Vino

Dana 26. i 27.7.2018. u hotelu Palisad Zlatibor (velika restoran sala) održati če se Prvi Zlatiborski salon vina.

Program:

• 26.7. radno vrijeme sajma od 17 do 24
  za posjetitelje i vinare koncert Zvonko Bogdan u 21h
• 27.7. radno vrijeme 17 do 24 h
  vinare i posjetitelje zabvalja Akustik bend

Na sajmu će bti dva panela o kulturi ispijanja vina na kojima će govoriti gosti iz Makedonije i Bugarske.

Informacije na telefon +381 64 041 0524 +381 64 848 0662

Ovogodišnja 11. Izložba i degustacija vina Bistra vina 2018. opetovano je potvrdila odličan rad bistranskih vinogradara, kako u njihovim vinogradima tako i u vinskim podrumima, koji je rezultirao s 58 osvojenih priznanja osvojenih na proljetnom ocjenjivanju vina.

Zlatna odličja dobilo je 17 uzoraka bistranskih vina, srebrna 28, a brončana 13, dok samo njih 7 nije zadovoljilo ocjenjivačke kriterije.

Najveću ocjenu i titulu Šampiona Udruge osvojilo je vino sauvignon, vinogradara Petra Prše, koji je ukupnom pobjedom ponovio lanjski uspjeh, što je zabilježeno po prvi puta od ocjenjivanja bistranskih vina.

Nakon službenog dijela, uobičajeno je uslijedila degustacija uz pjesmu i svirku Tamburaškog sastava Susedi, a koja je potrajala do dugo u noć.

Udruga vinogradara i voćara "Sveti Vinko" Staro Petrovo Selo i ove je godine, povodom Dana Općine Staro Petrovo Selo, organizirala ocjenjivanje vina novogradiškog vinogorja.

Kako je kazao predsjednik Stjepan Pavlagić ove je godine bilo prijavljeno 26 vina i ocjenjivački sud nije imao laku zadaću odabrati najbolja. Najviše je bilo graševina, a potom traminca, portugizca, rizlonga, kabarnea, pinota, frankovke, rozea, silvanca zelenog, te miješanih i stolnih vina.

Šampionsko zlato i titulu najboljeg vina ove je godine dobio mirisni traminac Igora Majera iz Nove Kapele.

Zlatna priznanja primili su: Antun Peterman iz Nove Gradiške za traminac, Zvonko Živković iz Cernika za pinot crni, Slavko Maričević iz Donjeg Lipovca za graševinu, Vladimir Plavac iz Nove Gradiške za graševinu i Branko Sokić iz Cernika za portugizac.

Vinarima je priznanja uručio općinski načelnik Nikola Denis.

Obiteljska vinarija Benvenuti iz Kaldira je u svojih petnaest godina prisutnosti na vinskoj sceni na tržište izbacila niz sjajnih vina, osobno ih pratim od samih početaka i raduje me njihov napredak.

Već drugu godinu za redom na tržište su plasirali crvenu kupažu Caldierosso, koja se lani pokazala kao izvrstan potez i razveselila je mnoge vinoljupce diljem Hrvatske. Danas bih s vama podijelio moje viđenje Caldierossa iz berbe 2016., kojega je ukupno napunjeno 5.000 butelja, a vino je kupaža merlota, terana, nebbiola i tempranilla u podjednakim omjerima, po 25 posto svake sorte.

Grožđe za ovo vino dolazi s jednog od najboljih Benvenutijevih položaja Sveta Elzabeta, koji se nalazi na ulazu u Kaldir. Loze rastu na dubokoj bijeloj zemlji, na blagoj osunčanoj padini s pogledom prema jugozapadu, a dio vinograda posađen je na terasama. S obzirom na to da ove četiri sorte dozrijevaju u različitim etapama, berba počinje sredinom rujna, a završava sredinom listopada. Nakon prerade, odradi se odvojena maceracija i vinifikacija, a potom vino ide na zajedničko odležavanje godinu dana u veliku drvenu bačvu. Vino krasi lijepa rubin crvena boja s tamnijim rubovima, bistro je i gusto, u čaši se polako otvara te mu treba malo vremena da bi se nadisao i pokazao u punome svjetlu. Na prvo mirisanje javlja se nota šumskog voća u obliku tamne kupine koju prati crni ribiz, pa se javlja nota papra i cimeta i na kraju nota vanilije te čokolade, dakle kompleksnost mirisa ovog vina je bogata. Vino je suho, toplo i još djelomično mekano jer ipak ovoj velikoj kupažiranoj četvorci treba malo vremena da se posloži.

S druge strane, svježina mu je dobra, tanini fini, mada još malo stržu, ali će se smekšati, vino je ukusno i krasi ga puno tijelo. Vino ima dobru ravnotežu, mada možda malčice lijeva strana dominira. Intenzivnost okusa je dobra, a trajnost dosta dugačka. Vino je harmonično, možda još čak i mladoliko, na aftertasteu javlja mi se nota kupine. Vino je u dobroj formi, ne treba žuriti s trošenjem, jer nedavno sam kušao berbu 2015. koja je sada u top formi te će tako biti i s ovim, koji će svoj zenit dostići za godinu dana. Enogastronomski sam vino sljubio uz tagliatu od odležanoga ramsteka.

Ime vina: Cuvee Caldierosso

Godina berbe: 2016.
Proizvođač: vina Benvenuti
Lokacija: Kaldir/hrvatska Istra
Temperatura serviranja: 14-16 stupnjeva Celzija
Gastro preporuka: tagliata od odleženog ramsteka
Ocjena: 9,2/10

U poduzetničke vode ušao je još kao tinejdžer. Nije imao ni 19 godina kad je 1981. u Požegi otvorio butik za prodaju odjeće, a onda dvije godine poslije i obrt za proizvodnju rezervnih dijelova za perilice rublja. Poslije se opet vratio trgovini, pa se uključio i u građevinu, a onda odjednom izašao iz svega i okrenuo se - vinogradarstvu i vinarstvu.

Josip Galić, a o njemu je riječ, poznati je požeški i slavonski poduzetnik, nekadašnji vlasnik tvrtke Presoflex, a posljednjih deset godina vinar, koji je ovih mjeseci dočekao svojevrsnu krunu vinarskog posla: završena je gradnja najmodernijeg vinskog podruma u požeškom kraju, koji je Galić smjestio u Kutjevo - meku hrvatske graševine. Netko neupućen isprva bi pomislio da je riječ o još jednom trendovskom tipu koji je zarađeni novac od uspješnog trgovanja i građevinskih poslova odlučio uložiti u vinarstvo. No, Galić nije taj tip. Vinogradi i vina kroz njegov se život provlače oduvijek.

Djetinjstvo u vinogradu

Još je moj pokojni dida Rudolf u Mamićima u Hercegovini imao 300 loza, što je za onaj kraj bilo jako puno. Imao je neku crnu sortu, iskreno, ne znam koju, ali znam da je bila jako dobra i da ju je posebno voljela moja pokojna baba Iva.

Priča nam to dok hodamo njegovim podrumom u mjestu Lukač, tri kilometra udaljenom od Požege. Riječ je o neuglednoj staroj skladišnoj hali, ispred koje je Galić prije nekoliko godina instalirao čak i šator, kako bi dobio na dodatnom prostoru. Uglavnom, nimalo reprezentativan objekt, ali iz kojeg već 10 godin izlaze vrlo kvalitetna, birana bijela i crna vina.

Namjerno sam vas doveo ovdje da vidite odakle smo krenuli, da dobijete malo bolju sliku onoga gdje smo danas - govori Galić.

Kao što se zna, 2007. godine prodao sam Presoflex trgovinu Mercatoru i tada mi je tadašnja desna ruka, moja direktorica u Presoflexu, danas na žalost pokojna, Dubravka Vrdoljak, rekla: 'Joža, ajde napravi nešto za ovaj kraj'. Vinogradarstvo se tada već ozbiljno razvijalo u tom lozom bogatom kraju i pomislio sam zašto ne bih i ja krenuo u to. Imao sam iskustva jer su i moji roditelji, otac Stjepan i, danas pokojna, majka Anica, 1970. kupili prvo jedan vinograd iznad Požege, nekih 400 panjeva, a onda 1976. i hektar glasovitog Lermanovog vinograda kraj Sv. Vida iznad Požege. Roditelji su se u Požegu doselili 1958., a ja sam rođen 1962. Oni su taj vinograd obrađivali za svoj gušt i proizvodili oko 10.000 litara. Bilo je to za nas, rodbinu i prijatelje, a nešto malo i za prodaju. Mama i ja smo najviše radili, a tata se hvalio vinom i etiketama - smije se Galić koji je već u sedmom razredu osnovne škole počeo zarađivati u vinogradu.

Nabavio sam si iz Italije sumporaču i išao sam polijevati sumporom naš, ali i okolne vinograde. Svi su mi za to plaćali. Tako sam, na mamin užas, već u prvom srednje kupio motor - prisjetio se Galić djetinjstva koje ga je usmjerilo u poduzetničke vode. U Požegi je završio srednju građevinsku školu, a poslije u Zagrebu i višu na Građevinskom fakultetu, no građevinom će se početi baviti puno kasnije. Kao što smo rekli, počeo je s butikom, a nastavio s proizvodnjom rezervnih dijelova za perilice rublja.

To sam radio u partnerstvu s mojim kolegom Štetićem. Bili smo među prvih deset obrtnika u bivšoj državi, imali 30 zaposlenih i radili za Gorenje, Obodin i sve servisere na području Jugoslavije. Iz tog je obrta nastala i tvrtka Presoflex, no kad je počeo rat, tržište nam se zatvorilo i morali smo odustati od tog posla pa sam se preorijentirao na trgovinu hrane i 1993. otvorili smo prvi market u Požegi. Kasnije sam ušao i u građevinski sektor i tako gurao sve do 2007., kad sam Presoflex Trgovinu prodao Mercatoru (u kojem je dandanas mali dioničar, op. p.), a četiri godine poslije Presoflex Građenje od mene je preuzeo moj sin Ino, koji to i danas vodi, pa više s time nemam ništa.

U vinsku priču, dakle, Galić ulazi 2007. godine kupujući oko 40.000 loza na 6,5 hektara kraj Kutjeva. Budući da nije imao svoj prostor, našao je halu u kojoj je njezin dotadašnji vlasnik pokušavao proizvoditi bambus u limenkama i iz Lukača je sve krenulo. Galić se cijeli dao u taj posao. Zanimljiva je i priča kako je pronašao svog glavnog enologa, Dalmatinca Slavena Jeličića, koji od prvoga dana radi sva Galićeva vina.

Matematičar i enolog

Andrej ga je našao na plaži i spasio ga da si ne učini nešto loše - smije se Galić pokazujući na Jeličića i na Andreja Markulina, predsjednika Uprave Vina Galić, čovjeka kojemu gazda neizmjerno vjeruje i koji je s njim još iz vremena Presoflexa.
U ovom je poslu najvažnije imati odličnog matematičara i odličnog enologa, a ja to imam u Andreju i Slavenu - kazao je Galić, prije nego što nam je Jeličić ispričao kako ga je to Markulin spasio.

Da, to je zanimljiva priča. Te 2008. godine radio sam za francusku tvrtku Vinovak i dobio sam poziv iz Agrolagune da prijeđem k njima i preuzmem brigu o vinima. Otišao sam na razgovor, ali nešto mi tamo nije sjelo i odbio sam posao pa sam se tako preko noći našao bez posla. Da se malo razbistrim, otišao sam k svome prijatelju vinaru Trapanu u Pulu i, dok sam ležao na plaži, zazvonio mi je telefon. S druge strane bio je Andrej kojeg dotad nisam poznavao i pitao me jesam li zainteresiran za rad s njima. Nekako u isto vrijeme dr. Leo Gracin i ja odlučili smo osnovati Vinolab i tako je Galić postao naš prvi klijent, a ova su mi vina uvijek bila u srcu i jako sam volio dolaziti ovdje. Onda su mi 2013. ponudili da prijeđem k njima, na što sam konačno i pristao, ali sva vina Galić od prvoga su dana bila pod mojim budnim okom - ispričao nam je Jeličić.

Prva berba bila je 2008. i tada su dobili 30.000 boca. Ove jeseni, kada će 9. studenoga, dva dana uoči Martinja, otvoriti novi, moderno uređeni i sofisticirano opremljeni podrum, obilježit će i 10. obljetnicu rada Vina Galić. S početnih 6,5 hektara danas su došli do 60 hektara i gotovo 300.000 boca.

Broj 9

Grožđe za Galićeva vina danas dolazi sa šest lokacija - Velika, Podgorje, Vetovo, Kaptol, Kutjevo i Brodski Stupnik, gdje je početkom ove godine za oko milijun eura preuzeo nekadašnju vinariju Zdjelarević sa 27 hektara vinograda, hotelom sa 33 ležaja i restoranom za dvjestotinjak ljudi.
Perjanica nam je graševina, po kojoj su i Kutjevo i Hrvatska najpoznatiji, no tu su i druge sorte. Imamo po devet bijelih i crnih sorti - kaže Galić, te nam otkriva opčinjenost brojem devet koji je njegov fetiš, ali i zaštitni znak.

Rođen sam u rujnu i odmalena broj devet ima važnu ulogu u mom životu. Presoflex je bio prvi lanac trgovina u kojem su cijene na kraju bile 'zaokružene' na 99 lipa. To je moj sretan broj i sve mora biti vezano uz njega, sve se vrti oko njega. Tako smo nazvali naš premium brend Crno 9 i Bijelo 9, a puno toga smo planirali i određivali pri projektiranju i opremanju novog podruma - otkriva nam Galić dok hodamo arhitektonskim remek-djelom smještenim u srcu Kutjeva.

Na toj je lokaciji nekad bila škola, koja je poslije preuređena u tvornicu tekstila Sloga. Ona je naravno propala, a onda je Galić kupio tu i susjednu parcelu.
Prvo smo htjeli od te zgrade napraviti podrum, ali ubrzo smo shvatili da je to nemoguće, pa smo onda pokušali s nekom jeftinijom, montažnom varijantom, ali mi se ni to nije svidjelo. Inače, naša je vinarija trebala biti na Radovancima kraj Velike, gdje smo kupili zemljište i napravili projekt za koji su arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić dobili nagrade na svjetskom nivou, no tamo je zapelo s hrvatskom administracijom, nismo izgurali priču s pristupnim putem i morali smo odustati, odnosno prebaciti se na Kutjevo, gdje smo dobili vrhunski, reprezentativan objekt - kazao je Galić.

Autori zgrade opet su Ćurković i Zidarić. Izvana je to spoj betona i starih cigla s okolišem u kojem dominiraju bonsai stabalca i spiralni čempresi. Zgradu, pak, krasi samo zaštitni znak Vinarije Galić - stilizirana vinova loza nalik na slovo G.

Posebni zahtjevi

Puno sam sebe i svojih ideja dao u ovo. Studio Dva arhitekta projektirao je zgradu, ali interijerom i unutarnjim dizajnom bavili smo se voditelj projekta Danijel Juričević i ja. Htio sam da to bude reprezentativan primjer industrijskog dizajna i pazili smo da svaki detalj ima smisla, da privlači pozornost, ali i da odgovara kvalitetom. Sve ove cjevovode, police, rasvjetu, pasarele... crtali smo Danijel i ja, a na jesen ćemo, u prvoj berbi, vidjeti kako to funkcionira - rekao je Galić.

Spomenuta fascinacija brojem devet ide do te mjere da je i u novom podrumu sve moralo biti usklađeno s tim i da broj devet bilo u zbroju, bilo u umnošku bude prisutan u što više detalja. Tako je primjerice površina zgrade 3330 kvadrata, mali tankovi su zapremine od 330 do 900 litara, ukupan kapacitet vinarije je 630.000 litara, ali Galić ne planira proizvoditi više od 333.000 litara, i tako dalje...
To vam je nevjerojatno. Kada smo išli u Francusku naručivati vinifikatore od jednog od najboljih svjetskih proizvođača Seguin Moreaua, koji imaju elipsaste sprem­nike od 3000 litara, gazda je tražio da budu barem 3300 litara ako ne može 3330. Kažu oni - ne može. Sjeli smo s njima na ručak i on ih je toliko opčinio svojom pričom da su mu na kraju rekli: 'Dobit ćete 3300 litara!' I dobili smo ih - smije se Jeličić.

Cijeli pogled s drugog kata na podrum je impresivan. Na početku su vinifikatori za crna vina od francuskog hrasta, ali specifični zbog staklenih stijenki koje se na njima nalaze i kroz koje će se u osvijetljenom spremniku moći gledati fermentacija vina, što će posebno zanimljivo biti u turističke svrhe, ali i vrlo korisno Jeličiću i ostalim zaposlenicima, jer neće morati otvarati spremnik odozgo kako bi vidjeli što se događa s grožđem. Tu su i eliptični inoks spremnici, ali i betonski, jajoliki, pa onda nešto što podsjeća na R2D2 robota iz Ratova zvijezda te oni koji izgledaju kao kace.

Domaći proizvođač Letina, pak, posebno za Galića napravio je unikatne vinifikatore u obliku raketa u različitim dimenzijama, koncipirane tako da mogu primiti i bijela i crna vina, a na pasarelama koje je Galić sam osmislio za hodanje između spremnika mogle bi se održavati i modne revije. Isto tako, sve je moralo biti simetrično. Jer, Galić voli i simetriju. Na kraju su, pak, mali tankovi od 330 do 900 litara.

Klonovi graševine

Tu ćemo se igrati pojedinim sortama i klonovima graševine, za manje serije. Imamo, naime, klonsku selekciju zasađenu na Radovancima. To je projekt Agronomskog fakulteta, Grada Kutjevo i Udruge kutjevačkih vinara, čiji smo i mi član, koji se radi već 12 godina, a mi smo zasadili posljednjih 12 klonova te selekcije. To je vinograd star četiri godine i izvući ćemo četiri najbolja klona graševine, stara po 200-300 godina - objasnio je Galić.

U tu je investiciju uložio oko 7 milijuna eura, a iz Vinske omotnice očekuje povrat oko 2 milijuna.

U podrumu je i laboratorij s Bacchusom 3, posljednjom riječi tehnologije koji im sve parametre za vino izbaci u roku od jedne minute. Pitamo Galića gdje je im je kraj.
Naša želja je stalan progres, ali što se tiče proizvodnje, zaustavit ćemo se na 333.000 litara. Ove godine planiramo doći do 330.000, ali krajnji cilj je 333.000. Mi smo srednja vinarija i ne možemo se uspoređivati s velikima, niti to želimo - istaknuo je.

Jeličić, pak, kaže, da sve više razmišlja o tome da se iz Zagreba s obitelji preseli u Kutjevo, jer je ideja vodilja da kutjevački kraj "jednoga dana postane naša Toscana".
Ima još puno posla, ali s ovim podrumom dobili smo i ambijentalni prostor, gdje mogu doći ljudi iz cijeloga svijeta. Ovdje mogu voziti bicikle, planinariti, piti dobra vina i sada nedostaje još malo gastronomije, na čemu također radimo, da se sve još više pokrene - istaknuo je Galićev enolog, najavivši nam u sljedeća dva tjedna i plasman na tržište njihovih pjenušaca, iz berbe 2013.

Htjeli su da to budu posebni pjenušci, koji dugo odležavaju. U sklopu podruma bit će i restoran s otvorenom kuhinjom, a posebna priča je barrique podrum koji je u prizemlju zgrade s ulične strane, tako da je vidljiv svakom prolazniku. U Galićevu vlasništvu je i obližnji restoran Akademija graševine, gdje se mogu kušati malo drukčiji gastronomski specijaliteti, ali i prenoćiti jer imaju 22 ležaja. Ponosan je, kaže, i što su u nekoliko mjeseci u ugostiteljski dio tvrtke i zavičaj vratili dvoje ljudi iz Austrije i jednu djevojku iz Istre, a uspjeli su privoljeti i bračni par agronoma iz Međimurja da napuste radna mjesta i dom te se zaposle u Kutjevu, gdje su prepoznali pravi projekt.

Kutjevački pošip i crljenak

Galić najavljuje nove pothvate.
Ove godine prvi put ćemo raditi dalmatinska vina. Kupit ćemo grožđe u Dalmaciji i u Kutjevu praviti pošip, crljenak... Cilj je u budućnosti kupiti i vinograde u Dalmaciji - najavio je Galić, koji je u nedalekim Radovancima, tamo gdje je trebala biti vinarija, ušao u jedan sasvim drugi posao. Zasadio je na tamošnjim proplancima borovnicu na devet hektara i kesten na 12.

Očekujemo već ove godine probne bobe jer se sve dobro primilo, a iduće godine počinjemo plasirati konzumne borovnice na tržište. Kesten ćemo morati pričekati nekoliko godina. Cijela plantaža je pod navodnjavanjem, napravili smo i akumulaciju, protugradnu mrežu... Uložili smo oko 9 milijuna kuna, a iz fondova EU trebamo dobiti oko 6 milijuna - kazao je Markulin o tom projektu koji će zasigurno uskoro biti novi veliki posao iz prelijepe požeške Zlatne doline koja ni izbliza još nije razvila svoje potencijale.

Ova priča budi nadu da stvari ipak kreću u dobrome smjeru.

U novom svijetu su stvari eskalirale toliko da gotovo i nije bilo vinarije bez te burgundske sorte u ponudi. Nije bilo bitno je li klima hladna ili topla, jesu li vinogradi na kosinama ili ravnici, jesu li zasađene doline ili planine, jednostavno, svi koji su imali uvjete za uzgoj bijeloga grožđa uzgajali su i chardonnay.

U Europi su stvari ostale nešto umjerenije, pa su regije slavne po nekoj drugoj sorti poput graševine, malvazije, furminta, rieslinga, viure, albariña ili rebule ipak, manje ili više ostale vjerne svojim matičnim sortama, a chardonnay su uvele kao dodatak ponudi.

Klub mrzitelja chardonnaya

Omasovljavanje ponude chardonnaya neke je ljubitelje vina bio toliko iznervirao da se stvorio ABC (Anything But Chardonnay), pokret mrzitelja chardonnaya, koji je u svojoj srži jednako besmislen kao i svaka druga mrziteljska ideja. Ipak, ABC je pomogao povratku fokusa šire javnosti na ostale sorte, pa su u prvi plan odjednom iskočili pinot grigio iz Italije, sauvignon bijeli s Novog Zelanda, riesling iz Njemačke, albariño iz Španjolske, a u nas graševina, malvazija i pošip. Trendovi su se trajno promijenili i male su šanse da ćemo se ikad vratiti na takvu globalno premoćnu vladavinu jedne jedine sorte, ali taj val popularnosti i bezumna sadnja u svakom kutku vinorodnog svijeta nam je ipak otkrila neke fenomenalne pozicije i dala neka izvanredna vina od chardonnaya koji su u međuvremenu postali trajna internacionalna vrijednost potpuno ravnopravna vrhuncima burgundske produkcije.

Vinarija Tomac na vinskoj cesti na Pljesivici u neposrednoj blizini Jastrebarskog trenutno ima ovogodisnju berbu grozdja za proizvodnju crnog pinota. Obitelj Tomac; vlasnik Zvonimir, sin Tomislav i supruga mu Martina s djecom Martinom i Petrom vec 100 godina proizvodi i zivi od vina. Najpoznatiji su njihovi pjenusci Classic, Diplomat, Tom, Millenium i Rose. Osim pjenusaca proizvode i Grasevinu, Rajnski rizling, Chardonnay, Crni pinot i dr.

Primjerice, Kumeu River Mate's Chardonnay novozelandskog Hrvata Brajkovića ili Gaya & Rey pijemonteškog vinara Gaje. Hrvatska nije ni po čemu iznimka. Malo je vinara koji se nisu iskušali u toj sorti, ali svega je nekoliko napravilo ozbiljniji iskorak s kojim bi mogli konkurirati onima svjetske klase. Godinama su po dobrom chardonnayu u nas bili poznati Krauthaker i Korak, bljesnuli bi još Tomac, Roxanich i drugi, ali tri vinara čija vina danas predstavljamo s tom su sortom napravila ozbiljan iskorak i dali vina koja bi na usporednoj slijepoj degustaciji s drugim slavnim chardonnayima svijeta zasigurno prošla sasvim dobro.

Radi se o vinarijama Galić, Meneghetti i Saints Hills. Prvi je napravio čisti, stopostotni chardonnay, a druga dva su osmislili na chardonnayu baziran blend koji ih čini unikatnijim i još zanimljivijim. Meneghetti s pinotom bijelim, a Saints Hills s malvazijom.

Saints Hills Nevina 2013.
Cijena: 147 kn (Miva)
92/100

Nevina je kupaža chardonnaya i malvazije u omjeru 70 naprema 30 posto. Vinograd je smješten u Istri kod mjesta Radovani. Mjestu poznatom po izvrsnim malvazijama, a koje se očito pokazalo dobro i za chardonnay. Ovo je klasično veliko vino posljedica nemilosrdne selekcije nakon koje tek manji dio završi u vinu Nevina, a puno veći u vinu Mala Nevina. Odležavano dugo u rabljenim francuskim hrastovim baricima, izbrusilo je svoje performanse i balans do savršenstva. Žuto koštunjičavo voće, tropsko voće, mineralnost, orašasti tonovi, tragovi vanilije. Bogato na nosu i intenzivno u ustima, traje jako dugo i ima fantastičan slankasto slasni finiš.

Galić Chardonnay 2015.
Cijena: 85 kn (Vrutak)
92/100

Galića smo prvo upoznali po odličnom sauvignonu, kad se pojavio prije desetak godina, potom smo upoznali njegovu pouzdanu i dobru graševinu koja je danas jedno od najstandardnijih bijelih vina u ponudi domaćih restorana, no njegovo najbolje bijelo vino do danas je upravo ovaj Chardonnay iz 2015. godine. Iako vinarija ima i jedno još ambicioznije bijelo vino imena Bijelo 9, ovim su vinom nadmašili čak i svoju perjanicu. Vino ima impresivnu punoću, a istovremeno je prilično elegantno i to je najznačajniji dio njegova šarma. Uzrok tome vjerojatno leži u idealnoj zrelosti grožđa, ali i u fermentaciji u drvenim bačvama, inače rijetkom praksom, te eksperimentiranju s različitim volumenima bačava.

Meneghetti Bijelo 2016.
Cijena: 149 kn (Miva)
93/100

Vinarija Meneghetti je sada već standard za najviše standarde kad je bijelo vino u pitanju. Ovaj je chardonnay kupažiran s pinotom bijelim u omjeru 80 naprema 20 posto u želji da se razina elegancije sačuva u što je više moguće. Ovo je vino najsličnije burgundskim uzorima od svega što Hrvatska danas ima. Pinot bijeli na aromatiku ne utječe uopće ili ne previše, a chardonnay u kombinaciji s hrastovim bačvama daje tipične arome korice kruha, vinogradarske breskve, marelica i orašastosti. Klasični grand Mersault Grand Cru izričaj. U ustima intenzivno i dugačko, bez topline, samo čisti okus i impresivan finiš. Berba 2016. u Istri, a osobito u ovoj vinariji dugo će se pamtiti kad su odležana vina u pitanju.

Osim dobrog bratsko-sestrinskog odnosa, Monika i Oliver Roki imaju dodatan izazov - održati obiteljski posao. Sve što smo vidjeli u Vinariji Rokis na Visu dokaz je da svoje karijere mogu upisati u "Dnevnik uspješnih".

U dolini, sedam kilometara od grada Visa, smjestila se živopisna vinarija s ugostiteljskim objektom. Opuštena atmosfera i predivne prirodne ljepote prvo su što ćete zamijetiti dolaskom na ovo mjesto.

Priču započinje Oliver Roki. Odmalena je, kao i njegova sestra Monika, upoznat s vinogradarstvom i vinarstvom. Kako im je otac bio jedan od prvih vinara u Dalmaciji, a oni svoje ljetne praznike provodili u vinogradima, nije bilo logičnijeg izbora nego nastaviti s poslovanjem na jednoj višoj razini. Monika i Oliver u ovom su poslu zajedno već 25 godina i uloge su pravedno podijelili. Oliver je zadužen za preradu vina, podrumarstvo i restoran, Monika za papirologiju, marketing i računovodstvo, a Monikin suprug za vinograd.

Danas Vinarija Rokis proizvode oko 30.000 litra vina godišnje. Četiri sorte su dominantne (bugava, rukatac, crljenak i plavac mali), a prošle godine su počeli proizvoditi i pjenušce.

Vinarija Rokis trajno zapošljava osam osoba, a u sezoni vinogradarskih radova potrebno im je 24 zaposlenika. Kao što su povezani s ljudima na otoku, tako su povezani i s otočnim turističkim agencijama, restoranima i prijevoznicima. Njihova se vina poslužuju i u drugim ugostiteljskim objektima, a većinu svojih proizvoda plasiraju kroz lanac prodavaonica organskih proizvoda.

Mi smo prvi proizvođači ekloških vina na otoku. Ljudi cijene takva vina i naš pristup prema tome. Vino se uzgaja organski, grožđe se prska samo modrom galicom i sumporom. Nema pesticida, obrada je mehanička, ali sve po načelima ekološke proizvodnje. U preradi vina nema nikakvih dodataka, kaže Oliver Roki.

Iako oboje kažu, tržište je zasićeno vinima, u svom poslovanju nemaju previše problema. Naprotiv, čak neprestano i ulažu. Zadnjim projektom, u kojem je ulogu igrala i Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) svojim poticajnim kreditnim sredstvima iz programa EU ruralni razvoj, ribarstvo i vinska omotnica, izgrađen je objekt u kojem se nalazi novi podrum i poslovni prostor.
Kroz ovaj projekt uveli smo neke nove tehnologije u vinarstvu. Godinama smo radili u starom podrumu, a ovaj novi nam je pomogao da napravimo kvalitetniji korak u vinarstvu. U izgradnju smo uložili sredstva HBOR-a putem njihovog programa Vinska omotnica, kaže Monika.

U zadnjih osam godina potpuno su se okrenuli novim tehnologijama i modernijem marketingu. U njihovom poslovanju dogodio se i ključan trenutak u kojem su shvatili da je vinarstvo osnova za uspješno ugostiteljstvo. I sada se vode tom mišlju, čini se, vrlo uspješno.

Kada obitelj mora funkcionirati i na poslovnom planu sigurno iskaču problemi, no Monika ističe kako je ova kombinacija izvrsna. Svi su si međusobna potpora i još bitnije - svi rade ono što vole, na mjestu kojeg vole i s istim ciljem.

Osim toga, veliki broj turista koji svake godine stižu u Hrvatsku za njih su svojevrsna garancija da njihovo poslovanje ima budućnost. Sigurni su da za njihove proizvode postoji tržište i ono ih gura naprijed.