Vinogorja

Braća Juraj i Ante Sladić

Nas dva brata skupa dekanterujemo! Tako bi se nekako mogla ispivat pisma o vinskoj braći Jurju i Anti Sladiću, iza kojih stoje Decanteri, vinski Oscari, sada već u serijama. Lani je srebrnog Decantera "Testament" vinarija, u kojoj je Juraj glavni enelog, osvojila za svoj Babić, a ove je godine osvojila čak dva zlata - jedno za Dalmatian Dog Babić, berba 2016. i drugo za Testament Pošip iz 2019. To je prvo zlato na Decanteru, najprestižnijem svjetskom natjecanju vinara, za jedan Babić, a "Testament" je ovim postao i jedina vinarija u Dalmaciji koja je na Decanteru dobila dva zlata.

Sjajan uspjeh za jednu mladu šibensku i hrvatsku tvrtku u usponu, ali i cijelu familiju Sladić. Jurjev brat Ante, ćaća Marinko, dida Jure i sestra Marina u Plastovu vode obiteljsku vinariju i koja je ove, odnosno prošle, 2020. godine dobila srebro za Tribidrag, broncu za Plavinu i broncu za Rose, a lani su dobili broncu za Debit. Tko je ono rekao i napisao da je skradinsko zaleđe hrvatska Toskana? Nije ništa falio! Sada je to već jasno i najvećim skepticima.

Jurica i Ante Aindrić

Kako nastaju heroji? Slučajno, valjda, kao i sve drugo. Od običnih, malih, svakodnevnih ljudi, koje i ne primjećujete, dok oni ne naprave nešto tako dobro i sjajno da, poput božićne zvijezde, obasjaju sve oko sebe. Braća Jurica i Ante Cindrić gledali su slike s opustošene Banije i pomislili - trebali bismo otići tamo, dati ovim ljudima nešto, pomoći im, počeli su skupljati po kući, odjeću, obuću, hranu... I počeli tražiti nekog tko će to prevesti. A onda je Anti sinilo... Pa mi imamo veliki kombi.

I tako je, iz srce dvoje ljudi, krenula iskra koja je zapalila Vodice i koja je potom ugrijala pola Banovine, Gline, Siska i Majskih Poljana, u koje su se Cindrići probili još prvu večer, čak i prije civilne zaštite, vatrogasaca i HGSS-a. S onim prvim, najnužnijim što su imali u kombiju, toplim pokrivačima, vodom, mlijekom, kruhom, ali i velikim otvorenim srcem i toplom riječi potpore. A to je - najčešće - ono najljekovitije i najspasovitije. Ono čega u ovim malim velikim ljudima poput Cindrića bude u neograničenim količinama.

Zvonimir Vila

Stari Šibenik, najprije umiješan i skiparen u glini, a potom izliven u bronci, njegovo je životno umjetničko djelo. On je cijeli izašao ispod njegovih prstiju, ne samo svaka skala, kala i buta, nego i svaka kuća, svaki portun, ponistra i vrata, sve je to Vila iskipario i oblikovao, isto onako vjerno i minuciozno kako se grad sam već oblikovao tisuću godina pod Tvrđavom svetog Mihovila. Kroz njegove su ruke prošle stotine kilograma gline kojoj je, poput tvorca, udahnuo oblik koji u milimetar mora odgovarati stvarnim zadanim mjerama grada. Kada ga on i njegov kolega s Umjetničke akademije, ugledni hrvatski kipar Anto Jurkić, izliju u bronci, bit će to vječni umjetnički Šibenik od tonu i pol mjedi, koji će svi posjetitelji Krešimirova grada moći vidjeti kao na dlanu, u minijaturi.

O kakvom je pothvatu riječ, u koji se Vila uputio, možda najbolje svjedoči riječi samog Jurkića, koji je kazao da tu ima posla za tri kipara, a ne samo za jednog - Vilu - kojeg smo ipak primarno poznavali kao grafičara. Ali, kad se nešto želi, hoće, onda se i može i zna. Jedva čekamo vidjeti plodove i trude ovog velikog i nesebičnog umjetničkog napora, na svom stalnom mjestu u Krešimirovu gradu.

Rudi Štefan

Grad nisu samo kamen, čelik, mjed, tvrđave i spomenici. Grad prvenstveno čine ljudi, oni mu udahnjuju dušu, život. Bez ljudi, gradovi su samo prazne ljušture, kulise za filmove koji čekaju svoje glumce, statiste i redatelje. Jedan od tih ljudi koji nadahnjuje i pokreće svakako je i Rudi Štefan, čovjek koji je sa svojim sada već kultnim "Pelegrinijem" pokrenuo gastronomsku revoluciju ne samo u Šibeniku, već i Hrvatskoj, a svojim "Chef Stageom" upisao je Šibenik kao važan toponim na svjetsku gastronomsku scenu.

Štefan ni u koroni nije mirovao - prošlog ljeta oživio je dotad prilično mrtav i zapušten prostor Starog pazara otvaranjem "Pupe", specijalizirane delikatesne pekarnice, te trgovine slanog i slatkog tijesta, u suradnji s Karlom Vulinom, vlasnikom "Kroštule" iz Pakoštana, te suosnivačem "Breadcluba" iz Zagreba. Tako je to, iznimni privlače iznimne, čineći i od Šibenika izniman grad i iznimno mjesto ne samo za turizam i odmor, nego i za život i poslovne pothvate. Chapeau, kapa dolje! - rekli bi Francuzi.

Špiro Guberina

Netko nas razveseli svojim dolaskom, netko rastuži svojim odlaskom. Takav je život, neumitan, ne štedi nikog i neće nikog ostaviti za sime. A u 2020. nas je rastužio odlazak jednog od zadnjih velikih bardova hrvatskoga glumišta, lica koja su bila veća od života, i onih koji su iza sebe ostavili besmrtne likove kojima su dali svoj vlastiti oblik, lice i dušu. Špiro Guberina otišao je na Svetu Anu, gore iznad svih nas, na svoje posljednje putovanje, a njegov besmrtni Strikan trajat će vječno, i vječno će nam, u tandemu sa svojim Netjakom, mamiti suze radosnice na lice.

Trajat će Jozina i Špirina "muka ježova", zanosit će se njome neka nova dica, imitirati je i oponašati, manje ili više vješto, neka nova mularija po dramskim radionicama, školama i fakultetima. U slavu igre, onog djetinjeg, iskrenog i bezazlenog u nama, one zlatne niti koju je i Špiro Špula pomogao tkati, stihovima Zvonimira Baloga: "Špiro Špula, zlatna nit, zlatne niti on je hit!" Adio, Maestro!

Ivana Guberina

Čudesan je taj naš Dolac. I ta naša dolačka prezimena. I nakon Guberine, opet Guberina, nakon velikog Špire jedna mala Ivana. Šibenska učiteljica snimila je film - Bog te pitaj već koji po redu - koji je prikazan u elitnom terminu hrvatske dalekovidnice za Božić 2020. godine, i to baš u vrijeme ručka, s početkom u 14.10 minuta, u vrijeme kada je tradicionalno čitava familija za stolom. Film se zove - a i kako bi drukčije - "Šibenik za sva vrimena", a u njemu sudjeluje čitav niz zanimljivih sugovornika koje je tog Božića u svojim tinelima i dnevnim sobama vidjela cijela Hrvatska - Ante Baranić, Franka Baranović, Tina Biluš, gradonačelnik Šibenika Željko Burić, Marina Jurković, Dino Karađole, Željko Krnčević, Nataša Mučalo, Zdravko Pilić, Ivica Poljičak, Darko Relja, Dušan Šarac, Rudolf Štefan i Ante Vrban.

U filmu su sudjelovala i djeca iz Udruge "Šibenska kartulina" - Nato Alfier, Vice Alfier, Jakov Deković, Sara Gojčeta Miškić, Toni Jukić, Bruna Kapeli, Roko Klisović, Antea Lovrić, Nika Makarin, Karlo Mijat, Luka Mudronja, Tonina Nuhić, Tonka Rodin, Franka Savić, Franka Stegić, Xingyu Chen, Xaoyu Chen, Gabriela Živković, Frane Zoričić, Vice Grubišić i Andrija Šunjara.
I onda kao da to nije bilo dosta, i dovoljno sjajno i lipo, za Novu godinu, u podne, opet u vrime kada je cila familija skupa, HTV pušta još jedan Ivanin film, od nje i njezine dice, "Šibensku kartulinu", da je opet vidi cila Hrvatska. I naš lipi, vikovični Šibenik, u udarnom televizijskom terminu. Sjajno! Bolje ne može!

Aljoša Vuković

Haiku je kratka pjesnička forma, ali je lista priznanja koje je za njih dobio Šibenčanin Aljoša Vuković - poduža. U prosincu je tako nagrađen za haiku "Tatine bore - ljepota izoranog polja", a u travnju 2020. godine dobio je pohvalu na međunarodnom haiku natjecanju, rumunjskom "Revista haiku contestu". Bilo je to 28. priznanje za haiku ovog šibenskog majstora kratke japanske pjesničke forme. Koji svoju poeziju živi i privatno - neprimjetan je, skroman i samozatajan, ne pati od viška riječi, a kamoli od samopromocije.

Goran Šimić

- Moje, tvoje, naše... Jednostavno samo dođeš i skupiš, nema tu filozofije. Jel voliš svoje, grad, zemlju... Onda pokaži... Možete sad sisti i uživati u pogledu bez čikova i nečijeg bačenog obroka... Toliko udruga, ljubitelja domovine, ljubitelja prirode, a nas 10, 20 očistilo skoro cili grad i dijelove županije u 2 godine... U pet minuta smo se dogovorili nakon njegova statusa i našli se i očistili. Jako jednostavno ili za koju godinu nećete više imat di ić u prirodu! Sljedeća akcija, nedilja 17., od 17 do 19 sati nastavljamo čišćenje Zablaće, Soline...

Eto, tako to piše na svom Fejsu Goran Šimić, iz Powerlifting kluba Šibenik, čovjek koji već godinama, zajedno sa svojim prijateljima i istomišljenicima, uporno - skoro kao i ovi što uporno zagađuju - besplatno, dragovoljno i efikasno - čisti Šibenik i županiju od svakovrsnog otpada. Nema gdje Goranov odred za čistoću i on sam nisu bili - od Jelinjaka, preko mosta na Brodarici, Podsolarskog, Tvrđave svetog Nikole, preko Rasline do Tribunja i Murtera. Ne tražeći ništa zauzvrat, osim onog što smo naslijedili od predaka - čistog mora, prirode i okoliša. Pardon, nismo naslijedili, nego posudili. Od vlastite djece i unuka. Trebat će i njima, barem malo. Ako ne mislimo pomoći Goranu i njegovima, barem im ne smetajmo. I ne prljajmo. Imamo kantu, odvajajmo, sortirajmo...

Mara Mileta

Nije lako biti najbolji ni u svojoj kući, osobito kad se prezivate Mileta. Jer, živite i dijelite prostor sa svjetskom rekorderkom, malcem genijalcem, Marom Miletom koja u tri minute istovremeno u glavi riješi dva zadatka sa po 400 brojeva u nizu. Djeca koja računaju u milisekundama! I sestra joj je Antea odlična, i ona pohađa istu školu "Malac genijalac", koja primjenjuju originalni HIKARI program mentalne aritmetike. Koji je nastao kao rezultat dugogodišnjeg rada psihologa, pedagoga i drugih stručnjaka, a temelji se na upotrebi drevne računaljke abakus čijom se vizualizacijom postiže izvanredno brzo računanje i razvoj kognitivnih vještina. Kojom se djeca vježbaju upotrebljavati obje polutke mozga

Inače je Mara i nositeljica ljubičastog pojasa u karateu, koji trenira od šeste godine - sada joj je 11 - višestruka je državna prvakinja, a postala je i prvakinja Balkana. Medalje više nema gdje ni stavljati, kao ni sestra joj Antea. I njezin brat Toma također...

Zbog rasta potražnje za pjenušcima dolazi do rasta ponude pjenušavih vina na globalnoj razini, te je u 2018. vidljiv rast od 57% u odnosu na 2002. godinu. U 2018. godini svjetska proizvodnja pjenušavih vina dostigla je 20 milijuna hektolitara. Prije ekonomske krize iz 2008. godine, proizvodnja pjenušavih vina obuhvaćala je oko 5% ukupne svjetske proizvodnje vina, dok je u posljednjim godinama taj udio oko 7% i 8%.

Najveći proizvođač pjenušavih vina na svijetu je Italija, s oko 27% od ukupne proizvodnje u 2018. godini, te nakon nje slijede Francuska s 22%, Njemačka s 14%, te Španjolska s 11% (s proizvodnjom većom od dva milijuna hektolitara) i SAD s 6%.

Povijest proizvodnje pjenušca seže u 77. god. pr. Kr. u Rimsko doba kad je pjenušavo vino pod nazivom "Falerna" posluženo na svečanoj večeri Kleopatre i Cezara, te se upravo i Italija smatra kolijevkom pjenušaca (Staver, 2007).

EU čini 70% - 80% svjetske proizvodnje pjenušavih vina još od 2000. godine. Izvan EU, samo SAD se smatra velikim proizvođačem pjenušavih vina. Najveći udio proizvodnje pjenušavih vina na području SAD-a dolazi iz regije Napa Valleya, oko jedan milijun hektolitara. Zemlje koje u posljednjih deset godina (2008.-2018.) povećavaju svoju proizvodnju su Ujedinjeno Kraljevstvo (33% godišnje), Portugal (18%), Brazil (7% ) i Australija (3%). Rast proizvodnje bilježi i rast potrošnje što se ogleda u razdoblju od 2002.-2018., osim u vremenu svjetske krize (2009.-2010.) kad je zabilježena manja proizvodnja.

Nijemci najveći potrošači, a Italija najveći izvoznik

Od pet vodećih zemalja prema potrošnji pjenušavih vina, najvećim potrošačima pjenušavog vina smatraju se Nijemci (17%), Francuzi (14%), Amerikanci (14%), Rusi (9%), a najmanje Talijani (8%). Zajedno navedenih pet zemalja čine svjetsku potrošnju oko 62%. Zemlje koje s druge strane bilježe sve veću potrošnju od 2008. godine na ovamo, su Meksiko (13% godišnji rast), Švedska (11%), Kanada (8%), Brazil, Japan, Australija, Švicarska i Argentina.

U 2018. godini svjetski izvoz pjenušavih vina iznosi oko 8,9 milijuna hektolitara, što čini oko 9% izvoza svih vina, dok je vrijednost izvoza pjenušavih vina 6,2 milijardi eura. Najveći izvoznici u 2018. godini su za očekivati, Italija, Francuska i Španjolska. Samo Italija čini oko 43% svjetskog izvoza pjenušavih vina (iskazano u ukupnom volumenu pjenušavih vina), a najviše izvozi u Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i Njemačku. Najvećim uvoznicima pjenušavih vina smatraju se upravo Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Njemačka, ali i Belgija i Rusija. S obzirom na vrijednost uvoza najveću vrijednost bilježe SAD, zatim Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Njemačka i Singapur. Pregled proizvodnje pjenušavih vina prikazano je pomoću posljednje dostupne publikacije OIV (2020).

U nastavku je prikazano i sumirano istraživanje Sito i sur. (2016) koji su proveli istraživanje proizvodnje pjenušavog vina, u pogledu potrebne investicije i troškova proizvodnje pjenušca po boci, te konačnog dohotka obzirom na dvije metode proizvodnje, klasične i Charmat metode. Istraživanje je provedeno na proizvođačima kapaciteta 10 tisuća butelja. Primjerice, potrebna investicija s ciljem proizvodnje pjenušavih vina kod klasične metode iznosi oko 160 tisuća kuna, a ukupni trošak po butelji iznosi 16,82 kn. S druge strane, investicija u proizvodnju pjenušavih vina Charmat metodom, raste na nešto više od 221 tisuću kuna, a ukupni trošak po butelji iznosi nešto više, nego u klasičnoj metodi, te ono iznosi 20 kuna po butelji. Vidljiv je veći trošak Charmat metode za nešto više od tri kune po boci u usporedbi s klasičnom metodom. Istraživanje je pokazalo kako je ukupni godišnji dohodak proizvođača pri klasičnoj metodi veći u odnosu proizvodnje Charmat metodom.

Skraćeni prikaz usporedbe godišnjeg dohotka proizvodnje pjenušca klasičnom i Charmat metodom prikazano je u tablici u nastavku.

Tablica 1. Usporedba godišnjeg dohotka proizvodnje pjenušca dviju metoda

I u Hrvatskoj raste proizvodnja pjenušavih vina!

Za kraj možemo reći kako je potrošnja pjenušavog vina u Hrvatskoj oko 2 dl pjenušavog vina po glavi stanovnika, te je niska u usporedbi s Francuskom i Njemačkom. Prema podacima iz 2010. godine, godišnja potrošnja pjenušaca u ukupnoj potrošnji vina u Hrvatskoj iznosila je oko 1,4% (Peršurić, 2016). Posljednjih godina proizvodnja pjenušavog vina u Hrvatskoj sve više dobiva na značaju, te se kao neki od proizvođača pjenušaca u Hrvatskoj mogu navesti Vivoda (pjenušac imena Lucija), Franc Arman (naziva Perla Bianca), Medea (imena Medea Brut), Tomac, Matošević, itd.

S ciljem promocije pjenušavih vina u Hrvatskoj se održava i Sajam pjenušavih vina kako bi proizvođači izložili svoja vina i upoznali tržište s istima. Upravo ususret blagdanima i blagdanskom okruženju nadajmo se kako će potrošači posegnuti za domaćim pjenušcima proizvedenim u Hrvatskoj od naših vinogradara i vinara i na taj način podržati naše proizvođače.

Vlado Krauthaker jedan je, nesumnjivo, od najvećih vinara u Hrvatskoj. Potvrđuje to, na već na prvu, priznanjima ispunjen zid njegove vinarije, na kojem vise nagrade osvajane na najprestižnijim svjetskim natjecanjima, kao što su Decanter World Wine Awards ili Chardonnay du Monde. Taj inženjer agronomije, enolog, doselio se iz Međimurja u Slavoniju još kao mladić i započeo karijeru u tadašnjem kombinatu Kutjevo. Njegovi bližnji mislili su kako čini pogrešku, no reći će nam kako mu je dolazak u Slavoniju, istu onu iz koje mnogi danas odlaze, bio "možda najbolji potez u životu". Danas mu je 69 godina, a posao u vinariji dijeli s kćeri jedinicom Martinom. Svake godine napune u svom podrumu oko 600.000 boca vina...

Ima li krize za vinare?

Kriza je očita, nastala je sa zatvaranjem u ožujku i cijelu se godinu povlači. Malo se stanje bilo popravilo, pa opet zaustavilo. Predviđamo da će do proljeća biti tako kako je sada, dakle slabija prodaja, ako ne nađemo neke varijante u izvozu.

Dosta izvozite. Je li korona presjekla izvozne kanale, ili su oni možda svjetlija točka od domaćeg tržišta?

Nije ih presjekla, ali ih je smanjila, jer su i sve druge zemlje u problemu, i kod njih je smanjena potrošnja vina. U šest država smo dosta prisutni, to su Austrija, Njemačka, Švicarska, Češka, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, koja je ove godine dosta krahirala, jer ovisi o ljetnome turizmu. Nešto malo vina plasiramo i u Francusku. Izvoz nam je trenutačno 12 posto naše proizvodnje, a inače je 22 posto. Proizveli smo ove godine 680.000 kilograma grožđa, što je 35 posto manje nego inače, jer smo znali da će biti problema pa smo namjerno unosili manje grožđa, skidali smo ga u vegetaciji i smanjivali urod po trsu. Proizvedemo oko 600.000 boca vina svake godine. Prodali smo ih mi i 700.000 i više, ali 600.000 je realno.

U nezahvalno vrijeme ste i započeli privatni posao, još je trajao rat. Koliko je to bilo izazovno?

Otišao sam s dosta važnog radnog mjesta, bio sam glavni enolog u tadašnjem kombinatu Kutjevo, i krenuo u privatnike, što je bilo potpuno neizvjesno. Još je trajalo ratno vrijeme, te 1994. godine, a krenuti u privatni biznis bilo je vrlo riskantno, najviše stoga što jednostavno nisi mogao doći do kreditnih linija, kamate su bile visoke, morao si privatno posuđivati novac, tako da smo jedva preživljavali. No, naše je vino od početka bilo dobro prihvaćeno pa nas je realizacija prodaje spašavala, tražilo ga se sve više, širili smo se iz godine u godinu, i u kooperaciji, i sadeći vlastite vinograde. Tako smo došli do jednog nivoa i sada smo u koroni vidjeli kako je to maksimum maksimuma, bolje je čak malo smanjiti proizvodnju i kao obiteljski podrum riješiti što bezbolnije sve probleme s kojima se susrećemo.

Na koliko hektara se prostiru vaši vinogradi?

Krenuli smo s jednim našim hektarom i još četiri hektara u kooperaciji, a sada ih imamo 40 vlastitih i u kooperaciji ove godine oko 70 hektara.

U kombinatu Kutjevo ste se zaposlili 1976. Zašto se čekali 18 godina da pokrenete vlastiti posao?

U socijalizmu nismo mogli maštati o privatnom biznisu, držali smo se svi posla koji smo dobili i živjeli od toga kako smo mogli. Međutim, kako je došla nova Hrvatska, tako se počeo razvijati i privatni biznis. Razmišljajući o drugim vinarima, a svi smo mi gledali što radi Ivan Enjingi, dobili smo hrabrost da i mi krenemo privatnim putem. Posjećivali smo dosta i druge države, obilazili smo vinare svugdje uokolo, po Sloveniji, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, i tako smo se učili biznisu, dizali se i popravljali u našim razmišljanjima.

Je li bilo teško?

Ispočetka je bilo jako teško, a sada u koroni nam je dosta slično.

Ivan Enjingi vas je, poznato je, nagovarao da odete u privatnike, on vam je dao i posudu u kojoj ste napravili svoje prvo vino. Jeste li ga poslije ikad možda i "proklinjali"?

Ne, ne, nisam... Nagovarao me jedno tri-četiri godine, ali u biti u meni se upalio "klik". Odnosi u kombinatu nisu bili dobri, i po mom razmišljanju, nije se više moglo nastaviti raditi. Ulazio je privatni novac, od Antuna Novalića, kupovale su se dionice, nisam više tamo htio biti. A Enjingi mi je govorio kako je u vlastitoj vinariji budućnost, ohrabrio me da se to može.

Rijetko koje vinogorje ima dva takva velikana, kao što ste Enjingi i vi. Gdje bi vam bio kraj da ste još ostali u dobrim odnosima?

Mi smo i sada u dobrim odnosima, naše dvije firme tu i tamo surađuju. Ivo i ja nemamo nikakvih verbalnih poremećaja, a jednostavno, ja poštujem starije pa ne želim utjecati na njegovo razmišljanje koje on ima trenutačno o meni. Kada smo u društvu, razgovaramo, ali nemamo više onaj stari način, kakav smo imali kad sam ja počinjao i kada smo puno više surađivali. To mi je malo žao, ali to je odluka Enjingija.

Početak vaše karijere zapravo je bio vezan za Traubisodu, koja je bila veliki hit u bivšoj Jugoslaviji, vi ste je, na neki način, inaugurirali na ovim prostorima...

Kombinat Kutjevo i austrijska firma Lenz Moser bile su u prijateljskim odnosima, a Zdenko Turković i Lenz Moser, veliki i cijenjeni stručnjak u Austriji, bili su u stručnim i svim ostalim razmišljanjima veliki suradnici. Tako su krenuli kontakti i prenošenje licence Traubisode na Kutjevo. Poslije se još širila, na Istravino i jednu firmu u Srbiji. To je bio odličan proizvod od grožđa, sok od grožđa, financijski veoma dobar u ono vrijeme. Ja sam bio "posuđen" sedam mjeseci u Lenz Moser, kao mladi inženjer koji je trebao i sebe malo educirati, i zbog samog Kutjeva, a tamo sam radio u laboratoriju. To je bio praktični rad, a u biti posudba djelatnika koji je trebao nešto naučiti.

Enolog ste po struci, dosta se obrazovali...

Svaki čovjek kada ide u neki posao, iz godine u godinu, i ako je dovoljno pametan da prati sve oko sebe, sluša i gleda tko što priča i radi, sam sebe formira. Tako sam i ja činio. No, i kada sam gledao neke druge, koji su kvalitetniji od mene u ovome poslu, dobro bih odvagnuo je li to ispravno ili nije, i tako sam to i primjenjivao. Sve su to iskustva s kojima radiš sebi mozaik i stvaraš vlastitu filozofiju o vinu i vinogradima.

Zovu vas "kraljem graševine", a zanimljivo je kako ste se s graševinom zapravo upoznali tek kad ste iz Međimurja došli u Kutjevo...

Da, makar je graševina bila prisutna i u Međimurju, ali ne toliko kao druge sorte. Graševina je simbol Slavonije, i tu je veliki potencijal ove sorte. Povećavala je proizvodne kapacitete od 200.000 litara na 11 milijuna litara, sve pod direktorom kombinata Ivanom Jambrovićem, koji je bio zaista značajan za razvoj vinogradarstva i vinarstva u kutjevačkom kraju. Od njega sam učio prve korake i surađivao s njime sedam godina, a kada je otišao u mirovinu, zamijenio sam ga u polju.

Priča se da ste vi i zaslužni što se ulica u kojoj je vaša vinarija zove upravo po Jambroviću, vašem mentoru...

Mogu reći da ne, ali sam se jako ugodno iznenadio kada su imenovali po njemu ovu ulicu. Još nisam bio tu stigao, tek sam kupio parcelu. Poklopilo se da je njegovo ime danas na svim našim fakturama. Ja baš nisam ništa utjecao.

A kako ste uopće završili u Kutjevu?

Otac mi je umro kada sam imao 18 godina, taman sam počeo studirati i tražio sam stipendiju, a dobio sam vrlo kvalitetnu u Sloveniji. Međutim, došao je Ivan Jambrović, koji je isto iz Međimurja, i htio je nekoga svoga za posao kombinatu. Već sam u Kopru prihvatio stipendiju, no onda sam ju odbio i došao u Kutjevo. Govorili su mi: "Pa kud ćeš u Slavoniju!", a možda mi je to bio najbolji potez. Slavonija može jako puno, tko hoće raditi, ima prostora za stvaranje. Ne slažem se s nekim razmišljanjima kako je ona siromašna, naprotiv, jako je bogata, samo treba više poduzetništva.

Kao netko tko je došao u Slavoniju i postigao poslovni uspjeh, što biste poručili onima koji odlaze i vjeruju kako u ovoj regiji nemaju budućnost?

Neka se vrate i počnu raditi. Mislim da nije problem stvarati ovdje budućnost za sebe i obitelj, prostora je jako puno.

U čemu je onda problem?

Problem je u razmišljanjima ljudi. Previše je glava u socijalizmu, a premalo u poduzetništvu, koje je jako teško i gdje se mora dosta toga trpjeti i raditi od jutra do mraka, što je mnogima teško.

Hoćete reći da se mnogi još nisu maknuli od socijalističkog načina razmišljanja?

Da, to je problem. I onda radije idu nekome drugome raditi, biti nečiji sluga, nego sami nešto poduzeti, pljunuti u šake i stvarati za svoju obitelj.

Mnogi će, pak, navesti politiku kao razlog za odlazak. Kakve su vaše veze s politikom?

Mene su na neki način uvukli u lokalnu politiku, u HDZ. Ali kada konkretno govorimo o politici, nikada mi se politika nije nudila da mi nešto pomogne, niti to želim, niti bih znao koristiti. Jednostavno mi je to strano tijelo. Imam osjećaj više puta da me ta politika više koristi, nego što ja uopće želim, tako da već dulje vrijeme razmišljam zbog čega sam tu, ali na neki način sam, u stvaranju ove države, ipak stavio na prvo mjesto stranku koja je sada na vlasti, zbog nečega što je za Hrvate i Hrvatsku jako dobro.

A što je to?

Kada si tako zahvalan, za stvaranje države, ne možeš odbaciti nešto i šutnuti zato što su neki u toj stranci bili zločesti, pokvareni... Nisam nikada bio dvoličan. Ja sam, recimo, najveći kritičar HDZ-a koji postoji. Bio sam predsjednik Gradskog vijeća u Kutjevu, a onda sam dao otkaz u svibnju 2012. jer sam vidio da u biti ne mogu ništa napraviti. A za načelnika se nikada nisam htio kandidirati, tako da mi je ta politika strana.

Jesu li vas ikad vrbovali da se kandidirate za gradonačelnika ili nešto slično?

Nisu, i nisam ni dopustio da se u tom pravcu ikada uopće razgovara. Ne želim. Primali smo u našoj kući puno ljudi, a osim Franje Tuđmana, ugostili smo i sve hrvatske predsjednike. Kao vinari, moramo biti dobri domaćini, to je jedno, a politika je nešto sasvim drugo.

Je li i predsjednik Zoran Milanović već bio vaš gost u vinariji?

Nije, ali znam da nekada popije našu butelju vina. Nemam ništa ni protiv čovjeka, ni protiv stranke, mi smo vinari i moramo prodati vino, za nas politika nema smisla. Nekome će možda smetati što sam ja najveći kritičar HDZ-a, ali to je živa istina. Manje-više sve znamo što ne valja.

Zamjeraju li vam što kritizirate HDZ, čiji ste član?

Tu i tamo. Neki me baš i ne vole zbog toga i izbjegavaju me, ali to je život.

Veliki ste prijatelj s Nenadom Kukurinom, u čijem je restoranu začeta Kukuriku koalicija, kako pomirujete političke stavove u privatnim razgovorima?

Super! Imao sam svojedobno prezentaciju vina kod njega, na kojoj je bila većina SDP-ovaca iz Rijeke. Nas dvojica uopće ne razgovaramo o politici, ne želim to. Razgovori o politici su ružni razgovori.

Dva puta ste proglašeni najboljim vinarom Hrvatske. Za vas će reći kako ste veliki autoritet u svijetu vina, smatrate li se takvim?

Ne. Možda sam kćeri Martini autoritet u nekome smislu, ali stalno se trudim da to ne budem, jer ako si autoritet i neprikosnoven, to je, po meni, loše. Treba pustiti svima da razmišljaju svojim glavama i samostalno stvaraju vlastite odluke. Pokušavam se što više odmaknuti, ali ne ide to na brzinu, jer je povezano sa situacijama oko tebe. Iskustvo i nove ideje uvijek treba spojiti.

Koga biste od kolega vinara istaknuli?

To je teško reći, ne mogu klasificirati vinare po ničemu, svaki od njih ima svoju osobnost koju je unio u vino, u svoju filozofiju vina, u vinograde... Kod mene su uvijek najvažnija stavka bili vinogradi i tko se oko njih potrudio, postao je poslije dobar vinar. Mogao bih nabrajati koliko hoćete imena... No, neki "novokomponovani" vinari, koji su iz drugih biznisa ušli u naš posao, a ne znaju ništa o vinogradu ili znaju jako malo, za mene baš i nisu neki vinari. Ne želim reći da nemaju dobro vino, nego to nije kolegijalno, i nisu mi baš bliski. A svi oni koji rade u vinogradu i od vlastitog grožđa rade vino, meni su uvijek posebno dragi i s njima sam jako dobar. Danas ima malih vinara koji su izuzetno dobri i sve više napreduju, a to je dobro i za Hrvatsku.

Zašto hrvatska vina i vinari nisu bolje pozicionirani na svjetskoj vinskoj karti? Kako biste uopće vi ocijenili taj položaj?

To što smo mi na svjetskoj vinskoj karti tako reći nepoznata zemlja, to je uglavnom kriva kompletna filozofija države. Mislim da država i Ministarstvo poljoprivrede to trebaju shvatiti, i pomalo se to već shvaća i ide se naprijed u nekim odlukama, primjerice s novim Zakonom o vinu, no za mene osobno je to presporo. Jer, u novom Zakonu o vinu je trebalo biti i obavezno članstvo u regionalnim udrugama, gdje se stvara određeni kapital novca. To će se, nadam se, promijeniti. Mi možemo jako puno toga izvući iz Europske unije za promociju hrvatskih vina, i možemo vani dosta napredovati u kreiranju marketinga vezanog za naša područja i našu specifičnost te tako nastupati na svjetskom tržištu. Mi se pojavljujemo na sajmovima, a to su premali utjecaji jedne države, trebamo biti daleko, daleko kreativniji, i snažniji i moćniji financijski da bismo tu mogli više napraviti. Za sada nam nešto pomaže komora, ali to je možda 20 posto od onoga što bismo trebali svi zajedno raditi.

Vjerni ste tradicionalnim tehnikama proizvodnje, ali volite eksperimentirati. Primjerice, proizvodite kaštelanski crljenak u Slavoniji...

Eksperimentiram s jako puno sorti, a u suradnji s fakultetom i zavodom, dosta sorti je preko nas i dozvoljeno i preporučeno u regiji. Nagovorom fakulteta smo i posadili dalmatinsku sortu na najsjeverniji položaj, kako bismo vidjeli može li uspjeti. No, riječ je o malim, pokusnim količinama vina. Surađujemo s hotelom Esplanade koji na svojoj terasi također ima posađen crljenak.

Što je to što sada proizvodite, a prije 30 godina niste mogli ni sanjati?

Ukupno imamo 43 sorte u vinogradu. Od toga, njih dvadeset ćemo izbrisati jer nisu interesantne gospodarski. S nekim sortama sam imao iskustva iz kombinata, a neke su se nametnule po 45 paraleli. Tako smo ispitivali i Nebbiolo, koja je tipična talijanska sorta, a recimo, nikada nisam razmišljao da ćemo nju imati. Još je tu Neuburger, s kojim isto pokušavamo postići nešto na tržištu. Kći to za sada trpi, ali u pravu je kada kaže da to nema smisla, osim da se vinski igraš i istražuješ, pa možeš, kad ti netko dođe, ponuditi nešto što nitko nema. Jer kao prvo, tolike etikete na tržištu ne možeš prodati.

Je li vaš vinjak i dalje najskuplji u Hrvatskoj?

Kao hrvatski, da. Pola litre stoji 450 kuna. Vinjak smo počeli proizvoditi prije više od 10 godina, no trebalo mu je vremena da sazre. Prva destilacija je bila 2004.

Po čemu je on poseban?

Meni je logičan slijed da imamo vlastiti vinjak, jer postoji jako puno razloga za to. Mi ga radimo na specifičan način, kako rijetko tko radi, a biranje grožđa i kvalitetna destilacija su najvažniji u postupku proizvodnje. Svi imaju taj brendi, ili vinjak, koji je naš izraz, od čistog grožđa. Znači, prešanje, fermentacija, ništa sumpora i odmah destilacija - to je jedini ispravan pristup vinjaku.

Za kći Martinu ste znali reći da je ona danas šef vinarije. Kako dijelite poslove?

Prepustio sam joj podrum, prije četiri-pet godina, a mene koristi kao suradnika. Ja se više brinem o firmi i vinogradima, koji su mi veća ljubav od podruma. Zajedno degustiramo, razgovaramo, imamo dobru suradnju, nemamo nikakvih problema. Kći već dosta toga shvaća i na svoj način pokušava okretati, što je meni drago jer je drukčije nego što sam to ja činio. Ništa ne mora biti onako kako ja mislim, ako je nešto bolje, neka je bolje. I to je dobro.

Martina je nasljednica, je li joj drugo trebalo da je zaintrigirate za taj posao?

Nasljednica je svih problema. U ovom poslu nema velikog novca, već samo velikog truda i žrtve, jedino tako možemo dalje. Mislim da žena čak u nekom smislu može biti kvalitetnija jer ima bolji odnos s ljudima, muškarci su ponekad grubi pa to ode u stranu. Nema organoleptičke razlike, a što se tiče pristupa, filozofija vina je svoj način, kreiranje, svaka posuda ima svoj život... Nas dvoje često usklađujemo naše kreiranje, prije sam ja odlučivao, sad ona odlučuje.

Ona je i glavni "krivac" što je prva graševina Miroslava Škore bila i pobjednička na ocjenjivanju graševine?

Da, Martina je vodila brigu o njoj dok je bila kod nas, od prerade grožđa do samog izlaska iz vinarije. Samu sebe je pobijedila. Degustacije su bile anonimne i kad je proglašena najbolja građevina, bio je to šok vinarima, jer je pobijedio totalni anonimac, a nama opet drago jer je iz našeg podruma. Nitko nije, pri ocjenjivanju, znao da je to njegovo vino. Miroslav i ja smo napravili ugovor da mu isprešamo i odnjegujemo vino, a poslije si ga on sam napuni. I tako je i bilo.

U kakvom ste odnosu danas sa Škorom?

Nemamo neke bliže odnose, poslije je on otišao kod drugih vinara, ni mi ni on više nismo našli zajednički jezik u nastavku njegove filozofije vina. Jednom smo mu napravili vino, da vidi da može, i to je to, on se sada na svoj način snalazi.

Ljubitelj ste umjetnosti, a okupljate likovnjake koji oslikavaju stare bačve. Kako je nastala ta ideja?

To je bila moja ideja, ali nisam ja to izmislio, nego sam na sajmu u Bordeauxu vidio prekrasnu izložbu francuskih umjetnika s bačvama. S prijateljem Ivom Raičem poslije sam dogovorio umjetnike, tako da je kod nas bilo već dosta akademskih slikara koji su u samom hrvatskome vrhu. Filozofija tih bačvi je, u dogovoru s umjetnicima, da ih prodajemo u humanitarne svrhe. Najskuplja je, inače, 6000 eura. Korona nas je malo poremetila, ali nakon korone svakako ćemo nastaviti tu tradiciju.

Luko Paljetak posvetio vam je pjesmu u akrostihu. Kako ste s njim povezani?

Kad je nas šest vinara davno imalo prezentaciju u Dubrovniku, 90-ih godina, onda je on bio naš gost, sprijateljili smo se i tako je napisao pjesmu. Imamo pozitivan odnos s njime, ali se, nažalost, slabo viđamo.

Imate li uopće vremena za, primjerice, ljetovanje?

Ja godišnji odmor koristim kako bih obilazio tržište. Ljepše mi je ostati kod kuće i rješavati neke probleme, pogotovo otkako sam stariji. Danas, kada smo ni iz čega postigli nešto i došli u situaciju da imamo 45 zaposlenih, u biti ništa kvalitetnije ne živimo. Mi smo robovi svog posla, ne možemo pobjeći od njega. Omogućavamo radnicima da redovno dobiju svoje plaće, pokušavamo prema njima biti maksimalno korektni. Vozimo automobile stare deset ili petnaest godina. To je posao koji, ako voliš, moraš nastaviti raditi, mladi ga moraju nastaviti. Općenito, obiteljski posao je možda najzdraviji hrvatski način da država opstane, ali je jako težak. Uvijek supruzi Ružici kažem, najgore je kad ti uđe firma u krevet.

Puni školski sat trebao je u čaši Malvaziji 2015. Amfora Marina Markežića Kabole iz Momjana da se iskaže u punoj snazi. Čim ga je potočio, miris i okus su izazvali smiješak, a ubrzo i pohvale, no Marino je samo dodao: Pričekajte malo!. I pričekali smo. Odlično vino prodisalo je 45 minuta u čaši i postalo fenomenalno: iznenadilo je divnim, nježnim mirisom najfinijeg duhana, a okus je bio kompleksan, pun, dugotrajan, gotovo vječan...

Kabola je prvi u Hrvatskoj odnjegovao vino u amfori. Bila je to malvazija iz 2003. godine. Dvije godine potom napravio je, kaže, prvu dobru malvaziju iz amfore, a slijedile su 2006. i 2007., svaka bolja od prethodne.
Nije bilo lako s tim vinima. Ljudi ih nisu htjeli piti, a nismo mogli dobiti ni dozvolu za prodaju. Takva bijela vina imaju jaku boju i nisu sasvim bistra i to nam nisu mogli oprostiti na zavodu. A sad ih izvozimo i u Kanadu, objašnjava Marino.

Za njegova vina iz amfora pročulo se širom vinskog svijeta u ožujku 2019. godine. Na svjetskom prvenstvu sommeliera u belgijskom Antwerpenu troje finalista trebalo je tada prepoznati četiri vina koja su dobili u čaši, a među njima bila je i ta malvazija. I nisu je prepoznali, što ne treba čuditi. Pitanje je gdje bi je mogli i kušati. Vinarija Kabola nije mala za naše prilike, ali Hrvatska je mala vinska zemlja u svjetskim razmjerima i malo koji sommelier će na svjetskom prvenstvu očekivati hrvatska vina. Nekoliko mjeseci poslije, u pregledu hrvatskih i slovcenskih vina, kritičari britanskog časopisa Decanter Kabolinoj Amfori 2015. dodijelili su 95 bodova od mogućih 100.

Pri proizvodnji vina iz amfora kožice bobica grožđa mjesecima se namaču u vlastitom soku, a preša se tek na proljeće. Nakon toga ta vina odležavaju najmanje godinu dana u velikoj drvenoj bačvi pa sazrijevaju u boci. Da je to iznimno važan dio školovanja vina, naučili smo kušajući i Amforu iz 2009. godine. Sad je u punoj snazi, a i ostat će tako. Savršeno se zaokružila, a svježine još ima i naprosto se ne vidi što bi se sljedećih nekoliko godina moglo dogoditi da joj kvaliteta počne padati. Takva vina dugo nastaju pa dugo i traju. Ukopane glinene amfore su odličan medij za njegovanje vina zato što su vanjski utjecaji svedeni na minimum. No s maceracijom bijeloga grožđa, što je stručan naziv za držanje bobica u vlastitom soku, igrao se i prije amfora. Kaže da je tako vježbao, a igra se i danas i ta vina prodaje pod etiketom Unica. Pokraj vinarije ima osam ukopanih amfora, a plan mu je spustiti ih u podrum gdje će biti mjesta za ukupno 24.

U amfori je prvi odnjegovao i teran, bila je to berba 2015., a vino je odlično. Jako, jako dobar mu je i pjenušac RE od malvazije chardonnayja i crnog pinota, koji je tri i pol godine odležavao na kvascima tijekom druge fermentacije u boci, očaralo nas je i vino Dolce od muškata momjanskog, a još i više mala podrumska tajna: muškat iz amfore. Ne treba pisati o njemu, rekao je, ali vino koje je još u bačvi ima takav potencijal da će se o njemu pisati jako puno. Za dvije, tri, četiri godine...

Obitelj Markežić uzgaja lozu i proizvodi vino od 1891. Slave, dakle, 130. obljetnicu vinarije.
"Ima još koja boca momjanskog muškata iz 1891. u arhivi, no vinski brend Kabola, što je stari obiteljski nadimak, utemeljili smo 1981. Tad je otac počeo buteljirati vina za restoran u Kremenju pokraj Momjana koji smo otvorili nekoliko godina prije. Odlično smo poslovali zahvaljujući Talijanima srednje klase. Njima je vrhunska hrana u Italiji bila preskupa, a kod nas su dobili istu kvalitetu za manje novca", priča Marino.
U tom je restoranu poslužen i najveći bijeli tartuf na svijetu. Imao je 1,31 kilogram, a pronašli su ga Giancarlo Zigante i njegova kujica Diana u studenom 1999. Marino ga je otkupio, a njegova ekipa pripremila i poslužila gostima. Veliki bijeli ušao je i u Guinnessovu knjigu rekorda.

Proizvodnja vina tražila je sve više vremena i Marino joj se sasvim posvetio. Kupio je staru kuću koja je 40 godina bila napuštena, obnovio je i pretvorio u vinariju. Okolnim gospodarskim zgradama spasa nije bilo, no sagradio ih iznova je na stari način, tako da se ni ne vidi razlika. Oko vinarije je 10 hektara vinograda i imanje je prekrasno. Još toliko vinograda ima na drugim lokacijama, a dominantne sorte su domaće, malvazija istarska, teran i muškat momjanski. Sam nema favorita među njima, a od svake radi nekoliko vina različitih stilova. Ima i međunarodnih sorata te velike planove, a veseli ga i što od prošle godine u vinariji radi i kći Ana koja je završila dizajn. Druga kći, Martina, živi sa suprugom u Njemačkoj.
Na Kaboli se vidi da mu odgovaraju "klime" u vinogradu, podrumu pa i kušaonici. Izgleda sve mlađe, ali ne dolazi u pitanje legendarna rečenica koju mi je jednom rekao:

Kad sam bio mlađi, uživao sam u mladim, svježim vinima i volio mlađe žene. Sad volim ozbiljnije žene i složena vina!.

Šarmer u najboljim godinama ima dovoljno iskustva da zna kako se sve može kupiti osim vremena. Posebno to vrijedi u ljubavi i vinarstvu. Uostalom, i vinarstvo je ljubav.

Male obiteljske vinarije bogatstvo su svake vinske regije, a u zadnjih desetak godina imamo mnogo svijetlih primjera i kod nas. U većini slučajeva mlada generacija nastavlja tamo gdje su stali njihovi preci te revitaliziraju vinograde. Ima i dosta slučajeva u kojima ljudi, stekavši i imetak u nekom drugom poslu, kupuju male vinarije. Upravo takav trend bio je okosnica razvoja kalifornijskog vinarstva prije pedesetak godina kada su brojni poslovni ljudi iz Los Angelesa počeli osnivati male vinarije po Napa i Sonoma Valleyju.

Godine 2013. u Svetom Petru u Šumi mladi bračni par Lara i Marko Zgrablić pokrenuli su vinariju In Sylvis, što na latinskom znači - u šumama. Za svoj brand odabrali su zanimljivo i znakovito ime koje vuče i povijesne korijene imena njihova mjesta stanovanja. Mjesto je ime dobilo prema samostanu koji se zvao Monasterium Sancti Petri in Sylvis ili Samostan Sv. Petra u Šumama .

Prvi sam se put susreo s njihovim vinom prije nekoliko godina kada sam pisao o njihovoj malvaziji istarskoj iz berbe 2016. Od tada redovito pratim napredak ove vinarije koji je očit iz godine u godinu. Lara i Marko su u suradnji s malom destilerijom Frane ovo ljeto organizirali nekoliko evenata pod nazivom "Ljeto u vinogradu In Sylvis" te po promotivnim cijenama nudili likere OPG Frane i vina In Sylvis. Na ovaj su način dobili dosta dobrih stranih turista iz okolnih kuća za odmor, ali i domaće goste.

U ovoj teškoj godini za vinare na tržište su plasirali dva izvrsna vina. Prva je kasna berba prosušenih bobica od malvazije istarske iz berbe 2019. s kojom sam se susreo početkom studenog u Savičenti. Na radionici sljubljivanja vina i sira bila je izvrsna u kombinaciji s Latusovim 40 mjeseci odležanim kravljim sirom Urbani. Drugo vino je bordoški cuvée s istarskim dodatkom koju su nazvali Arbor, što znači stablo na latinskom. Cuvée Arbor je napravljen po prvi puta, mješavina je po 40 posto merlota i cabernet sauvignona te 20 posto terana. Merlot i cabernet sauvignon su brani i vinificirani zajedno, a teran odvojeno. U oba slučaja odrađena je maceracija od dvadeset dana te je potom slijedilo jednogodišnje odležavanje u kombinaciji 500-litarskih i 225-litarskih bačvi. Arbora je punjena u oko 1.800 butelja koje su se na tržištu našle neposredno prije Božića. Grožđe za Arbor dolazi iz kooperantova vinograda iz okolice Brtonigle starog oko 30 godina.

Vinarija In Sylvis danas obrađuje ukupno dva hektara vinograda, a godišnje u dobroj berbi na tržište plasiraju oko 15.000 butelja vina. Na tržištu su u ovoj godini prisutni sa šest etiketa: svježom, odležanom i desertnom malvazijom istarskom, roseom, cuvéeom Arbor i teranom. U bližoj budućnosti cilj im je dostići pet hektara vlastita vinograda i izgraditi mali boutique podrum.

Danas bih s vama podijelio moje viđenje cuvéea Arbor. Vino krasi lijepa, elegantna, živahna rubin crvena boja sa svjetlijim rubovima, bistro je i djelomično gusto. Intenzivnost mirisa je izražena, a miris je fin i ugodan. Na prvo mirisanje javlja se nota bobičastog voća u obliku borovnice, višnje maraske i liqurizie (sladić), a na drugo nota dima, crnog papra i tamne čokolade, dakle kompleksnost mirisa je bogata. Vino je suho, djelomično toplo i djelomično mekano, dok s druge strane ima dobru svježinu, tanini su fini, ipak još malo hrapavi, ali će s odležavanjem vina u boci postati finiji. Vino je ukusno i krasi ga srednje tijelo. U dobrom je balansu, intenzivnost okusa mu je izražena, trajnost okusa je trajna. Kakvoća vina je fina, vino je ukusno i harmonično te mu se na aftertasteu javlja nota višnje maraske. Vino je u usponu i ne treba žuriti s trošenjem te u dobrim uvjetima čuvanja može potrajati osam do deset godina. Enogastronomski ga preporučujem uz janjeći rack s povrćem sa žara.

Ime vina: Cuvée Arbor

Godina berbe: 2019.
Proizvođač: Vinarija In Sylvis
Lokacija: Sveti Petar u Šumi/ZOI hrvatska Istra
Temperatura serviranja: 14-16 stupnjeva Celzija
Gastro preporuka: Janjeći rack
Ocjena: 9,1/10
Čaša: Riedel Restaurant Extreme Cabernet glass
Cijena (mpc): 100,00 kn (kod vinara)

Američka odluka o uvođenju dodatnih carina na francuska vina i konjak, pored onih već nametnutih u listopadu prošle godine, koštati će francuski sektor vina i žestokih pića ukupno više od milijardu eura, poručili su izvoznici.

Američka vlada u srijedu, 30. prosinca najavila kako će povećati carine na određene proizvode iz Europske unije, uključujući vina i konjak i druga žestoka pića iz Francuske, zaoštravajući dugogodišnji spor s Briselom oko subvencija proizvođačima zrakoplova.

SAD su studenog 2019. uvele 25-postotne carine na uvoz niza prehrambenih proizvoda iz Europske unije, uključujući i francuska vina, što je sektor vina i žestokih pića u proteklih više od godinu dana ukupno koštalo 600 miliona eura, poručili su iz francuske udruge izvoznika vina.
Ukupan učinak carina (nametnutih u listopadu 2019. i ovih novih) u sektoru vina i žestokih pića u cjelini premašiti će milijardu eura, rekao je Cesar Giron, predsjednik udruge izvoznika vina i žestokih pića (FEVS).

To je pravi udarac maljem u sporu koja s nama nema nikakve veze, dodao je.

Upozorio je i kako će nove carine imati značajan uticaj na prodaju konjaka u Sjedinjenim Državama.

Beskrajno simpatičan vremešni gospodin tihog glasa, ali nevjerojatne energije. Čisti primjer hercegovačkog "duracell" vinara, neizbrisivo trajnog, gotovo vječnog mladića, koji i u 85. godini života ne odustaje od buteljiranja svojih blatina i žilavki.

Ruku na srce, vina Stanka Vasilja, u Hercegovini poznatijeg samo kao Stankela, nema više u trgovinama ili restoranima, ali, zaboga, pričati danas o vinarstvu Brotnja potpuno je nezamislivo bez naglašavanja uloge ovoga legendarnog vinara u utiranju puta kojim danas svi hercegovački vinari kroče.

A što ću vam je pričati o sebi, sve sam vam ja već ispričao! Evo vam ovi cd-ovi, na njima vam je sve, svi moji intervjui, fotografije, televizijski prilozi, sve, sve, sve…

Ali, vi još radite, niste završeno poglavlje koje moramo studirati gledajući prastare televizijske zapise i čitajući prašnjave tekstove iz novinskih arhiva!

Ma, sve vam je tu, što vam ja novoga mogu reći, ustrajno me Stankela pokušavao otpiliti.

No, s druge strane, svi ti pokušaji izbjegavanja razgovora, zapravo, prerasli su nakon nekoliko minuta samo u retorička pitanja između anegdota koje su iz njega izlazile kao nabujali Trebižat koji se slijeva niz Kravicu. Ono kao kad dijete nekome odgovara da ne želi primiti neki dar, a druga ruka s ispruženim dlanom već čeka prihvatiti bombon ili čokoladu.

Pa, zar vam nije više dosadilo baviti se vinarstvom? U godinama ste kad uistinu možete uživati u zasluženoj mirovini…
Žilavka je za mene život, ja živim za nju, to je moja ljubav. To je zlato. Ja sam sebe dao žilavci, bez nje bih bio osakaćen.

I tu je u pravu. Stankela je cijelog sebe dao žilavci, kao što je i žilavka omogućila školovanje za četvero njegove djece koja su, nažalost za budućnost njegove vinske priče, izabrala životne i radne putove izvan vinograda.

U dokumentarnom filmu "Vino - život i san", kojeg Stankela tako rado dijeli svima koji o njemu žele "saznati nešto više", samozatajni i nigdje potpisani autor na kraju tog 15-minutnog "filmskog eseja" zaključuje:

Kad nestane zaljubljenika, poput njega, u prirodu i život, u čovjeka i ljude, u vinograde i lozu, vina će, naravno, opet biti, ali tko će nas naučiti poštovati ih, osjećati, znati ih u dušu i trajati s njima? Zato, neka ova priča ne završi nestajanjem, neka bude početak novoga i svagdanje nastajanja kulture vina s mirisom i okusom kakvim nas već godinama časti Stanko Vasilj Stankela.

Priča o Stankeli, osim imperativa spominjanja njegova lika i djela u bilo kojoj vinskoj povjesnici Bosne i Hercegovine, priča je i o biološkom nestanku vinarije kad Stanko jednom kaže da je dosta. Uostalom, toga je i on sam svjestan…

Ja završavam svoju priču, imao sam dvije operacije na kralježnici, Paladino mi radio - sve je to posljedica rada u vinogradu i podrumu. Treba biti sretan što sam još uopće živ i dobar.

Ali, vi fizički izgledate savršeno za nekoga tko ima 85 godina!?

Trebam biti sretan što uopće hodam.

Priča o Stankeli je i priča o njemu kao samohranom ocu koji je nakon smrti svoje supruge, u 38. godini života, "nakon operacije u Zagrebu", svojoj djeci od 9, 12, 14 i 18 godina preko noći postao "i otac i majka, gojio ih i dao im fakultete, sve im bio što im je trebalo, a i braću i sestre otpremio u Ameriku - Chicago, Washington i Los Angeles".

Jedna kći mu radi u prosvjeti, druga radi u hercegovačkoj podružnici multinacionalne američke trgovačke kompanije, jedan sin je "građevinac, arhitekt", a drugi vodi superuspješan hotel u središtu Međugorja, "pored Crkve".

Nitko od djece ne želi nastaviti priču, ni govora. Poslije škole su svi otišli, ja za njih još sve održavam, kod mene će oni uvijek imati vino za svoje potrebe i za svoje goste.

Priča o Stankeli je priča i o vremenu kad u Hercegovini, osim giganta Hepoka, nitko nije proizvodio vino s vlastitom etiketom. Zato Stankela ponosno čuvao priznanje koje su mu, kao "pioniru vinarstva u Hercegovini", dodijelili iz Wigwama, Društva prijatelja kulturnih i prirodnih vrijednosti iz Sarajeva, za proizvodnju vina i ekstra loze na tradicionalan način od autohtonih sorti vinove loze žilavka i blatina i stvaranja osnove za buduće standarde proizvodnje.

Eto, u Hercegovini vas smatraju prvoborcem!

To je bi-lo!

A kad je to bi-lo?

Vino sam počeo buteljirati 1974. godine, tada smo na vinskoj karti Hercegovini postojali samo Epok i ja! Inače, u proizvodnji vina sam još od ranije, a vino su proizvodili i moj djed i otac. Kad sam odlučio pokrenuti svoju samostalnu vinsku priču, odlučio sam sve napraviti u podrumu kuće, jednu malu vinariju kapaciteta 30 tisuća litara.

I, kako vas je prihvatila javnost?

U vinu je bila velika senzacija, jer sam ja tada bio jedini privatnik, svi su tada od mene kupovali. Svi u Međugorju su imali pomalo vina, za kuću bačvu, vinograd od 500 ili tisuću loza, ali nitko osim mene dugo nije ulazio u veća ulaganja u vinariju. Imao sam tada vagon svoga vina, ali sam i otkupljivao grožđe za još dva vagona.

To su bile pare! I sve se plaćalo!

Priča o Stankeli je i priča o, vjerojatno, najnagrađivanijem vinskom podrumu u Hercegovinu.

Neki mi kažu da izgledam umorono, ali od proizvodnje vina čovjek se ne može umoriti. Ipak je meni vino sve dalo! Produžilo život! A moja misija je bila i ostala - očuvati žilavku! Nema sajma na kojem sam bio, a da nisam donio zlato ili titulu šampiona festivala!

A Stankeline priče nisu bez temelja, dovoljno je samo doći u njegovu vinoteku u podrumu kuće. Kad se Stankela spusti strašno strmim stepenicama do tog hrama vinskom nektaru i kad vidi one silne superteške šampionske pehare brižno poslagane po središnjem stolu, pretvori se u Smeagolla iz Gospodara prstenova kad vidi onaj Sauronov jedinstveni prsten - počne ih maziti i gotovo im tepati.

Pogledajte samo ove pehare, podignite ih, vidite koliko su teški! Nitko to od vinara nema, nitko, sve je zlato, zlato, zlato… Na svakom vinskom festivalu u Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Sloveniji, Italiji…, gdje god sam se pojavljivao sa svojim vinima vraćao sam se kući sa zlatom.

Sve ove pehare, diplome, priznanja, dokumente…, čuvam i spremam za otvaranje svojevrsnog Muzeja vinarstva Hercegovine. Stavit ću tu i ove moje hrastove bačve koje sam početkom 1970-ih godina naručivao i radio kod jednog Mađara u Daruvaru.

Priča o Stankeli je i priča o počecima turizma u Međugorju.

I u turizmu sam bio prvi. Napravio sam vinoteku u podrumu, napunio tisuću boca da stoje u zidovima kao atrakcija, imao sam ležajeve za 50 ljudi, to je vazda bilo puno. Nema tko je bio u Međugorju, a da nije bio u mom podrumu.

Majka poznate međugorske vidilice Vicke Ivanković i Stankela su "od dvije sestre djeca". A kako su Stankelina braća bili u Americi, Stankela je upravo Vicku često vodio "preko bare", praktički joj je bio kao otac.

S Vickom sam išao u mnoge zemlje svijeta, jer mnogi su je htjeli čuti, vidjeti, dodirnuti.

Priča o Stankeli je i priča o duhanu. Jer, tvrdi, njegovi su bili najveći "duhanari u državi, sadili u to doba po 100 tisuća struka".

To vam oko šest tona predanog duhana na duhansku stanicu. Naši pradjedovi su švercali, ruksak pa u Bosnu. Tada je korupcija za dobiti bolju kategoriju duhana bila žešća nego danas. U duhanu smo bili sve do pojave turizma.

Kad je u srpnju 2019. godine skupina vinara, koji su sjedili u upravi NK Kamen iz Vetova, odlučila preimenovati svoj klub i nazvati ga "Graševina", mnogi su se raspisali tvrdeći da je to prvi nogometni klub nazvan po nekoj sorti vinove loze. Oni nisu znali da, primjerice, u Potomju na Pelješcu postoji nogometni klub po imenu "Grk", ali i da je svojedobno, 1955. godine, upravo Stankela u Međugorju osnovao Nogometni klub Žilavka!

Ja sam tako nazvao klub u kojem sam, kao "desetka" aktivno igrao 17 godina. Ja sam plaćao nogometaše, "iljadarku" za svaki postignuti gol! Šta ću, to je tako, neka drugi budu sretni što igraju. S fotografije na kojoj je ovjekovječena ta prva momčad danas su samo dvojica živi.

I neka ostane da su u NK Žilavka prije 65 godina igrali Bože Bencun, Radoslav Sivrić - Dosko, Andre Sivrić - Šišlje, Veselko Vasilj - Vešak, Stanko Vasilj - Stankela, Krešo Šego - Sekul, Mladen Barać - Lenjica, Ivan Sivrić - Baran, Marko Ostojić - Maran, Miljenko Vasilj - Grga, Vinko Vasilj - Vinkača i Ivan Bencun - Porta.

Priča o Stankeli može biti i priča o njegovom prijateljstvu i privatnim partijama šaha s jednim od najvećih majstora te igre svih vremena, Garijem Kasparovom.

No, možda je Stankela uistinu u pravu kad svakoga tko mu bane u kuću i poželi "ispričati njegovu životnu priču" usmjeri na bogatu dokumentaciju digitalno posloženu na brojnim CD-ovima…