Vino

Nakon "Večeri bogdanuše" u Svirčima, premještamo se sa druge strane brežuljka u Vrbanj, rodno mjesto hvarskog junaka Matija Ivanića.

Smješten u srcu našeg Otoka vina, na brežuljku ponad Starogradskog polja, od samog svog nastanka u 12./13.stoljeću Vrbanj je vezan uz vinogradarstvo i vinarstvo.

Za razliku od Staroga Grada, čije su temelje postavili grčki kolonisti, Vrbanj je nastao ka slavensko tj. hrvatsko naselje i se razvio u najveće hvarsko selo.

Priču o Varbonskom težačkom životu, danas s ponosom priča obitelj Bratanić, čija je konoba nedavno dobila status Kulturnog dobra.

Zanimljivo je i da se u Vrbanju održava i Međunarodna kolonija umjetničke keramike u organizaciji Udruge Varbonj, koja je okupila nekoliko najboljih europskih keramičara.

Degustacija u Vrbanju započinje u 21 h, ispred Doma Matija Ivanića, na Pjaci.

Ovog puta s nama je ponovno Rade Šolaja.

Ne propustite priliku otkriti sve zanimljivosti Vrbanja i uživati u hvarskim vinima!

Vino je puno više od sjajno spremljenog grožđa u kojem uživaju ljubitelji diljem svijeta. Ono priča o suncu, zemlji, vinaru, tradiciji... ino je živa materija. Ali vino je i doživljaj!

Upravo zato s njim valja postupati s posebnom pažnjom, posvetiti mu se od prvog trenutak, od odabira butelje, preko ušanja, pa do zadnje kapljice. No, kako bi zaista uživali u plemenitim kapljicama, bile one iskričavo žute, zlatane, rumene pa sve do boje purpura valja znati ponešto o vinskom bontonu.

Treba znati kušati, ali i ocijeniti ono što pijemo.

Sandi Paris vinima se profesionalno bavi od 1995. godine, a prije no što je zaplovio somelijerskim vodama, znao je poprilično o najboljem što Istra od vina nudi. Iza njega su stotine tisuća otvorenih butelji, nagrade i osvojena prvenstva u struci, a nacionalni je prvak među somelijerima bio čak četiri puta.

"Somelijerstvo je više od poziva, to je način života, razmišljanja, ali i neprestana nadogradnja učenje, istraživanje... Somelijer si ne može dopustiti da ne bude informiran, ali ni da ne njeguje svoje nepce. Tako su, primjerice, pušenje i jaka hrana koja bi omamila ukusne pupoljke zabranjeno voće" - smije se Sandi.

Iako somelijere svi doživljavaju kao vinske znalce s pliticama na lancu one su više statusni simbol u rijetkim prigodama.
"Jednostavnije, lakše i kvalitetnije je kušati vino iz čaše. Tako ga slikovitije predstavimo gostu", objašnjava Sandi, što je on, i ove godine, radio na vinskim radionicama 'Skrivene čari istarske malvazije' na 25. Vegeta Croatia Openu u Umagu.

Naime, petu godinu, Istria Gourmet Festival enogastronomska je kulisa sportskih događanja umaškog turnira prepuna bogatih okusa i mirisa Istre. Svjetskoj publici tamo se predstavljaju kulinarska bogatstva istarske regije, a sve su degustacije namijenjene istinskim ljubiteljima, bili oni amateri ili pak znalci.

Čaše otkrivaju znalce

Sandi savjetuje kako je najbolji odabir za tamna vina trbušasta burgundska čaša u kojoj se arome crvenih vina postepeno otpuštaju.

Za slatka, desertna vina i muškate preporučuje tzv. tulipan čaše, a za pjenušava vina i šampanjce uske i visoke čaše. Pri tome treba paziti i na temperature serviranja vina.

Pjenušava vina i šampanjci na 5-8 stupnjeva Celzijusovih, bijela vina na 12 - 18 stupnjava, crvena vina 15 - 19 stupnjava, a desertna vina na 6 - 10 stupnjava.

Dekantiranje

Dekantiranje crvenog vina postupak je koji iskusni somelijeri preporučuju kako se eventualni talog odvojio.

"Vino se tako ozračuje, damo mu priliku da nakon što je bilo zatvoreno u boci, na tamnom, u istoj temperaturi - prodiše, razmaše se i pokaže u najboljem izdanju", objašnjava Paris.

Otvaranje i točenje crvenih vina jednako je kao i ono bijelih, no razlika je u temperaturi serviranja i čašama koje se koriste.

Etiketa - osobna karta vina

Etiketu na butelji treba dobro pogledati. Ona je svojevrsna osobna karta vina koja predstavlja vino od njegova naziva, proizvođača, sorte do regije u kojoj je grožđe dozrelo i godine berbe

Čep je prvi test

Čep je vrlo važan dio priče u kušanju vina. On je prvi test i valja ga pažljivo izvaditi iz grlića boce. Čep ne smije mirisati ni na što drugo doli na pluto i vino. Svaki miris vlage i pljesni je nepoželjan i ako se to osjeti vino ne prolazi prvi test.

Nema sile i čupanja

Način na koji se čep izvlači, a Sandi koristi profesionalni vadičep ‘pultaps’ je također vrlo važan. Nema sile, škripanja i čupanja jer je vino, rekli smo, živo i ne voli prasak.

Kap sebi

Somelijeri imaju osim obaveze prvog kušanja i priliku da uvijek natoče prve kapi vina - sebi. Oni su ti koji će mu dati dozvolu da bude rastočeno, a pri tome paziti na četiri važne karakteristike: bistrinu, boju, miris i okus.

Bijela salveta

Oštro oko somelijera procijenit će jeli vino bistro, kakva mu je boja te gustoća. Kako ga boja ne bi zavarala Sandi Paris koristi bijelu platnenu salvetu kojoj približi čašu

Nos!

Nos, i to profinjen, odlika je svakog dobrog somelijera. On je njegov alat a pri prvom mirisanju vina u čaši ‘na mirno’ prepoznati će miris, intenzitet, kakvoću i kompleksnost vina. Na ‘drugi nos’ kušat će ga nakon što ga ‘provalja’ u čaši

Okus

Okus je posljednja potvrda je vino dobro i da ga somelijer može dobro ohlađenog ponuditi na kušanje onome tko je među gostima odabrao to vino. Kada i on potvrdi odabir rastočiti će ga ostalim gostima, damama, pa tek onda gospodi.

Prošlo je vrijeme kada je poznati nadinski vinar Šime Škaulj prodavao vino pod imenom sorte. Sada više nije brand ime sorte, već je brand Škaulj i zato je ovaj vinar s pravom na etiketu svoje nove maraštine stavio naziv maraština Škaulj, proizvedena u ekološkoj vinariji u Nadinu.

Prodaja na kućnom pragu

Škaulj je brand u našem svijetu vina, a Šime Škaulj, čovjek koji je proizveo prvo vrhunsko vino u Zadarskoj županiji, a ušao je u konkurenciju 21 najboljeg OPG-a u Hrvatskoj.

"Bitno je sudjelovati. Čovjek se uvijek nada pobjedi, ali meni u ovom trenutku najvažnije što su ljudi prepoznali moj rad i da sam ušao u izbor najboljih hrvatskih OPG-ovaca", govori Škaulj.

Ovaj vinar je čovjek s velikim životnim iskustvom, osobito u proizvodnji i trženju vina. Vrhunska vina proizvodi oko pet godina. Naime, njegovo vino Cabernet sauvignon dobilo je oznaku vrhunsko 2009. godine i od tada ne ide ispod te razine. Stekao je ogromno iskustvo u plasmanu svojih proizvoda. Njegov zaključak - najbolja je prodaja na kućnom pragu, kroz turizam. Gotovo više i ne želi imati posla s dobavljačima, ugostiteljima, trgovcima koji ne plaćaju njegovu robu. Naime, čovjek dođe u situaciju da mora moliti plaćanje svoje robe. On ne želi nikoga napadati te kaže da tu ima i opravdanih razloga zbog kašnjenja, ali ipak oni nisu nešto s čime on može platiti svoje troškove.

Suradnja s agencijama

Na svom gospodarstvu uredio je kušaonicu koja se s pravom može nazvati Škauljevi dvori. Prekrasno zdanje koje su otkrile i turističke agencije koje sada u Nadinu na čašicu vrhunskog vina dovode turiste autobusima.

"Po mom mišljenju i iskustvu, ovo je jedini ispravan način za plasman svoje proizvodnje. Ne kaže se uzalud da je najbolja prodaja na kućnom pragu. Glavni razlog je što ovdje imamo naplatu odmah. Ove godine sam proširio kušaonicu, napravio objekt koji može primiti 100-tinjak ljudi. Mi ovdje nudimo degustiramo vino uz koje naravno ide feta sira i pršuta. Ponekad i napravimo peku, ali to ide po narudžbi. Sve što im nudimo su proizvodi s našeg obiteljskog gospodarstva", kaže Škaulj, te dodaje:
"Zadovoljan sam radom s agencijama kao i one sa mnom. Moj objekt je s četiri zvjezdice. Ljudima treba ponuditi određenu razinu kvalitete usluge. Nema više svaštarenja i improviziranja. Ne mogu dovesti ljude i staviti ih vani pod murvu, u prašinu da piju vino. Današnji gost traži ne samo kvalitetu proizvoda, nego i kvalitetu prostora. Mi svi skupa trebamo težiti jednom profesionalnom nivou i samo takav pristup može dovesti do napretka nas kao pojedinaca i cijelog kraja."

Ovogodišnja Međunarodna konferencija o uzgoju i genetici vinove loze održava se u pekinškom predgrađu Yanqing. Nekih 300 vinarija i brendova prisutno je na svjetskoj konferenciji, uključujući španjolskog proizvođača vina Torres.

Miguel Garcia je Torresov glavni predstavnik u Kini. On je izjavio kako bi kineski kupci bili otvoreniji međunarodnim brendovima uz događaje kao što je kušanje vina.
"Kina ima svoje lokalne proizvođače vina. Stoga ljudi preferiraju kupovati lokalne brendove. No, s kušanjem novih vrsta vina, ljudi bi razumjeli više o vinima iz drugih zemalja i vjerojatno bi imali više povjerenja u njih."

Dodao je kako im ova konferencija nudi platformu u kojoj mogu razumjeti kineske kupce te se proširiti u zemlji.

Osim izraženog povjerenja među vinarijama i tvrtkama, međunarodna organizacija vina ima slično mišljenje o kineskom tržištu vina.

Jean-Marie Aurand, glavni direktor Međunarodne organizacije vinove loze i vina, vidi više nadolazećih mogućnosti.

"U stara vremena, kineski narod preferirao je jake likere kao što je kinesko tradicionalno vino od riže. S razvojem gospodarstva u zemlji, više Kineza htjet će kušati vino. Iako je potrošnja u Kini još uvijek ograničena, više novih potrošača pridružit će se svijetu vina. Vjerujem kako će broj kineskih potrošača vina rasti u sljedećem desetljeću."
U prošlom desetljeću, Kina bilježi rast od nekih 40 posto u potrošnji vina, što zemlju čini četvrtim najvećim tržištem vina na svijetu i najvećim u Aziji.

Iako nije najveći, zasigurno jedan od najpoznatijih hrvatskih vinara je Boris Drenški iz Rusnice koja se nalazi između Pregrade i Huma na Sutli u Zagorju sa svojom vinarijom Bodren.

Drenški je svoju "globalnu" prisutnost započeo 2008. godine kada se sa vlastitim predikatnim vinima, ledena berba, pojavio na jednom od najznačajnijh vinskih smotri u svijetu, britanskom London Wine Fairu, kojeg organizira najpoznatiji globalni vinski magazin Decanter, gdje se odmah okitio zratnim medaljama. Prisutnost u Londonu nastavljena je i narednih godina, a Drenški s ponosom pokazje prepuni zid najviših svjetskih odličja u svojoj kušaonici u Rusnici čiji broj je već premašio 20. "Vinarstvom se bavim niz godina iz hobija, a kako sam procijenio da s količinama i podnebljem teško mogu konkurirati u segmentu klasičnih vina, odlučio sam se za predikatna vina. Grožđe zagorskih brežuljaka zbog mikroklimatskih uvjeta sadrži visoki postotak kiseline što se ističe kao nedostatak suhih vina.

"Upravo to sam iskoristio kao prednost za proizvodnju predikatnih, ledenih vina u kojima kiselina razbija slatkoću i smanjuje dojam težine, a vina čini svježim i dopadljivim", objašnjava ovaj poduzetnik čija vinarija je dobila ime po prvim slovima njegovog imena i prezimena. Bodrenovi vinogradi se protežu na šest lokacija na ukupno nešto više od pet hektara u Zagorju. Kaže da ne planira daljnije širenje jer da to više ne bi bilo optimalno za brigu oko vinograda koje ledena berba zahtjeva. Naime, takva berba se odvija kada temperatura dosegne minus sedam stupnjeva celzijusovih, uglavnom u siječnu ili veljači, a ima godina kada se takva temperatura može dostići samo noću. U slučaju da nema niskih temperatura, nema niti berbe. Drenški objašnjava da berbu do sada nije uspio obaviti samo jednom.

No, osim "previskoh" zimskih temperatrua, veliki problem za urod su i ptice koje nemilice pustoše vinograde, posebno one u kojima je na trsovima ostalo grožđa za zimsku berbu nakon što se "normalni vinogradi" isprazne u redovnim berbama tijekom rujna. Bodren je u svoje vinograde, oko 30 tisuća trsova, do sada uloži više od 1,5 milijuna kuna, a u čemu mu je svojedobno pomogao i povoljni kredit HBOR-a. Godišnje dobije oko tri do pet tisuća litara predikatnog vina, a što je dostatno za 20-ak tisuća bočica od 0,25 litara. Kako je za proboj na sve zahtjevnije tržište potraban snažan brend, Drenški puno pažnje, ali i novca, ulaže u marketing. U tome mu je pomogla i bespovratna potpora Ministarstva poduzetništva i obrta u sklopu Poduzetničkog impulsa od 63 tisuće kuna za razvoj marketniških aktivnosti. Dobiveni novac će mu pomoći da unaprijedi dizajnerska rješenja svojih boca i popratnog markentiškog materijala te da osigura prisutnost na ključnim sajmovima. "Kada sam nedavno izračunao koliko vina prodam, a koliko "plasiram" u promociju, došao sam do zaključka da od 20-ak tisuća boca na tržištu završi svega trećina.

Sve ostalo otiđe na promocije, kušanje i ostalo. No, to je nužno jer nije realno očekivati da će netko platiti 20 do 50 eura za bočicu ako ne zna što zapravo kupuje", objašnjava Drenški. Njegov godišnji prihod kreće se na razini od pola milijuna kuna godišnje, ali očekivanja za naredno razdoblje su velika. Probne serije Bodrenova vina već sada idu u Kanadu, Veliku Britaniju, Švedsku i Kinu. U svim tim zemljama Drenški ima svoje zastupnike. Da se radi o vrhunskom proizvodu, mogla se tijekom lipnja uvjeriti i krema svjetskog jet seta koja se okupila na vjenčanju dinastije Hearst u Dubrovniku. Naime, hrvatski organizator vjenčanja je američkoj event menadžerici ponudio najbolje i najluksuznije što Hrvatska ima, a među inim i Bodrenovo vino. Iako na prvi pogled interes nije bio velik, nakon saznaja o Decanterovu zlatu, a nakon toga i degustacije, menadžerica je ipak odlučila naručiti 20 boca. Odmah nakon toga su i dubrovački ugostitelji naručili dodatna dva sanduka Bodrenova vina za svoju biranu klijentelu.

Stvaranje regionalne marke

Bodren je jedna od viđenijih članova Udruge vinara Pregrada kao i županijske vinske udruge s kojima ozbiljno radi na stvaranju vrhunskog vina.
"Ako je Dalmacija poznata po plavcu, Istra po malvaziji, Slavonija po graševini, a Zelina po kraljevini, ne vidim zašto ne bismo i mi u Zagorju mogli stvoriti prepoznatljivu regionalnu marku vina. Plan je da napravimo kvalitetno do vrhunsko vino koje bi bilo specijalizirano za gemišt. Radilo bi se o miksu autohtonih zagorskih sorti grožđa koje bi se po standardiziranom postupku pretovorle u prepoznatljivi brend."

Regionalna razvojna agencija Dubrovačko-neretvanske županije DUNEA uspješno je u ožujku ove godine uspostavila prvu tematsku turističku cestu u najjužnijoj hrvatskoj županiji. Poluotok Pelješac je izabran zbog bogate ruralne turističke ponude, a "Vinsko carstvo Pelješac" dobilo je naziv po najvećem resursu i potencijalu toga ruralnog prostora.

U DUNEA-i ističu da pelješku vinsku cestu čini 100 sudionika s 22 vinarije, 18 kušaonica vina i jednim vinskim barom, osam agroturizama, 40-ak restorana, dva školjkara i tri proizvođača originalnih autohtonih suvenira, a nude se i planinarske te biciklističke staze.

Prosušene bobice

Uz Potomje, Orebić, Janjinu i Putnikoviće, poseban su status izborile Ponikve, u kojima je čak šest vinarija, o kojima putnike namjernike izvješćuju i putokazi. To su vinarije obitelji Ćurlin, Vukas, Andrović i Miloš te vinarije Miša i Željka Ledinića.

U svakoj od tih vinarija uzgoj vinove loze i proizvodnja vina obiteljska su tradicija, a vina koja proizvode njihov su ponos. Tako je i s plavcem malim obitelji Ćurlin, koja je vinariju otvorila 2007., dok obitelj Andrović već treću generaciju uzgaja jedino tu sortu te proizvodi vrhunsko i kvalitetno vino. Zanimljivo je kako zaštitni znak čaglja na etiketi, zapravo, predstavlja nadimak obitelji uporne u borbi s prirodom.

Većina od 20 tisuća trsova u vinogradima obitelji Vukas zasađena je u razdoblju od 1950. do 1980. godine i u cijelosti je to plavac mali, o kojem od 2002., nakon preuzimanja vinarije, brinu braća Dubravko i Đani. Oni uz pomoć struke nešto drukčije pristupaju proizvodnji vina, te 2006. nastaje prvo vrhunsko vino "Plerej". Već od 2009. dio vinograda ostavljaju za kasniju berbu, od koje nastaje polusuhi "Plerej grand cru" s 16,2 posto alkohola.

"Naš cilj je imati što manji prinos i što kasniju berbu, kako bismo dobili što veći font prosušenih bobica i što bolju sirovinu za vrhunski plavac. Ne trudimo se proizvesti vina koja su posebno harmonična, lagana i uz to prihvatljivija širem tržištu, nego voćno i robusno vino s aromama tipičnim za tu sortu. Taj plavac ima svoj identitet i autohtonost, što ne znači da ne koristimo moderne tehnologije. Naprotiv, nakon fermentacije u inoksu, vino odležava u drvenim bačvama" - kazuje mlađi Dubravko Vukas dok pogledom miluje čašu dragocjenog plavca, za koji doslovce pljušte priznanja. Braća, inače, očekuju da iz Zavoda za vinarstvo i vinogradarstvo stigne rješenje o puštanju u promet njihova pjenušca, koji su znalački odradili klasičnom metodom vrenja u boci.

Da ljubav prema lozi i vinu raste kad se shvati koliko je to kompleksno i zahvalno, te koliko novih izazova uz golemu uloženu ljubav i trud donosi svaka nova berba, znaju i u vinariji Miloš, koja je među prvima na Pelješcu uopće postala istinski brend, koji se u vinskom turizmu svakodnevno potvrđuje te stječe nove poklonike. U vinariji glavnu riječ ima Frano Miloš, ali su sinovi Ivan i Josip ti koji su uz njega dan i noć. O svom vinu, nastalom ručnom eko-obradom vinograda, gotovo pjesnički govori Frano.

Iskorak u budućnost

"U nijansama se kroz čašu prelijevaju reflektirajući tonovi u gibanju. U svojoj slojevitosti oni govore i šapuću o vremenu i kamenu. Niz obod čaše, nježne i trome, izviru suze kao iz nekog drugog svijeta, lagano se spuštaju, zatvaraju krug. Neprestano tragajući za višom kvalitetom vina, suhe godine 2003.-2007. smo iskoristili da dobijmo maksimalnu kvalitetu suhih vina: punoću, sklad, originalnost, jedinstvenost i, što je najvažnije, vina za dug život. Ta kvaliteta vina postaje konstanta moga plavca malog - Stagnuma, i vjerujem da smo učinili veliki iskorak za njegovu budućnost" - kazuje Frano Miloš, bez čijih se vina više ne može zamisliti ni jedan spomena vrijedan vinski podrum u Hrvatskoj, te najavljuje nove iskorake svih Pelješčana na tržište EU-a, gdje će se, siguran je, dokazati u vučjim uvjetima nemilosrdne konkurencije.

Bacanjem novčića na pismo-glava, izbor između vinarija Ledinić pao je na onu Željkovu. Kad su se probudili usnuli geni, ugostitelj s Kaptola u Zagrebu prodao je restoran ocu glumice Jelene Perčin, Zdravku, i vratio se u rodni kraj. Htio je svoj vinograd, da ga posadi na osobno iskrčenoj zemlji, a ne boriti se s bratom za očevo nasljedstvo. To je i učinio: u četiri godine posadio je 13 tisuća trsova k Prapratnom okrenutim padinama.

"Nije bilo teško raditi ono što volim, a financirao sam novcem od restorana i proizvodnje školjki. Ponikovski vinogradari sada od EU-a traže da se zaštiti ovaj lokalitet, iz kamena kojeg plavac mali ima onaj prepoznatljiv i neponovljivi buke koji je nemoguće zamijeniti. Pravim "malu ediciju" od samo 10 tisuća butelja i premda sinovi još nisu zagrijani za vinarstvo i vinogradarstvo, osjećam: geni će se i njima probuditi, ostat će na Pelješcu i Ponikvama, koje će biti kruna pelješkog vinskog carstva" - kazuje Željko Ledinić. Uz samu cestu od Stona prema Ponikvama, okružena vinogradom, vinoteka ŽL nudi tri vrste plavca.

U mnogim pričama o vinima Sjeverne Dalmacije, priča Vinarije Jokić posebno je zanimljiva.

Duško Jokić je prije pet godina odlučio zasaditi u svome rodnome kraju deset hektara isključivo bijelih sorata. Znamo da su crne sorte benkovačkog kraja i šire već dostigle vrhunske rezultate i priznanja u svijetu. O tome sam pisao govoreći o Škaulju, Bačiću, Željku Vrsaljku… Međutim, vinar Duško Jokić na izuzetno povoljnom položaju između Velebita i jadranske obale, točnije u Lišanima Tinjskim, zasadio je maraštinu, pošip, chardonnay i muškat žuti. Vinogradi su sađeni između 2009. i 2011. godine. Rezultati se vide već sada jer su te sadnice odležale i daju rezultate već nakon druge godine. Jednostavnije rečeno, za godnu-dvije cjelokupna površina od deset hektara bit će u punom rodu.

Na nedavno održanom 5. Vinfestu u Benkovcu, Jokićeva maraština postala je šampion bijelih vina. To izuzetno svježe vino upravo u ljetnom razdoblju pokazuje svoje najbolje lice: 12,7 % alkohola, 1 g neprovrelog šećera i 6,1 % kiseline čine ovaj nektar nenadmašnim u njegovoj kategoriji. Nema sumnje da će i idućih mjeseci, primjerice na Sabatini, odnijeti zlatnu medalju. Što starije - ne prestaro - to bolje. U ponudi kuće i muškat je žuti, polusuho vrhunsko vino (13% alkohola, 6,3% kiseline s 8 g neprovrelog šećera po litri) ocijenjeno je s čak 87 bodova. U kategoriji kvalitetnih vina jesu chardonnay s 14% alkohola i 2 g neprovrelog šećera te pošip s 13,5% alkohola, 5,9% kiseline i 1 g neprovrelog šećera po litri. Oba vina (chardonnay i pošip) iz berbe su 2013. godine.

Na dan kada sam posjetio vinariju (srijeda, 30. srpnja), ponovno je padala tko zna koja već po redu srpanjska kiša. 'Uži kabinet' vinarije - vlasnik Jokić i enologinja Dragana Šulentić - dogovarali su skore mjere zaštite zbog prevelike vlage. Najviše se pribojavaju za muškat žuti jer je on osjetljiv na veliku vlagu, pa su odlučili, i zbog toga vrlo skoro, napraviti zelenu berbu, to jest skinuti s panjeva teških više od tri kilograma grožda količinu na jedan i pol do dva kilograma. Urezala mi se u pamćenje rečenica Duška Jokića o velikoj količini grožda na panju: "To kod mene u vinariju neće ući." I neće, vjerujte jer je potpuno jasno da ovaj mladi vinar ne trči za zaradom, već mu je na prvome mjestu kvaliteta proizvoda.

Upravo kreće u izgradnju velikog podruma u blizini sadašnjega proizvodnoga pogona, kaže mi Dragana, šest metara u dubinu. Ne sumnjam da će Ravni kotari dobiti još jedan reprezentativni podrum koji će u prvoj fazi puniti 80.000 litara vina, a u bliskoj budućnosti i 300-400.000 litara s obzirom na to da će zasaditi još tri hektara maraštine koja će biti nosivi brand vinarije. Vinarija nije zanemarila ni proizvodnju crnoga vina te ga kupažiraju od kupljenoga lokalnoga grožda - merlot, cabernet sauvignon i shiraz.

Enologinja Dragana Šulentić naglašava ekološku komponentu svih ovih vina. U proizvodnji nema pesticida, nema umjetnih gnojiva. Dopuštena je količina šest kilograma bakra po hektaru i minimalne količine bisulfita u zaštiti. Odlazeći iz ovoga ravnokotarskoga mjesta, pamtim mali ured kraj velike lijepe kuće Jokićevih. Zašto? Zato jer će za godinu dana taj mali ured s proizvodnim pogonom postati povijest, a veliki novi podrum rast će proporcionalno s ugledom ove vinske kuće koja nezadrživo ide naprijed. Tko će ih zaustaviti? Vjerujem nitko i ništa. I zato svakako svratite u Lišane Tinjske u biogradskom zaleđu te kušajte najbolja bijela vina Sjeverne Dalmacije.