Vino

Jedan od najpoznatijih istarskih kantautora, Bruno Krajcar iskoristio je prigodno vrijeme Martinja da u eter pusti pjesmu posvećenu vinskoj kulturi.

Stihovi pjesme "Ča se sve va brajdah najde" sastavljeni su od dijalektalnih naziva za razne sorte vinove loze, mahom istarskih starinskih, danas većinom izgubljenih i zaboravljenih, iako među njima ima i širom poznatih, kao što su malvazija i teran. Točnije, radi se o 84 sorta loza i sela koje je Davor Šišović skupljao širom Istre sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, a svoje je mjesto našla 2001. godine u knjizi "Stoljeće vina".

Bruno ju je uglazbio ove godine te premijerno izveo na ovogodišnjem Etno festu u Neumu, a nedavno je obradu - remix pjesme producirao Marc Grabber uz gostovanje poznatog znanstvenika svjetskog glasa, Korada Korlevića koji je dao kratku analizu vina i njegovog značaja za ljudski rod.

Pjesma "Vino" treći je singl kojim cijenjeni istarski kantautor i skladatelj Bruno Krajcar predstavlja što je sve snimio na novom, nedavno objavljenom albumu "Istrael" (Aquarius Records/Maraton).

Skladba "Vino" svojevrsna je zdravica i pohvala vinu koje je, kao što je poznato, Istrijanima od posebnog značaja. Za samu skladbu njen autor, Bruno Krajcar kaže:

Božji dar, plod trsa i rada ljudskih ruku - vino, ovdje je opjevano kroz slike iz Staroga i Novoga zavjeta, obavijeno dozivom zdravice 'od starine' i novog poziva k razboritom pristupu ovome daru.

Pjesma dolazi u idealno vrijeme, ususret Martinju, no kao što autor napominje u svojoj izjavi, ovome daru treba pristupati razborito.

Bruno je još 2004. godine završio za sommeliera te je dugogodišnji član Hrvatskog sommelier kluba, a 2008. godine pokrenuo je jedinstvenu radijsku emisiju o kulturi vina na HRT - Radio Puli, Radiodegustacija koja se i danas emitira svake srijede.

Ove je godine primljen u Europski vinski viteški red te za zasluge u promocija vinske kulture postao vinski vitez.

Vinorodno područje pograničnog dijela Varaždinske županije i općine Cestica od pamtivijeka je poznato po kvalitetnim vinima te je u cilju očuvanja, unapređenja i promicanja kvalitete vina, običaja i tradiciji vezane uz podizanje, obradu vinograda i proizvodnju, 1996. godine osnovana i Udruga vinara i vinogradara Sveti Martin Cestica.

Sa ciljem da se vinogradarima ukaže na moguće probleme u vrenju mošta i dozrijevanju mladih vina ovogodišnje berbe, vodstvo Udruge organiziralo je predavanje na temu "Njega i održavanje mladog mošta i vina berbe 2019.", a predavanje je održano u dvorani DVD-a Križovljan Cestica.

Na početku predavanja nazočne je pozdravio predsjednik Udruge Marijan Županić, a u jednosatnom izlaganju na moguće probleme kod vrenja mošta, kao i na postupke za njihovo uklanjanje, ukazao je Miroslav Matovinović dipl. ing. agronomije iz savjetodavne službe Varaždin.

Vinarija Roxanich dobro je poznato ime istarskog vinarstva iako su na tržištu prisutni tek nešto malo dulje od jednog desetljeća. Prije tog jednog desetljeća svijetu i puku objavili su neke nove i jake ideje o proizvodnji vina kakva nitko dotad u Istri, ni u ostatku Hrvatske, nije prakticirao.

Vizija spiritusa movensa projekta Roxanich, Mladena Rožanića, bila je proizvoditi vina koja će se moći uživati desetljećima, a pripremljena na prirodi blizak način i s minimalnom intervencijom čovjeka. Sama ideja nije zazvučala originalno niti osobito drukčije od one koju imaju brojni vinari istih ili sličnih svjetonazora, međutim praksa koju je Mladen Rožanić uveo u svoju vinariju zaista je bila sasvim drukčija od svega dotad viđenog u Istri i, u konačnici, prilično ekstremna.

Uveo je iznimno dugačke maceracije koje su se protezale i do 45 dana (standardno se kreću od nekoliko dana do nekoliko tjedana) te je uveo i dozrijevanje gotovih vina od ukupno pet godina, koja je kasnije još produljio na sedam godina, a danas neka crna dozrijeva čak i devet godina. Velika većina vina na tržištu je do sedme godine života već odavno popijena, a ona iz vinarije Roxanich tek tada iz bačvi se sele u bocu. Osim toga, sva Roxanich vina iz razreda dugo maceriranih provela su najveći dio svog životnog vijeka u drvenom suđu, badnjevima i bačvama, što znači da se iz berbe u berbu punih sedam godina morao osiguravati novi kapacitet za mošt koji pristiže jer u starom suđu i dalje stoji vino iz prethodnih berbi. Kako je najskuplje suđe u jednom podrumu upravo drveno, konačna posljedica je višestruko veća proizvodna cijena vina od velike većine drugih vina na tržištu.

Svega je toga Mladen Rožanić bio svjestan u početku, ali se ipak odlučio za taj, vjerojatno najskuplji i logistički najzahtjevniji način proizvodnje vina, kako bi u konačnici u boci isporučio ono za što čvrsto vjeruje da je vino kvalitete najviše klase, koje se može čuvati i uživati desetljećima. Domaća vinska scena reagirala je sjajno na prve berbe Roxanicha, zanimanja nije nedostajalo, kao ni restorana koji su njihova drukčija vina nudili na tržištu. S vremenom je zanimanje polako počelo jenjavati i vinarija Roxanich se sve rjeđe mogla susresti na listama restorana ili na vinskim događanjima u zemlji, ali je istovremeno interes izvoznih tržišta za njihovim vinima rastao i danas se mogu naći diljem svijeta, od Austrije do Poljske, od Švicarske do SAD-a.

Zatišje interesa izazvano manjkom aktivnosti na domaćoj sceni naglo je prekinuto otvorenjem Wine & Heritage Hotela Roxanich u Motovunu početkom 2019. godine, arhitektonskog remekdjela koje na jedinstven način spaja staru zadružnu zgradu s novim dodacima za vinariju i hotel. Tijekom zadnjeg posjeta redakcije Dobre hrane, polovicom listopada, vinarija i hotel vrvjeli su posjetiteljima i interes za vinima očito je ponovno oživio. U novoj vinariji u Motovunu dolazi i do zadnje faze realizacije Rožanićeve vizije, jer u tom objektu, koji se proteže na pet podzemnih etaža, sada ima dovoljno kapaciteta za provođenje nauma do kraja, a to podrazumijeva i prostoriju u kojoj su ukopane amfore u kojima se sada također proizvodi vino, kao i cijelu etažu koja služi samo za odležavanje vina u bocama.

Današnji portfelj vina Roxanich ponešto se razlikuje od prvobitnog jer je uvedena linija "prvih ruža", vina sličnijih standardnim vinima iz tankova od rostfraja koja mogu poslužiti kao sjajan uvod u vina iz linije dugo maceriranih vina. Aktualna vina iz linije "prvih ruža", primjerice Malvazijica, Draga, Mirna, Sorelle, Rožica i druga, vina su visoke kvalitete, koja mogu trošiti i oni neskloni ekstremno dugo maceriranim vinima, a pritom imaju klasu i dubinu i također se mogu čuvati godinama.

Roxanich Malvazijica 2017. 87 kn (Vrutak), 89/100

Svježa interpretacija Roxanich Antice, macerirana 1 dan, dobivena spontanom fermentacijom, sazrijevala godinu i pol dana u rostfraju, umjerenog alkohola od 12,5%. Buteljirana prije dva mjeseca i sasvim nova na tržištu. Diskretna mirisa, prekrasnog okusa, punog slasti i zrelog voća, dinja, manga, agruma te s nešto breskve na retru. S blažim kiselinama, ali intenzivna i zaokružena okusa.

Roxanich Sorelle 2013. 94 kn, 91/100

Chardonnay je u vinariji Roxanich posebno dobar, a Chardonnay Milva iz 2008. možda i najbolji hrvatski chardonnay do sada. Sorelle samo nastavlja tu tradiciju, 100% chardonnay, maceriran četiri dana, 10% soka je fermentiralo u drvenim badnjevima, a ostalo u rostfraju. Na etiketi je slika šest kćeri Mladena Rožanića. Svijetlo jantarne je boje, krepkog, mineralnog i živog okusa. Skladno i uravnoteženo u ustima, s ugodnim dodirom tanina, punijeg tijela i s fino naglašenim kiselinama, 13% alkohola.

Roxanich Bordo 2009. 150 kn (u vinariji), 93/100

Riječ je o merlotu koji je prema venecijanskoj tradiciji nazvan Bordo. Venecija je 1855. uvezla prve klonove merlota, od kojih je vino nazvala bordo, pa je taj izraz preuzela i vinarija Roxanich za svoj merlot. Vino je devet godina dozrijevalo u bačvama, 80% u velikom drvu i 20% u baricima. Izvanredna je mirisa, razvijenog, bogatog, punog aroma, s nešto slatkih začina i nešto zrelog voća, poput trešanja, višanja i šljiva. U pozadini su mineralne note. Okus je iznimno slojevit, dugačak i bogat. Alkohola je 13,5%.

U zagrebačkom baru Roots održana je još jedna Vinska srijeda nakon posla na kojoj je predstavljena obiteljska vinarija Šimanović iz pribićko-krašićkoga kraja.

Proizvodnja vina u obitelji Šimanović prenosi se s generacije na generaciju, a današnja je već peta generacija koja se predano i vrijedno bavi vinogradima i vinima.

Vinar Željko Šimanović naglasio je kako postoje i dokazi o toj tradiciji:

O stoljetnoj tradiciji bavljenja ovom djelatnošću u obitelji Šimanović najbolje svjedoči stara hrastova bačva iz 1850. god. kapaciteta 2700 litara koja se do prošle godine koristila za njegu i dozrijevanje kvalitetnih vina. Budući da joj je vrijeme isteklo, izvadit ćemo je iz podruma i dio drveta s oznakom godine proizvodnje postaviti u vinariji kao znak obiteljske tradicije.

U Kostelu Pribićkom Šimanovići proizvode vrhunska vina, postižu dobre rezultate na većim hrvatskim natjecanjima, a ove se godine posebno mogu pohvaliti uspjehom na ocjenjivanju Dubrovnik FestiWine Trophy gdje je pobijedio Traminac ledeno vino 2012 s 91,83 boda. Nedavno je i na 1. Summer Riesling Tastingu,Rajnski Rizling Šimanović 2012. osvojio srebrnu nagradu. Karakteriziraju ga petrolejske note i izuzetna harmoničnost što potvrđuje izreku da je rizling bolji što je stariji.

Paletu vina Šimanović čine graševina, rajnski rizling, traminac, sauvignon, rosé, pinot crni, frankovka te ledena vina - s ukupnom proizvodnjom od oko 50.000 litara. Na zagrebačkom predstavljanju u Rootsu kušalo se Pjenušac Kostel, Graševina 2019, Sauvignon blanc 2018, Frankovka 2015, Crni pinot 2016 i šampionski Traminac ledeno vino 2012 s Dubrovnik Festi Winea.

Pjenušac dobrodošlice Kostel, brut nature, blanc de blancs (chardonnay), odležao je nepune tri godine na kvascima, degoržiran je prije nekoliko mjeseci i ugodno je iznenadio nazočne na pretpremijernom predstavljanju. Graševina i Sauvignon blanc iz 2018. također su doživjeli svoju zagrebačku premijeru. Graševina je malo kompleksnija, miješana na finom talogu, a Sauvignon veseo i voćan, sortan i zavodljiv. Oba vina lijepo su pratili sirevi, Graševinu - kravlji sa zelenom jabukom, a Sauvignon - kozji sa zelenom paprikom. O crnom pinotu kao zahtjevnoj sorti u vinogradu često se priča, pa je stoga vrlo pohvalno da je Crni pinot Šimanović 2016, usprkost svojoj 'mladosti' dobio puno riječi oduševljenja, iako će mu još neko vrijeme u boci sigurno dodati nove kompleksnije karakteristike.

Šimanovići su ipak najponosniji na svoju Frankovku 2015. Sorta koju susrećemo u svim okolnim zemljama nekadašnje Austro-Ugarske, a najviše u Austriji, Mađarskoj, Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj, i u Hrvatskoj polako postaje sve afirmiranija i zanimljivija vinoljupcima. Frankovka nudi zanimljiv raspon vina, od laganih i blago taničnih do odležanih, kompleksnih, slojevitih. Frankovka Šimanović 2015 macerirala je 12 dana, dozrijevala godinu dana u novim barrique bačvama od slavonskog hrasta, zatim još godinu dana u ovinjenim hrastovim bačvama kapaciteta 1500 litara. Svidjela se baš svima, posebice uz domaću mesnu štrucu koju je napravila gospođa Šimanović.

Za kraj se kušao Traminac ledeno vino 2012 o kojem je Željko Šimanović ispričao zanimljivu priču kroz koju se provlači broj 12: 'Berba je započela 12.12.2012., pri temperaturi od -12°C u 6 sati. 24 berača bralo je 1200 čokota traminca i 1200 čokota graševine. Ukupno je berbi nazočilo 36 osoba (berači, novinari, prijatelji) . Graševina ledena berba imala je 12 % alkohola, traminac malo manje. Sve je bilo povezano s brojem12.'

Kao zahvalu svima nazočnima, vinarija Šimanović je organizirala i tombolu, u kojoj je glavna nagrada bila Frankovka 2015 i set vinskih čaša s logom obitelji Šimanović, a kako drugi posjetitelji ne bi bili razočarani i oni su dobili na dar po bocu vina Šimanović. Svi koji nisu uspjeli doći na zagrebačko predstavljanje, pozvani su u Kostel Pribić da u podrumu kušaju sva vina Šimanović.

Ako je Veraldin teran iz 2015. godine, godinu kasnije na Decanteru, neslužbenom "svjetskom prvenstvu" najboljih vina što nastaju u svim krajevima Zemlje, zaslužio platinu, skor od 95 bodova, što tek može očekivati ovaj posljednji, Istrijan 2018? Bilo je to pitanje, s odgovorom koji se istina naslućivao, nakon što su Keti i Luciano Visintin, brat i sestra koji osmišljavaju "vinsku kartu" Veralde, renomirane vinske kuće iz Brtonigle okupili ljude iz svijeta struke, medija ali i vinske znalce iz strasti te hobija na svom imanju gdje se nalazi i znameniti podrum.

A naslućivao se odgovor, temeljen na organoleptičkim senzacijama koje su uistinu - senzacionalne, dakle zaključak kako najnoviji Istrijan zaslužuje još i više bodova od onog u Londonu okićenog platinom. Ne moraju doživljaji Veraldinih gostiju biti presudni i kod Decanterovih ocjenjivača, pa i slavni je Istrijan iz 2015. imao vrlo nepodudarne ocjene kad su u pitanju domaća i međunarodna ocjenjivanja, no vino je uistinu - senzacionalno. Tim više što Keti Visintn tvrdi kako nisu pribjegli "zelenoj berbi", smanjivanju prihoda kako bi dobili dovoljno sunca i neophodnu kvalitetu grožđa. Uz odlične položaje i maksimalnu agrotehničku brigu, sve je ostalo kod Xtriana 2018 bilo "kako Bog da".

A Veralda je svojoj prezentaciji dodao još jednu dimenziju - pozvao je probrane goste na druženje u obližnji restoran Morgan koji također karakteriziraju vrhunske ocjene. Tamo je cjelokupna gama Veralda vina, od svježe, preko macerirane Ambra malvazije sve do desertnog Narcisa bila dovođena u vezu s probranim Morganovim gastronomskim umijećem u čijem s središtu tradicionalno nalazi - meso. Prigodom upoznavanja novog podruma tvrtke Veralda čiji je kapacitet pola milijuna litara, sve je počelo bez dvojbe - pjenušac, roze od refoška, Xtrian brut.

Kod Morgana se nastavilo s mirnim roseom, da bi se vrlo brzo prešlo na svježu malvaziju. Kako je rastao intenzitet gastronomske ponude, s istarskom tradicijskom podlogom, tako je rastao i intenzitet vina. Da, voljena, obožavana, ali od nekih i ignorirana Ambra. Jedinstveno orange vino koje "prolazi" i kod onih koji takva vina baš i ne preferiraju.

I onda prelazak na - San Giovanni, kupažu caberneta i refoška koja ima itekako korpulentno tijelo. Na samom kraju, kad se u tanjuru našlo meso jelena, na red je došao i Xtrian. Dobro ste uočili - Veralda je zbog jako velike potražnje za njihovim vinima u Europi te posebno SAD internacionalizirala naziv svog najnagrađivanijeg vina.

Učinjeno je to i u dizajnerskom smislu jako pristalo tako da smo svjedočili i nastanku jednog specifičnog, kako se čini i vrlo uspješnog hrvatskog vinskog podbranda. Za sada taj novi naziv, Xtrian, koriste rose vina i moćni, suhi teran kao i suha malvazija koja je postala - Xtriana.

Vino niskih alkohola, ugodnih kiselina, cvjetnih i voćnih aroma. I to zelene jabuke, laganih citrusa... Tako bi otprilike poznavatelji opisali - jarbolu. Nekad podcijenjena sorta bila je poznatija kao "vino ko udrije va nogi, ne va glavu". Danas je, međutim, riječ o sjajnom proizvodu koji se bez ikakva ustručavanja može naći na vinskoj karti bilo kojeg ugostiteljskog objekta uz finu domaću hranu. No, krenimo redom.

Priča o jarboli, dovela nas je, kao što je poznato, u gornji matuljski kraj, točnije Zvoneću. Ovdje je jarbola doma, u pravom smislu riječi, i ovo je mjesto gdje se nalazi jedina u svijetu proizvodnja vina i pjenušca od ove vinske sorte.

Naime, prije tri godine su znanstvenici s Agronomskog fakulteta u Zagrebu napravili prvi pokusno istraživanje pet autohtonih sorti s Kastafšćine, među kojima je i jarbola. Pokazalo se da upravo ova sorta ima najveći prinos, i najmanji udio kožice, no da nema dovoljno šećera da se napravi kvalitetno vino.

Srećom, Zvonećani su ih opovrgli. I dokazali i sebi i drugima što sve može jedna "obična" jarbola. Danas se od jarbole proizvodi istoimeno kvalitetno vino kontroliranog zemljopisnog porijekla te vino zaštićene oznake izvornosti "Hrvatsko primorje".

Put nas je, dakle, nanio u Zvoneću. Domaćin je Franko Ružić, predsjednik Udruge proizvođača grozja i vina Jarbola, osnovane 2009. godine. Grozje je pobrano, zadovoljan je, kaže, parametrima i bit će to jedna solidna berba. Godišnje ima do četiri tisuće litara vina, a po četvrti put u boce ide na odležavanje i budući pjenušac od jarbole.

Pitamo odakle jarbola na Zvonećoj. Na kamenim terasama Zvoneće, poznatijima kao Zvonejske njivi, vinogradarstvo je odavno bilo važna poljoprivredna grana. Njihovo nastajanje je teško odrediti, po nekim saznanjima datiraju između 15. i 17. stoljeća. Nalaze se pored Zvoneće, dijelom uz selo Sušnji i prema Škalniškom, a njihovim jugozapadnim rubom prolazi glavna cesta Zvoneća - Mune.

Obuhvaćaju oko 60 hektara zemlje, a sorta jarbola je na ovom području prisutna više od stoljeća. No tek je 2003. na inicijativu nekolicine ljudi iz Općine Matulji potpisan ugovor s Institutom za poljoprivredu u Poreču s ciljem realizacije Projekta očuvanja autohtonih sorti - jarbola. Isto tako, utvrđeno je da se radi o autohtonoj sorti te je jarbola uvrštena u Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze za podregiju Hrvatsko primorje.

Jarbola je po svojem DNK najsličnija slovenskoj rebuli. Inače, sve je krenulo s inicijativom u Općini Matulji da se jarbolu spasi i napravi s njome nešto više. Tako je s Poljoprivrednim institutom u Poreču sklopljen ugovor te su njihovi stručnjaci uzeli uzorke i napravili potrebne analize te došli do zaključka kako se radi o autohtonoj sorti. A kada je u prošlosti ustvari jarbola došla u Zvoneću i okolna sela, ne zna se pouzdano, no poznato je da je nekad tu bilo tih 60-ak hektara obradivih površina. Nekad su ljudi ovdje živjeli samo od poljoprivrede. Dio toga je bio i pod jarbolom. S vremenom, kako su mještani počeli raditi druge poslove, sve su se manje bavili zemljom. Tako smo došli do toga da je nekoliko familija imalo još nešto jarbole, uglavnom za svoje potrebe. Međutim, nakon analize i potvrde da se radi o autohtonoj sorti, vratio se interes za jarbolom. Prvi cjepni materijal je stigao i počelo se saditi. Ja sam krenuo s mojim kujinom Marinom Ružićem, i to praktički od nule. Trebalo je raskrčiti šumu, malim bagerom okopati i posaditi vinograd na novo. Znači nova armatura, novi stupovi, žice... Mi smo sadili isključivo jarbolu, rekao je Ružić o počecima modernog uzgoja ove sorte. On je, također, uz pomoć Općine Matulji završio studij enologije na porečkom Poljoprivrednom institutu pa je tako stekao znanje kako jarbolu odnjegovati na suvremen način. Umjesto po nekadajnu - na dropah.

Delikato delo

U međuvremenu je, od vraćanja jarbole u središte interesa, broj onih koji se njome bave ipak nešto opao. Neki stariji sumještani fizički ne mogu raditi na zemlji, mlađi su okupirani poslom pa ne stignu. Tako trenutačno na Zvonećoj ima oko 6 tisuća trsova jarbole, dok Ružić od toga ima dvije tisuće. I to je najveći pojedinačan nasad. Pojašnjava kako vino, da bi i dalje nosilo ime jarbola, može imati još 20 posto neke druge sorte. Međutim on, kaže, ne miješa već vino radi isključivo samo od jarbole.

Pitali su me često zašto ne miješam neke druge sorte s jarbolom. Ali ako ću miješati to više nije čista jarbola i onda čemu to raditi, dodao je naš sugovornik koji je prvu suvremenu jarbolu napravio 2006. Dakle, jarbola je podvrgnuta kontroliranoj fermentaciji u tankovima na određenoj temperaturi, 15 do 17 stupnjeva Celzijevih. Nakon toga ide pretakanje i filtracija te botiljiranje.

I već prvi put jarbola je oduševila, prisjetio se Ružić dodajući kako je ispala upravo kakva treba, odnosno dobilo se vino iste kvalitete kakvu su od jarbole dobili i na Institutu u Poreču. To su dakle, bili probni primjerci koji su pokazali da vrijedi početi proizvodnju i većih količina vina.

Pitali smo, stoga, što se ustvari, ako se radi po pravilima struke, dobije od jarbole.

Ja već šest godina od jarbole radim kvalitetno vino. Vrhunsko vino je vrlo teško dobiti, ali dobili smo treću godinu za redom vrhunski pjenušac. S time da pjenušac radimo po tradicionalnoj francuskoj metodi sekundarne fermentacije u boci, istaknuo je ovaj zaljubljenik u tradiciju pojasnivši kako fermentacija pjenušca u boci znači da nema prostora za dodavanje ičega i korekciju grešaka "u hodu" kao kod pjenušca iz tankova. I sama proizvodnja pjenušca traje znatno duže od proizvodnje vina. Sada ujesen je završena berba, a vino će biti spremno u travnju ili svibnju iduće godine kada će se dio vina izdvojiti za proizvodnju pjenušca. Taj će pjenušac potom s kvascima i ostalim u boce za pjenušac i na odležavanje 12 do 13 mjeseci. Dakle, nešto više od godine dana. I tek tada slijedi završna obrada, analiza i prodaja pjenušca. Što znači dosta "delikato delo" pa treba biti pažljiv i dosljedan.

Kvarnerska priča

Kako ovaj pjenušac ne odležava više od godine dana, mada u planu imamo i duže odležavanje, riječ je o jednom laganom i svježem pjenušcu, naveo je naš sugovornik. Na pitanje zašto se uopće krenuo baviti proizvodnjom pjenušca, ukazao je - jer je jarbola idealna baza za pjenušac. Naime, za dobar pjenušac sorta koja je baza mora imati svoje prirodne kiseline. A njih jarbola ima u idealnoj mjeri.

Proizvod je, dakle, tu, priča je tu, no još uvijek fali veći iskorak na tržište. Pjenušac još i nalazi put do nekoliko restorana, no vino je još uvijek u sjeni sveprisutnih malvazije, graševine i ostalih poznatijih sorti. S obzirom da još nema velike količine, kao i mogućnosti za nastupe na daljim sajmovima i neku preveliku promidžbu, Ružić je vino i pjenušac od jarbole do sada prezenirao na bližim vinskim smotrama. Posljednje je bio na sajmu autohtonih sorti vina u okviru Bele nedeje, sudjeluje i na Učkarskom sajmu, a kao vrlo dobru i vrijednu manifestaciju istaknuo je i riječki festival vina WineRi. U konačnici, reći će, poanta je da se ovo vino plasira na Kvarneru, ne izvan njega jer je to liburnijska i kvarnerska priča. Nažalost, iz iskustva kaže kako još uvijek nije dovoljno poznata.

Nasad bliže moru

Govoreći, pak, o budućnosti jarbole, Ružić je istaknuo kako je ona upravo u vrhunskom pjenušcu. Tim više što je i u Hrvatsku stigla kultura pijenja pjenušaca. Više nego u samom vinu. Iako, volio bi imati nasad i negdje bliže moru, u zaleđu Mošćeničke Drage ili Lovrana, gdje je više sunca i manje vlage, jer se pokazalo da jarbola u takvim uvjetima ima potencijal i za vrhunsko vino.

Mislim da je budućnost prije svega u pjenušcima. S time da ćemo mi vjerojatno ići na dvije vrste, uz sadašnji koji odležava godinu dana, išli bi i na duže odležavanje. A o kojim će količinama biti riječ, teško je reći. Trenutačno smo na oko 600 do 700 boca pjenušca godišnje, rekao je Ružić o planovima.

Dodajmo i da Udruga svake godine napravi radnu akciju obnavljanja zvonejskih prezida. Oni su se počeli urušavati, a na ovaj način se dosta toga uspjelo obnoviti i sačuvati. Isto tako do zvonejskeh njiv je stigla i živa voda. Kao i da se Ružićevu jarbolu može nabaviti kod njega u OPG-u i u Kašetici u Rijeci.

Neki kažu da nema do dobre cigare, neki hvale moć knjige, a neki se slažu kako teško može biti išta ljepše nego nakon radnog dana doći kući, zavaliti se u naslonjač i uživati u čaši dobrog vina. No to "dobro" širok je pojam, a ako želite znati što piju bogati, donosimo vam tekst s portala triptrivia.com, gdje su nedavno naveli najskuplja vina na planetu!

Manje-više sva koštaju toliko da će vas momentalno zaboliti glava, ali tko zna, možda se jednom zateknete u društvu s Madonnom, Tomom Cruiseom, Lebronom Jamesom ili nekim drugim s A-liste poznatih, pa kad počne rasprava o vinu, ne trebate ni vi šutjeti...

5. Domaine Leflaive Montrachet Grand Cru

Ovo bijelo vino, čiju je vinariju do smrti prije 4 godine vodila čuvena Anne Claude Leflaive izbacuje prilično velik rang butelja, pa se neka njihova vina mogu naći i za stotinjak dolara. No ona koja dolaze iz "posebnog", manjeg vinograda, platit ćete i 10 tisuća dolara. I da, cijena se odnosi na – butelju.

4. Domaine Georges & Christophe Roumier Musigny Grad Cru

Vinarija koju je osnovao Georges Romaine davne 1924. godine već gotovo 100 godina proizvodi fantastična, ali i rijetkima prihvatljiva vina u kraju Chambolle Musigny (dio Burgundije). Grožđe raste na posebnom tlu koje je jako bogato vapnencem, što vinu daje snagu i čini ga idealnim za dugotrajno čuvanje. A kako mi svi znamo da je, što je starije – vino bolje, ne mora nas previše čuditi ni cijena od 13 tisuća američkih dolara za bocu.

3. Egon Muller Scharzhofberger Riesling Trockenbeerenauslese

Najskuplje bijelo vino na svijetu ujedno je i jedino vino iz Njemačke na ovom popisu. Vino se proizvodi na strmim padinama, a u njemu ćete itekako osjetiti i slatkoću rizlinga, ali i ugodnu razinu kiselosti. OK, želite bocu? Nema problema, stavite na stol 13 i pol tisuća zelembaća, valjda može i na rate...

2. Domaine Leroy Musigny Grand Cru

Druga najskuplja boca na svijetu proizvodi se u vinogradu Musigny. Ovdje se na farmi bave biodinamičkim uzgojem, a kako stvaraju ovo preskupo vino, svakom tko ne tuče milijune mjesečno stroga je tajna. Cijena? Prava sitnica – 18 tisuća dolara po boci.

1. Domaine de la Romanee – Conti Grand Cru

Vino koje se smatra savršenim primjerom vina iz Burgundije, jednako tako, ima i "savršenu" cijenu. Jest, okusi su sigurno divni, ali za bocu ćete izdvojiti oko 20 tisuća dolara. Mislite da je to puno? U tom slučaju, pitajte jednog gospodina, koji je prošle godine na aukciji organiziranoj od Sothebyja, za bocu istog vina iz 1945., platio vrtoglavih 558 tisuća dolara. I da, nakon te kupnje, prodana je još i boca u iznosu od 496 tisuća. I danas su te brojke još uvijek rekordne.