Vino

Još su i antički povijesničari i putopisci redovito obraćali pozornost na kulinarske običaje naroda i krajeva koje su opisivali. I Gaj Julije Cezar opisujući Britaniju navodi kako njeni stanovnici zečeve uzgajaju zbog zabave, ali da ne jedu njihovo meso, što neki današnji povjesničari ne drže za točno. Posejdonije je pak detaljno opisivao galske običaje glede uživanja u alkoholnim pićima, što prenosi i Diodor Sicilski:

Kako je klima u Galji prehladna, tlo im ne rađa ni maslinom niti vinovom lozom, a kako Galima treba i jednog i drugog, pripremaju oni napitak od ječma, takozvano pivo. Piju također i vodu u kojoj su ispirali medeno saće. Ali ipak su najviše skloni ispijanju vina koje nabavljaju od trgovaca i koje piju cijelo i s tolikom požudom, osobito glede količine da od pijanstva obično ili padnu u san ili ih obuzme mahnitanje. Galska žudnja za opijanjem služi stoga italičkim trgovcima, željnim zarade kao najpoželjnije sredstvo za bogaćenje. Oni naime prevoze vino u te krajeve bilo plovnim rijekama, bilo dalje kolima kroz nizine te u zamjenu dobivaju nevjerojatne vrijednosti. Za bačvicu vina u zamjenu obično dobiju jednog roba.

Ispičuture Skiti

O neumjerenosti barbarskih naroda u piću, često pišu i drugi autori. Grci su kao posebne ispičuture označili Skite, a vrijedi napomenuti i da je suprug kraljice Teute, navodno, umro od opijanja.

No današnja istraživanja omogućuju nam makar djelomičnu rekonstrukciju uzimanja hrane i pića u još dubljoj prošlosti, kao što je ona staroga Egipta. Stanovnici ove drevne civilizacije prvenstveno su se hranili kruhom i pivom kao svakodnevnim namirnicama, a to je, uz luk, bila i glavna opskrba radnika u kamenolomima i tijekom velikih građevinskih poduhvata. Kruh se pekao od više različitih vrsta žitarica. Već u starom carstvu spominje se dvadeset vrsta kruha koje žena treba znati ispeći. U brašno su se osim kvasa, vode i soli znali dodavati i mlijeko ili jaja, datule, lotos ili drugi začini. Iz kasnijih perioda poznato je još sto i četrdeset vrsta kruha i peciva prema veličini, obliku ili recepturi. Postoje predpostavke da je kruh ujedno brusio zube, budući da je sadržavao fine čestice kamena od kamenih žrvnjeva u kojima se mlilo žito, kao i zrna pijeska koje je bilo nemoguće sasvim izbjeći.

Egipćani su se, međutim, hranili i mesom. Za poslasticu su držali guske, patke, golubove, ždralove, prepelice i druge manje ptice pjevice. Rado se jelo i govedinu, a zatim kozletinu, svinjetinu i ovčetinu. Za hranu se također uzgajalo antilope, gazele i divokoze. Mesna jela su se spremala na otvorenoj vatri od drvenog ugljena ili mješavine drva i balege, bilo u velikim glinenim loncima, bilo na gradelama. Slično se spremala i riba koju se također solilo i sušilo.

Gozba u grobnici

Od povrća koje su rabili u prehrani znamo za zelenu salatu, luk, krastavce, bob, poriluk, kapulu, leću, biže, potočnicu, tikve, čičvardu, različito korjenje kao i lotusove sjemenke i meke djelove biljke papirusa koji su se rabili u kuhinji. Od voća koje se jelo svježe i sušeno, najčešće su bile smokve, datulje, cate i grožđe, a od novog carstva i mogranji koje se prvo uvozilo iz prednje Azije, a potom i počelo uzgajati. Masline su još kasnije udomaćene.

Nešto je poznato i o cijenama hrane. Govedina je kao najskuplja koštala pedeset deba, dok se vreću pšenice moglo dobiti već za jedan deb, a pet litara pive za dva. Pretpostavlja se da je meso bilo hrana uglavnom samo viših društvenih slojeva. U grobnici žene iz II dinastije, uspjelo se kemijskom analizom rekonstruirati većinu jela koja su bila ostavljena kao popudbina za zagrobni život. Analiza je tako ustanovila kruh, ječmenu kašu, kuhanu ribu i prepelicu, tingul od goluba, kuhani but, rebra i bubrege od vola, više vrsta sira, suhe smokve i kolače s medom. Dva sadržaja posude se nije moglo analizirati, a također se malo zna o egipatskim recepturama za hranu ili uporabi začina. U Tel Amarni su pronađene vrećice sa zrncima korijandora, dok se različiti začini poput kopra, kimla, gorušice i kleka spominju ali kao sastojci za medikamente u ljekarničkim papirusima.

O pivskoj proizvodnji stručnjaci do kraja nisu suglasni jer nedostaje dovoljno kvalitetnih nalaza za analizu. Za sad je najpouzdaniji onaj iz kuhinje u palači u Amarni prema kojem se može zaključiti da je pivska proizvodnja bila na visokom stupnju i da su se rabile različite žitarice i slad uporaba kojeg je Egipćanima bila poznata. U napitak se dodavalo korijandor i klek, a sadržavao je oko šest posto alkohola. Kao konzervans je služio sok od datulja od kojeg je piva bila puno slađa od današnjih, no velika količina sladora je i mogući uzročnik veoma raširenog karijesa među tadašnjim stanovništvom, mišljenja su stručnjaci.

Staroegipatsko vinarstvo

Pivu su Egipćani zvali "henket", no znali su i za vino ili "irep" koje se uvozilo, najviše iz Sirije i bilo je veoma omiljeno kod bogatijih jer mu je i cijena bila visoka. No, s vremenom se vinogradarstvo i vinarstvo počelo razvijati i u samom Egiptu, osobito u delti Nila. Trsje se sadilo u rupe napunjene muljom iz velike rijeke, a bilo je vinograda u oazama i većinom su bili u državnom vlasništvu. Samo su najbogatiji mogli sebi priuštiti vlastiti vinograd. U starom carstvu bilo je poznato šest vinskih sorata. Grožđe se već tada najprije gazilo nogama ali i pomoću vinskoga tijeska. Vrenje se najprije odvijalo u posudi u kojima se skupljao iscijeđeni sok, a zatim, nakon pretoka, u amforama koje bi začepili glinenim čepovima u kojima su bile izbušene sitne rupice za izlaz ugljičnog dioksida.

I vino su Egipćani rado zaslađivali, ponajviše medom. Označavanje vina bilo je također razvijeno što se dade razabrati i iz nadpisa na vinskom vrču iz čuvene Tutankhatonove grobnice na kojem piše:"Četvrta godina vladavine (Tutankamona), slatko vino iz Atonove kuće - da živi, zdrav i sretan bude! Sa zapadne obale, od nadvinara Apereshopa". Šteta što od ovog vina s poznatom godinom proizvodnje, imenom proizvođača i zemljopisnim podrijetlom, nije za analizu ostalo ni kapi.

Ipak je vino svoj najveći procvat doživjelo u antičkom svijetu Grka, a potom i Rimljana. Na pivu se gledalo kao napitak prostaka i barbara. Herodot je međutim navodi kao sredstvo za ublažavanje zdravstvenih tegoba i hvali njenu ugodnu vlažnost koja gasi žeđ i pomaže izlučivanju, a da pritom ne opterećeje probavu i ne uzrokuje vjetrove.

Prve europske pivovare

Na sjeveru Rimskog carstva, u Germaniji, ipak se razvijao unosan posao s tamošnjim pivopijama pa su u današnjim gradovima Regensburgu i Kulmbachu postojale prve uistinu velike pivovare s razgranatom mrežom trgovaca koji su distribuirali proizvod.

No glavni alkoholni proizvod u rimskoj državi bilo je vino koje je imalo status važne i svakodnevne namirnice. Rimljani su i o vinu, kao i mnogo čemu drugom morali učiti od ostalih, starijih i tehnološki naprednijih naroda, Etrušćana i Grka. Svakako je znakovito da se prigodom uništenja Kartage u Trećem punskom ratu, pazilo da se sačuva djelo agronoma Maga u dvadset i šest svezaka koje je izbjeglo zlu sudbinu spaljene središnje punske biblioteke. Magovo djelo o vinogradarstvu i vinarstvu predstavlja jednu od rjetkih sačuvanih kartaških knjiga koje su prevedene na grčki i latinski i često je bilo citirano.

Rimljani su u početku također bili pretežito uvoznici vina, a pojačana sadnja vinograda započela je u drugom stoljeću prije Is. Ostala je kao dobra godina zapamćena 121. kad je grožđe obilno i kvalitetno rodilo i po konzulu Luciju Opimiju, nazvano opimijskom berbom. Uzorci vina te berbe su sačuvani i kao arhivska vina su se javljali kroz idućih čitavih stotinu godina.

Domicijanovi vinski zakoni

Važnost proizvodnje vina u rimskome društvu vidi se i iz događaja koji su uslijedili nakon propasti Pompeja i Herculanuma, dva važna vinogradarsko-vinarska središta, u vulkanskoj erupciji, pri čemu su uništeni mnogi vinogradi i podrumi. Došlo je do velikih potresa na vinskome tržištu i panike u samome Rimu. Zabrinutost zbog nestašice vina je išla dotle da su se površine pod žitom počele pretvarati u vinograde, što je kroz nekoliko godina dovelo do problema u opskrbi hranom grada čije je stanovništvo stalno raslo. Na kraju je car Domicijan donio uredbu kojom je takva praksa zabranjena i naređeno smanjenje površine pod vinogradima. Oko učinaka i same provedbe ove uredbe koju je opozvao tek car Prob 280., povjesničari nisu potpuno suglasni ali zato nema nikakve dvojbe da su upravo vinogradarstvo, vinarstvo i trgovina vinom, bili jedan od glavnih pokretača rimske ekonomije.

Svakako je znakovito i da je najstarije sačuvano prozno djelo na latinskom "De Agri Cultura", Marka Porcija Katona, u kome značajan dio čini upravo vinogradarstvo i vinarstvo. Katon je čak pokušao izračunati koliko rada u vinogradu rob može izdržati prije nego pogine od umora i malaksalosti, no neki njegovi savjeti pokazuju da se dobro razumio u proces proizvodnje te je prvi pisao o tome da loza mora imati što više sunčanih sati i da o tome ovisi kvaliteta vina. Veliku pozorost je nadalje stavio i na održavanje čistoće vinskog posuđa. Preporučao je da se primjerice, vinski vrčevi čiste dvaput dnevno, svaki put s novom četkom.

Žene i opijanje

O vinogradarstvu je pisao i Plinije Stariji koji se zalagao za visoko postavljene nasade loze. Da ne bi vlasnik imao prevelike štete pri berbi, preporuča Plinije da za tu svrhu umjesto skupih robova, unajmi radnike kojima će u ugovoru predvidjeti troškove odštete za nesreću na radu ili čak i sprovoda.

Ni u Grčkoj, ni u ranijoj povijesti Rima se nije baš blagonaklono gledalo na žene koje uživaju u vinu. Smatralo se da vino na žene ima poguban učinak te je u ranim fazama rimskog zakonodavstva muž se mogao ne samo razvesti od žene koja pije, nego je i ubiti. U prvim danima države je neki Mecenije zbog pijanstva prebio ženu štapom na smrt, a Romul ga je za to pohvalio. Ipak, zadnji zabilježeni razvod zbog ženskog pijanstva zabilježen je 194. godine stare ere, dok je u idućim stoljećima uživanje vina prodrlo u sve slojeve društva bez zakonskih sankcija. Na vrhuncu rimske moći, Carstvo je proizvodilo oko dva milijuna hektolitara vina godišnje.

Njemačka berba grožđa za ledeno vino - desertno i proizvedeno od grožđa koje je tijekom zime neobrano smrznuto, prvi put nije uspela jer je zima bila previše topla.

Nijedna od 13 njemačkih vinogradarskih regija nije imala temperaturu od bar minus sedam stupnhjeva Celzija, potrebnu za proizvodnju "ledenog" vina, berba 2019.

Po Nacionalnoj upravi SAD za oceane i zrak, 2019. godina bila je druga najtoplija u svijetu od kada postoje podaci o tome. Količina proizvedenog "ledenog" vina poslednjih godina opada.
Ova godina će ući u povijest u Njemačkoj kao prva godina u kojoj je ledena berba propala širom zemlje, navodi se u priopćenju Njemačkog instituta za vino (DWI).

Ako se tople zime nastave sljedećih godina, ledena vina iz njemačkih vinskih regija uskoro će postati još veća rijetkost no što su bila, rekao je Ernst Bušher iz DWI.

Prošlo desetljeće potvrdilo se kao najtoplije, te je problem proizvodnje ledenog vina to što je poslednjih godina moguća "ledena berba" sve više odlagana - za siječanj i veljaču, dok je grožđe dozrijevalo sve ranije, objavio je DWI.

Rezultat je da grožđe nekako treba sačuvati što duže na lozi. Najveća tržišta za ledeno vino su Japan i Kina, skandinavske zemlje i SAD.

Zbog inherentno niskih prinosa grožđa za njih, "ledena vina" imaju vrlo mali udjel u ukupnoj berbi, često manji od 0,1.

Turistička zajednica Osječko-baranjske županije i OBŽ u suradnji s Regionalnom vinotekom organiziraju program izobrazbe vinskih promotora.

Poziv je namijenjen svima koji žele naučiti više o vinu ovog podneblja te osigurati povremenu priliku za rad i druženje na vinskim događajima na području županije i šire. Cilj je stvoriti mrežu poznavatelja vina koji imaju želje, volje i vremena biti povremeno angažirani od turističkih zajednica ili vinarija.

Nikolina Pokorić iz TZ OBŽ-a navodi da pozivom "Postani vinski promotor županije!" traže zaljubljenike u vino i one koji to žele postati.
Vino je više od pića. Ono priča tisuću jezika - o zemlji, o suncu, o čovjeku, o vjetru, o kiši, o umjetnosti stvaranja, o prostoru u kojem nastaje. Kako ćemo doživjeti pojedino vino, ovisi o društvu s kojim ga dijelimo, o raspoloženju ili atmosferi koju nosi trenutak. U otkrivanje novih dimenzija dionizijskog pića mogu nas uputiti oni koji pak znaju nešto više o sorti, regiji, o vinariji ili godini. Program predviđa 23 sata izobrazbe koja uključuje i posjete vinskim podrumima na području županije. Uz pohađanje programa, sudionici će imati obveznu radnu praksu na dva vinska događaja tijekom 2020. - navodi Pokorić.

Kotizacija za sudjelovanje polaznika iznosi 400 kuna, a zainteresirani polaznici trebaju dostaviti kratko motivacijsko pismo i životopis do 7. ožujka na e-mail adresu info@tzobz.com.

Program izobrazbe sastoji se od deset predavanja: Osnove promocije; Tehnika degustacije: analiza putem vida, analiza putem mirisa, analiza putem okusa; Vinogradarsto; Enologija; Pjenušci i specijalna vina; Enogastronomija; Stručni posjet vinskom podrumu te Vinski turizam.

Čuli ste za crveno ili bijelo vino ili za roze, no što je s narančastim? Njegovi pobornici do sada su bili znalci, no sve više proizvođača okreće se toj vrsti vina.

Narančasto vino proizvodi se fermentiranjem bijelog grožđa s kojeg se koža ne skida. Ta koža i koštice stoga imaju više vremena da otpuste tanine i dodaju više okusa konačnom proizvodu te da daju jedinstvenu boju vina od jantarno žute do duboke narančaste.

Neka su narančasta vina ujedno i prirodna vina jer ne koriste aditive poput sumpora nego samo kvasac koji prirodno postoji u grožđu. U proizvodnji vina koriste se posebni sojevi kvasca kako bi se kontrolirao postupak fermentacije.

Hanneke Schoenhals, vinarica sa zapada Njemačke kaže kako ju je prvi put kad je probala iznenadio okus narančastog vina, no nije mogla prestati misliti na njega.

Schoenhals sada proizvodi narančasto vino iz bijelog cabernea jer ima puno okusa u koži a vrijeme fermentacije ograničava na dva do tri tjedna zbog tanina.

Gospodarska komora Federacija BiH organizirala je nastup devet vinarija iz BiH na 11. Sajmu vina u Beogradu "Beowine". Na štandu GK FBiH među izlagačima su još i Turistički klaster Hercegovine, zatim hoteli Bigeste Ljubuški, Mepas Mostar, hotel Park Široki Brijeg, Leda voda i Puđa eko sirevi te Fortuna Mosatar, javlja Hrvatski Medijski Servis.

Hercegovačka vina oduševila su posjetitelje ali i članove stručnog žirija, zbog čega ne čudi da su hercegovački vinari osvojili pregršt nagrada na ovogodišnjem Sajmu vina u Beogradu.

Apsolutni šampion Sajma je Teuta Trnjak Vinarija Čitluk d.d., koje je osvojilo visokih 91 bod od mogućih 100. Na ovaj je način bilo najbolje ocijenjeno vino sajma BeoWine.

Sorta Trnjak je autohtona sorta Hercegovine, koja je bila nepravedno zapostavljena. Sađena je od davnica, ali samo kako bi služila kao oprašivač Blatine, no u zadnjih desetak godina Trnjak u velikom stilu osvaja vinsku scenu i nepca istinskih vinoljubaca.

Na beogradskom sajmu vina BeoWine, koji se održava u sklopu 42. međunardonog Sajma turizma od 20. do 23. veljače, u organizaciji Hrvatske gospodarske komore predstavlja se i 12 hrvatskih vinarija - Iločki podrumi, Blato 1902, Kutjevo, Terzolo, Udruga Plavac mali Pelješac, PZ Vrbnik, Testament vinery, Galić vina, Dingač Skaramuča, Belje, Agrolaguna, Feravino.

U posljednje je tri godine rast izvoza vina u Srbiju bio oko 30 posto, s naglaskom na porast izvoza vina više cjenovne kategorije. Srbija nam je četvrto izvozno tržište, tako da HGK nastavlja ulagati napore kako bismo pomogli da se naši vinari etabliraju na srpskom tržištu. Uz to, BeoWine nije samo prilika da se vinari predstave publici u Srbiji nego i zemljama regije - Italiji, Sloveniji, Bugarskoj, Austriji i BiH, čime izlagači dobivaju višestruku korist, rekao je potpredsjednik za poljoprivredu i turizam HGK Dragan Kovačević, dodavši kako ovaj sajam intenzivno promiče i vinski turizam, što je priča u kojoj svakako imamo što ponuditi.

Srpsko je tržište u progresiji vinske kulture, a razvitkom vinske scene porasla je i potražnja, otvorili su se prema vanjskim tržištima. Naša su vina na policama Srbije već sedam godina, no u posljednje vrijeme osjećamo kontinuirani porast potražnje, a u skladu s time raste nam i izvoz, rekao je rukovoditelj prodaje Belja Tomislav Prekl.

Za razliku od Belja, mala vinarija blizu Poreča Terzolo ne izvozi još u Srbiju. Ovaj sajam prvi im je korak prema tome cilju.
Sa srpskim potrošačima imamo fenomenalna iskustva jer su nam česti turisti u Istri, a i poznato je, veliki su obožavatelji Istarske malvazije, stoga smo se odlučili probati predstaviti i na njihovu tlu", rekao je vlasnik Roberto Terzolo, vlasnik vinarije Terzolo. "Mi nismo velika vinarije, stoga ne ciljamo na tržne centre, nego na restorane. A budući da rijetko koja vinska karta u beogradskim restoranima izostavi Istarsku malvaziju, vjerujemo u uspjeh, rekao je Terzolo.

Za izvoz na srbijansko tržište kao idući korak u poslovnom planu odlučila se i vinarija Galić.
Zasad nam 12 posto proizvodnje otpada na izvoz u čak 11 zemalja, od kojih bismo istaknuli Austriju, Švicarsku, Belgiju, Crnu Goru. Sada smo se odlučili na ozbiljan "napad" na srpsko tržište, koje zasigurno ima interes za naša vina, rekao je vlasnik vinarije Josip Galić.

Podsjetimo, Hrvatska gospodarska komora okupila je sve proizvođače vina pod krovni brend "Vina Croatia - vina mosaica" upravo radi povećanja prepoznatljivosti i pozicioniranja Hrvatske na vinsku kartu svijeta, kao zemlje koja pruža raznolika i visokokvalitetna vina.

Lucija Kužir rođena je Zagrepčanka koja je odmah nakon završenog Agronomskog fakulteta ulice metropole zamijenila vinogradima slavonske vinarije Feravino u Feričancima, u kojoj radi kao tehnologinja vinogradarstva.

Diplomirana inženjerka vinarstva i vinogradarstva, Lucija je interes za proces rasta i razvoja vinograda te proizvodnju vina razvila još u djetinjstvu.
Ja sam iz Zagreba, ali je moj otac iz Zagorja i cijeli život imamo vinograd u koji sam išla još s djedom, a potom i s tatom. Cijelo to iskustvo mi je bilo zanimljivo, lijepo i ugodno, pa sam imala sreće da sam se nakon gimnazije na fakultetu prirodnih znanosti nastavila time baviti - uvela nas je u svoju priču Lucija Kužir.

Prije nego što ju je posao odveo na obronke Krndije, Lucija je u sklopu studentske stipendije dobila priliku u Kaliforniji odraditi berbu 2017. godine, i to u vinogradima Nape i Sonome, gdje je četiri mjeseca sa studentima iz svih dijelova svijeta sudjelovala u proizvodnji vina.
Bili smo aktivno uključeni u rad vinarije, a ja sam sudjelovala u procesima u podrumu, od prijema i obrade grožđa, preko praćenja procesa fermentacije, do stavljanja u bačve na odležavanje. Odlično je bilo i što sam bila okružena studentima iz drugih zemalja jer su to različiti ljudi koji se bave istim poslom, pa učite i od kolega. Posebno me se dojmila razvijenost kalifornijskog vinskog biznisa, od pristupa vinogradu preko procesa u podrumu, pa sve do odnosa s tržištem. Impresivan je njihov fokus na kvalitetu grožđa i vina te promicanje naše struke, što pokazuje da je njihov odnos prema vinarstvu i vinogradarstvu dosegnuo zavidnu razinu. U Kaliforniji je vinska kultura vrlo razvijena i svakodnevni posjeti vinarijama su uobičajeni - prepričala je Lucija vrijedno iskustvo.

Lucija je 2018. diplomirala, a samo nekoliko mjeseci nakon toga objavljen je natječaj za posao tehnologa u Feravinu, prilika koju je objeručke prihvatila.
Na preseljenje me potaknula želja za radom i napredovanjem u struci. Promjena okoline bila mi je najveći iskorak jer je to uključivalo izlazak iz zone komfora, ostavljanje obitelji i prijatelja za sobom. No, ja sam otvorena osoba koja se lako snađe, a pritom su me pozitivno iznenadili ljudi koje sam upoznala i njihova susretljivost. Uostalom, Zagreb i nije tako daleko.

Brojke od oko 900.000 litara proizvedenog vina godišnje na 170 hektara zemlje u vinariji Feravino isprva su joj bile izazovne, no zahvaljujući pomoći stručnih kolega i suvremene tehnologije kojom su prije dvije godine opremili podrum i vinograde, bez straha se uhvatila u koštac s novim zadacima:
Feravino je zbilja vinarija koja puno ulaže u mlade. Politika naše uprave je da se pruži prilika mladim ljudima koji su ambiciozni i žele napredovati jer oni doprinose vinariji i obratno. Pritom vinarija neprestano radi na nadogradnji kvalitete grožđa, vinograda i samih postupaka u podrumu - istaknula je.

Luciji Kužir, koja kao tehnolog sudjeluje u procesu proizvodnje, niti jedan dan nije isti, a uključena je u sve faze nastanka vina.
U prirodi smo, uvijek je vrlo dinamično i zanimljivo te radim vlastitim rukama, u tome je sva ljepota. Budući da radni dan organiziramo dan prije, ujutro provjerim je li sve po planu, obujem gumene čizme i obiđem vinogradarske položaje da vidim kako napreduju radovi koje je potrebno odraditi, osobito u proljeće. Kasnije vrijeme provodim s kolegama kušajući vina u nastanku jer tako pratimo njihov razvoj i dogovaramo iduće korake u proizvodnji. Inače, mi koji radimo kao tehnolozi u proizvodnji često smo direktno uključeni i u predstavljanje vina. Hrvatska u posljednje vrijeme nudi uistinu velik broj vinskih festivala, pa smo kao proizvođač prisutni na većini takvih događaja, razgovaramo s kupcima i razmjenjujemo znanja s kolegama kako bismo sagledali širu sliku tržišta - objasnila je.

Kada je riječ o vinovoj lozi i vinu, Luciji nije bilo teško izdvojiti koji je od njezinih "štićenika" najviše zanima.
S obzirom na to da se nalazimo u Feričancima i Feravinu, moram biti pristrana i reći da je to frankovka jer me osvojila kao sorta. Prije nisam bila u doticaju s njom, no ovdje je najzastupljenija crna sorta. U vinogradu traži pažnju i razne zahvate kako bi se smirila njezina 'divlja' aromatika, ali ima i velik potencijal. Vrhunske rezultate postiže u cijeloj paleti proizvoda, od charmat pjenušavog roséa, roséa kao mirnog vina, laganih mladih crnih vina, pa sve do onih odležanih, a prvi smo u Hrvatskoj kreirali i sjajnu ledenu berbu frankovke! U Feravinu istražujemo čitav niz tehnoloških mogućnosti vina i izvrsno je što na svakom polju mogu pokazati svoju kreativnost - kaže Lucija.

Ona je pravi primjer za to da je ključno tko radi na trsovima i tko pazi da vinograd raste kako treba jer bez vrhunske sirovine ne bi bilo ni vrhunskog vina.
Kao tehnolog se brinem o kvaliteti grožđa i vinograda te njihovoj zaštiti. Pritom djelujem kao poveznica između vinograda i podruma te komuniciram s enologom o tome koje je stanje u vinogradu i raspravljamo o tome što želimo u dobiti u podrumu. Često se zaboravlja da je vinograd resurs od kojeg dobivamo grožđe, a od grožđa se radi vino. Vinograd je polazna točka, a ne podrum - nasmijala se Lucija.

Enolog se bavi samim kreiranjem vina, ali u Feravinu djelujemo kao veliki tim koji sudjeluje u svemu - dodala je.

Iako je na početku svojeg vinskog puta, ambiciozna Lucija Kužir na pravom je mjestu jer u Feravinu može učiti, kušati, eksperimentirati, rasti i razvijati se.
Budući da sam tek zakoračila u stvaranje svoje karijere, planiram se i dalje stručno usavršavati na svim područjima vinogradarske i vinarske proizvodnje i prikupljati neprocjenjivo radno iskustvo, a sve mi to pruža vinarija Feravino - naglasila je.