionirati. Postoje agencije, Savjetodavna služba i Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo. Treba ih uključiti i aktivirati da nadziru provedbu zakona, a udruge vinara bi trebala s njima koordinirati aktivnosti, kaže Krauthaker.

Prema njegovu mišljenju, nužno je uvesti reda u distribuciju grožđa te analizirati ARKOD koji je, kako kaže, očito nepotpun.
Potrebno je utvrditi broj trsova i koliko je hektara pod vinogradima i prema tome regulirati proizvodnju grožđa. Naravno da je nužno istaknuti kvalitetne pozicije kako bi se na taj način moglo komercijalno bolje funkcionirati. Pravilnicima je potrebno naglasiti specifičnosti svake regije, naglašava Krauthaker.

Gubimo vlastito tržište

Marinko Vladić, glavni enolog vinarije PZ Vrbnik, smatra da treba puno toga napraviti da bi se stvari pomaknule u pozitivnom smjeru.
Kad je riječ o plasmanu vina, teško ćemo mi u Europi napraviti nešto značajno, a ono što je najgore - gubimo vlastito tržište. Strani lanci su ušli na naše tržište, a kroz njihove kanale i strana vina, dok smo mi proizvođači u sve lošijem položaju. Naš najveći domaći trgovački lanac je u problemima, što nam još više otežava položaj. Činjenica da se više vina proda kroz trgovačke lance nego kroz HoReCa kanal dovoljno govori o stanju u tom segmentu. Tržište je ono koje regulira stanje na tržištu, a mi smo ga prepustili stranim kompanijama. To novi zakon neće riješiti. Osim toga, način na koji se prezentiraju vina u Hrvatskoj je postao smiješan. Svaki vikend je negdje nekakav sajam, prezentacija ili vinsko događanje. Postoje nekakve agencije koje dobiju novac od različitih fondova ili od javnog sektora, od gradova. Mi vinari im dajemo vino i platimo štand, a oni prodaju ulaznice i od toga zarade. Mi vinari dođemo tamo i gledamo doslovno jedan u drugog, družimo se i glumimo da nešto radimo, a u stvari gubimo vrijeme. To je njihov biznis koji nema veze s promocijom vina. Tko stoji iza toga i tko od toga ima koristi? Vinari nemaju, siguran sam, tvrdi Vladić.

Vladić smatra da treba pooštriti uvjete za uvoz vina u rinfuzi.
Ne znam kako može renomirani vinar koji proizvodi vina sa zaštićenim geografskim podrijetlom u istom podrumu skladištiti vino u rinfuzi uvezeno iz, recimo, Makedonije ili iz nekih drugih zemalja? Nisam za to da se zabrani uvoz, ali se vina uvezena u rinfuzi ne bi smjela skladištiti i puniti u zaštićenim vinorodnim područjima. Ništa se neće postići kontrolom grožđa. Problem je to što naše inspekcije nisu u stanju ustanoviti je li vino uvezeno u Hrvatsku u rinfuzi a potom se puni, upravo to vino ili neko zaštićeno vino, primjerice, malvazija ili graševina, ističe Vladić.

Puno stvari treba riješiti

Direktor Dubrovačkih podruma iz Grude u Konavlima Božo Martinović je oprezan i pomalo skeptičan kad je riječ o stanju u vinarstvu.
Bez obzira na trud nekih ljudi i vinara, mi smo u sve većim problemima. Markice, Zavod i način kontrole u suštini su kozmetičke promjene jer će na kraju ostati isto, bez obzira na to kako je to organizirano, mišljenja je Martinović koji tvrdi da je zapreke lako riješiti ako se to doista želi.

Mislim da će na kraju sve ostati isto jer je malo kasno za takve akcije. Dugo sam bio optimist, ali više nisam, jer mi se puno toga prelomilo preko leđa. Puno je stvari koje treba riješiti, a što se tiče inicijativa, mogu samo reći kako nisam dovoljno informiran da bih mogao nešto reći. Ono što vidim da bi trebalo napraviti svakako je to da nas se dovede u ravnopravan položaja s vinima iz uvoza što očito mnogima ne odgovara. Bojim se da za 10 godina na našem tržištu udjel hrvatskih vina ne bude samo 10 posto potrošnje. Nisam u toku kad je riječ o aktivnosti, ali sumnjam da će se uvažavati mišljenje vinara. Vinari se ne mogu složiti među sobom, jer su različiti interesi. Svi se očito boje čiste situacije, zaključuje Martinović.

Vinska omotnica

10,4 milijuna eura po financijskoj godini od 2019. do 2023.

Prema rezultatima pregovora u poglavlju 11. - Poljoprivreda i ruralni razvoj, koji su transponirani u odredbe Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske u EU, za Hrvatsku je utvrđena Vinska omotnica u iznosu od 11,9 milijuna eura godišnje za razdoblje od 2014. do 2016., dok ona za 2017. i 2018. iznosi 10,8 milijuna eura. Ministarstvo poljoprivrede izradilo je prijedlog nacionalnog programa pomoći sektoru vina za razdoblje od 2019. do 2023. godine. Ukupna visina raspoloživih EU sredstava je 10,4 milijuna eura po financijskoj godini. Novi program predviđa financiranje informiranja u državama članicama, promidžbu na tržištima trećih zemalja, restrukturiranje i konverziju vinograda te ulaganja u vinarije. Na prijedlog vinara uvedeno je i informiranje u državama članicama za promoviranje naših vina u Europskoj uniji.

Jedinstveni sustav službenih kontrola

Ministarstvo poljoprivrede je radi zaštite potrošača i ravnopravne utakmice na tržištu izradilo Pravilnik kojim se uređuje provedba službenih kontrola, odno-sno inspekcijskog nadzora grožđa, mošta, vina, voćnih vina i aromatiziranih proizvoda od vina u svim fazama proizvodnje, prerade, distribucije i na tržištu.

Propis je donesen sa ciljem da se postupci kontrole vina i drugih proizvoda, koji su do sada bili uređeni zakonima o vinu i o zajedničkoj organizaciji tržišta, objedine u jedinstveni sustav službenih kontrola. Njime se propisuju obveze i prava fizičkih i pravnih osoba koje obavljaju proizvodnju, doradu, punjenje, skladištenje, prijevoz i stavljanje na tržište vina i drugih proizvoda, zatim metode i tehnike inspekcijskih aktivnosti, postupke uzimanja i dostave uzoraka na analizu te ovlasti i obveze laboratorija koji obavljaju fizikalno-kemijske i organoleptičke analize.

Tako će se omogućiti ujednačena provedba kontrole vina i drugih proizvoda temeljena na analizi rizika i stoga usmjerena na kritične točke u proizvodnji, doradi, punjenju, skladištenju, prijevozu te na tržištu. Ciljane aktivnosti bit će usmjerene na kontrolu vina i drugih proizvoda koji se na tržištu pojavljuju, primjerice, po neobjašnjivo niskoj cijeni ili koje su stavili na tržište subjekti protiv kojih su vođeni postupci zbog upitne kvalitete vina i drugih proizvoda ili, pak, koji mogu na putu do konačnog potrošača biti podvrgnuti radnjama i postupcima koji dovode u pitanje njihovu kvalitetu.

Domaći vinari povećavaju udio na tržištu BiH, a osim rasta proizvodnje, povećan je i broj vinarija i kvalitet njihovih proizvoda.

Analizu vinskog tržišta BiH u prošloj godini obavila je analitička kuća "Euromonitor", koja navodi da je broj vinara naglo porastao. Veća konkurencija među proizvođačima, navedeno je u analizi, donijela je i rast kvaliteta vina.
Potrošači su postali obrazovaniji i spremni su da kupuju kvalitetnija vina. To je posebno važno za male nezavisne proizvođače s niskim kapacitetom proizvodnje, koji stavljaju naglasak na kvalitet. BiH i Balkan u cjelini sve više dobijaju reputaciju u proizvodnji vina. Tradicija je da regionalna i domaća vina dominiraju u prodaji u BiH, ali u posljednjih desetak godina zabilježen je pomak s količine ka kvalitetu - navedeno je u analizi.

Prodaja vina u BiH ima solidan rast i ono je sve popularnije među potrošačima alkoholnih pića.
Prodaja vina bilježi najveći rast ukupnog volumena u periodu od 2012. do 2017. godine. Ovaj trend prvenstveno je posljedica kontinuiranog razvoja domaće i regionalne industrije vinarstva, što je podstaklo i edukaciju domaćih potrošača i interesovanje za vinogradarstvo i kulturu ispijanja vina - navodi "Euromonitor".

S navodima analize suglasan je direktor najveće i najstarije domaće vinarije "Podrumi Vukoje 1982" iz Trebinja Radovan Vukoje, navodeći kako u zemljama regije raste vinska kultura, što implicira i rast potrošnje vina.
U razvijenim vinskim zemljama običaj je da se u ugostiteljskim objektima nude prvenstveno domaća vina, a svijest o tome se i kod nas polako razvija. Sve više se nude domaća vina, koja su zavidnog kvaliteta. Kvalitet proizvoda je osnovni adut na svim tržištima i to potrošači sve više prepoznaju - kazao je Vukoje i podsjetio kako su "Podrumi Vukoje" krajem veljače proglašeni najboljom regionalnom vinarijom u jugoistočnoj Evropi.

Vlasnik vinarije "Jungić" iz Čelinca Željko Jungić ističe kako udio domaćih vina na tržištu BiH nije značajnije porastao i da su i dalje vodeći brendovi vina proizvedena u regiji.

U Srpskoj nema značajnijeg povećanja broja vinarija i sve su to uglavnom mali proizvođači. Kvalitet bi trebalo da bude presudan i proizvođačima i potrošačima, ali se sve i dalje vrti oko ekonomskih mogućnosti. Nažalost, mnogi vina biraju na osnovu cijene, a ne kvaliteta - rekao je Jungić.

Vodeći brend

"Euromonitor" navodi kako je, uprkos povećanju udjela domaćih vinara, vodeći brend na tržištu BiH ostao crnogorski "vranac", koji proizvode "Plantaže - 13. juli".
Ovaj proizvođač ima snažnu tradiciju koja seže u vremena bivše Jugoslavije - navedeno je u analizi.

Naprosto je nevjerojatno kako se nečije vinsko odrastanje može tako dramatično pratiti od vina do vina kao u slučaju čitlučkog dobrog čovjeka Josipa Brkića, dugo godina "najmlađeg hercegovačkog vinara" i za još dugi niz godina zasigurno jedinog biodinamičara iz hercegovačkog krša. Posljednji primjer nove faze njegova zadržavanja trona najuzbudljivije vinske pojave "u Brotnju i šire" crna je inačica legendarne Limousine. Naravno, riječ je o blatini, a da bi se razlučila razlika između bijele i crne Limousine, Josip se malo i terminološki potrudio "pomiješati slova" te je svoje najnovije vinsko čedo nazvao - Limoosine XL, Extra Long Edition!

Ona bijela Limousine je bila stvarno nešto posebno, žilavka kakvu nisam ni u snu očekivao, ali kakvu više nikada nisam ni približno ponovio. Ta Limousine se pojavila sama, nisam ja tako nešto htio napraviti - ti okusi, mirisi i sve što se kasnije dogodilo s njom jednostavno su sami od sebe nastali! Nakon te vrlo neobične žilavke iz 2006. godine, evo već skoro deset godina sam bio u potrazi za crnom inačicom Limousine. Kad je došla berba 2007. godine, a to je najbolja berba na ovim prostorima zadnjih 10-15 godina, blatinu sam proizveo u tek deset barrique bačvica. U stvari, to vino je prvotno bilo proizvedeno kao Plava greda 2007. Nekako u to vrijeme se otvorio restoran Četiri sobe gospođe Safije u Sarajevu, a vlasnik Amer Sinanović i njegova supruga Dalila tražili su kućno vino za restoran, vino koje mora biti jako dobro i posebno, ali koje će imati etiketu restorana. Došli su do mene u podrum, rekao sam im za blatinu iz berbe 2007. koju još nisam pustio u promet. Pitali su me koliko toga imam, a ja sam im rekao da imam deset bačvica, nešto preko 2.000 litara, priča Josip.

Kako je mirišljava žilavka postala kultno vino?

Vidi, uzimamo sve, rekli su Amer i Dalila nakon kušanja. Uzmite devet, jednu bačvicu bih ostavio, odgovorio im je Josip. I tako je pregovaranje završilo, Plava greda iz devet bačvica je pretočena u butelje s posebnom etiketom restorana Četiri sobe gospođe Safije, a ona jedna jedina preostala bačvica puna blatine ostala je, netaknuta, ležati u Josipovom podrumu punih 10 godina, sve do 2017. godine. Uskoro će se na tržištu pojaviti u vrlo ograničenoj količini u tek 234 boce.

Limoosine djeluje mlađe, ali, nevjerojatno, poglavito kad se zna da je već stara deset godina, ima potencijal rasta za sigurno još 10-15 godina. Meni se bijela Limousine nikada nije ponovila, a vjerojatno ni crnu Limoosine neću više nikada držati u bačvama 10 godina. To su unikati, linija vina koja se, vjerojatno, nikada, ili barem rijetko, više neće ponoviti.

Što je to Limousine i zašto je ta mirišljava žilavka iz 2006. godine postala kultno vino o kojem se govori sa strahopoštovanjem? I zašto se nakon te kreacije Josipa Brkića počelo gledati kao na svojevrsnog hercegovačkog dopisnog člana vinske akademije iz Goriških brda?

Priča o Limousine počinje u kasno ljeto 2006. godine. Tad se već moglo vidjeti da berba, barem što se Hercegovine tiče, neće biti iznad prosjeka. Bio sam u fazi da trebam i moram nešto eksperimentirati. Već sam započeo s pripremama za berbu, pripremio podrum, bačve… Ostala mi je jedna bačva od dvjesto pedeset litara, koja je bila pripremljena, ali nisam imao neki plan što s njom uraditi. Krenuo sam s berbom krajem rujna. Grožđe je bilo zdravo, kvaliteta solidna. Navečer nakon jednog od dana berbe, zovnem mog tadašnjeg "vinskog učitelja", Stojana Ščureka, raspitujući se kako kod njega napreduje berba. Stojan se, također, počeo raspitivati kako kod mene ide berba. Kad sam ga izvijestio o svim detaljima, predložio mi je, ako mi je ostalo neobranog grožđa, a jest, da pokušam sljedeće: odrezati mladice ispod grozda, ali ne svaku, nego svaku drugu i ne na svakom čokotu, nego na svakom drugom. Dodao je da nakon tri dana poberem grožđe i idem s njim u preradu na način kao što se radi sur lie.

Ovo vino ti je limuzina!

Tako je i bilo, nakon tri dana je grožđe, kojem su bile odrezane mladice, dehidriralo, tj. koncentriralo se i dohvatilo više šećera od ovog koje nisam obrezao tako da su zajedno prerađeni činili idealnu kombinaciju snage i lepršavosti. Dalje je slijedila gore spomenuta bačva od dvjesto pedeset litara, prirodna fermentacija s divljim kvascima, s minimalnom količinom sumpora, bez kontrole temperature. Nakon nje došla je i divlja malolaktička fermentacija koja je na momente stajala, počinjala, stajala… Ja sam po lunarnom kalendaru miješao talog, kušao. Već nakon nekoliko tjedana u bačvi, vidjelo se da to neće biti obično vino, da je već sada drugačije. Hm…Šta je sad ovo?? Kako mi u podrum često navrate prijatelji, što stručni što nestručni, svima sam dao da probaju i to vino koje je bilo još u bačvi. Komentari su se kretali od savjeta da ga što prije prolijem, jer će mi uništiti bačvu, i da barem nju spasim, do ostajanja bez teksta! Tako je došlo i ljeto 2007. Napunio sam nekoliko butelja i pošao u pohod prijatelju Alešu Kristančiču, koji je bio na odmoru na Hvaru u svojoj "robinzonskoj" vikendici. Računam, valjda on zna o čemu se ovdje radi. Kada je Aleš utočio vino, pogledao, zavrtio, pomirisao, probao, nije se mislio ni sekunde, samo mi je pružio ruku i rekao - "imaš Veliko vino"! Tada sam bio sto posto siguran da je to stvarno veliko vino.

Međutim, da bi ga i drugi ljudi kušali, trebalo ga je staviti u bocu i dati mu ime. Smjestili smo ga u magnum boce. Krajem listopada 2007. godine u Sarajevu održavao se Festival vina, a organizator Arman Galičić, koji je već probao to vino kod mene u podrumu, predložio mi je da posjetitelji festivala predlože ime za vino. Tako je i bilo, skupljali smo prijedloge. Jedan nas je posebno oduševio s imenom i objašnjenjem. On kaže: "Ovo vino je stvarno veliko, velika boca, nema ga u prodaji, djeluje bogato u ustima, miriše na petrol, ljulja… Ma, ovo vino je limuzina. Tako je nastala moja Limousine.Od tada svake godine pokušavam po istom receptu, ali nikada više onakvo vino.

Josip Brkić je u svijet vina ušao 1989. godine, kad mu je umro otac. Do tada ga, kao tipičnog mladog Hercegovca, vinograd i podrum nisu bili previše zanimali.

Bila je tada još Jugoslavija, socijalizam, nije bilo butelja, etiketa, tržišta, išlo se s rinfuznim vinom na opskrbu lokalnih kavana... Nije to bilo nešto niti posebno ni primamljivo mladom čovjeku. Da sam ja tada živio u Francuskoj, gdje je postojao cijeli sustav, vjerojatno bih obiteljski već bio predodređen za nastaviti očev posao i godinama bih se uz njega pripremao i obučavao. Međutim, kad je otac umro 1989. godine, ja sam tada bio tinejdžer, lupio sam glavom o zid! Tu si, trebaš od nečega živjeti, tu je i majka, nisam se još bio oženio, a imaš podrum - nije tu bilo vele razmišljanja. Jednostavno, morao sam se nastaviti baviti tim poslom, proizvodnja vina nije smjela stati! I ne bi bilo u redu da sam okrenuo leđa nečemu čime nas je otac osovio na noge. I tako sam ušao u tu priču.

Zapečaćena titula najmlađeg hercegovačkog vinara

U Bosni i Hercegovini se tek 1994. godine izglasao zakon kojim se privatnim podrumima dopušta proizvodnja vina pod svojom etiketom. Sve do tada su mali proizvođači vino proizvodili i prodavali isključivo u rinfuzi. Josip je iste te godine na tržište prvi put svojim vinom napunio bocu na kojoj se kočoperila etiketa s imenom Brkić! Imao je tada 24 godina i bio je uvjerljivo najmlađi registrirani vinar u Bosni i Hercegovini. Kako živimo u vremenu "copy - paste" novinarstva, dugi niz godina nakon toga, sve do nedavno, Josipa se u medijima, čak i kad je zašao u svoje četrdesete godine, uvijek predstavljalo "najmlađim hercegovačkim vinarom". I nije Josip u svojim počecima davao ni približne naznake da će jednog dana biti sinonim za dosljednost organskoj proizvodnji!

Dobro, nije se takav pristup proizvodnji vina meni dogodio sa 18, 19 godina, tada sam imao znanje kakvo sam imao, nisam imao gotovo nikakvu naobrazbu za bavljenje vinarstvom. U početku sam radio sam ta vina u rinfuzi, znao sam proizvesti solidno vino i prodati ga u bidonu. Kasnije sam sazrio, učio, čitao, upoznao druge vinare. Neka vrsta odskočne daske za mene i moju vinsku filozofiju bilo je upoznavanje s Armanom Galičićem! Do tada sam bio jedan, a nakon toga - drugi vinar!!!

Arman Galičić, distributer pića, pivar i jedini sarajevski proizvođač pjenušaca (od grožđa iz vlastitog vinograda na nadmorskoj visini od 800 metara u sarajevskom naselju Kromolj!), bio je tada, 1999. godine, jedan od mnogih koji je zvao Josipa i nudio mu izvoz vina u Ameriku. Tako ga je Josip i shvatio kad ga je Arman nazvao i predstavio mu se kao netko koga su iz američkog veleposlanstva u Sarajevu zamolili da izabere vina koja će se točiti na 5. godišnjici potpisivanja Daytonskog sporazuma na svečanoj večeri u Daytonu. Bit će svečana večera u Daytonu, bit će američki predsjednik gospodin Bill Clinton, svi lokalni predsjednici..., moguć je i neki izvoz vina u SAD, ajde, molim te, zapiši moj broj (tada još nije bilo mobitela - op.a.) i javi mi se ako si zainteresiran, obratio se Arman Josipu, a Josip je, vidno nezainteresiran, samo ponavljao brojke koje mu je Arman diktirao, bez želje da ih i zapiše.

Problem je što su u to vrijeme svi nešto zvali i nudili izvoz u Ameriku, tako da sam ja i njegov poziv tako shvatio, odnosno nisam ga doživio ozbiljnim. No, nakon skoro dva tjedna, Arman me ponovo nazvao i rekao: Zašto me nisi nazvao, dao sam ti broj? Jooj, oprosti, nisam stigao od posla... Ništa, doći ću ja do tebe u vinariju i upoznat ćemo se.

30 posto proizvodnje izvozi u SAD

Tražeći najbolje, Arman Galičić je bio obišao gotovo svih sedamdeset tada registriranih podruma u Hercegovini, kušao vina i razgovarao s vinarima.

Vina su uglavnom bila katastrofa, a dopao mi se najviše Josip Brkić. Razlog loših vina je u tome što nikada nisu učili i uvijek su mislili da je sasvim dovoljno to znanje koje se naslijedili s koljena na koljeno. Okupio sam ih nekolicinu - Odaka, Vasilja, Ostojića i Brkića, i njihova vina nosio u Dayton. Na račun toga obišli smo nekoliko trgovaca koji se bave uvozom i distribucijom vina. Kušali su naša vina i reakcija je bila - užas! 'Vina su vam ništa, imaju samo alkohol i ništa više!', rekli su mi', ispričao je Arman Galičić koji se tada "zainatio" i svojim američkim domaćinima uzvratio da će im za deset godina donijeti žilavku i blatinu koja će ih oboriti s nogu!

Po povratku iz Daytona Arman je "posjeo" sve vinare za isti stol i ispričao im američko iskustvo. Jedini ga je odlučio poslušati Josip Brkić i tako svoju vinsku priču okrenuti u novom, za njega tada potpuno neizvjesnom smjeru. Danas Josip Brkić gotovo 30 posto svoje ukupne proizvodnje izvozi u SAD!

Josipa Brkića pokrenuo sam gotovo kao eksperiment. Obilazili smo vinske podrume po Europi i dosta razgovarali s vinarima u Italiji, a ponajviše s Kristančičem iz Slovenije. Kad je dobio prve savjete od slovenskih velikih vinara, Brkić je rekao da je sve to lijepo, ali - sad je berba i ne bi htio riskirati. Onda sam mu rekao: 'Ok, koliko košta tvoje grožđe? Ja ću ga kupiti, a ti uradi onako kako ti oni kažu. Rizik je moj, može li?' Tad je Brkić prelomio i počeo raditi na potpuno drukčiji način. Pričao mi je kako je znao nekoliko puta dolaziti noću do bačava i slušati, kako on kaže, klokotanje vina! Kad je sve završio i usporedio s onim kako je radio ranije, iskreno je rekao: 'Sad bih sve ono svoje od ranije prolio!, priča Arman Galičić.

Josip tvrdi, pak, da je kroz ta druženja s Armanom i slovenskim kolegama vinarima naučio vino tretirati kao svojevrsnu - kreaciju! Kaže - stekao sam uvid u jednu dimenziju vina koju do tada nisam poznavao, do tada sam na vino gledao tek kao na piće koje proizvodim i prodajem i od kojeg živim.

Kad se vratim malo unatrag i na to što u početku svoje vinske priče nisam imao oca, sad na to gledam kao na neku vrstu prednosti u prihvaćanju tuđih savjeta i filozofije vinske kreacije. Znaš, ako ti imaš nekoga starijeg koji cijeli život ima jednu filozofiju, a ti si njegov sin koji bi ga trebao slušati, onda bi sigurno i ti nastavio tu priču. Vjerojatno bi moj otac na savjete iz Slovenije rekao da su dobri, ali - "Drži se ti ovoga, imaš stabilne kupce, restorane, nemaš ti što tu eksperimentirati!" Međutim, nisam imao nikoga tko me na bilo koji način mogao limitirati, bio sam potpuno slobodan raditi što god hoću.

Tijekom intenzivnih druženja sljedećih godina s Armanom, Josip ga je nemali broj puta pitao zašto ne ubaci i njegova vina u distribuciju svoje tvrtke koja distribuira vina velikih vinara iz Slovenije i Italije, ali odgovor je uvijek bio isti: "Neka još malo, kad budeš spreman sto posto!" Josip tada nije shvaćao što znače Armanove riječi. Naučio je njihovo značenje tek na primjeru svojeg prvog velikog vina, Žilavke Greda iz 2004. godine.

Potpuna ezoterija u hercegovačkom vinskom svijetu

Arman je držao uzde da ne poletim, zakočio me na vrijeme dok nisam shvatio neke stvari. Ono, kao: "Strpi se, bit će vremena!" A shvaćati sam počeo onda kad sam ljudima morao objašnjavati što je to "sur lie", tehnologija s kojom sam proizveo tu Gredu iz 2004. godine. Za mene se tada počelo pričati da sam potpuna ezoterija u hercegovačkom vinskom svijetu. A ja sam im samo mogao odgovoriti da kad se jednom uđe u svijet takvih vina, onda izlaza nema. Možda je i moja znatiželja, odnosno potreba da isprobavam razne stvari s vinima i provjeravam granice pojedinih sorti, kumovala 'zaraženošću' biodinamikom. Inače, prvi put sam se s biodinamikom susreo sredinom prošlog desetljeća, na festivalu Vini-Veri, na koji sam došao kao gost na poziv mojih slovenskih kolega.

Žilavka proizvedena na vlastitim kvascima Josipu je bila poticaj za nove "vinske igrarije". Sljedeće veliko vino koje je proizveo bila je Plava greda.

Do pojave Plave grede blatinu sam proizvodio na način da je na tržište izlazila premlada, gotovo kad i svježa žilavka! S Plavom gredom sam naučio koliko je crnim vinima potrebno najmanje godinu dana odležavanja u bačvama. Kad se pojavila, Plava greda je bila neko potpuno novo lice blatine.

Poslije Plave grede Josipu se "dogodila" Limousine, raritetna žilavka koja mu je na neki svoj način rekla da ti možeš znati sve o vinu, ali neke stvari jednostavno će se samo dogoditi. Ti možeš imati stotinu fakulteta, milijun bačava, ali nešto jednostavno ne možeš ponoviti.
Tada Josip snažno počinje upijati sve o biodinamici, a sve kulminira pojavom Mjesečara, prvog, još uvijek i jedinog biodinamičkog vina proizvedenog u Bosni i Hercegovini. Koliko je proizvodio na početku, Josip proizvodi i danas.

Ja sad proizvedem 600 boca Mjesečara, jednostavno ne mogu, sve i da hoću, napraviti ga 3.000 boca. Jer, kad bih nekim slučajem to i napravio, Mjesečar bi u konačnici bio drukčiji, vjerojatno puno lošiji. I što bih onda u tom slučaju dobio? Ništa, dugoročno bih vjerojatno ispao iz igre i vratio se 25 godina unatrag - u rinfuzu! Zadovoljan sam s ovim količinama i to za mene dovoljno funkcionira. Nisam megaloman, meni ne trebaju veće količine. S druge strane, Hercegovina kao regija nije zagađena, imamo idealno tlo, najveći problem je u glavi, treba shvatiti da je organska proizvodnja budućnost! Pitanje dana je kad će se druge vinarije početi okrećati organskoj proizvodnji.

Prema Josipovim riječima, biodinamičko vinarstvo prerizično je da biste sebi dopustili proizvoditi velike količine.

Pazite, u klasičnom-suvremenom vinarstvu imate dosta stvari koje možete napraviti tako da budete sigurni kako situacija neće izmaknuti kontroli. Postoje razni umjetni pripravci koji preuzimaju kontrolu nad prirodom i vode proces do kraja. Osobno sam se, ipak, opredijelio za potpuno oslanjanje na prirodu i na ono što je došlo s grožđem. Priroda ima svoje zakonitosti na koje ne možete ili ne želite utjecati! A ja poštujem prirodu.

Sumpor free vino

Prema vlastitom uvjerenju, od biodinamike se može živjeti, ako nemate velikih prohtjeva - sve više od postojećih količina ne bi bilo osobno, a to nije to!

Nakon Mjesečara proizveo je - Crvenog Mjesečara, želeći dokazati da se i od blatine može, po istim principima kao i od žilavke, napraviti zanimljivo biodinamičko vino. "Kad me pitaju da im nešto kažem o Crvenom Mjesečaru, onda kažem da je to vino posebnije od svih mojih crvenih vina, nekako je svoje, suptilno, nenametljivo, ali ipak - svoje! Količina Crvenog Mjesečara uistinu je minimalna, tek nekih tristo butelja, taman toliko da svi moji prijatelji vide o čemu se radi!"

Zadnje vino u fantastičnoj niski čudesnih rariteta je Limoosine. No, izgleda da se Josip još nije umorio, jer žarko želi proizvesti vino u potpunosti bez sumpora. Sumpor free! "Pokušat ću, premda Joško Gravner kaže da je to nemoguće. A kad Gravner nešto tako kaže, nije Josip Brkić nešto specijalno pametniji..." Josip zaključuje da cijelo vrijeme za promjene svojih vinskih filozofija i eksperimenata ima neograničenu potporu obitelji i njihovo maksimalno povjerenje, jer, da nije tako, i obitelj bi bila koletaralna žrtva da nisam uspio u svojim namjerama.

O vugavi, izvanrednoj sorti otoka Visa, jednoj od najboljih bijelih sorti Hrvatske, sorti velike povijesti i slave, koje je sve manje po viškim, ali i drugdje po dalmatinskim vinogradima, razgovaramo s dr. sc. Goranom Zdunićem sa splitskog Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša.

Na početku, zašto je vugava tako posebna?

Vugava spada u red najboljih bijelih sorti vinove loze koje imamo u Hrvatskoj. U tu grupu za premium bijelih vina u Dalmaciji spadaju maraština, grk, pošip i malvasija dubrovačka. U ovu grupu mogu ući i neke druge bijele sorte, ali to ovisi prije svega o vinogradarskom položaju (terroireu) i načinu uzgoja u vinogradu. Ocjena o odličnoj kvaliteti vugave nije utemeljena samo na posljednjih 30-ak godina moderne proizvodnje vina, nego seže daleko u povijest.

Dovoljno je sjetiti se Bulićeve ostavštine, gdje opisuje vugavu kao izvrsnu i ponajbolju sortu u srednjoj Dalmaciji, i to naročito na Braču, Visu, te na obalnom području Splita i Omiša. Ovi povijesni podaci i ocjene itekako vrijede jer su zasnovani na praktičnim višegodišnjim iskustvima vinogradara i vinara, a danas tu činjenicu treba ozbiljno razmotriti kada širimo neku sortu ili od nje očekujemo neku posebnu namjenu.

U povijesti je izrazito bila cijenjena vugava s komiških terasa...

Na Visu postoje izvrsne komiške terase, kojih je sve manje zbog teškog načina rada na njima. Međutim, na Visu postoji čitav niz odličnih položaja oko mjesta Podšpilja, Visa, Milne... Vis je jadranski otok koji s pravom može nositi epitet otoka vina. Još u 2. stoljeću prije Krista Agatarhid spominje otok Vis i kaže da je vino s Visa najbolje u usporedbi sa svima ostalima.

Kako biste ukratko opisali vina vugave?

Ona daje vina s izrazito punim tijelom, fine i ugodne voćne arome koja često podsjeća na prezrelo voće, ugodne svježine i pitkosti. Zbog ranije dobi dozrijevanja, te izrazito vrućih ljeta u Dalmaciji, vugava je često s visokim postotkom alkohola. Od najranijeg uzgoja vinove loze vugava je služila za proizvodnju prošeka, i to onoga prirodnog desertnog vina dobivenog na tradicionalni način koji se prakticirao na cijelom Mediteranu, prosušivanjem grožđa na suncu.

Zašto vugava ima prednost za proizvodnju prošeka?

Vrlo jednostavno, vugava ranije dozrijeva i kod nje nikada nije bio problem nakupiti visoku koncentraciju šećera. Aroma vugave je izvrsna, kiselost u trenutku pune zrelosti je očuvana, tako da ima vrlo dobre predispozicije za proizvodnju prošeka. Ipak, treba biti objektivan, ima i nekih slabijih strana, kao što je osjetljivost na gljivične bolesti, što u kombinaciji s malo zbijenijim grozdom nekada može biti problem.

Je li znanstveno dokazano da je vugava naša autohtona sorta?

Da, vugava je naša autohtona sorta. Analizom DNA utvrdili smo da ima unikatni profil, odnosno ne podudara se ni s jednom drugom u svijetu.

Dakle, vugava nije isto što i viogner, kao što se sumnjalo?

Nije. To su različite sorte, ali u ranijoj francuskoj literaturi navodilo se da je glasovita francuska sorta iz Rhone viogner identična vugavi i da ju je u Francusku donio rimski car Probus. Ovo je navodio francuski ampleograf P. Galet u 70-im godinama prošlog stoljeća, ali upotrebom DNA metode utvrdili smo da ove dvije sorte nemaju identičan profil. Viogner, doduše, čak i ima malo sličnosti u vinu, vrlo je aromatična sorta i po nekim svojstvima slična vugavi.

Je li vugava rođena na Visu?

Ovo je teško pitanje. Znam da intrigira ljude, ali za sada nismo pronašli sorte koje bi mogle biti roditelji vugavi ili su u užem srodstvu s njom, pa stoga ni ne možemo pouzdano tvrditi da je nastala upravo na Visu. Treba znati da je u svijetu ipak vrlo mali broj sorti za koje je određeno roditeljstvo. Ovo sugerira da brojne sorte (za koje nisu pronađeni roditelji) pripadaju jako starim sortama koje se vegetativno održavaju vjekovima, a njihovi preci, odnosno sorte od kojih su nastale, davno su iščeznuli.

S druge strane, činjenica je da je vugava najrasprostranjenija na Visu i prisutna je tamo stoljećima. Stoga se njezinim gen-centrom može smatrati otok Vis ili, možda točnije, srednja Dalmacija, s obzirom na to da je nekada davno bila prisutna na širem području srednje Dalmacije.

Je li Vis bio otok vugave? U smislu pretežite zastupljenosti upravo nje u viškim vinogradima.

Da, Vis je uvijek bio otok vugave, ali mislim da ona nikad nije bila najrasprostranjenija na otoku. Jednostavno nije bila za masovna vina, nego je bila glasovita i kvalitetna. Nasuprot njoj, kuč je bio visoko prinosan i bio je jedna od najrasprostranjenijih sorti na otoku.

Usprkos svim njezinim vrhunskim karakteristikama, čini se da se zadnjih 15-ak godina vugavu zanemarilo. Malo je se sadi i spominje, njezina su vina rijetka... Pošip, maraština, grk, malvasija dubrovačka posljednjih se godina šire, obnavljaju, a vugava kao da sve dublje tone u zaborav...

Čini se da je tako, ali opravdanih razloga za to nema. Mislim da postoje svi preduvjeti za punu revitalizaciju vugave. Kvaliteta sorte nije upitna, a na Visu postoje izvrsni vinogradarski položaji. Na kraju, posljednjih godina dosta se napravilo i na tehnologiji u podrumu.

Prije 10-ak godina, kad je prof. Herjavec provodila prve eksperimente sa sur lie metodom, vugava se pokazala izuzetno dobrom sortom za ovaj tip proizvodnje, naročito zbog odlične arome i punog tijela. Izvrsno je konkurirala chardonnayu, koji je na glasu kao odlična sorta za sur lie tehnologiju.

Ne postoji puno sorti kao što je vugava, koje mogu dati fina mirisna vina s punim tijelom i harmoničnim okusom. Velika budućnost vugave ne bi smjela biti nimalo upitna.

Vugava i tenetova

Postoji čitav niz autohtonih sorti na Visu. Treba nabrojiti crljenak viški, krstičevicu, glavanjušu, palarušu, kurtelašku i tanetovu. Ove sorte mogu se naći samo na Visu i možda na ponekom susjednom otoku. Svaka od njih je zanimljiva, a posebno mi se čini interesantna priča s tanetovom.

Tanetova je bijela sorta i često je bila pratitelj vugave u vinogradima. Dozrijevaju u gotovo isto vrijeme, a mnogi vinogradari vjeruju da je komiška vugava bila odlične kvalitete upravo zbog toga što je u manjoj količini bila začinjena s tenetovom.

Prvo zlato za Korčulu na Decanter World Wine Awards (DWWA), najvažnijem svjetskom vinskom natjecanju, nedavno je s 95 bodova osvojio mladi vinar Jakša Krajančić iz Čare, odnosno njegov poznati Pošip Nerica 2016.

DWWA je natjecanje važno ne samo zbog velikog broja natjecatelja, već i stručnog povjerenstva koje čine najbolji svjetski sommelieri i enolozi. Ove se godine iz Hrvatske prijavilo se čak 193 etiketa vina, a jedna od tih etiketa prepoznata je kao najbolja, donijevši Korčuli prvo DWWA zlato.

Visokih 95 bodova ozbiljnih Decanterovih stručnjaka osvojilo je mlado, dalmatinsko bijelo vino Pošip Nerica 2016., donoseći u Korčulu priznanje ne samo njegovu autoru, već i ostalim otočnim vinarima i ugostiteljima jer Korčulu predstavlja i kao enološku destinaciju.

Tek kad popijete gutljaj Pošipa Nerice započinje priča o obitelji Krajančić koja se u malom naselju Čara u unutrašnjosti otoka Korčule već generacijama bavi vinogradarstvom, vinarstvom i pekarstvom. Nerica je osvježavajuća i skladna, uravnoteženih kiselina, ali snažnog tijela te zlatnožute boje, nastala u inox bačvama uz kontroliranu fermentaciju i dozrijevanje.

Taj opis zlatnog vina, u doslovnom i prenesenom značenju, podsjeća na Nericu, baku Jakšina oca po kojoj je vinarija dobila ime te čiji se lik s krunom na glavi nalazi na logu brenda. Izrazito vrijedna žena izraženog karaktera, sinonim dalmatinskih žena, koja je svojevremeno na leđima nosila većinu poslova u kući ali i u vinogradu, ostavila je svoje trude potomcima na baštinjenje, donijevši im prepoznatljivost i posebnost.

Po struci slastičar, Jakša se zaljubio u vina kušajući ih sa svojim rođakom, još jednim poznatim vinarom Lukom Krajančićem. Od 2005. počinje se ozbiljnije baviti proizvodnjom vina.

Vinarija Nerica danas ima gotovo tri i pol hektara vinograda u glasovitom Čarskom polju, vinarija je na vrhu mjesta s prekrasnim pogledima na polje, godišnje proizvedu 30 do 40 tisuća boca, a Jakšin brat Mario nedavno je završio Agronomski fakultet. Od početka radova u vinogradu do isporuke vina krajnjem kupcu, cijela obitelj uključena je u sve radove.
Pošip je predivna, svjetska sorta, bogomdana. Od nje se rade svježa vina, ona odležana vina u hrastovim bačvama, kao i poluslatka vina - tumači Jakša.

Čak 90 posto proizvodnje Vinarije Nerica otpada na pošip, uz Pošip Nericu, samo u najboljim godinama berbe, proizvode još i jako poznati Pošip Mindel, koji se radi sur lie metodom u drvenim hrastovim bačvama od tisuću litara. Mindel je, kaže Jakša, perjanica vinarije, no ne smijemo zaboraviti ni Pošip Slatko, kojem tepaju da je čista esencija pošipa.

Slatko se bere na najboljim predjelima vinograda, posušen na lozi, poslije duge fermentacije na vlastitim kvascima odležat će dvije godine u hrastovoj bačvi.

Proizvode i Rukatac, autohtonu dalmatinsku, bijelu sortu koja u Vinariji Nerica dobija živahni i svježi karakter te fine cvjetne arome, kao i Rose Nericu nježne ružičaste boje od grožđa cabernet suvignona, syraha i plavca malog. Upravo je ovaj rose proglašen jednim od najboljih domaćih rose vina 2017.

Brončani Mindel

Jakša je na DWWA ove godine, osim zlatne Nerice, poslao i poznati Mindel 2015., koji je s 89 bodova osvojio bronzu. Jakša zahvaljuje Siniši Lasanu, poznatom sommelieru, članu cijenjenog DWWA žirija koji mu je sugerirao sudjelovanje na natjecanju te prijatelja, suotočanina enologa Igora Radovanovića, koji mu je podrška i savjetnik. Ističe i distributera Vivat Fina Vina, koji mu je otvorio vrata poznatih restorana i vinoteka diljem Hrvatske.

Jakšini planovi za budućnost su realni, mogli bi čak reći i skromni s obzirom na glas koji ga prati. Želi dovršiti projekt kušaonice iznad vinarije i jednostavno raditi još bolja vina.

Iako izvoz raste, hrvatski vinari se žale: Uništavaju nas jeftin uvoz i turizam! S motikom je teže raditi nego s krpom u klimatiziranom apartmanu...

Iako je galopirajući turizam značajno popravio krvnu sliku hrvatskog vinogorja, na način da je ispraznio nagomilane vinske zalihe, domaći vinogradari i vinari još uvijek imaju breme na leđima u vidu jeftine uvozne konkurencije.

S proizvodima koji nemilice pune police naših trgovina, bespoštedno i nelojalno pariraju domaćoj, skupljoj vrhunskoj kapljici, domaći vinari su se počeli okretati stranom tržištu.

Ponašajući se u skladu krilatice kako se uvijek sa zatvorenim vratima otvori makar prozorčić za izlaz, vinari su, što organizirano, što individualno, počeli pronalaziti nove prodajne niše.

Jednu od većih otkrili su kod naših susjeda, na tržištu BiH, gdje se lani izvoz udvostručio u odnosu na godinu prije, ukupno čineći više od četvrtine našeg lanjskog izvoza. No, ravnoteža uvoza i izvoza je još daleko od uspostavljanja, no nešto se ipak mijenja.

Pokazuje to i brojka od ukupno 4693 tone domaće vrhunske kapljice izvezene do studenoga 2017. godine, što je ukupno uprihodilo 11,89 milijuna eura. U odnosu na godinu prije, izvoz vina porastao je za tri milijuna eura, s obzirom da je 2016. godine po istoj osnovi zabilježen prihod od 8,73 milijuna eura.

No, raduje li to vinare, jesu li zadovoljni godišnjim bilancama, budi li to njihov optimizam, možemo li govoriti o pravom uzletu?

Kad razgovarate s vinarima, razgovor obično vodi u pravcu dvije bitne stvari - isticanju super premium kvalitete naših vina, ali i nepostojanju jasne strategije koja će ih sačuvati od "napada" mnogo lošije konkurencije. Tako je nekako bilo i na nedavnom splitskom Vinskom podrumu, koji je šestu godinu zaredom organizirala Slobodna Dalmacija.
Uteg na leđima vinara su i loši propisi koji dopuštaju lakši uvoz nego izvoz vina, omogućavajući djelovanje sivog tržišta, pa tako i rinfuzno točenje vina u svim ugostiteljskim objektima bez ikakve kontrole. Sve se to može izbjeći i prijeko nam potrebnom jasnom strategijom razvitka vinogradarstva i vinarstva. Kada bismo je imali, tada bi se uredio cijeli sustav, na nju bi se nasložili propisi i državne mjere. A samim tim bi se lako uvezale i poslovne odluke vinogradara i vinara - kaže Lordan Ljubenkov, predsjednik Zadružnog saveza Dalmacije.

Onaj famozni slogan "daj dite materi", u ovoj bi se tematici mogao vezati na potrebu stvaranja što većeg broja zadruga, formacijskog i organiziranog djelovanja zainteresiranih i znalački uvezanih proizvođača, među kojima su se prve počele stvarati još prije 150 godina. Riječ je o formi koja je dugo vremena nosila biljeg nepoželjnog produkta socijalizma. Činjenica je i kako je zadruga u vinarskom svijetu zapravo najbolje uređeni sustav djelovanja koji, praksa to pokazuje, zajedničkim istupom brani interese ljudi od trsa. Takvu tvorbu koja prvenstveno daje život gotovo svim manjim mjestima u Dalmaciji, posebice otočnim, ističe i Ljubenkov. I odmah nadodaje kako zadrugarstvo kao skupna kategorija nije prepoznato ni jednom konkretnom državnom mjerom.
I zato je vrlo važno napraviti nešto po tom pitanju jer su zadruge nositelj gospodarstva područja na kojem posluju - veli Ljubenkov.

A da zadruga znači kotačić zamašanjak koji na svojim leđima pronalazi police za prodaju svojih truda s trsa, pokazuje i primjer dobro poznate Poljoprivredne zadruge Putnikovići s Pelješca. A s njom i 144 složna zadrugara, njezinih ravnopravnih vlasnika, domaćih iz okolnih mjesta, Putnikovića, Žuljane, Ponikava.

Tijekom zadnjeg desetljeća godišnje u vino prerađuju, dorađuju i pune 800 tisuća do milijun boca, što je jedna fina brojka. Od toga, na strana tržišta izvezu vina u vrijednosti od 100 do 150 tisuća eura na godišnjoj razini.
Nije puno, ali tako je. Vino ide za Njemačku, gdje ima dosta naših ljudi. A tu su i stranci koji su se s našim vinom upoznali tijekom boravka u ovom kraju, pa ga rado vole vidjeti u svojim trgovinama. Nešto izvozimo za SAD, Veliku Britaniju, čak smo jednu manju pošiljku imali i za Honduras. Riječ je isključivo o sorti plavac mali, našoj domaćoj, tradicionalnoj. Moj je stav kako uvozimo veliku količinu jeftinih vina kojoj upravo drukčiji način proizvodnje u odnosu na našu daje toliko nižu cijenu. Naš je problem u tome što se moramo oslanjati na pojedinačne istupe, dok ostale zemlje imaju jasno koncipiranu strategiju nastupa. Samo tako možemo krenuti u jači izvoz - veli direktor Jozo Rabušić.

Etablirani nam vinari otkrivaju još jednu nezaobilaznu činjenicu, s motikom je uvijek teže raditi nego s krpom u rukama u klimatiziranom apartmanu. Iako možda to na prvi mah nesuvislo zvuči, činjenica je kako turizam guta sve pred sobom. Pa i vinograde, od kojih ljudi sve više bježe, kako bi posvemašnjem predatoru u obliku turističkog biznisa dali pravo prvenstva. Ipak se lakše znojiti pokraj bazena nego na podne, po najtežem zvizdanu, kraj čokota.

No i ovaj galopirajući naš turizam jednom će doći do svog vrhunca. Možda će se tada ljudi ipak vratiti zemlji. A možda do tada dobijemo i jasnu strategiju, koja će ekipirati sve segmente bitne za pozicioniranje naših vrhunskih zlatnih kapi na stranim tržištima.
Naš vrhunski pošip nalazi se na policama trgovina u Americi, Njemačkoj, BiH, Austriji, Crnoj Gori i Srbiji. To je 25 do 30 posto cjelokupne nam proizvodnje; nisu velike količine, ali raduje i ovoliko - kažu i iz PZ-a Pošip Čara, koja je našla pute za prezentaciju korčulanskog vinogorja u svijetu.

BiH, Austrija, Njemačka...

Tržište BiH, količinski gledano, povlači najviše naših vina, do 11. mjeseca lanjske godine na njihove je police otišlo 1091 tona hrvatskog vina, vrijednog 3,18 milijuna eura. Ukupno je na strana tržišta izvezeno 4693 tone, što predstavlja porast izvoza od 36 posto.

Statistike Hrvatske gospodarske komore navode da je od siječnja do studenoga 2017. uvoz vina smanjen količinski za 13 posto (na i dalje impresivne 24.902 tone koje nisu proizveli hrvatski vinogradari!), a vrijednosno za pet posto (na 26,7 milijuna eura), što je pad ukupne vrijednosti za 1,5 milijuna eura.

Uz BiH, vino Hrvatska najviše izvozi u Austriju (804 tone), Njemačku (695 tona), Crnu Goru (242 tone)...

Za Podrum Marija u Radićevoj ulici u Iloku zna svaki ljubitelj kvalitetne vinske kapljice bez obzira prija li mu više graševina ili traminac, ili pak više voli rose ili crnu frankovku od koje Monika i Domagoj Živković, Iločanka i Vinkovčanin u višegodišnjem skladnom braku, prave crno vino Šokicu. A vino se u Podrumu Marija, nazvanom po Monikinoj majci, pravi već pet naraštaja!

Ove godine Živkovići se mogu pohvaliti i novim, rose vinom, nazvanom po strarijoj kćerki Ani.

Kako se vinarija zove Marija, po mojoj pokojnoj majci, a i mlađa kći mi se zove Marija, odlučili smo jedno vino brendirati po starijoj kćeri, kaže Monika dodajući kako se nada da će se kćeri kao šesti naraštaj baviti vinogradrstvom i proizvodnjom vina kojega Podrum Marija godišnje proizvede oko 15-tak tisuća litara i to s 3,5 hektara vinograda zasađenih na Principovcu.

Sve proizvedene količine Živkovići utrže uglavnom na području Vukovarsko-srijemske županije, a kako kažu, polako se probijaju i na tržišta izvan Slavonije.
Ključ je kvaliteta. U našem podrumu kod same prerade grožđa koristimo hladnu stabilizaciju putem frigo uređaja gdje imamo kontrolirano vrenje uz temeperaturu od 15-16 stupnjeva kod samog vrenja i fermentacije tako da sve arome ostaju u vinu, a vino zadržava puni okus, napominje Domagoj.

Iako cijela obitelj živi u Vinkovcima, poslovanje u podrumu u Iloku odvija se bez problema ističu, dodajući kako o svemu u podrumu brine stalno uposleni podrumar, a preko vikenda i Monika i Domagoj su u Iloku, a po potrebi i češće. A kako bi zadržali postojeću razinu proizvodnje i kvalitete vina te je podigli i još malo više, Živkovići namjeravaju ući u investicije te osuvremeniti proizvodnju i obnoviti vinograd i to uz pomoć Vinske omotnice. Do sada je ova vinska obitelj koristila Mjere 6. i 9. za izgradnju kušaonice i plasman proizvoda na tržište.

Jednostavno morate ići u korak s vremenom i ulagati u razvoj i proizvodnju, zaključjuje Monika Živković.