Za vrijednim Pelješanima je još jedna više nego uspješno odrađena manifestacija "Dani otvorenih vrata peljeških podruma" kojom dokazuju svim putnicima namjernicima kako je njihov poluotok izrastao u vinsko carstvo.
Ovoga se puta broj trinaest pokazao svakakvim samo ne nesretnim. Srdačni su domaćini, njih ukupno 32, nakon dugih priprema, imali priliku nanovo otvoriti vrata svojih podruma i konoba. Uhvaćeni za isti štap, redom nabrojeni: vinogradari i vinari, turistički djelatnici, Dubrovačko-neretvanska županija, Turistička zajednica DNŽ-e, Grad Dubrovnik, HGK Županijska komora Dubrovnik, Obrtnička komora Dubrovačko-neretvanske županije, Općine i TZO Pelješca, izgurali su sad već tradicionalnu svetkovinu vina gdje bi se i dobri stari Grk Dioniz osjećao bogovski počašćeno.
Pelješani su dokazali kako za ovakvo nešto nisu potrebne velike panel diskusije u skupim konferencijskim salama, kako su najmanje bitne titule ispred imena i ulaštene cipele, visoke potpetice, skupa odijela i haljine, koje u konačnici, po logici stvari, ništa pametno nemaju za kazati. Narugali su se svojom odličnom organizacijom i svima onima koji, od strane poreznih obveznika plaćenim, zastarjelim prezentacijama, diple po svjetskim sajmovima i tobože promoviraju Lijepu našu. Ti su inozemni sajmovi, budimo pošteni, mahom samo izlika našim politički podobnim turističkim djelatnicima da im stražnjice vide puta. Oni su i ove godine, otvarajući vrata svojih podruma i konoba, ponosno prezentirali tradiciju koju baštine od svojih djedova. Znajući kakav proizvod imaju, ne razbacujući se velikim izjavama i potrebom da ih se artikulira kroz nekakav destinacijski menadžment na gala zabavama zatvorenim za javnost, plasirali su sad već i internacionalno poznati vinsko-turistički proizvod pod nazivom "Dani otvorenih vrata peljeških podruma".
Imali smo sreću da smo i ovoga puta bili pozvani na manifestaciju te vam donosimo "mamurnu" reportažu koju možete shvaiti i kao poziv na feštu koju su Pelješani već počeli pripremati za 2019. godinu. Pišući o minulom događaju, napravit ćemo vam pripremu kako se najbolje educirati o vinima i na koncu zabaviti dogodine. Još kada vam kažemo da ćete za svega trideset kuna biti u prilici kušati vrhunska vina, slušati o Dingaču i Plavcu malom, pojesti vinski gulaš, zaplesati u Potomju i upoznati gomilu, više manje zanimljivih vinskih hodočasnika, onda smo sigurni da dogodine za vrijeme ove fešte nećete ostati na splitskoj Rivi, ma koliko god da Grad i naša Turistička zajednica budu kućica na istu, bez ikakvog suvislog plana, nakalemili.
Da vam što slikovitije dočaramo ljubaznost domaćina, dotaknut ćemo se možda najvećeg živućeg splitskog 'posvudana'. Rijetki su Splićani koji nisu barem jednom na nekoj sportskoj fešti pozavidjeli našem Stipi Legendi. Dok se vi gurate u redu i dok želite barem djelićem svoga bića biti važan uteg na vagi sportskog ili bilo kakvog drugog događaja, tome su čovjeku sva vrata otvorena, može sto hoće i kada hoće. Svi ga tapšaju po ramenu i puštaju preko reda. On je, rekli bi zlobnici ničim zasluženo, prepoznat da bude važan piz svakog iole vrijednog spomena događaja u gradu i okolici. Ne brinite, pođite dogodine prema dolje, jer se upravo tako svaki gost osjeća kada dođe kod dragih Pelješana prvog vikenda u prosincu. Za vrijeme ove fešte nema domaćina koji te ne nutka dobrim domaćim jelima i još boljim vinom, nema onoga koji ne želi znati tvoje ime i odakle dolaziš, koju sortu vina voliš i koji ti ne želi pomoći da otkriješ koja je kapljica tvome nepcu najprikladnija.
I ovoga puta je fešta krenula iz Stona. Veliki Kaštio je bio krcat posjetiteljima. Odmah smo uočili našeg Splićanina, vodiča Tonča, kojemu se kočoperi na leđima natpis splitske firme GECKO TOURS SPLIT.
Tonči, nismo mogli ne prepoznati odakle dolazite u toj vjetrovci. Možete li nam kazati dojmove i kakav vam je plan za danas?
Meni je ovo prvi put da sam na ovoj fešti. Inače na Pelješac dolazim u ulozi pratitelja svojih gostiju. Danas sam došao s prijateljima i ekipom s posla. Prvo smo posjetili Stonske zidine, zatim popili kavu, sad ćemo poslušati otvaranje manifestacije, kupiti čaše i priključiti se vinskim hodočasnicima. Spavat ćemo u selu Borak blizu zadnje točke vinske ture. Ovakve stvari su potrebne zimi, ne da se samo priča o Hrvatskoj kao destinaciji 365, već da se na tome zbilja radi. Po registracijama automobila i sami možete vidjeti od kud sve ljudi danas dolaze na Pelješac. Mislim da ih kišni dan sam po sebi ne bi privukao ovdje. Što se manifestacije tiče, da se malčice našalim, čini mi se da je najvažnije imati sa sobom savjesnog vozača koji neće pokleknuti pred dobrim vinima. Mi takvog na svu sreću imamo.
Nakon Stona smo požurili prema selu Ponikve, gdje nas je dočekala ljubazna obitelj Marlais. Istoimena vinarija je, pogađate, dobila ime po obitelji koja svoje prezime baštini od Francuza. Osim što su nas prisilili da radimo ceste, da se pobrinemo malo vise o higijeni, da šaljemo ljubavna pisma i da se klonimo francuske bolesti, pojedini su nam Francuzi obogatili kulturu svojim načinom proizvodnje vina. Ovo selo je bilo te sreće da se uz Napoleonovu cestu, negdje početkom 17. st u njemu skrasi ni više ni manje nego jedan, očito do ušiju zaljubljeni Francuz. U vinariji nas je dočekala ljubazna domaćica Marijana, te nam je uz ugodnu čašicu razgovora kazala kako se sami vinogradi obitelji Marlais nalaze na južnim padinama poluotoka Pelješca, poznatim po bogatoj insolaciji. Nakon krčenja šume, na padinama brda generacijama je stvarana zemlja koja se preradom kamenoga tla ručnim alatom pretvarala u plodnu zemlju pogodnu za sadnju vinove loze. Kako bi se spriječilo odvajanje zemlje s padina uslijed velikih padalina i vodenih tokova, terase s lozom su se ograđivale suhozidima. Suhozidi su se, kako naša domaćica naglašava, napokon našli pod zaštitom UNESCO-a.
Domaćicu smo pitali više o samoj manifestaciji i poslovanju vinarije.
Mi se ovim bavimo obiteljski. Ako me pitate može li se od ovoga živjeti, pošteno ću vam odgovoriti da se može, ali i jednako tako, zbilja se puno radi. Mi uglavnom radimo sa Skandinavcima i mislimo da su gosti jako zadovoljni. A što se same manifestacije tiče, zadovoljstvo nam je što možemo prezentirati naš kraj i naše proizvode. Ovdje se sklapaju nova prijateljstva, poznanstva i partnerstva. Nama je velika čast što smo dio ove lijepe priče. Hvala svima koji su i ove godine došli uveličati ovu našu feštu. Pozivam sve vaše čitatelje, ako još nisu bili, da nam se pridruže dogodine.
U Ponikvama smo još posjetili Vinariju Vukas i Vinariju Miloš.
Ispred vinarije Vukas smo zaustavili dvije sestre iz Metkovića - Ivanu i Jelenu koje su se, vidjet ćete u njihovoj izjavi, pokazale vrsnim poznavateljicama vina.
Cijela manifestacija nas je oduševila. Domaćini su fantastični. Vjerojatno znate da se nakon treće caše vina pomalo gubi osjet pa je dobro da ste nas uhvatili ovako rano. Za sada o vinima koje smo kušale možemo kazati da su mahom istančana okusa, ali što je najvažnije, vidite da je svugdje pjesma, odlična atmosfera i ugodno društvo. Ni dosadna kiša ti onda ne može pokvariti dan.
U Vinariji Miloš je, kao i svake godine bila navala. Dva brata Miloš su zasigurno najpoznatiji hipsterski tandem peljeških vinara. Rijetko koji ljubitelj vina nije čuo za njihov Stagnum. Ivan i Josip još su kao dječaci s ocem Franom i majkom radili u vinogradu. Potom su im obiteljski vinogradi davali srednjoškolski džeparac. Kasnije je Ivan završio agronomiju, smjer vinarstvo na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. No, ni Josipovo ni Ivanovo obrazovanje nije stalo završetkom formalnog obrazovanja. Svake zime, kad završe radovi u vinogradu, putuju po vinskim regijama, predstavljaju svoja vina, kušaju tuđa i neprestano uče.
Josip kaže:
Kao što vidite na manifestaciji je svake godine sve više i više posjetitelja. Mi se nastojimo svima posvetiti. Mislim da tako radimo, ne samo dobru promociju naših vina, već da radimo promociju cijelog Pelješca. Ovo je destinacija koja ima potencijala živjeti cijelu godinu, svrha cijele ove manifestacije je da se ljudi vrate i dovedu svoje prijatelje i kada nisu Dani otvorenih vrata. Najbolja reklama je ona koja ide od usta do usa. A naša su vrata za sve uvijek otvorena.
U selu Putnikovići nas dočekala ljubazna Tamara Kušić, djevojka kojoj je ovo prva godina da pomaže na manifestaciji. Ona se nakon završenih studija vratila na Pelješac i intenzivno radi na valorizaciji baštine rodnoga kraja.
Ja sam u zadruzi počela raditi tek ovo ljeto. S obzirom na to da se u slobodno vrijeme bavim fotografijom, odlučili smo napraviti izložbu "Ruralni dio Putnikovića" gdje su prikazane stare kuće koje su danas zapravo ruševine. Inače sam završila dva fakulteta u Zagrebu. Najprije geografiju, a potom etnologiju i muzeologiju. Upravo zbog muzeologije sam se odlučila vratiti doma nakon fakulteta s obzirom na planiranu izgradnju prvog hrvatskog Muzeja Vina u našem Domu vinarske tradicije. Moram biti krajnje iskrena, u zadruzi radimo svi što je potrebno tako da sada većinu vremena znamo provoditi u punionici vina. Ova manifestacija je po meni Bogom dana da se šas kraj prezentira svijetu. Kao što možete vidjeti, za ovaj se događaj pročulo i izvan granica Lijepe naše.
Vinarije Edivo u mjestu Drače ponudila je posjetiteljima da kušaju zasigurno jedinstven proizvod. Oni su uspjeli Dingač zarobljen u boci spustiti u morske dubine. Godina kada su napravili prvo vino je 2011. Nedugo za tim su došli na ideju uranjanja boca i amfora ispod mora, no za realizaciju ideje trebalo je vremena. Prvi put amfore su uronjene krajem 2013. i početkom 2014. Istražujući je li moguće uopće nešto takvo izvesti postavili su ih na nekoliko različitih mjesta oko poluotoka. S bocama nisu imali prevelikih prepreka, no priča s amforama je bila puno zahtjevnija. Bilo je potrebno istražiti je li moguće staklenu bocu staviti izravno u amforu, kako vino ne bi izgubilo kvalitetu od bilo kakvog prodora mora. Koristili su staklenu bocu od 0,75L koja se stavlja u glinenu amforu, zaštitili je s čepom i dvostrukim slojem voska, zatim uronili u more na dubinu od 18-25 metara više od 700 dana. Svoj su vrhunski proizvod nazvali Navis Mysterium - Brodska tajna. Danas imaju prvu podvodnu vinariju. Čak su dobili koncesiju na stari potopljeni ribarski brod koji je ležao na morskom dnu već više od 30 godina i na njega su stavili vino u bocama i amforama. U ovoj je vinariji svaka boca jedinstvena i kako nam domaćini kazuju, pravi unikat, proizvod velike ljubavi, truda i vremena. Napominju nam kako je naglasak da cijeli proizvod zbilja bude jedinstveni sukus Jadranskog mora, vrhunskog vina 'Plavac mali 2012' iz Janjine, gline koja se peče u Petrinji, postolja od kovanog željeza iz Siska, borovine za kutije koje se rade u Varaždinu, stakla, pluta… Sve je čisti hrvatski proizvod, proizvod kojeg ćete poželjeti ponijeti sa sobom, proizvod s pričom koja pripada našoj zemlji, proizvod o kojem će se definitivno pričati.
Naravno da u našoj reportaži nećemo moći nabrojiti sve vinare koji su otvorili svoja vrata ove godine, ali smo u neformalnim razgovorima s njima postali svjesni koliko je truda uloženo da cijela organizacija bude na tako visokoj razini. Posjetitelji su ove godine od Stona do Janjine bili u prilici posjetiti 15 vinara. Da su kod svakoga degustirali samo po čašicu, pučkoškolskom računicom evo nas na cijeloj popijenoj boci. Tako su se organizatori pametno dosjetili da negdje na polovici vinske rute uvrste mali predah uz vinski gulaš.
Osmu godinu u istoj postavi trojac sastavljen od vrsnih kuhara: Ivana Nogala, Ante Stankovića i Frane Vidovića nastoji vinskim gulašem u Janjini pokazati da vino, koji put, nije grijeh namjesto u čašu, naliti i u lonac. Ako je u Stonu još postojao pokoji posjetitelj do grla zakopčan i blijed u licu, takvome su se do Janjine obrazi itekako zarumenili, a jakna mu je završila pod rukom.
U redu za vinski gulaš smo upoznali Kanađanke Alexandru i Angelu. Angela je u Hrvatsku došla tražiti svoje korijene, a njezinog muža i nju je Kanađanka s dubrovačkom adresom, Alexandra, dovela na Pelješac.
Mene vam je ovo oduševilo. U svijetu svi znaju za Kaliforniju i Napa dolinu. Mislim da je čak dobro što Pelješac još uvijek nije tako svjetski razvikan i što možete imati ovakvu prisnost s vinarima. Za jako pristupačnu cijenu smo već kupili dosta poklona svojim prijateljima, sad je za vidjeti hoće li nam na aerodromu stvarati probleme zbog svih tih boca. Ja znam i za Mikea Grgića, evo sada ću napokon vidjeti selo iz kojega dolazi. U Kanadi i Americi on je velika ličnost kada pričamo o vinima. Kada smo pripremali svoj dolazak u Hrvatsku svi su nam govorili da Hrvatska zimi nije atraktivna. Ja bih rekla da uz ovakve manifestacije Hrvatska zimi ima itekako što za ponuditi.
Negdje iza 18 sati cijela se svita više manje dobro "cvrcnutih" vinskih hodočasnika sjati u Potomje, stoga vam valja prije svih doći u vinariju Borisa Violića. Ni američki putopisac Rick Steves joj nije odolio, stoga neće biti teško odgonetnuti koja je nacija najbrojnija u posjeti ove vinarije. Tu nas je dočekao veseli duo kojeg sačinjavaju Ivan Volareić Dundo s harmonikom i Neven Ilijić s gitarom. Ovi Metkovci po prvi puta sviraju na manifestaciji, a sudeći po atmosferi, ispisali su sebi lijepu pozivnicu za dogodine. Nas se najviše dojmio devetogodišnji Jakov Violić kojem je ovo druga godina da pomaže obitelji na manifestaciji. Šapnuo nam je da mu nije naporno i da se odlično zabavlja, i da se Ricka Stevesa ne sjeća jer je bio malen kada im je došao u goste, ali da zna da se prezime njegove obitelji spominje u Stevesovim vodičima. Dok je god ovakvih mladih snaga nije nas strah za našu vinarsku tradiciju.
U Vinariji Miličić nas je pak sačekala alfa i omega vinarije Selma. Ljubazna domaćica nam je kazala kako Potomje diše za Hajduka i kako su i jednu ediciju vina izdali u čast voljenoga kluba. Provela nas je, uz čašicu Dingača, kroz vinski podrum za koji kazuje da će uskoro biti dovršen i da će zasjati u punom sjaju.
O samom događaju nam je kazala:
Mi smo u organizaciji od prvih dana. Što je najvažnije, manifestacija je postala internacionalna i gosti se zbilja vraćaju i kada nisu Dani otvorenih vrata. Ovih dana nama je profit skroz nebitan, ono što nam je primarno je da se svaki gost osjeća ugodno, da što bolje prezentiramo našu ponudu i da svaki gost u konačnici nađe vino koje mu odgovara. Mi ćemo uvijek ovu manifestaciju zdušno podržavati.
Da svi oni koji su i nakon mnoštva, što bijelih, što crnih čaša vina, mogli stajati na nogama, ne bi ostali uskraćeni za zabavu, pobrinuli su se Matuško i Madirazza. Mato Violić Matuško svake godine u svome impresivnom vinskom podrumu koji se proteže na više od 2.000 metara četvornih ispod zemlje, napravi vrhunsku feštu. On naime slovi i za najvećeg bećara od svih vinara u Potomju, stoga se nije za čuditi što na koncu svi završe kod njega. Ovogodišnja manifestacija se završila koncertom Halida Bešlića u Vinariji Madirazza. Kako je Halid pravi magnet za publiku, potpisnici ovih redaka nisu mogli ući do bine, stoga su izjavu za kraj upitali Brigitu iz Mokošice i Nikolinu iz Orebića.
Da vam budemo iskrene, nama su majke na koncertu, a mi eto s vama stojimo ispred. Odlično smo se zabavile na vinskoj ruti. Nikolina je tu po drugi put, a meni je prvi. Mislim da ćemo se i dogodine vidjeti na istom mjestu ako se zaputite put Pelješca - rekla nam je Dubrovčanka Brigita.
Po svemu viđenom teško je ne napisati panegirički tekst posvećen našim neokrunjenim vinskim carevima. Ovi marljivi ljudi svoja carstva grade motikama, žuljevima i znojem. K tome, idu u korak s vremenom i znaju kako prezentirati svoju baštinu i svoje proizvode. Vidjeli ste da se ne libe pozvati obrazovane nazad u rodni kraj i da se od malena uče raditi, kako u kući, tako i u polju. Jedino tako hrvatski turizam i hrvatski proizvodi mogu naprijed. Da parafraziramo ratničku misao u kojoj je hrvatska puška na hrvatskom ramenu, kazat ćemo da je mnogo bitnije da je hrvatsko vino u hrvatskoj čaši i da je sušta potreba da je hrvatsko jelo na hrvatskom pjatu. Pelješani to, kroz ovu manifestaciju, po trinaesti put pokušavaju dokazati. Na koncu naglasimo kako ovo nikako nije oda pijančevanju, kao što uostalom nisu ni svjetski poznate slične manifestacije. Ako se dogodine mislite na Pelješac samo ići opijati i putovati zatvorenih ušiju i očiju, onda idete na krivo mjesto. Za pijanice i protuhe je rakijada u Pranjanima. O toj ćemo uvrnutoj manifestaciji nekom drugom prigodom.
