Vino

"Znamo da se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju ne može spriječiti uvoz jeftinih vina, primjerice, iz Makedonije, Španjolske ili Čilea, no Ministarstvo poljoprivrede trebalo bi više poraditi na poticanju starih, autohtonih sorata vinove loze" - kaže poznati zagorski vinar Zvonko Sever iz Klanjca.

Zagorci su u posljednjih nekoliko godina, u suradnji sa Zavodom za vinarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu, uspjeli uzgojiti nekoliko starinskih sorata grožđa - staru krapinsku belinu koja je pronađena još na brajdi rodne kuće vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja koju zbog svog potencijala još zovu i zagorskim Casanovom jer je genetski prisutna u čak 70 poznatih svjetskih vina ili pak sokol koji su prije više od 300 godina sadili klanječki franjevci podno Cesargrada, a vino se tada pilo i na zagrebačkom Kaptolu.

"Takva vina trebalo bi brendirati i zaštititi kao prvoklasni turistički proizvod. Budući da sadnja starinskih sorata ne ulazi u kvote koje propisuje EU, Vlada bi trebala osigurati poticaje za sadnju takvih trsova i proizvodnju vina jer te sorte daju manji urod od onih razvikanijih i teže ih je uzgojiti. S tim poticajima, vinogradari bi krenuli s masovnijom sadnjom, pa bi i cijena vina na tržištu mogla biti konkurentnija, kako vinima sadašnjih standardnih sorata koje se sade u Hrvatskoj tako i jeftinijim uvoznim vinima" - ističe Sever.

Dodaje da smo se posljednjih godina mogli uvjeriti kako strani turisti dubljeg džepa više nisu željni ni graševine, ni chardonnaya, ni sauvignona, već starih autohtonih vina i tradicijskih jela regija koje posjećuju.

Zovu ih kraljevima slatkih vina, ali imaju i pjenušavu te mirnu suhu finu kapljicu. Imaju i izvanredne prijatelje, odnosno poslovne partnere, vinare i proizvođače sireva, čokolade i druge hrane iz Francuske, Italije, Portugala, Njemačke, Slovačke te "susjede" iz Austrije. I sve su ih doveli u Illmitz na istočnoj obali Nežiderskog jezera u austrijskom Gradišću, odnosno Burgenlandu, južno od Beča.

Mjesto ima oko 2500 stanovnika, a najmanje 1000 gostiju prodefiliralo je prošle subote njihovim dvorištem. I svaki je platio 20 eura, za što je odmah dobio čašu Kracherova ružičastog pjenušca, a potom i priliku pojesti i popiti koliko je htio, ili mogao, jer mnogi bi sigurno htjeli i više nego što su mogli. Billecart-Salmon točio je i šampanjac iz 2004. čija boca u maloprodaji stoji 83 eura. Samo je osam eura jeftinija butelja Pinot noira 2012. austrijske vinarije Clemens Strobl, a bilo je i desetak vina, neka u normalnim, a neka i u malim bočicama od 0,375 litara, takozvanim polubuteljkama, čija je cijena u prodavaonicama 50-ak eura.
Najskuplje vino bilo je Gaja Barbaresco.

Naši ga ljudi pamte po bivšem šefu carine Mladenu Barišiću koji ga je prije izbijanja afere navodno volio piti u skupim zagrebačkim restoranima. Kod Krachera ga je točila Gaia, kći slavnog vinara Angela Gaje, a ovo veliko vino iz Piemontea, berba 2011., moglo se i kupiti za 130 eura.
Ima Gaja vinariju i u Toskani pa je Gaia nudila i Brunello 2008. za 37,70 eura. Posebna atrakcija bila je boca od 12 litara iz koje je crveno vino od zweigelta točio Hans Schwarz. Ovog vinara, koji je poput Krachera iz Illmitza, zovu Mesar jer mu je to bilo zanimanje od 1976., a vina se prihvatio 1999. Kod Krachera je spojio dvije ljubavi pa je sam pripremao svinjsko meso uz koje se pio zweigelt 2012. Schwarz ne puni 12-litarske boce za prodaju, ali ovo vino ima u devet-litarskoj koja u internetskoj prodavaonici vinarije stoji 592,50 eura. Obična butelja je 45 eura.

Po velikim bocama poznata je i vinarija Kracher, štoviše, po najvećoj boci na svijetu u koju stane 480 litara. Dali su je raditi u njemačkoj staklarnici Lenz Laborglas iz Wertheima na Majni. Visoka je 240 centimetara, široka 68, a staklo je debelo centimetar. U vinoteci restorana Gupf u istoimenom švicarskom selu iznad Bodenskog jezera boca čeka kupca koji je spreman izdvojiti 75.000 eura za njezino otvaranje. Napunjena je slatkim vinom Grand Cuvee TBA NV No. 7. Riječ je o mješavini chardonnaya i graševine, ali i mješavini različitih berbi.

Na ovome malom festivalu najboljih vina Kracheri su imali samo vina u malim bočicama od 0,375 litara. Bilo ih je dvadesetak iz berbi koje su u redovitoj prodaji, od 2011. do 2013. U posebnoj prostoriji mogle su se kušati kolekcije stare 10 i 15 godina. Mlađa vina bila su užitnija, a cijene su im slične, od 30 do 40 eura. Ovo predstavljanje vina koja izlaze na tržište bila je mala škola turizma u stilu kod nas uobičajenoga gesla "sve za XX kuna". Čak i tih 20 eura gostu su vratili ako je kupio vina za 50 eura ili više. A malo tko nije.

Pjevač Željko sa suprugom Ružicom radi vino s kojim najradije časti društvo, ali ga ne prodaje. Nitko ih, kaže, nije podučavao, rade po starim receptima.

Pjevač oduševljava prijatelje maštovitim etiketama koje mijenja iz berbe u berbu. Na posljednjoj crno-bijeloj zagrljen je sa suprugom Ružicom (34). Željko Bebek (68) bio je ljubitelj crnog vina i prije nego što se počeo baviti proizvodnjom vlastitog. 
Bebek i supruga ove godine su od grožđa kupljenog u Francuskoj napravili 200 litara vina.

Dosad su pravili Vranac, Cabernet Souvignon i Plavac od grožđa iz Dalmacije i Hercegovine.

"Razlika između nas i svjetskih imena koja rade vina je u tome što ga mi radimo za sebe, da ga Ružica i ja možemo piti cijele godine i častiti prijatelje na zabavama - rekao je pjevač. Znaju da mnogi vole njihova vina pa uživaju kad vide zadovoljna lica."

"U proizvodnji vina je najvažnije da ih radiš s ljubavlju i da ne ‘petljaš’ s nikakvom kemijom. Nije nas nitko podučavao, a radimo ga po starinskoj recepturi" - kaže Bebek.

Ne razmišlja o vlastitom vinogradu.


"Meni se u ovim godinama ne kupuje neko veliko imanje jer se ne namjeravam baviti s vinogradarstvom kao ozbiljnim poslom" - rekao je bivši pjevač Bijelog dugmeta.

Majstori životnog hedoizma, stari Rimljani govorili su kako je svakom grozdu životna želja da jednom dospije u bačvu, a potom i na stolove. Zahvaljujući entuzijazmu članova cerničke Udruge vinogradara i voćara, ali i svijevrsnih čuvara tradicije, mlado će, rujno vino, ono koje se pije nakon berbe, u subotu, 18.listopada,prvi puta prodisati u čašama, na tradicionalnim 6. Danima cerničkog portugisca.

Manifestacija je to pokrenuta entuzijazmom članova cerničke Udruge voćara i vinogradara, koja ima za cilj afirmirati portugizac,vino koje se u Hrvatskoj prvi puta spominje 1854. godine. Godinu dana ranije pronašao ga je na svom studijskom putovanju Hrvatskom, tadašnji poznati europski vinogradarski stručnjak Franz Xaver Trummmer i odlučio s njim upoznati svijet. Portugizac je danas sorta gotovo izumrla u hrvatskim vinogorjima, sorta, koja, nepravedno nosi epitet dosadne, ali i koju nazivaju "ženskim vinom" zbog manjeg sadržaja alkohola, i šećera.

Tradicionalni, šesti po redu Dani cerničkog portugisca i ove će godine pokazati kako, uz brojne druge lokalne manifestacije, imaju potencijala postati istinski turističko-enološki brend, na kojem bi, marketinški, ipak, još trebalo poraditi. U svakom slučaju, kapu do poda treba skinuti članovima Udruge, koji se, u ekskluzivnom svijetu vinara i daleko profinjenijih sorti, sjajno snalaze, i od zaborava nastoje sačuvati nepravedno zanemarenu vrstu vina, koja ima prirodno stanište upravo na cerničkim brežuljcima. Uz cerničke vinogradare, organizaciju će pomoći LAG "Zapadna Slavonija", dok se za financijsko-logistički dio brinu Brodsko posavska županija i cernička Turistička zajednica. Nazdravite mladim portugiscem u subotu, 18.listopada od 17 sati, u atraktivnom prostoru Kulmerovog dvorca! Živjeli!

Pelješac, taman i visok, čeka vas tamo na odvojku s magistrale prema Stonu kao moćan, zasebni kontinent. I zaista jest posve poseban.

Odmah na početku poluotoka kraljevstvo kamenica u Stonu, kažu posljednjih europskih, sve druge po Europi su doseljene iz daleka svijeta. Ona najukusnija, europska, izumrla je odavno svuda osim ovdje u moru ispred slikovitoga staroga gradića Stona. Francuzi su prije nekoliko godina ovamo dolazili po mlađ posljednje europske kamenice pokušavajući je ponovno vratiti u svoje more.

A onda je dalje opet kao kroz bajku, iz kraljevstva kamenica u carstvo plavca malog - najcjenjenijeg vina i crne sorte Hrvatske. Upravo na Pelješcu ovaj čuveni rasni Dalmatinac u svom je najboljem izdanju, najmoćniji, gust, pun, mirisan, jakih tanina.

Vinski puti

Od Stona do Orebića putovat ćete i kušati vrhunske plavce. Vozeći se cijelo vrijeme uz njegovane prekrasne vinograde plavca malog. U Ponikvama odmah uz "pelješku magistralu" nekoliko vinarija. U lijepo uređenim podrumima i kušaonicama odlična vina, a ima i rariteta koje svakako vrijedi kušati.

Baš ovdje možete kušati i izvanredna maslinova ulja – jedna od najboljih na cijelom svijetu. Naime, ovdje je i poznati vinar čija maslinova ulja već drugu godinu zaredom na Svjetskom šampionatu maslinovih ulja u New Yorku usred Manhattana osvajaju zlatne medalje.

U Putnikovićima se gradi Muzej vina , a u vinskoj metropoli Pelješca, Potomju, brojne su dobre vinarije. "Više od 80 vinara je na Pelješcu", napominju domaćini.

A onda svakako morate do Kune, rodnog mjesta čuvenog slikara Celestina Medovića. Od njegovih vremena, a možda i ranije, u ovom malom neobičnom mjestu svaka kuća ima slikara i svaka radi vino.

Kad se ipak uspijete oteti čarima Pelješca, kad vas preko mora povuče zov obližnje prekrasne Korčule, opet nećete zažaliti. Otok Korčula je u svijetu crnih vina Dalmacije nešto skroz drugačije – otok najboljih bijelih vina.

Upravo je na Korčuli rođen pošip, najbolje bijelo vino i sorta Dalmacije. Zavičaj pošipa je prostor usred otoka, u malenim šarmantnim mjestima Čari i Smokvici. Vrijedi kušati i ovdašnje rukatce, što je korčulansko ime za mirisnu maraštinu.

Inače, pošipi upravo iz Čare godinama su i decenijima kontinuirano šampioni na poznatim vinskim feštama, a jedan od njih je prije koju godinu ni manje ni više nego u Bordeauxu nagrađen zlatnom medaljom. Korčula ima još jedno vino i sortu koju nema nitko drugi: grk.

Bogata povijest

Nisu samo vrhunska vina ono što se može istražiti i kušati na Korčuli i Pelješcu. Povijest raznih kultura može se vidjeti kroz brojne lokalitete i muzeje.

Grad Korčula dom je Marka Pola, istraživača iz vremena Mletačke Republike, velebne i očuvane zidine u srednjovjekovnom Stonu najdulje su u Europi te druge po duljini u svijetu, nakon Kineskog zida. Gotovo četiri stoljeća oblikovale su se pet i pol kilometara duge zidine koje krase kule i tvrđave.

Brojne kapetanske kuće Orebića svjedoče o pomorskoj tradiciji ovoga grada koji je u 19. stoljeću bio poznat po najvećem broju kapetana u Hrvatskoj.

Priče o naseljavanju ovog kraja približit će i jedno od najznačajnijih pretpovijesnih lokaliteta u Europi, neolitičko arheološko nalazište Vela špilja kod Vele Luke gdje se može upoznati život kakav je bio prije više od 20.000 godina .

Na Korčuli i Pelješcu ugodna mediteranska klima poziva rekreativce i sportaše na uživanje u aktivnom odmoru na moru ili kopnu. Ljubitelji surfanja mogu uživati na snažnim valovima zapadnog dijela Pelješca ili se okušati u nekom od drugih vodenih sportova.

Za one koji preferiraju aktivnosti na kopnu, orebićke pješačke, biciklističke i planinarske staze vode do zapanjujućih vidikovaca s kojih se pruža očaravajući pogled od kojeg zastaje dah.

"Uživam u ovome što radim. I umorim se, zabole me pete, noge i tabani. Sve sam uložio u vinograde i vinariju. Trojica sinova su mi završili agronomiju i svi smo zajedno u ovom poslu. Zato smo najveća mala vinarija u Hrvatskoj."

Tako danas govori Petar Čobanković (57), čovjek koji je bio potpredsjednik Vlade i vladajućeg HDZ-a, bivši ministar poljoprivrede. No, optužen je za zloporabu položaja i ovlasti, kao ministar je otkupio jednu zgradu za mnogo višu cijenu od stvarne, pa se na kraju morao nagoditi s Uskokom. Pristao je raditi za opće dobro i prošle je godine za kaznu gulio krumpir. A sada sa sinovima Ivanom (30), Hrvojem (27) i Tomislavom (25) bere grožđe i očekuje 900.000 litara vina. I još se hvali da bez dana kašnjenja plaću osigurava za 25 zaposlenika:

"Mogao sam raditi gdje sam htio, ali vratio sam se u Ilok. Obrađujemo 96 hektara vlastitih vinograda, a na dan preradimo i 50 tona grožđa" - govori Čobanković.

U politiku se, tvrdi, ne kani više vraćati, a najsretniji je kad zasuče rukave i sa sinovima radi od jutra do mraka.

"Drugdje se za takve poslove unajmljuju posebni ljudi, dok sinovima svojim primjerom pokazujem da u vinariji moraju sve raditi. Goleme cisterne za odležavanje vina našli smo na otpadu, a mnogo takvih odbačenih stvari smo znali iskoristiti" - otkriva Čobanković i dodaje kako njegov biznis nije opterećen kreditima.

Pohvalio se kako je njegova obitelj prva u Iloku plantažne vinograde zasadila još 1971. Iako im je Domovinski rat uništio šest hektara vinograda, sve su obnovili.

Čobanković je ponosan na šampionsku Graševinu, izbornu berbu za koju je prije dvije godine dobio najviše ocjene.

Pravi je kuriozitet da je tvrtka "Jako vino" iz Bola u svojim vinogradima uspjela ubrati 11 vagona bijeloga grožđa, uglavnom pošipa i vugave. To je zasigurno jedinstven primjer u dalmatinskome vinogradarstvu.

"Pravilnim i pravodobnim agrotehničkim mjerama te selekcioniranim branjem uspjeli smo gotovo cjelokupni urod sačuvati od bolesti, propadanja i truleži. Naš stručni tim vrhunski je odradio svoj posao" - objasnio je Jakša Marinković, direktor tvrtke "Jako vino", uz napomenu da je berba obavljena u vinogradima na području Grabice, nadomak Gornjega Humca, na nadmorskoj visini od 420 do 550 metara, gdje se nikada prije nije sadila vinova loza.

Zahvaljujući stručnjacima tvrtke "Jako vino", na tom je području posađeno gotovo 300 tisuća trsova, ali još nisu svi došli na rod. Količina sladora u grožđu sorte pošip iznosila je od 17,5 do 19 posto, što će omogućiti, kazao je direktor Marinković, proizvodnju visokokvalitetnoga vina.

Usporedbe radi, bolski je podrum, koji se nalazi u sastavu vinarije "Jako vino", lani od kooperanata s Brača, Korčule i Visa otkupio četiri vagona bijeloga grožđa. Ove godine nije otkupljen ni kilogram jer kooperanti nisu imali što ponuditi, njihov urod uglavnom je otišao utaman. No, zahvaljujući vlastitom urodu, u podrum vinarije "Jako vino" ušlo je pet posto više bijeloga grožđa.

U poplavi loših vijesti koje stižu od vinogradara sa svih strana, ovo je lijep primjer da ima i onih koji su uspjeli sačuvati svoje grožđe.

Mali plavac od 12 do 22 kune

Što se tiče uroda i otkupa crnoga grožđa, situacija je puno lošija. Jematva i otkup sorte mali plavac upravo su završili, a u podrum "Jako vino" ušlo je pet vagona toga grožđa, upola manje nego lani, kad je otkupljeno 10 vagona.

Dvije trećine otkupljeno je od kooperanata, dok je jedna trećina ubrana u vinogradima "Jako vina". Otkupljivao se mali plavac s minimalnom količinom sladora od 18 posto i za kilogram takvog grožđa otkupna je cijena iznosila 12 kuna, dok se kilogram grožđa s 22 posto sladora plaćao 22 kune. Dakle, što više sladora - viša cijena.

Vinarija "Jako vino", naime, želi proizvesti vrhunska vina i u tome ima dosta uspjeha jer značajne količine proizvedenog vina završe izvan granica Lijepe naše. Vina s naljepnicom te bolske tvrtke izvoze se u Švicarsku, Njemačku, Francusku, Belgiju, Englesku i daleku Kanadu, a potražnja je iz godine u godinu sve veća.
Bol je, zajedno s Murvicom, najvinorodniji brački kraj.

Otkup grožđa obavlja se u temeljito obnovljenom podrumu koji je izgrađen davne 1903. godine u sklopu tadašnje Prve vinarske zadruge u Dalmaciji. Te je godine izlivena betonska bačva impozantnoga kapaciteta od 68.100 litara, koja se i danas nalazi u podrumu kao svojevrsni memento bolskoga vinogradarstva.