Vino

Ovogodišnja proizvodnja vina u Francuskoj bit će nešto bolja nego dvije prethodne godine.

Prema procjeni francuskog ministarstva poljoprivrede ovogodišnji prinos grožđa u Francuskoj bit će za deset posto bolji nego prošle i 2012. godine, odnosno za dva posto veći u odnosu na posljednji petogodišnji prosjek, prije svega zbog povoljnijih ovogodišnjih vremenskih uvjeta za uzgoj ove kulture.

Prema procjeni francuskog ministarstva poljoprivrede, od ovogodišnje berbe grožđa dobit će se 46,4 milijuna hektolitara vina.

No, najavljeni rast proizvodnje vina u svim francuskim oblastima, međutim, doveden je u pitanje zbog tuče koja je pala 21. srpnja i izazvala štetu na 28.000 hektara na nacionalnoj razini, najviše u vinogradima u oblasti Languedoc-Roussillon.

Svatko tko je jednom prilazio cestom Primoštenu bio je u dilemi što da prije slika - prelijepi nasipani poluotok u obliku kraljevskog priljepka, ili neodoljive vinograde koji se prostiru na brdima na kojima ovce pasu pod ručnom. Da sve bude savršeno, koliko je Primošten i izbliza lijep, toliko su i njihova vina fantastična. Danas pišemo o jednom posebnom...

Kada se moja generacija (1970) iz pubertetlija pretvarala u pankere i rokere, izbor vina i nije bio nešto maštovit. Osim stolnih užasa, i nekakvih Golubica, Jura i sličnih osljepljivača čeljadi, nekako je najbolji izbor bio Ribar, navodno rađen od grožđa iz primoštenskih vinograda, dok se za tada elitni Babić - rijetko imalo novaca. Pa se to urezalo. Kako sam tih godina puno backpackirao, a i konzumirao bambuse (valjda zato nemam više kose), tako sam se i na prvi pogled zaljubio u Primošten i njegove vinograde, koji izgledaju kao božja partija domina na surovom terenu s deset puta više kamenja od zemlje. Dvadesetak godina kasnije, opet gledam uređene, usječene i savršeno posložene vinograde u blizini Šibenika, ali danas svojem nepcu i jetri pružam puno više, ono što s pravom zaslužuju.

Sjedim i razgovaram s Betom i Gamom (ako je Dr. Leo Gracin Alfa i Omega) vinarije Suha Punta, mladom damom koja brine o prezentaciji, promociji, PR-u i svemu, dok iskusnija polovica radi sve u vinogradu i vinariji... Maja Vehovčić, sommelierka iz Samobora otvara bocu njihove Kontre i počinje priču. Ona je u njoj tek odnedavno, oko 2010., kad je upoznala Lea, a samu obiteljsku vinariju Gracin u Primoštenu, dr.sc. Leo Gracin i njegov otac Ante osnovali su još 2000. godine. Vinarija Suha punta osnovana je šest godina kasnije, kada su im se kao poslovni partneri pridružili Ivan Ratković i Lado Skorin. Iste godine na tržište izlazi i njihov prvi babić, vrlo brzo ocijenjen kao jedno od najboljih hrvatskih crnih vina, te najbolji babić na tržištu. Dr. Gracin je doktorirao i radio u vinariji Miljenka Mikea Grgića na Pelješcu, a danas, osim u vinariji Suha punta, u kojoj je suvlasnik i enolog, radi kao docent na Prehrambeno biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, te kao konzultant tvrtke Vinolab.

Vinarija Suha punta danas proizvodi pet vina, Opol Babić (Rose), crna vina Tirada Babić, Gracin Babić, Kontra (Gracin Babić-Kiridžija Dingač), te desertno vino Gracin Prošek. Preporučamo degustiranje upravo tim redom! Grožđe uzgajaju na dva izdvojena položaja, a otkupljuju i od od primoštenskih vinogradara, iz vinograda koji su stari i do 50 godina. Na položaju Bucavac vinarija Suha punta ima dva vinograda od ukupno 1,3 ha, te vinograd od 3 ha na položaju Šljinovac. Babić je autohtona hrvatska sorta vinove loze koja čini 99 posto sortimenta primoštenskog vinogorja i tu se održala od početaka primoštenskog vinogradarstva. Također, ovo je jedna od vrlo cijenjenih sorti među vinskim znalcima. Suha punta je dobila ime po tome što ju kiše redovito izbjegavaju, osim ako ne dolaze iz Italije, a dio uroda redovito se izgubi uslijed jakih vjetrova (jugo i bura) tijekom lipnja. Samo vinogorje Primošten nalazi se u sjevernoj Dalmaciji, 25 kilometara istočno od Šibenika i 60 od Splita i jedno je od najmanjih u Hrvatskoj. Zato se vina i više cijene...

Babić je sorta koja zahtijeva pažljivu brigu i odabir trenutka berbe, traži što škrtije tlo, mnogo sunca i daje relativno male prinose. No, za razliku od plavca malog, uspješno čuva idealni omjer kiselina pa ima harmoničniji ton i nešto življi karakter. Upravo te povišene kiseline fantastično se uklapaju sa visokim alkoholom i zrelim taninima, pa tijelo postaje puno i vrlo snažno, ali istovremeno pitko i slasno. Kada je grožđe dobro dozrelo, raste udio voćnih aroma, a kada se uz to dozrijevanje vina vrši u hrastovim bačvama, arome postaju kompleksne i vrlo ugodne.

Barrique pozitivno utječe na eventualno preizražene tanine te dodatno naglašava punoću, a uz malolaktičnu fermentaciju koja omekšava kiseline zaokružuje ovo vrlo posebno vino." Saznajem od Maje, i uživam u punoći i kombinatorici Kontre. To je vino, naime, kupaža babića i dingača pod stručnom rukom još jednog velikog vinara, Kiridžije s Pelješca. Dvije sorte udaljene su dvjestotinjak kilometara, pa upravo zbog te činjenice - Kontra nije mogla dobiti status koji zaslužuje. Naime, po hrvatskim zakonima, vino može biti vrhunsko - samo ako je urod iz jednog vinogorja! Pa tako imamo divno - stolno vino. Rukom ispisano...

Guštamo u spoju tanina iz plavca i svježine babića, isprepletenim aromama šljive, višnje i grožđica, vrijeme teče, mi meljemo... Baš vino za gušt. A stolno! Džaba mu potencijal za čuvanje kad ga je grijeh sačuvati... Suha punta napada i prošekom isključivo od babića, koji se, kao i ostala vina prodaje u njihovoj primoštenskoj vinariji, zagrebačkom Vivatu i MIVI, vinoteci Terra u Splitu, Atroxu u Zadru i Pro Mille u Opatiji. Za Kontru su dobili broncu na Challenge international du Vin u Bordeauxu ove godine, kao i srebro na Citadelles du Vin, a sve korake i novitete možete pratiti na njihovoj facebook stranici.

Određenu količinu vina izvoze u SAD (Blue Danube wine company), Francusku (Thierry Lourton, Bordeaux), UK (Vino Nostro, London), Švicarsku (VallisAurea), a nama i dalje ostaje dojam kako bi ga trebalo i dalje piti s pogledom na najljepši tombolo u regiji, polako i lijeno, guštati dugo u Kontri i pričati o besmislu smisla života. Vino koje spaja nespojivo, za gušt i dobro društvo, jer ne živimo dovoljno dugo da bismo pili loša vina. Živjeli, puno puta...

Mediteransko trojstvo kojeg čine kruh, maslinovo ulje i vino životni je stil koji je u Italiji doživio svoj gastronomski i kulturološki vrhunac. Zemlja je to s mnoštvom isprepletenih klimatskih uvjeta, koji povezani starim podrumskim metodama i modernim tehnologijama rezultiraju u različitosti vinskih okusa i tekstura. Ako zemlja može imati aromu, onda Italija miriše svojim vinima od sjevera do juga Apeninskog poluotoka, od prostranih vinograda Piemontea do šarmantnih obiteljskih domaćinstava na Siciliji. Kao kolijevka renesanse i vrhunskog stvaralaštva, Italija je zauvijek usvojila kulturu kreativnosti, a upravo je to ono što je razlikuje od drugih, jer dok ostali samo proizvode vino, Italijani njeguju kult vina kao dar bogova.

U kopnenom dijelu današnje Italije još se od prapovijesnih vremena uzgajala Vitis Vinifera, plemenita sorta vinskog grožđa, a arheolozi su dugo vjerovali kako su uzgoj vinove loze donijeli Grci u stoljećima prije razvoja Rimskog Carstva. Danas se smatra kako su neke plemenske kulture čija se vlast protezala duž zapadne obale poluotoka, već posjedovale vinogradarsko znanje i da su Grci svojim dolaskom zapravo samo donijeli neke nove sorte. Bilo kako bilo, ime koje su Grci dali novim teritorijama koji će kasnije postati Rimsko Carstvo, bilo je Oenotria, što doslovno znači "zemlja vina" i izravno ukazuje na ulogu koju je vino već tada imalo u ovom dijelu svijeta od najranijih civilizacija. Vino kao takvo predstavlja kulturni i civilizacijski izazov, za čije su širenje najzaslužniji upravo Rimljani koji su doprinijeli klasifikaciji vrsta grožđa, promatranju i bilježenju karakteristika vina. Tako antički pisac Collumela piše kako vinovu lozu treba uzgajati na laganim i suhim terenima nagnutima prema istoku ili jugu, a zemlju prije sadnje treba prekopati do dubine od jednog metra i razmacima sadnje dvije do četiri stope. Zanimljivo je kako se takav način sadnje koristio do sredine prošlog stoljeća u većini mediteranskih krajeva. U Italiji danas ne postoji nijedno područje gdje se ne uzgaja vinova loza, od alpske granice sa Švicarskom i regije Tirola koja graniči sa Austrijom, pa sve do vrha čizme u Kalabriji, u talijanskoj privredi vino je na prvom mjestu. Gotovo da se ne može proći mjestom uz koje ne postoje nepregledni redovi vinograda, a u svakome od njih krije se posebna vinska romansa koja je odraz sorte, tla i sunca, kao i ljudskog umijeća.

Sa svojih 47 milijuna hektolitara Italija je važan proizvođač, ali prateći uspjehe koje je zemlja imala nekada, ostaje zaključak kako je domaća proizvodnja ipak smanjena. Razlog je u tome što se želi proizvoditi kvalitetnije vino, pa se smanjuje količina. Potrošnja vina također je u padu, jer Italijani sada žele piti kvalitetna, dakle, skuplja vina. Većina njih će najradije posegnuti za čašom kralja crnih vina iz Piedmonta, Barolom, ili aromatičnim toscanskim Bolgherijem. Pri tome će često reći kako je upravo vino najsličnije samom čovjeku: hoće li postati dobro zavisi od mjesta rođenja, od toga kako raste, koliko mu se raduje i koliko ga se voli.

Kada je riječ o podjeli italijanskih vina ona se dijele u četiri kategorije: stolna vina s oznakama Vino da Tavola koja označava vina porijeklom iz Italije i ona koja su nižeg kvaliteta ili ne prate trenutna vinska ograničenja, Indicazione Geografica Tipica (IGT) označava vina s preciznom oznakom regije iz koje potiču, stvorena je za nova vina koja ne slijede stroge, stare vinske zakone, ali posjeduju visok kvalitet, zatim vina s oznakama DOC i DOCG koje se odnose na vina iz konkretnijih regija nego IGT vina i ona čije su sorte detaljno definirane, a moraju proći i testiranje kvaliteta da bi se zadovoljili zakonski zahtjevi.

U Italiji vlada uvjerenje da vino, kao i život, ima svoj put. Priča o vinima počinje predstavljanjem nekoliko vinogradarskih regija od sjeverozapadnog Piedmonta u podnožju u kojem se na više od polovice vinograda proizvodi vino s oznakom kontroliranog porijekla, do otoka s posebnim statusom Sicilije čija se vina smatraju i jednim od najrafiniranijih italijanskih vina.

Vinske regije:

Piemonte

Sjeverozapadna regija u podnožju Alpa sa sjedištem u Torinu jedna je od najboljih za uzgoj vinove loze. Tamošnji stilovi variraju od najlakših bijelih vina, preko slatkih pjenušaca do gromovitih crnih vina duge trajnosti.

Lombardia

Ova se regija sa sjedištem u Genovi proteže od alpske granice sa Švicarskom niz rijeku Po i geografski je najveća vinogradarska regija. U proizvodnji su pokriveni gotovi svi stilovi vina i posljednjih nekoliko godina vodeća su po kvalitetu.

Trentino- Alto Adige

Nedaleko od austrijske granice smještena je najsjevernija regija, poznatija kao Južni Tirol, rade se lagana, ali impresivna vina od međunarodnih sorti.

Veneto

Glavna je vinogradarska regija na sjeveroistoku Italije čije je sjedište Venecija, proteže se od jezera Garada na istoku sve do austrijske granice. U ovoj se regiji proizvodi nekoliko važnih i prepoznatljivih vinskih imena, ali kvalitet ispašta zbog prekomjerne proizvodnje i krivih spojeva sorti i položaja vinograda.

Friuli

Najistočnija je vinogradarska regija koja graniči sa Austrijom na sjeveru i Slovenijom na istoku, postigla je uspjeh s internacionalnim sortama suhih bijelih vina.

Emilia- Romagna

To je raštrkana regija južno od rijeke Po, a obuhvaća Emiliu na zapadu i Romagnu na jadranskoj obali s drevnim gradom Bolognom u svom središtu. Jedna je od najproduktivnijih regija, prevladavaju pjenušava vina visoke kiselosti.

Toscana

Jedna je od najznačajnijih regija zemlje po broju kvalitetnih vina i zauzima posebno mjesto u kulturnom središtu zbog glavnog grada Firence, a više nego u drugim regijama, upravo se ovdje odvijala revolucija Vino da Tavola i na tržište je lansirana cijela generacija vina mimo odredbi DOC-a. To dokazuje kako su ovdašnji proizvođači sposobni proizvesti autohtona vina svjetske klase.

Umbria

Ukliještena između Toscane i Marchesa, mala regija sa središtem u Perugiji kao najpoznatije vino slavi Orvieto koje se radi od osebujne sorte lokalnog grožđa u tri osnovna stila: jednostavno suho vino, srednje slatko i slatko.

Abruzzo

Ugled ove planinske regije na jadranskoj obali počiva na dva DOC vina, crvenom koje je sočno i šljivasto, pitko i koje sadrži nepogrešiv dašak morskog zraka, te bijelom koje se pravi od južnjačke sorte naziva bombino.

Calabria

Ciro je jedino DOC vino koje se susreće izvan prsta talijanske čizme, utemeljeno na lokalnom grožđu u crvenom i rosé stilu, posebno je specijalizirano desertno vino od polusuhog grožđa greco.

Sicilia

Jedna od najplodnijih regija sa sjedištem Pelermom, gdje većina vina ne pripada standardu višem od stolnog vina iako postoje mjesta gdje se kvalitet unapređuje. Najslavniji proizvod je ojačano vino marsala, a spektar stilova ide od trpkog suhog (secco) do slatkog (dolce) dimastog okusa.

Sardegna

U Sardiniji su važne crvena sorta cannonau od koje se proizvodi tintasto vino i monica sorta bijelog grožđa.

Prepoznatljiva kvalitetna vina

Vinska kultura uključuje stilove kojih u Italiji ima onoliko koliko i proizvođača, a jednadžba se multiplicira i brojem različitih berbi s kojim se svaki proizvođač susreće tokom rada. Bilo da se radi o plodnom tlu u srcu zemlje ili kršovitim stijenama na jugu, italijanska seoska domaćinstva najbolje se osjećaju kada su okružena izoranom zemljom spremnom za sadnju novih trsova. Na njima će kasnije dozrijeti svjetski prepoznatljiva vina, među kojima se posebno ističu:

Arneis DOC (Piemonte) - bijela vina napravljena od istoimenog grožđa, mnogo oštrija od ostalih, voćnog okusa sličnog kiseloj kruški, pomiješanog s okusom badema

Asti (Piemonte) - slavno slatko pjenušavo vino jedan je od talijanskih klasičnih stilova, s malim postotkom alkohola i prepuno okusa bijelog grožđa, te ušećerenih badema

Barbaresco (Piemonte) - jedno je od najvažnijih crvenih vina koja se proizvode od sjajnog grožđa nebbiolo, jako, taninsko vino, egzotičnog mirisa koje je kao mlado vrlo oporo, no dozrijevanjem postaje pikantno i čokoladnog okusa

Barolo (Piemonte) - kralj crvenih vina i jedan od najvećih putnika među talijanskim vinima; dok je mlado apsolutno je oštro zbog tanina, a zatim poprima izuzetan spektar okusa koji uključuje ljubičice, crne šljive, gorku čokoladu i samoniklo začinsko bilje

Brunello di Montalcino (Toscana) - stvorila ga je obitelj Biondi-Santi krajem 19. stoljeća, a radi se od osobito fine kopije chianti grožđa sangiovese; jedno je od najboljih crvenih vina, jako i krepko, prepuno okusa višnje i sposobno za dugo dozrijevanje

Chianti (Toscana) - vino koje varira u kvalitetu od božanskih vina izuzetne koncentracije, često popraćene s okusom hrasta, pa sve do laganijih crvenih vina; to je tipično crveno vino s okusom narandže i aromom suhog bobičastog voća, možda čak i pelati paradajza i pikantnih aromatičnih biljaka, pa na nepcu ostavlja trag visoke kiselosti i pomalo paprenu primjesu

Valpolicella Classico (Veneto) - lagano vino s jakim naznakama voća, imaju živahan bouquet s biljnim notama i aromom višnje i bobičastog voća

Marsala (Sicilia) - ojačano vino od trpkog suhog do sladića, dimastog okusa koji je gotovo jednak okusu prženih tvrdih bombona

Vernaccia (Sardegna) - lagano bijelo vino, karakteriziraju ga suhoća i kiselost

Kombinacije vina i hrane

Kultura življenja na Mediteranu odiše temperamentom koji je protkan kroz cijelu gastronomsku ponudu, a za Talijane je najbolje kad određeno zajedništvo vina i hrane pruža nešto više od samog zbroja njihovih sastavnih dijelova. Postoji i nekoliko preporuka uz koja jela najbolje odgovaraju talijanski vinski klasici:

Iako uz tekuća predjela u principu ne ide vino, uz juhu od povrća i druge laganije, bistre juhe mogu se poslužiti crvena vina srednje teksture, npr. Chianti kao nadopuna objedu. Uz paštete od pilećih ili svinjskih jetrica najbolje idu bijela vina jakog okusa ili srednje teško crveno vino kao što je Valpolicella, a uz plate suhomesnatih proizvoda sa voćem poslužuju se vina koja imaju vlastitu naglašenu slatkoću npr. Asti, koji se također poslužuje i uz jela sa mljevenim mesom.

Jela od tjestenine su najbolja sa talijanskim koncentriranim bijelim vinima kao što je Arneis koje se poslužuje uz umake sa vrhnjem ili jela sa morskim plodovima, dok s umacima od paradajza najbolje idu lagana do srednje jaka crvena vina poput Barbarescoa. Uz ribe i školjke se preporučuju lagana bijela vina kao što je Vernaccia.

Uz pečenu piletinu i puretinu pristaju mekša crvena vina kao Valpolicella Classico, koja odlično ide i uz sireve i pršut. Kod pečene svinjetine ili pržolica na žaru najbolje prijaju prilično jaka crvena vina s okusom začina npr. toskanski Brunello, dok pečenu govedinu najbolje podnose jaka crvena vina kao Barolo s kojim se radi i rižoto od vina, a ako je umak od senfa ili hrena onda i vino treba biti malo kiselo.

Slatka Marsala je desertno vino koje je izvrstan aperitiv, ali je i najaromatičniji sastojak slavne kreme od jaja - zabaglione.

Za vrijeme ovogodišnjih 299. alkarskih svečanosti u Sinju će se promovirati Alkarsko vino. Riječ je o Pošipu Poljoprivredne zadruge 'Pošip' iz Čare na Korčuli.

Na prošlogodišnjim alkarskim svečanostima u Sinju je boravio direktor zadruge iz Čare Luka Marelić, a u razgovorima s predstavnicima Viteškog alkarskog društva rodila se ideja da se na tržište lansira Alkarsko vino. U proteklih godinu dana projekt je realiziran, a Alkarsko vino bit će promovirano za vrijeme 299. alkarskih svečanosti.

"Posebno mi je zadovoljstvo što je u vinariji naše PZ 'Pošip' proizveden Pošip koji je postao Alkarsko vino. Riječ je o vrhunskom i kvalitetnom Alkarskom vinu. Posebno smo zadovoljni jer je Sinjska alka jedna od najstarijih viteških igara na svijetu, koja je dobila priznanje za promicanje kulturnih vrijednosti od najrelevantnije svjetske organizacije UNESCO-a, a Pošip iz Čare je prvo hrvatsko zaštićeno bijelo vino, sa zemljopisnim podrijetlom iz 1967. godine. Iako nismo regionalno povezani, svi ovi elementi spojili su se i dobili smo jedno Alkarsko vino koje je za nas izuzetno bitno i velika nam je čast i zadovoljstvo", naglasio je Luka Marelić.

Marelić nadalje ističe kako je PZ 'Pošip' poklonila VAD-u 500 boca kvalitetnog i vrhunskog Alkarskog vina koje će se posluživati za vrijeme svečanog alkarskog ručka i ostalih svečanosti.

"Vino se neće naći na policama trgovina, jer nismo radili toliku količinu za tu namjenu, isključivo smo radili za Sinjsku alku. Zajednički stav je da se donira 500 boca kvalitetnog vina za Alku, a vrhunsko vino će se piti za svečanim ručkom, te će se koristiti za poklon pakete sponzorima Alke. Kvalitetno vino će se moći kupiti u restoranima, hotelima i kafićima na području Cetinske krajine i Splita", kazao je Marelić.

Franjo Volf (67), umirovljeni podrumar Iločkih podruma, spasio je 1991. godine 2000 boca vrhunskog vina: 'Previše to vrijedi da bi ga popio netko tko to ne zna cijeniti...'

I sad me presječe kad vidim ove jelenske rogove. Svaki put kad su tražili da ih povedem u podrum, govorili su kako će me ubiti i objesiti na njih, priča Franjo Volf (67), umirovljeni podrumar Iločkih podruma. U listopadu 1991., kad je Jugoslavenska armija preuzimala vlast u najistočnijem hrvatskom gradu on je zazidao dio vinske arhive i tako je spasio od uništenja.

'Odabrao sam 2000 najboljih boca, složio na police i zazidao'

- Prvo sam oko 1500 boca sakrio iza velikih bačava u podrumu, no shvatio sam da to nije nikakva zaštita pa sam, dok smo iščekivali okupaciju, odabrao 2000 najboljih boca, složio na police i zazidao taj dio podruma. Previše to vino vrijedi da bi ga popio netko tko to ne zna cijeniti. Ili još gore, da bi sve to porazbijali i uništili - priča Volf koji je ostao u Iloku sve do mirne reintegracije.

Vojska je tražila da se Ilok preda i prijetila da će ga, u protivnom, sravniti sa zemljom. Grad je do rata imao malo više od 7000 stanovnika. Kad su počeli napadi na Vukovar i okolna naselja, došlo je još nekoliko tisuća ljudi. Pregovori su bili jedini način da se spriječe masovni zločini.

U njima je, priča Franjo Volf, sudjelovao i Petar Čobanković, koji je poslije rata bio ministar poljoprivrede. Nakon pokolja u obližnjem Lovasu, gdje je ubijeno 25 ljudi, dogovoreno je da svatko tko želi, može otići iz Iloka sa stvarima koje može ponijeti. Većina je i otišla, ostalo je tu oko 1000 ljudi.

- Čobanković je mislio i na podrum. I njemu je bilo stalo do njega, uostalom radio je tu. Molio je zapovjednike da ne dopuste vojnicima da sami uzimaju vino. 'Pitajte?, rekao je, 'i dat ćemo vam'. Isprva je i bilo tako. No, nakon što je konvoj s Iločanima napustio grad, bilo je sve manje reda - prisjeća se Volf.

Njegov sin, koji je prije rata također radio u Iločkim podrumima, otišao je s konvojem. Drugi je služio redovnu vojsku u JNA u Sloveniji. Od tamo su ga prekomandirali u Bosnu pa Srbiju iz koje se preko Mađarske vratio u slobodni dio Hrvatske. Franjo i supruga ostali su u svom gradu.

Vino je zanimalo Arkanove 'crvenkapice' i paravojsku kapetana Dragana

- Armija je otišla, došla je nekakva civilna vlast, a s njom i "crvenkapice", kako smo zvali Arkanove crvene beretke, te paravojska kapetana Dragana. Njih je vino više zanimalo. Doveli su me pred podrum i pitali znam li gdje je ključ. Znam, rekao sam, uzeo ga i otvorio vrata. Uđemo unutra i vidim da nedostaje nekoliko stotina boca. Mislio sam da sam jedini imao ključ od podruma, ali to očigledno nije bila istina. Vrata su bila cijela, nisu provalili, ali netko je ulazio u podrum i uzimao vina. Tad smo čuli glasove. Ovi koji su me doveli rekli su da ne hodam sredinom podruma da me netko ne ubije ako zapuca. Vidim da ljudi sjede i piju. Pitam ih što radite tu, a oni me gledaju. Kao da razmišljaju što će ustaši napraviti. Sve je, srećom, ostalo samo na prijetnjama. Poslije sam saznao da su prije obišli Titovu vilu i podrum na Pajzašu te podrum na Principovcu. To je kraj Iloka. Tamo su sve popili pa su došli tu gdje je još bilo vina - ispričao je Volf.
Radili i za vrijeme okupacije

Iločki podrumi radili su za vrijeme okupacije.

- Prvo ih je vodila Rada Vojvodić iz Šarengrada koja je do rata radila kao poslovođa. Uz nju je glavni bio Đorđe Šarčević iz Vukovara. Tamošnji Vupik i Iločki podrumi su prije rata bili u sastavu iste tvrtke. Volf priča kako je poslije direktor bio i jedan Iločanin koji je pobjegao u Bačku Palanku. Ubio se godinu dana nakon preseljenja.

- Za druge više ne znam gdje su i što rade. Nakon što su Iločani otišli iz grada, nova je "vlast" pobrala grožđe i dovezla ga u vinariju. Bilo je već prezrelo, suho, tvrdo, jedva je prolazilo kroz muljaču. Radili su vino, ali nisu znali kako, pa to i nije bilo nešto. Bili su tu neki mladi tehnolozi i pokušavali napraviti vino iz onoga što su imali i koliko su znali. Ali bilo je puno onih koji su dolazili po vino. Nisu to bili neki poznati ljudi, nego oni obični. Dođu i kažu: Daj nam vina! Ne dam, odgovaram, a oni prijete: Moraš dati. I što ću? Sam sam pa dam. Uglavnom su uzimali traminac. Ne samo boce. Dolazili s cisternama i praznili tankove. Za druge sorte ih nije bilo briga. Neko su vrijeme od čistog vina pekli rakiju. Svaki dan po pet do šest tisuća litara. To su vozili preko Dunava. A vinograde su zapuštali - objašnjava čika Franjo, kako Volfa zovu Iločani.

Kuće Iločana naselili Srbi

U to su vrijeme napuštene kuće Iločana naselili Srbi koji su pobjegli iz drugih krajeva Hrvatske. Ušli bi u kuću, živjeli u njoj neko vrijeme, uzeli što je vrijedilo pa otišli u drugu. A u ovu bi se uselio netko novi i taj bi povadio prozore, parkete, crijep, uzeo ono što je ostalo pa otišao preko Dunava.

- Tako su se mijenjali zato da bi, ako ih netko optuži za krađu, mogli reći kako je ukrao onaj drugi koji je tu živio. Kad su sve kuće bile zauzete, došljaci su useljavali nama koji smo tu ostali. I ženu i mene htjeli su istjerati u veš-kuhinjicu, a oni bi živjeli u našoj kući. Bio je u njihovoj vojnoj policiji neki Slovak iz Iloka i rekao mi da ga zovem ako što zatrebam. I kad su mi došla ta dvojica, ja sam uzeo telefon i rekao im koga zovem. Nisam ga ni nazvao, ali oni su se uplašili i nikad više nisu došli. Živjeti u Iloku nije tada bilo strašno teško kao u drugim okupiranim krajevima, ali nije bilo ni lako. Znali su ti upasti u kuću, ukrasti, prijetiti, iseliti te... I ti su ljudi tražili vino, ali nisu sami dolazili po njega. Slali su Iločane koji su znali što je gdje. U vinariji je ostalo desetak ljudi koji su tamo i prije radili, no kako je vrijeme prolazilo nas su sve više tjerali "na robiju". Tako smo zvali kopanje rovova i bunkera. Kad su počeli pregovori o mirnoj reintegraciji, došao je i Čobanković pa nas je vratio u vinariju. Pripremali smo je za normalni posao - završava priču čika Franjo Volf, čovjek koji je spasio od uništenja iločku vinsku arhivu, uz kutjevačku i beljsku, najvrednije vinsko blago u Hrvatskoj.

Prodaju se za 1000 kuna, a da su strana vrijedila bi najmanje 1000 eura

Sačuvane boce, poput nekih iz berbe 1982., prodaju se po 1000 kuna i to je, za vina ove kvalitete, odlična cijena. U priznatijim vinskim zemljama, kad bi imali takva vina, prodavali bi ga za najmanje 1000 eura.

Danas Iločki podrumi imaju oko 350 hektara svojih, uglavnom novih vinograda. Trsje koje je tijekom rata bilo zapušteno postepeno su krčili i sadili novo. Najveće površine u komadu su na Vukovu, oko 130 hektara, te na Principovcu (125 ha). Osim toga otkupljuju grožđe s 900 hektara vinograda njihovih kooperanata. Grožđe prerađuju u novom podrumu u Iloku, a u starom, podno iločkog dvorca, dio vina odležava.

Tu je i arhiva te oni rogovi na koje su kradljivci vina htjeli objesiti podrumara Franju Volfa. Stari podrum iz 15. stoljeća, kao i novi vinogradi te Principovac s obnovljenim ljetnjikovcem grofova Odescalchi, turistička su atrakcija koju godišnje obiđe oko 35.000 posjetitelja.

Uzgoj grožđa i proizvodnja vina u Iloku počelo još u rimsko doba

Uzgoj grožđa i proizvodnja vina na blagim padinama Fruške Gore počeli su još u rimsko doba. Osvojivši ove krajeve, Rimljani su sagradili pograničnu utvrdu Cuccium kako bi kontrolirali dunavsko-panonski put i tadašnje granice svog carstva. Ime Ilok prvi put se spominje 1267. godine kao Wjlok, Wylhoc i Iwnlak.

U statutu grada Iloka iz 1526. godine regulirano je i vinogradarstvo i vinarstvo i to je prvi "zakon" o proizvodnji vina u kontinentalnoj Hrvatskoj. Još i prije, za kasnog srednjeg vijeka koji je, po nekima završio padom Carigrada 1453., a po drugima Kolumbovim otkrićem Amerike 1492., iločka vina izvozila su se u veće gradove na području današnje Češke i Austrije.

Razvoj vinarstva zastao je kad su Turci osvojili ovaj kraj, ali vino se ipak radilo i tijekom njihove vladavine od 1526. do 1688. Nakon oslobođenja Srijema, austrijski car Leopold darovao je grad Ilok i okolne posjede papi Inocentu XI. kao naknadu za pomoć u borbi protiv Turaka.

Kako pape nisu smjeli ništa posjedovati, Inocent XI. je imanje dao talijanskoj obitelji Odescalchi. Kneževi Odescalchi odmah su obnovili dvor iločkih knezova iz srednjega vijeka, uredili su i vinski podrum koji danas privlači desetke tisuća turista, te se posvetili proizvodnji vina brinući više o njegovoj kvaliteti nego o količinama. Tada je nastavljen izvoz vina, posebice na austrijski dvor, a najcjenjenija sorta bio je zeleni silvanac.
Traminac je u 20. stoljeću preuzeo primat najboljeg iločkog vina

Primat ponajboljeg iločkog vina u 20. stoljeću preuzeo je traminac, uvezen iz Južnog Tirola, odnosno tamošnjeg gradića Tramina. Iločki traminac služi se i na engleskom dvoru. Bio je jedno od vina na krunjenju kaljice Elizabete II. 1953. godine, a od tada je to vino i izloženo u kraljičinoj zbirci vina. Posebnu pošiljku ponajboljih traminaca Iločki podrumi su poslali u London i lani na proslavu 60. obljetnice dolaska aktualne kraljice na vlast.

Traminac je aromatična sorta prepoznatljiva po intenzivnom mirisu ruže. Radi se kao suho vino, no slavu ponajviše zahvaljuje senzacionalnim slatkim vinima kasnih, izbornih i ledenih berbi. Posebno velika vina su izborne berbe prosušenih bobica, za koje se grožđe pusti da se sasuši na trsu te se bere kad nakupi iznimne količine prirodnog šećera i kad ga napadne plemenita plijesan koja daje jedinstvene arome. Sad je na tržištu iznimna berba 2011. koju osim slatkoće i punoće odlikuje i svježina što je u ovakvim berbama najteže postići.
No, osim traminca tu su i vrhunska graševina i chardonnay

Veliko vinsko bogatstvo ovoga kraja je i činjenica da traminac nije jedina sorta koja daje velika vina. Štoviše, svake godine iskoči neka nova. Iz prošlogodišnje berbe to je vrhunska graševina koja osvaja zlata na svakom ocjenjivanju na kojem se pojavi. Odličan je i vrhunski chardonnay 2013., a ta je sorta gotovo savršeno vino dala i u berbi 2012. Iako poluslatko, ovo vino je pratnja ponajboljim slanim jelima, od pačjih i gusjih pašteta a do mesnih specijaliteta u jačim umacima, uz koja se inače piju crvena vina. Napunjeno je u boce prije dva mjeseca, nosi elitnu iločku etiketu Principovac i jedan je od najboljih chardonnaya istočno od Chablisa u Burgundiji.

"Čim se grožđe pobere u Konavlima, utovaruje se u hladnjaču pa vozi u Istru. Tu u našoj vinariji se prerađuje i njeguje te puni u boce", pojasnio je Damir Bosek, voditelj imanja Meneghetti kraj Bala, komadića raja u netaknutoj istarskoj prirodi šest kilometara od mora i 13 od Rovinja, predstavljajući Malvasiju Kuće Glavić.

To je mediteransko vino proizvedeno kontinentalnom tehnologijom s kontroliranom temperaturom fermentacije pa je vruće južnjačko vino sačuvalo svježinu" - rekao je Bosek o vinu od malvasije dubrovačke, sorte koju samo ime veže s istarskom malvazijom.

Istarska malvazija bijela autohtona je sorta najvećega hrvatskog poluotoka te naslanjajućih regija Slovenije i Italije, a malvasija dubrovačka prije više od 600 godina unesena na krajnji jug Hrvatske najvjerojatnije sa Sardinije. I danas se uzgaja širom Mediterana pa je zovu i Malvasia delle Lipari, Malvasia di Sardegna, Greco di Gerace što upućuje na grčko podrijetlo, a imaju je i Španjolci pod imenom malvasija de Sitges. Malvasija dubrovačka spominje se u odluci vlasti Dubrovačke Republike iz 1424., kojom se zabranjuje prodaja vina po višim cijenama od odobrenih. Spominjanje sorte u to vrijeme rijetkost je i u svjetskim razmjerima.

Malvasiju dubrovačku su u Stanciji Meneghetti ponudili na kušanje predstavljajući mlada vina iz berbe 2013. Počelo je Malvazijom istarskom te Chardonnayom za koje je grožđe uzgojeno u Istri, a na etiketi piše Meneghetti. U nastavku su poslužena i dva vina od syraha iz vinograda Kuće Glavić u Konavlima: Glavić rosé je ružičasto vino prekrasnog mirisa i pomalo gruboga, "sirahovskog" okusa. Može pratiti najrazličitija jela, od jače ribe do slabijih mesnih pečenja, a dobro rashlađeno bit će izvrsno osvježenje za vrućih ljetnih večeri. Ako takvih bude ove godine. Mladi "pravi" crveni syrah Kuće Glavić izvrsno je vino za jela od velike plave ribe, poput gofa, sabljarke ili tune, te tjestenine s rajčicom i mediteranskim začinima.

Berba 2013. prva je suradnja Kuće Glavić i Stancije Meneghetti koja je posljednjih sedam godina primila puno pohvala za svoja vina Crveno i Bijelo. Mješavine merlota, cabernet sauvignona i cabernet franca, odnosno chardonnaya i bijelog pinota, prepoznatljive su po elegantnim etiketama crne, odnosno bijele boje na kojima pišu samo Meneghetti te godina berbe. Vina su vrlo fina te ekskluzivna po maloj proizvodnji i prilično visokim cijenama. Crveno stoji oko 300, a Bijelo oko 150 kuna. Dugo odležavaju u podrumu pa su sad u prodaji berbe 2009. za crveno i 2010. za Bijelo.

Meneghetti crveno, ali iz berbe 2008., bio je i najveća zvijezda ovog predstavljanja mladih vina, i to ne zbog neosporne kvalitete vina nego boce iz koje je poslužen. Miroslav Plišo, osnivač ove vinarije, uljare, hotela i restorana, donio ga je u 15-litarskoj boci koja se u vinskom svijetu naziva Nabukodonosor. Svake godine napune 12 takvih boca, a ovu je jedva držao točeći vino gostima. I muku nije pokazivao. Samo ponos.

U organizaciji TZO Smokvica, TZG Korčule i vinarija iz Smokvice i Čare, 26. srpnja u Smokvici su započeli četvrti po redu Dani Pošipa.

Svečano otvaranje se održalo na Maloj pjaci u Smokvici gdje su uzvanike, posjetitelje i goste pozdravili u ime organizatora direktorica TZO Smokvica Martina Marelić, gradonačelnik Grada Korčule Vinko Kapelina te načelnik Općine Smokvica Lenko Salečić koji je službeno otvorio četvrte Dane Pošipa. O Pošipu i o vinima, prvenstveno o njegovoj zaštiti kao autohtone korčulanske sorte govorio je enolog Josip Pecotić. Nazočnima su se predstavili i vinari sudionici ovogodišnjih Dana Pošipa, a za posebni ugođaj pobrinule su se muška klapa Smokvica i dječja ženska klapa "Zvončice".

Nakon ceremonije otvaranja posjetitelji su uživali u Pošipu i u gastro specijalitetima koji su pripremili organizatori.

Vinarije Smokvice i Čare otvarile su svoja vrata svim ljubiteljima vina, svakim danom od 19 do 21 sat kada se mogu posjetiti vinarije u Čari: Krajančić i Šain-Marelić, te u Smokvici: Plasa, Toreteta, Kunjas, Stanojević, Milina, Didovinka, Grošić i Tomašić. Zadnji dan, 3. kolovoza u Zavalatici na rivi održati će se završna svečanost "Noć vina".

"Princip je takav da gost kupi čašu i s njome može posjetiti svie nabrojene vinarija i piti koliko želi kroz sedam dana. Uz vino domaćini obično goste ponude i domaćom spizom u ugodnoj atmosferi. U nedjelju u Noći vina čaša će koštati 50 kuna, sve vinarije će imati svoje štandove na maloj rivi u Brni i gosti će moći piti do mile volje" - pojasnila je Martina Marelić.

Svi vinari se slažu da su Dani Pošipa prilika promovirati i prodati sve svoje proizvode, a ne samo Pošip.

Pošip je jedno od najboljih i najpoznatijih hrvatskih bijelih vina, koje se dobiva od autohtone sorte grožđa s ograničenih lokaliteta na području Čare i Smokvice. Manifestacija Dani Pošipa je odličan spoj turizma, poljoprivrede i tradicije te prilika turistima, kroz Dane Pošipa, kušati prepoznatljive brandove otoka Korčule.