Vinogorja

Orange vina su hit, a zbog dulje maceracije odnosno odležavanja na dropu imaju sasvim drukčiju aromatiku od uobičajenih bistrih vina. Vinari najčešće kažu da su orange vina ona koja se proizvode na starinski način, iako je suvremena proizvodnja orange vina zapravo daleko od otvorenih pretoka i čuvanja vina u prastarim drvenim bačvama

Vinarija Coslovich iz Čepića pokraj Oprtlja bila je jedini istarski predstavnik na nedavnom Festivalu prirodnih vina Terroirs kojeg je u beogradskom hotelu Metropol Palace organizirala agencija Vine Jam. Posljednjih godina sve popularniji pojam "prirodna vina" ima sve više sljedbenika i među vinarima i među potrošačima, ali je tim pojmom obuhvaćeno štošta. Kako je razvidno i iz podnaslova festivala Terroirs, koji je zamišljen radi predstavljanja prirodnih, autentičnih, organskih, biodinamičkih, orange vina i vina od autohtonih sorti.

U ovom prilično velikom rasponu našli su se, uz vinare iz svih krajeva Srbije, još i sudionici iz Slovenije, koji su došli u povelikom broju, zatim iz Italije iz okolice Trsta odnosno s tršćanskog Krasa, te iz Hrvatske, koju je osim vinarije Coslovich predstavljala još samo vinarija Križ s Pelješca. Sveukupno se predstavilo četrdesetak vinarija koje svoj imidž, čitav ili neki njegov dio, temelje na kategorijama vina iz podnaslova naziva ovog festivala.

Orange vina

Osim razumljivih pojmova organsko i biodinamičko vino, u čijoj se proizvodnji minimalno ili uopće ne koriste kemijska zaštitna sredstva i umjetna gnojiva, u nas je posljednjih godina nešto popularniji pojam orange vina, pa više istarskih vinara čak sudjeluje na slovenskom festivalu orange vina u Izoli. Najjednostavnije rečeno, orange vina su bijela vina koja se proizvode s dugim maceracijama i uglavnom bez filtriranja, zbog čega su lagano zamućena i boja im je tamnije žuta do narančasta uslijed oksidacije.

Vinari najčešće kažu da su orange vina ona koja se proizvode na tradicionalan, starinski način, iako je suvremena proizvodnja orange vina zapravo daleko od one stvarne tradicije podrumarenja primitivnom opremom, s otvorenim pretocima i čuvanjem vina u prastarim drvenim bačvama. Orange vina su zapravo suvremeni hit posljednjeg desetljeća, a njihova najisticanija osobina je u tome da zbog dulje maceracije odnosno odležavanja na kožicama odnosno dropu, imaju sasvim drukčiju aromatiku od uobičajenih bistrih vina proizvedenih od istog grožđa. Zato se uz pojam orange "šlepaju" i ostali spomenuti atributi koji bi trebali istaknuti da su dotična vina proizvedena na neindustrijski način s nimalo ili s minimumom kemije koja je u vinarstvu ipak neizbježna. Proširenjem teme takvog festivala bijelim se vinima ravnopravno pridružuju i crna, kod kojih je vizualno teže utvrditi razliku između konvencionalno i prirodno proizvedenih.

Valmi Coslovich drugi put sa svojim vinima sudjeluje na beogradskom Terroirs festivalu, a njegov je adut u vinskim kategorijama koje ovaj festival predstavlja malvazija Santa Maria, napravljena od probranog grožđa uz desetodnevnu maceraciju, fermentaciju isključivo na prirodnim odnosno vlastitim kvascima, i desetomjesečno odležavanje u hrastovim bačvama. Tamnožute boje i lagano zamućena, ova malvazija mirisom podsjeća na zrele marelice i mediteranske začine, bogatog je okusa koji je svojevrsna nadgradnja klasičnih aroma svježe malvazije te intenzivno i dugotrajno ispunjava usta.

Coslovich proizvodi prirodna vina zato jer može, odnosno njegov terroir na nadmorskim visinama od preko 400 metara dopušta da grožđe samo odradi veći dio posla i ne pita tretiranje suvišnim kemijskim sredstvima. Mnogi vinari koji se ekološkim vinogradarstvom žele baviti u nižim i vlažnijim područjima to ne mogu, ili mogu uz jako povećane napore ali i velike rizike.

Malvaziju Santa Maria Coslovich je predstavio u nekoliko izdanja, odnosno s berbama iz 2013., 2015. i 2016. godine i njima privukao solidnu pažnju i komplimente posjetitelja festivala i tamošnjih vinskih stručnjaka. I njegov teran Terra Magica bio je jedna od zvijezda festivala, a predstavio je i crnu kupažu Kripak, svježu malvaziju Bianca, Rose od terana, te vlastito maslinovo ulje Olivetto i proizvode od tartufa.

Coslovicheva su se vina na festivalu Terroirs našla u jako zanimljivom društvu, s obiljem etiketa za uspoređivanje, kao internacionalnih tako i autohtonih sorti. Među srpskim vinima očekivano su se isticale autohtone sorte poput tamjanike, krokana, jagode, kadarke ili prokupca i mnogih drugih, a prvi put se u javnosti pojavila i dugo macerirana tamjanika (17 dana) koja se minulih godina u međunarodnim okvirima tek afirmirala kao izvrsno svježe vino. Od zanimljivosti spomenimo vinariju Ambelos koja pripada manastiru Koporin u Velikoj Plani, gdje vino rade redovnici.

Ja puštam vino da sve samo radi, tako da ja uživam. Kad pravim vino trudim se da se tu ne miješam bez neke potrebe, neka su od duhovitih objašnjenja kako srpski vinari rade svoja prirodna vina, što je ne samo marketinški štos već i dobro obrazloženje, za laike naravno, kako ta vina nastaju.

Slovenci

Vinari iz slovenske Istre i okolice Trsta ponudili su svoje inačice malvazije, refoška i drugih autohtonih sorti poput primjerice vitovske grganje sa slovenskog Krasa, dok iz drugih dijelova Slovenije (Brda, Kras, Vipavska dolina) uz poznate sorte stiže primjerice i sorta jakot, kako su Slovenci prozvali tokaj nakon što su Mađari sudski dobili ekskluzivno pravo korištenja tog imena. Pelješka vinarija Križ je pak predstavila svoje macerirane verzije plavca i grka.

Festival Terroirs nema ocjenjivanje vina i ne dodjeljuje nikakve nagrade, ali na jednom mjestu nudi mnogo egzotičnih zanimljivosti iz vinskog svijeta. Tu su i veliki i mali, i poznati i nepoznati, i oni ovjenčani svjetskim nagradama i oni za koje je čuo malo tko izvan njihovog zavičaja. Organizatori iz agencije Wine Jam, koja inače organizira niz vinskih manifestacija kroz cijelu godinu, uboli su aktualni svjetski vinski trend i napravili zanimljiv i atraktivan vinski festival, a prava je šteta da i Istra nema jedan ovakav tematski vinski događaj jer materijala odnosno vina koja se uklapaju uz ovaj tematski okvir ima iz godine u godinu sve više.

Posljednje vinske face u ovoj godini "nacrtale" su se poslije placa u središtu Zagreba u Vlaškoj 7 ispred trgovine sa vinima i delicijama Witrina blizu glavne tržnice (plac) Dolac.

To je bilo već peto okupljanje važnih "vinskih faca" u sklopu projekta koji su osmislile Manuela Maras i Jelena Bulum kako bi omogučile vinoljupcim da nakon placa zastanu i kušaju najbolja vina. Nakon tri velika vinara, Bibich-a, Polettija i Kabaja koji su na subotnjoj špici točila svoja vina, tri "face", tri super vinara donijeli najbolje boce iz svojih podruma. Bili su to Zdenko Šember, Đorđe Bikicki i Dario Prinčić.Pilo se od pjenušca, preko tokaja i rieslinga do crnog pinota.

Zdenko Šember s Plešivice blizu Zagreba jedan je od najboljih hrvatskih proizvođača pjenušaca a ispred Witrine je ponudio i riesling iz 2018.godine.

Druga "faca" bio je Đorđe Bikicki kojega smatraju pokretačem orange revolucije u srpskom vinarstvu.

Njegova vina dolaze sa položaja Banoštor najboljeg na Fruškoj gori. Njegov Uncensored macerirani traminac iz 2017.godine proglašen je kao najbolje orange vino Balkana ove godine u Sofiji.Kušalo se i odličan pinot noir by Bikicki.

Iz pokrajine Friuli, nadomak slovenske granice stigao je ikona prirodnog vinarstva Dario Prinčić.

Od 2000.godine iz njegovog podruma izlaze isključivo prirodna macerirana vina.

Kao što i priliči uz vinare bile su i druge "face" pa je tako vina kušala Tena Vodopija,afirmirana pjevačica i ispričala kako je dospjela u Cabaret priču "Esprit de Paris" pod vodstvom legendarnog Mire Ungara a ispred Witrine bio je i vinoljubac skladatelj Alfi Kabiljo.

Od Hortus Croatiae (Cvjetnjaka Hrvatske) s kultnog Jakopićevog Terbotza na Železnoj gori, do Bolfana i njegovog eko Vinskog vrha, legendarnog Šafrana i misnog traminca za papu Benedikta XVI i tek stasalog ostrašćenog Kopjara, uz kratki dodir varaždinskog starog grada i čarobnog Adventa u Varaždinu.

Železna Gora, Sv Urban i Štrigova kultna su mjesta međimurskog vinarstva, tamo uz dodir slovenske granice, nedaleko Mađarske, a gdje se Alpe povijaju u čudesne brege i gorice, da bi se potom niz Dravu predale ravnoj Panoniji. dotakli smo ih na početku puta u tradicionalnoj vinskoj karavani kojom PZ Maslina i vino, Ilirija i Kotarci godišnje krstare vinskim, eno i inim odredištima Lijepe naše prijateljujući i učeći od kolega ono što se naziva vinska kultura i vinski turizam.

U Terbotzu na Železnoj godi

Dočekala nas je kasna jesen, s maglama što se stiru niz dole i oblacima što se spuštaju vrh bregova, ali nam ništa od toga nije smetalo kada smo vijugavim putima na krajnjem zapadu Lijepe naše osvanuli pred kultnim Terbotzom, dočekani od Branka Jakopića, tamo gdje sam davno sa članovina Zrinske garde, dok su ovdje stolovali, učio otvarati šampanjac sabljom. Dobri međimurski zalogaji i raskošna paleta najaromatičnijih i najmirisnijih svježih vina u Lijepoj našoj koja rade Međimurci i - Pušipel. Njega, znanog kao Moslavac, Šipon ili Furmint, oni tako zovu i žele za svoj brend. Istina sada umjesto da nam pogled kao za vedrih dana segne i do Slovenije pa i do Alpa gledamo tek ljepotu i raskošno uređeni dvorac-kuriju kojoj je ostavio ime po nekadašnjim vlasnicima nasljeđujući posao vinara od predaka pa i oca koji je za bivše države među prvima ishodio da može biti privatni tržišni vinar (s rednim brojem 2). Probamo naravno i Rajnski onaj napadnut botritisom, dušu dao za odležat dok ne dobije aromu petroleja, a konačno ovdje ga i zovu Starikavac, jer voli odležati. No sauvignonima bijelim i žutom muškatu s ovih krajeva ne mogu odoliti kao ni čarobnom krajoliku Železne gore kod Štrigove, a pred Svetim Martinom na Muri.

Put Kopjara i Bolfana po zagorskim bregima do Vinskog vrha

Sklonište i spavalište je bilo na Varaždin bregu, sada LaGus, a odatle je valjalo osim do Terbotza i put Kopjara, oko Budinščine, a granica Krapinsko zagorske i Varaždinske županije je tu negdje posred podruma. Robert Kopjar nas je rastavio od bilo kakve misli osim vinske priče šaraćujući entuzijastički ostrašćeno kao mladi vinar (a stariji poduzetnik s tvrtkom Meteor) kroz svoju paletu od 15-tak vina. Da nije bilo podloge u čvarcima, kobasama, panceti i sirevima svih vrsta, teško bi bilo odraditi sve to. Naravno, nisam vam kazao, a i ne treba, da su Zagorci odavno napustili "direktore", "delance" i slične "kiseliše" i da su danas vrsni vinari. "Mi vama kiseline, vi nema šećera", pogodba je oko vina. Za one koji ne znaju, kiseline su "kostur vina", a oni s njima nemaju problem, a što Dalmacija i posebice kamene podloge muči, dok je kod njih manjak sunca kriv za manjak maligana, kojih ovdašnji vinari imaju do besvijesti. To nas je ovom prilikom i spasilo. Makar će mi prijatelji od Kutjeva do Dunava zamjeriti, bogme su i Zagorci u hrvatskom klasiku - Graševini, napravili čuda sa toliko voćnosti i svježine da bi je gotovo proglasio aromatičnom sortom.

Vinarija Šafran posebno je ponosna što je upravo naše vino 2012. godine odabrano kao misno vino za posjeta pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. Riječ je o kasnoj berbi Šafranovog Traminca iz 2009. godine

Josip Tržec,​ voditelj Vinarije

Poslije Kopjara, divnog domaćina, kome se kao i svima ovdje naravno i za ubuduće preporučamo, valja put klasika i prijatelja Bolfan na čiji se Vinski vrh opet rado penjemo kroz maglu za "prst pred nosom". Pazimo dok nam ususret naleti koji auto što se upravo spušta, jer od Bolfana se teško itko spušta "suh". I nakon neminovnog obilaska podruma idemo ka raju od restorana, odmorišta, uživališta, a i spavališta (trend koji zamjećujemo je kako ponuda mora nadići sitni zalogaj i ide ka punom gastro užitku, odnosno restoranima ali i ponešto soba) što je sve u jednom divnom objektu kojeg Tomislav Bolfan podignu nad strmim vinogradom. Ima i malo tužne priče, jer 10 ha je iščupao zbog minijaturnog žutog američkog cvrčka odnosno zlatne žutice vinove loze, koja čim se pojavi valja čupati sve. Korektno je kaže dobio naknadu od države. Bolest do nas nije došla ali valja čuti sve o simptomima i zaštiti. Ovdje je večera otpočeta naravno sa zagorskim štruklima, a potom ovdašnjim domaćim govedom u sosu od vrganja sa svojim vinskim sljedovima. E, a štrudlu od jabuka, onako toplu pa uz poluslatki muškat, dok se vani blijeda magla nadmeće sa mrklim mrakom, a termometar spada u minuse, valja preporučiti i pamtiti.

Kod Šafrana na misna vina

I za povratak preko Zagorja, put doma, legenda - Šafran. Kao i prethodi na domaćini koji su dio svog imetka stečenog drugim poslom prebacili ka vinarstvu, pa se zaljubili i ostrastili, Stjepan Šafran sa 250 zaposlenih u Metal Produktu legenda je poduzetništva. Nije nas primio on, jer je večer prije u Poljskoj preuzeo nagradu za europskog poduzetnika godine, ali ga jedini zet Josip Tržec dostojno zastupao a na radost Polačana. Naime na starim zvonima sv Kuzme i Damjana stajalo je "Sali nas Tržec". Otac je bio taj koji je i obnovio nova zvona u jednoj od rijetkim ljevaonica zvona u zemlji, a činio je to diljem Zadarske županije po crkvama ostalim bez zvona za agresije.

I ovdje se među prvima pojavila žutica a vinogradi čupali i sadili novi. No, vina su posebna priča od Rajnskog rizlinga kome nitko ne bi pepoznao čak 8 kiseline, preko Sivog pinota, Graševine, do samo ovdje primljenog Manzonija. Dakle govorimo o stvorenoj sorti staroj 50-tak godina koja je išla spariti šećere bijelog pinota iz Burgundije s kiselinama rizlinga s Rajne, i uspjela. No pričati nećemo a niti vam dati naslutiti što je njihov Traminac izborne berbe prosušenih bobica iz 2009. kojeg je služio papa Benedikt XVI za posjeta Hrvatskoj. Uostalom sva vina ove vinarije odlukom biskupa nose oznaku misna vina. To i jesu za približno 50 župa.

Uglavnom u povratku valja reći da ni u Zagorju više nema kiseliša, odnosno da nam je cijela zemlja vinski sazrela.

Varaždinski advent

Varaždinci su se potrudili i na 7 mjesta osmislili svoj advent, pa smo se makar i nismo ljubitelji kuhanih vina, priključili.

Nije ovo tek somelijerski (vinsko ispijački) đir pa nas je muzejska pedagogica Jelana nadahnuto provele starim gradom - tvrđavom da vidimo svu raskoš nekadašnje nam prijestolnice. I uz vodičku Marijanu obišao se grad i udahnuo dio njegove barokne duše. Prijatelj Željko Horvat čekao je na trgu s kuhanim vinom i kobasicama, a eto, pridružio se i župan Radimir Čačić. Varaždin je blistao a osobno nisam nikad u nekoliko sati vidio pet autobusa Mađara u obilasku, naravno ponosnih jer su grofovi Erdődy, stoljetni ovdašnji župani, i bili Mađari.

Jedan od najpoznatijih sajmova vina u Hercegovini po 13. put održan je na Buni u Mostaru. Stručni žiri ocjenjivao je najbolja bijela i crna vina.

Prvo mjesto kad su bijela vina u pitanju osvojio je Željko Bošnjak, drugo Radoslav Bošnjak, a treće Nedjeljko Knežević.

Kod crnih vina, u konkurenciji od oko 60 vinara najbolje crno vino prave Fratri iz Gruda, drugo je mjesto Radoslav Bošnjak, a treće Anton - Anđelko Lovrić.

Fra Stanko Pavlović zadovoljan je što je upravo crno vino iz Gruda proglašeno najboljim. U svom govoru istaknuo je da ovo prvo mjesto zasluga svih njegovih župljana, te je zahvalio u svoje, te u ime fra Bernarda Marića i fra Ante Šaravanje.
Hvala mojim župljanima. Od dobrog materijala pravi se i dobar proizvod. Ovo je stoga njihova zasluga - kazao je župnik koji je vino iz Gruda učinio prepoznatljivim, praktički brendirao ga, a na boci je fotografija Kamene ljepotice, crkve svete Kate u Grudama koja je zablistala u punom smislu upravo u vremenu trojice grudskih fratara.

Župljani koji imaju vinograde pak, svake godine u vremenu trganja odvoje dio svog najboljeg grožđa i odnose ga fratrima, što je tradicija još od davnina, stoga je župnik njih posebno spomenuo. Priznanje fra Stanku uručio je prvi čovjek MUP-a HNŽ Slađan Bevanda.

Bakarska vodica zapravo nije pjenušac. Ona je, kako lijepo piše na etiketi, gazirano vino. To znači da se u vino dodaje ugljični dioksid, kako bi se vino zapjenilo. Tom se metodom proizvode Fanta, Cola i slična pića. Boci koju smo kupili u našem susjedskom supermarketu nisu pomogli ni umjetno dodani mjehurići CO2.

Bakarska je uporno odbijala pjeniti. U čaši je izgledala kao mirno vino, a tek je na nepcu lagano, ali sasvim lagano bockala, kao vrlo mlado bijelo vino u kojem je ostalo još nešto ugljičnog dioksida.

Bakarska ne miriše ni po čemu osim po lagano zagorjelom šećernom sirupu. Okusa je još manje-opet samo šećer, dok tekstura lijepi usta. Strukture uopće nema. Bakarska vodica jedno je od najgorih vina koja se mogu kupiti u hrvatskim supermarketima. Pa ipak, s cijenom od 40 kuna, ona je 10 do 15 kuna skuplja od niza vrlo dobrih bijelih buteljki s navojnim čepovima (Belje, Iločki podrumi, Vezak).

Sama činjenica da nepitka Bakarska uspijeva održati takvu cijenu svjedoči kajo u Hrvatskoj imamo još previše neinformiranih kupaca: Bakarska je zapravo toliko loša da je se srami i njen proizvođač Mladina iz Jastrebarskog, koja inače puni vrlo pristojan pjenušac Poy. Danas, naime, na Mladininoj web stranici nismo uspjeli pronaći ni riječ o Bakarskoj vodici. Sve bi ovo bilo relativno nevažno da Bakarska vodica nije jedan od povijesno najvažnijih hrvatskih vinskih brandova.

Bakarska vodica nastala je u zaleđu Bakra u pretprošlom stoljeću, od starih zaboravljenih sorti i od žlahtine i bijelog muškata. Proizvodila se prirodnom, ali ne šampanjskom metodom, nego metodom ancestralle, kakvom se i danas proizvode izvrsni pjenušci Limouxa. Pošto su uslijed raznih bolesti bakarski vinogradi opustjeli, proizvodnja pjenušca tek je donekle preživjela u konobama.

Petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata Istravino oživljava brand Bakarska vodica i u roku od jednog desetljeća postiže nevjerojatnu proizvodnju od 2,6 milijuna butelja godišnje. Kompletna hrvatska industrija pjenušavih vina danas je daleko od te brojke. Uz bijelu varijantu s više verzija suhoće/slatkoće, proizvodila se i dubokocrvena Bakarska Rubin.

Jedan od uzroka uspjeha Bakarske vodice, osobito poslije pada Hrvatskog proljeća i strašne represije koja je uslijedila, bio je svakako patriotizam. Bakarska je, naime, na etiketi nosila hrvatski grb. Posve smo sigurni da su je u sedamdesetim i osamdesetim godinama brojni potrošači kupovali zbog grba. U devedesetim je godinama Bakarska pokleknula pred puno kvalitetnijim pjenušcima iz Katalonije, Slovenije i Italije. Prije dvadesetak godina Istravino je pokušalo oživjeti Bakarsku lansiranjem pjenušca od chardonnaya, koji je bio napravljen šampanjskom metodom Nažalost, vino je ispalo prilično loše.

Bakarsku je kasnije preuzela Mladina, koja nažalost nije investirala baš ništa u njenu kvalitetu i modernizaciju. Rezultat je grozno gazirano vino koje se sada prodaje u supermarketima. Današnja Bakarska vodica sramota je za povijest hrvatskog vinarstva i za suvremenu hrvatsku vinsku industriju, a ako baš hoćemo biti nacionalno patetični, riječ je o jednom od najkičastijih proizvoda na kojima stoji državni grb (konkurencija nije mala). Bakarsku vodicu treba ili što prije ukinuti ili radikalno modernizirati. Nismo sigurni da Mladina poslije raspada Agrokora posjeduje kapital i viziju da bi od Bakarske napravila bar donekle pristojan pjenušac.

Posljednje ovogodišnje, šesto izdanje projekta 'Vino uz žlicu' održano je u zagrebačkom restoranu Magazinska klet / Pri staroj smokvi (Strojarska 32). Ovaj događaj prigodno je nazvan 'Vino uz žlicu (i vješalicu)', jer su se na jelovniku po prvi put našli specijaliteti s roštilja: đevrek s kajmakom i punjena vješalica sa zapečenim grahom.

Pod brendom Magazinska klet u Zagrebu djeluju tri restorana. Vlasnik Mario Rajić prvi restoran otvorio je u Magazinskoj ulici i ubrzo se pročuo po sjajnom roštilju. Potom se 'uselio' i u bivši restoran Cyrano u novozagrebačkom Sigetu, a najveći i vjerojatno najpopularniji od njih, nalazi se Pri staroj smokvi u Strojarskoj ulici nedaleko Autobusnog kolodvora. U relativno kratkom vremenu, Magazinska klet postala je sinonim za izvrstan roštilj leskovačkog stila, ali glavni chef Vladimir Filipović, koji koordinira rad sva tri restorana, ne zanemaruje niti jela na žlicu, u gablecima ili a la carte ponudi. To nije promaklo autorima projekta, novinarima Renati Cisar i Mustafi Topčagiću, koji su se sa svojim stalnim suradnikom Domagojem Jakopovićem Ribafishom upustili u novu eno gastro avanturu.

Novinare, za koje se isključivo rade ove promocije, kao dobrodošlica dočekalo je osvježenje u vidu pjenušavog koktela, provjerene kombinacije Aure iz Buzeta: Gin Karbun-Tonic-Teranino. Iz ove destilerije posluženi su i aperitivi Pelinkovac i Šljivovica, koje su neki, pak, radije pili na kraju kao dižestive, jer i tako dobro funkcioniraju. Welcome zalogajčići bili su više 'na ruku' (finger food) nego na žlicu: trljanica (salata od sira i paprika) i mazalice s kajmakom te pršut i sir iz mišine, uz poneku kap maslinova ulja iz Muzeja uja iz Škripa na Braču, koji je sa suprugom Katjom osnovao Zagrepčanin Krunoslav Cukrov.

Chef Ivan Tasić, koji je u Zagreb došao iz Leskovca, gastronomskog raja južne Srbije, kao prvo jelo na žlicu pripremio je Teleću čorbicu, čija je izvrsna vinska pratnja bila hercegovačka Žilavka Keža 2018 iz vinograda Studenci u okolici Ljubuškog. Ova kombinacija pokazala se najboljom u neformalnom glasanju koje je na kraju večeri provedena među pripadnicima medija. A vinariju i njihova vina, koja polako probijaju put na hrvatsko tržište, predstavio je Dean Mlinarević.

U tek ponekom zagrebačkom restoranu mogu se pojesti goveđi ili volovski repovi, ali samo u Magazinskoj kleti - Teleći repovi u saftu s povrćem, lagano kuhani desetak sati. S ovim vrlo ukusnim i blago pikantnim jelom dobro se nosio Portugizac Mladina 2018, kojem je godina 'starenja' dala na punoći i eleganciji u što nas je uspio uvjeriti i prvi čovjek ovog podruma s Plešivice, Marinko Baljak.

Spektakl na stolovima nastavljen je sa Svadbarskim kupusom, jelom u kojem je prisutno omiljeno kiselo povrće i koje se izvrsno spaja s čak četiri vrste mesa (piletina, svinjetina, junetina, janjetina). A pravi spektakl osjetio se i na nepcima, uz gutljaje vina Babić Templar Aurum 2016, vinarije Livaić iz Pirovca. Predstavili su ga Davor Livaić, koji je s bratom Tomislavom obnovio vinsku tradiciju, i njegova kći Anja Eloise Livaić, odnedavno aktivnije uključena u obiteljski posao.

Nakon toga, uzvanici su morali odložiti dotad glavno oružje - žlicu - i uhvatiti se vilice i noža, jer je na stol došao prvi specijalitet s roštilja - Đevrek s kajmakom i lukom. Ovaj pošteno velik komad mljevenog mesa, nazivaju i pljeskavicom s rupom, u koju se dodaje kugla punomasnog kajmaka na vrhu. Blatina Keža iz 2016. godine svojim se intenzitetom, ali i pitkošću, nekako uspjela izboriti s ovim moćnim jelom.

Junaci Magazinskog stola, iako mnogi već dobrano siti, nisu željeli preskočiti pravu kalorijsku bombu - Punjenu vješalicu sa zapečenim grahom. Da se lakše podnese njezin udar pomogao je Postup Palihnić 2016 svojom snažnom aromom i alkoholom. Uz puno povjerenje vlasnika vinarije Ante Palihnića, o vinu je slikovito svojim prepoznatljivim dubokim glasom pričao Vjekoslav Madunić s Hrvatskog radija.

Uvjetno rečeno, predah je došao na kraju s desertom - Čokoladnom tortom s toplim biskvitom i sladoledom, uz koju je poslužen poluslatki Muškat žuti 2017 iz moslavačke vinarije Kezele, poznate po tome što se vrlo uspješno bavi seoskim turizmom u kojem i vino igra veliku ulogu. Desert je spravljen po receptu Nade Dopuđe, voditeljice restorana Magazinska klet, koja je svojom nevjerojatnom energijom pridonijela da ova eno gastro večer ne ode tek tako u zaborav.

Sve je spremno za 14. Dane otvorenih vrata peljeških podruma, poručuju njezini organizatori - dvije udruge vinogradara i vinara: Pelješki vinski puti i Plavac mali Pelješac.

Ovogodišnje izdanje rekordno je i po broju vinarija i po broju najavljenih dolazaka. Procjenjuje se da će ukupno 32 pelješke vinarije, koliko ih u prekosutra otvara vrata, posjetiti oko četiri tisuće ljubitelja vina iz Zagreba, Zadra, Rijeke, Splita, Dubrovnika…

Već danas, u Domu vinarske tradicije u sklopu PZ Putniković - poznate i po "Prvom hrvatskom muzeju vinogradarstva i vinarstva" - dvadesetak mladih peljeških enologa ocjenjivat će vina autohtonih sorti berbe 2019., a pelješki kulinarski majstori natjecat će se u pripravljanju lovačkog gulaša. Uz njega se izvrsno sljubljuje Plavac mali, vino koje je nadaleko proslavilo Pelješac.

Upravo je njemu posvećena i ova atraktivna manifestacija, koja još jednom potvrđuje da vinski turizam itekako može privući goste u Dalmaciju i u zimskim danima. Dani otvorenih vrata peljeških podruma službeno se otvaraju 7. prosinca u 11 sati u stonskom Kaštiju, nakon čega vinoljupci i uzvanici kreću u tradicionalni obilazak peljeških vinarija.