Vino

Visoko sofisticiran proizvod svjetske klase, nije lako napraviti, od novca su u tome važniji i ljubav i strpljenje. Svi zajedno možemo više, razvijati se i poraditi da budemo tamo gdje bismo htjeli biti, a ne da se, kao nedavno, na jednom natječaju u svijetu traži plavac od 2,5 do tri eura i da se javi 18 hrvatskih dobavljača. Rekao je to Frano Miloš, poznati pelješki vinogradar koji je na radionicu o Plavcu malom u petak navečer privukao Splićane u Dioklecijanove podrume.

U tim su podrumima na Vinskom podrumu, drugom sajmu vina i delicija Slobodne Dalmacije i dalmatinskih vinara, imali priliku kušati njegov Plavac berbe 1994. i više Stagnuma berbi od 2001. do 2006. Proizvedeni su na klasičan, ekološki način, posebni jer su godinama odležani čime dobivaju likerastu aromu koja sadrži najbolje osobine podneblja padina Ponikava, što su potvrdile i nagrade koje su ta vina osvajala na prestižnim svjetskim natjecanjima.

Za dva desetljeća star Plavac mali, kao i za ostala mu "braću", Miloš kaže da su baš kao i Dioklecijanova palača, žive i ne mogu ostarjeti. Na pitanje o tome kakav je smisao čekati i po 10 godina, a ne znati hoće li uspjeti jer se i sam proizvod mijenja tih godina, odgovara da se tim trudom i strpljenjem stvara velika dodana vrijednost i kvaliteta od koje mogu profitirati svi.

Još jedna radionica, Vinska škola, koju je održao Zoran Pejović u Dioklecijanovim podrumima za one koji s vinskim biznisom nemaju baš nikakve veze, privukla je Splićane. U roku dok si rekao keks, shvatili su kako ocijeniti kiselost, aromu, piju li suha ili slatka vina, a suha su ona koje ne osjetite na vršku jezika gdje su receptori za slatkoću, ima li vino puno tijelo i zbog čega su važni oblici i veličina čaša...

Uživati u vinu može i onaj tko nije jedne knjige o vinu pročitao. Početnicima je, ističe Pejović, dosta da ne pogriješe u temperaturi vina koja se, ovisno o vrsti i starosti vina, služe na temperaturama od šest do 18 stupnjeva, a tih 18 stupnjeva je sobna temperatura. Kućni hladnjaci obično vina ohlade na dva, tri stupnja, pa ih jer uvijek dobro prije posluživanja pet minuta držati izvan hladnjaka.
"Nemojte lošim ocjenjivati neko vino koje ima samo jednu voćnu aromu, samo jednu dimenziju. Dobro je svako vino koje nema mane" - istaknuo je Pejović.

"Ako je vino pretoplo, alkohol će dominirati i nećete osjetiti ni voćnost ni aromu, zato se, primjerice, više ni ne griju čaše u kojima se služi konjak. U prehladnom vinu hladnoća maskira sve arome, pozitivne i negativne. Previše ohladiti vino možda je dobro kad loše vino poslužujete nekom tko pojma nema o vinu, no shvatit će što pije ako je čašu držao u ruci pet minuta i zagrijao vino dovoljno da osjeti što pije" - objašnjava Pejović.

I ove će godine istarski podrumi dati svoj obol Danu vina koji se u mnogim vinskim regijama svijeta obilježava posljednje nedjelje u svibnju. Tako će 25. svibnja, istodobno s tisućama vinskih podruma u svijetu, i osamdesetak istarskih širom otvoriti vrata za sve znatiželjne posjetitelje, kušače i kupce. Prilika je to za degustaciju i ugodne vinske razgovore s domaćinima, ali i kupnju vrhunskih butelja.

Gosti na Dan otvorenih vinskih podruma mogu zaviriti u moderne pogone, uređene kušaonice i obiteljska imanja - redom dostignuća posljednjih petnaestak godina intenzivnog razvoja vinarstva i vinogradarstva u Istri.

Podrumi će biti otvoreni od 10 do 19 sati, a očekuje se da će odaziv posjetitelja biti zasigurno na razini lanjskoga, kada je Dan otvorenih vinskih podruma privukao više od 12 tisuća ljudi, kako turista tako i domaćih ljubitelja dobre kapljice.

Projekt Dana vina i otvorenih vinskih podruma krenuo je iz talijanske regije Toscane sredinom 1990-ih, kao novi vid turističke promocije vina, da bi do danas poprimio obilježja pravog globalnog pokreta. Već se u prvim godinama proširio čitavom Italijom, a 1998. prešao njene granice. Te su godine, posljednje nedjelje u svibnju, vrata podruma otvorile i pojedine regije u Sjedinjenim Državama, Južnoafričkoj Republici, Argentini, Čileu i Urugvaju.

Istra se pridružila već 1999. godine i u prvom izdanju ove manifestacije obuhvatila 37 vinara koje je posjetilo oko 800 gostiju. Do danas, Dan otvorenih vinskih podruma je i u Istri izrastao u respektabilni jednodnevni festival vinske kulture.

Organizatori događanja su Turistička zajednica Istarske županije, županijski Odjel za turizam i Udruga istarskih vinara i vinogradara Vinistra.

U priloženom letku nalazi se pregled vinskih podruma u Istri koji će u nedjelju, 25. svibnja biti otvoreni za posjetitelje.

Antonela i Gianfranco Kozlović upriličili su u zagrebačkom restoranu Boban premijernu degustaciju dva svoja nova vina. Kozlović, koji se još kao mlad vinar uvrstio u hrvatske vinske zvijezde, rijetko se odlučivao na takve prezentacije izvan Istre. No, prilike se na tržištu mijenjaju, a osjećam i dug prema restoranima u kojima uspješno prodaju moja vina, obrazlaže Franko svoj postupak.

Kozlovići su predstavili svoje novo vino nazvano Vale, po mjestu u kojem je njihova vinarija, ispod Momjana. Mješavina je to pretežno malvazije i sauvignona - pošteno deklarirano, jer mnoge istarske malvazije sadrže i dozu sauvignona, no vinari to ne žele priznati.

Drugo je vino Violetta, otprije u njihovoj ponudi, no sada je novog stila. Prije je bila poluslatka, sada je suha, s finim voćnim mirisima i svježinom, što čini ovo vino (kao i Vale) prikladnim i kao aperitiv i kao ljetno vino. Naglašene je ružičaste boje, mješavina terana i merlota. Kozlović kaže da se sve više okreće teranu, a sada, nakon što se pet godina uglavnom bavio gradnjom svoje velebne, atraktivne vinarije opet ima dovoljno vremena za vinograd. Ukupno ima oko 25 hektara, a kod kooperanata još 10-ak.

Vinogradi su mu i na slavnoj poziciji Santa Lucia, pa je u Bobana kušana i ta malvazija '12, dobro odležana, macerirana, kao i mlada, vrlo svježa i pitka malvazija iz lanjske berbe. Kozlović je zablistao i na međunarodnoj sceni, nekoliko se vina okitilo odličjima na svjetskim natjecanjima, nastavljajući tako lanjske visoke ocjene.

Degustaciju su pratili i birani zalogaji, npr. arancini sa šparogama i mozzarellom, te šafranom i kozicama; brancin na podlozi od blitve, pa svinjetina sa sezonskim povrćem iz woka i egzotična voćna salata.

Da su vinogradari u Bordeauxu, pod francuskom zastavom, u očaju vlastitim nogama gazili svoje grožđe, kao što se to prije dva dana događalo na Pelješcu, zvonila bi Francuska, a i šire. Pelješac i Dingač, svi će se složiti, jesu hrvatski Bordeaux, nadaleko poznati kao najbolje što vinogradarski i vinarski Lijepa naša ima, ali do sada od nadležnih nitko nije ni trepnuo.

Mnogi zadrugari tvrde da je za ovakvo katastrofalno stanje kriv direktor zadruge Anto Martinović. Na sve strane, pa i put Ministarstva branitelja, još prije godinu dana upućen je apel: "Apeliramo na neophodnu intervenciju svih mjerodavnih državnih službi u dokazivanju krivičnih radnji i prekršaja poslovanja. Već nekoliko godina većina vinogradara ne može naplatiti svoj rad, ne znaju kako preživjeti od djelatnosti kojom su se od pamtivijeka bavili njihovi očevi i djedovi.

Zbog neposobnosti uprave PZ-a 'Dingač' došlo je do ovakve katastrofalne situacije, ljudi nemaju od čega živjeti, zbog čega se traži hitna pomoć kako se i ovako jedno od najnenaseljenijih područja ne bi još više osulo i mlade obitelji napustile otok."

Apel je potpisao Ante Radović, predsjednik Udruge dragovoljaca Domovinskog rata "Pelješka Župa 1991", a jednako nam je na Pelješcu govorio i Branko Đajić, koji je svojedobno bio i član Nadzornog odbora PZ-a "Dingač", i mnogi drugi.

Prazna vinarija

I dok smo svuda po Pelješcu pred vinarijama sretali prikolice, grožđe, vedri šušur berbe, pred najvećom pelješkom vinarijom, onom PZ-a "Dingač", bilo je sablasno pusto. Dvoje-troje ljudi u širokom krugu i direktor Anto Martinović sam u kancelariji.

Koliko je danas neprodanog vina u vinariji PZ-a "Dingač"?
"Nama je trenutno u podrumu tri milijuna i 400.000 litara vina. Uglavnom plavca, ali tu su od vrhunskih vina i cijele berbe 2009., 2010. i 2011."

Vinogradari, dakle, još nisu dobili ni kune za grožđe predano u posljednje tri berbe?
"Ne. Ne postoji tvrtka koja bi mogla isfinancirati posao tako da zadrugari dobiju novac u trenutku završetka berbe. Za berbu 2008. su novac dobili i kilogram vrhunskog grožđa smo za nju plaćali 22 kune. A ni tu berbu nismo do kraja prodali. A grožđe je plaćeno, pa smo i u toj berbi zapravo u nekoj pretplati.
A napominjem, ti vinogradari su vlasnici zadruge, nisu njezini kooperanti od kojih grožđe otkupljuju. Oni su ti koji vode glavnu riječ kao vlasnici zadruge i ne mogu apstrahirati sudbinu vinarije u ime priljeva novca prema sebi. Mi smo mogli dati naše vrhunsko vino Dingač na rasprodaju i vjerojatno doći do nešto novca, ali procijenili smo da bismo tako degradirali brend Dingač i ukinuli mu budućnost, i to nismo učinili.
Vinarija je do 2010. godine prvenstveno plaćala vinogradarima grožđe i slijedom toga su se obveze prema državi odgađale, reprogramirale, ali u skladu s onim što dopušta zakon. Ono što sad živimo je reprogram tog duga od 36 mjeseci i trudimo se da to redovno mjesečno plaćamo. Sad smo u situaciji normalnog poslovanja, a to znači da se sve obveze prema državi, bankama i dobavljačima uredno izvršavaju."

A vlasnici zadruge, vinogradari i plaćanje njihova grožđa su tek na četvrtom mjestu. Koliko je kreditno zadužena zadruga u ovom trenutku?
"Zadruga ima dva kredita, i to jedan prema Hrvatskoj poštanskoj banci od devet milijuna kuna, i drugi prema Jadranskoj banci od milijun i 305.000 kuna. I to nije ništa u usporedbi s godinom 2006., kada je kreditna zaduženost PZ-a "Dingač" bila 45 milijuna kuna. U trenutku kad nas banke više nisu htjele financirati, trebalo je zatvarati kredite iz priljeva koji je bio i za plaćanje grožđa zadrugarima novca više nije bilo."

Iseljavanje

Pelješčani tvrde da više ne mogu školovati djecu, plaćati račune, da je ovo put i za posljednje iseljavanje Pelješca...
"Istina, cijeli prostor Pelješca ne obiluje stanovništvom, ali da su ljudima ovdje jedini izvor prihoda grožđe i Dingač, oni svih ovih godina ne bi mogli životno funkcionirati. Možda manjem dijelu ljudi i jest jedini izvor, ali većini nije, ovo je srećom i prostor turizma..."

Govori se da ste nekim članovima Nadzornog odbora ipak platili grožđe iz prošlih berbi, dok ostalima niste...
"U vremenu mog upravljanja vinarijom u ovih 11 godina u Nadzornom odboru su se izmijenili gotovo svi zadrugari. I čudno mi je kad ti isti to govore..."

Ščurek Stojan ime je koje stoji iza slikovitog prikaza obiteljskog prezimena i violine na legendarnoj etiketi. Upravo nam ona daje blagi nagovještaj onoga što se skriva u boci - povijest i tradicija zaokružene elegancijom koju su iznjedrila Goriška brda. Sve to možete isprobati u vinoteci Bornstein na ugodnom vinskom druženju!

Regija na samoj granici Slovenije i Italije s vinogradima razmještenim na obje strane, prava je oaza za uzgoj vinove loze. Utjecaj blage mediteranske klime, bogato plodno tlo te Alpe koje donose svježinu i istodobno štite od prodora hladnog zraka sa sjevera stvorili su preduvjete za nastanak vina vrhunske kvalitete.

Imanje Ščurek danas se rasprostire na 20 hektara vinograda od kojih se nešto više od polovice nalazi na talijanskoj strani Brda. U šali ćete vinara Stojana Ščureka često čuti da govori kako se specijalizirao za proizvodnju vina i sinova. No, da u šali ima istine svjedoči 80 000 butelja godišnje proizvodnje i čak pet sinova od kojih su dvojica školovani enolozi.

Što se prodaje tiče oko 45 posto otpada na izvoz u Austriju, Švicarsku, Češku, Njemačku, Italiju, Hrvatsku, BiH i Srbiju. Ako ćemo vjerovati izreci koja kaže da se u vinu ogleda karakter vinara koji ga je stvorio, onda je Stara brajda belo izvrstan primjer za to. Vino nastalo iz vinograda starih 40 godina čini pet autohtonih sorti - Rebula, Pikolit, Glera, Pika i Tržarka. Iznimno moćno i strukturirano vino, fino izbalansiranih karakteristika svake od prisutnih sorti zaokruženo dozom elegancije. Puno života i uvijek spremno za dobro društvo baš kao i Stojan. Da, možete ga probati već u ovaj četvrtak!

Vinoteka Bornstein vas ponosno poziva na Ščurek Wine Experience, u četvrtak 22.05.2014. s početkom u 20:00 h, kroz 5 vina koja će vam predstaviti Stojan Ščurek, kao i fine zalogajčiće chefa Uroša Klineca, kako biste bolje doživjeli eleganciju Goriških brda. Cijena ulaznice je 150 kn.

Malo su čemu ljudi izgovorili, ispjevali i ispisali toliko zdravica, pohvala, pjesama, napitnica, oda i himni koliko vinu. Uzdignuto je na Parnas i na crkveni oltar, uliveno u poslovice (lud je onaj - kaže arapska narodna - ko vino prodaje, jer šta možeš bolje od vina kupiti) i ugravirano u spomenike, promovirano među eliksire i lijekove te među stručnjacima i (osobito) u narodu proglašavano hranom i "prikom likarijom"… A katkad je - ruku na bocun - i proklinjano kao sam crni vrag, no to sada, u ovoj Dalmovnici, nije tema nego je, naprotiv, njezin prostor ovaj put rezerviran za jednu vinsku feštu na kojoj se ima slaviti i nazdravljati isključivo najboljim hrvatskim vinom. Dakle dingačem. Zašto? Eto radi toga što je minuloga tjedna rečeni dingač proslavio neku vrstu rođendana, ne baš pravog, ali ipak rođendana, pa nema ničega prirodnijeg već tu zgodu zaliti dingačem.

Navršilo se, naime, ravno pedeset godina od dana kad je, polovinom svibnja 1964., dingač Poljoprivredne zadruge "Dingač" iz Potomja na Pelješcu certifikatom Međunarodnog ureda za zaštitu industrijskog, književnog i umjetničkog vlasništva iz Ženeve - ne treba se nimalo čuditi takvom nazivu "certifikatora": rekli smo ranije da je vino književnost, da je umjetnost, a mora ga netko i napraviti, hoću reći da mora u neku ruku biti i industrija, makar taj hrapavi izraz i ne paše baš najbolje uz delikatna vinska posla - postao prvim međunarodno zaštićenim vinom s područja tadašnje Jugoslavije.

I zaštićen je - važno je napomenuti - kao čuveno vino, a temelj svemu je bio elaborat što su ga prema "diktatu" Ženevske konvencije izradili stručnjaci Instituta za jadranske kulture u Splitu. Ženevskim certifikatom je, k tome, zaštićeno i 25 hektara zemljišta pod vinovom lozom, na lokalitetu zvanom Dingač, pa se onaj magarčić s etikete odatle veselo uputio pronositi svijetom slavu božanstvenog pelješkog vina rubin-crvene boje.

Da vino, a dingač naročito, vuče prema poeziji čim ga spomeneš, na svoj način potvrđuje i Želimir Bašić, vinski enciklopedist i autor čitavog niza knjiga o tajnama i izazovima vina, inače aktualni predsjednik Skupštine Zadružnog saveza Dalmacije, čija kratka izjava o vinu slavljeniku - koju smo, nota bene, zatražili od njega kao neospornoga autoriteta za vinske istine i legende - sama od sebe upućuje na pjesmu u prozi: "Dingač je najcjenjenije i daleko najpoznatije hrvatsko vino, vinski kralj u kojem kao da je upijena sva toplina sunca, snaga divljeg okoliša, škrtost zemlje, odsjaj mora i znoj težaka.

Položaj Dingač na južnim padinama srednjeg dijela Pelješca ujedinio je sve elemente presudne za vrhunsko vino - sortu plavac koja rađa vrhunsko grožđe, tlo koje vinu daje plemenitost i osobnost, nebo što grozdovima podjeljuje sunce i pljuskove te čovjeka koji vinovoj lozi iskazuje neizmjernu ljubav i njezine plodove pretvara u vino".

Dingač se, veli Bašić, pod tim imenom spominje još u 19. stoljeću, pa se slobodno može reći da je to najstariji hrvatski "brend" u koji su svoje znanje (a svakako i emocije koje se s vinom sljubljuju kao i ono samo s ribom i maslinovim uljem) ugradili dide, pradide i očevi današnjih Pelješčana po čijim vinarijama i konobama dozrijeva vino od plavca malog, tzv. krv zemlje:

Grgić, Radović, Matuško, Krivić, Bartulović, Skaramuća, Kiridžija, Madiraca, Miličić, Bura, Mrgudić, Violić-Indijan ...

... svi oni, ali i tamošnje zadruge i mnogi drugi ovdje nespomenuti proizvođači kapljice koju je američki predsjednik Carter ponio u Bijelu kuću, a papa Wojtyla u Vatikan, dijele ne baš poticajne i od države uređene prilike na vinskoj sceni, pogotovo ako je riječ o tržištu, odnosno dopuštanju velikog uvoza bofl-vina. To je, međutim, druga, teška i legitimna tema, no rekosmo da ovaj put nećemo o tim kapima koje bi mogle preliti bačvu te da ćemo (samo) slaviti dingač, naše vino nad vinima.

Dobar povod za to stigao je, upravo kao torta za rođendan, s jedne od najvećih vinskih fiera na svijetu - Dingač 50* Badela 1862 osvojio je International Wine Challenge u Londonu, u konkurenciji od 10.000 uzoraka. Vino u nazivu ima oznaku "50 stupnjeva", što je podatak o prosječnom nagibu tla u Dingaču, najpogodnijem da se skladno upiju tri sunca: ono s neba i odbljesak od kamena i od mora. Strm je put do uspjeha.

Cijenjena slovenska vinska kuća Batič iz Šempasa, predstavila je svoju monografiju Batič u zagrebačkom restoranu Bistro Apetit. Obiteljsku priču o životu i predanom radu u Vipavskoj dolini, čuli smo od autora Mihe Batiča, i divili se toplim riječima i vrhunskim kupažama. "Velik enolog je onaj koji razumije da vino nije remek-djelo čovjeka, već prirode. Najplemenitije i najčišće vino uvijek se rodi kada vlada samo jedna misao. Misao prirode."

Obitelj Batič posjeduje 19 ha vinograda u Vipavskoj dolini, na dodiru sredozemne, alpske i kontinentalne klime. Vinogradi su izloženi toplim danima i hladnim noćima, te stalnom strujanju vjetra što pogoduje očuvanju grožđa od različitih bolesti uzrokovanih vlagom. Njeguju autohtone, i sade uglavnom - bijele sorte grožđa. Vina su nježna, savršeno balansirana i sjajno su nestala uz mesne kanapeiće Apetita...

Bogata vinogradarska tradicija koja seže do 1592. godine konačno je kroz tekst i fotografije otisnuta na 105 stranica. Knjiga će biti objavljena i tiskana u vlastitom izdanju na šest jezika; slovenskom, hrvatskom, njemačkom, engleskom, talijanskom i japanskom jeziku.

Pisana je vrlo osobnim biografsko-poetskim stilom mladog Mihe Batiča, te popraćena izvrsnim fotografijama Umberta Pelizona, Lare Minkuž, Mavricije Batič, Bogdana Kladnika, Marjana Močivnika i Mihe Batiča. Hrvatsko izdanje knjige uredio je i preveo Hrvoje Petrić.

Autor je iskrenim riječima objasnio sve:
"Čujte, ja sam kmet (seljak), ovo je više za gledanje i listanje nego za čitanje, ali morali smo ostaviti nekakav trag nakon višestoljetne obiteljske tradicije i svega što smo napravili..."

Monografija Batič je sve samo ne nešto za prelistavanje, mala enciklopedija kako netko tko živi vino može to pretočiti u pisano izdanje. Toplo štivo oplemenjeno prekrasnim fotografijama - ako ništa drugo, savršena pozivnica da dođete u Šempas. Živjeli Batiči!