Vinogorja

Portugieser du Monde, čiji je cilj povezati mnogobrojne renomirane proizvođače te sorte kao i internacionalne ocjenjivače uzoraka, održati će se 1 i 2. travnja 2016. godine u Pečuhu, Mađarska

Vinoliva Wine & Food Communication iz Pečuha, krovni organizator međunarodne smotre portugizaca i ove je godine podijelila događaj u dva dijela, te je tako prvi dan festivala posvećen strukovnom ocjenjivanju portugizaca u kulturnom centru Zsolnay, dok je drugi dan otvoren – Festival Portugieser Du Monde za sve posjetitelje od 15 do 20 sati.

Za sve sudionike organiziran je vinski posjet u Villány (gdje je prije 20 godina osnovana prva vinska cesta u Mađarskoj) kao i mnogobrojne nagrade, a sudionicima iz Hrvatske organizirana je i posjeta Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Mađarskoj (Pečuh).

Članovi međunarodnog žirija do sad su bili redom vinski stručnjaci iz jedanaest zemalja (Mađarske, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Slovačke, Austrije, Njemačke, Italije, Španjolske, Poljske i Čilea), a ove godine očekuju i renomirane stručnjake iz Južne Koreje, Kine, Portugala i Češke. Na ocjenjivanje se zaprimaju uzorci mladog portugisca – dakle iz najnovije berbe (u ovome slučaju 2015. godina), zatim portugisci berbe 2014. godine i stariji, te mješavine crnih sorata u kojima portugizac sudjeluje s najmanje 25%. Novost ove godine je četvrta kategorija u kojoj će se ocjenjivati bijela, rose i pjenušava vina od sorte portugizac.

Hrvatske boje branit će ove godine, Plešivička vinska cesta uz potporu Turističke zajednice Zagrebačke županije. Uzorke su predali: ‘PZ Plešivica’ – Branka Franjević, ‘OPG Lacković-Golubić’ – Lacković Josip, ‘Opg Ciban’ – Drago Ciban, ‘Mladina d.d.’ – Robert Brkić i Saša Zec, ‘OPG Gregorić’ – Željko Gregorić, ‘OPG Ivančić’ – Krešimir Ivančić,’ OPG Puščak’ – Branko Puščak, OPG Jurkovac Ivica, OPG Josip Braje, ‘Lagradi d.o.o.’ – Mislav Velikanović te OPG Gregorić Franjo. Iz Kutjeva uzorak je predala ‘Vinarija Mihalj’ – Branko Mihalj.

Za sve dodatne informacije:

Mnogi kažu još jedan sajam vina, a ja na to odgovaram – ovo je jedan drugačiji sajam. Po prvi put u Dalmaciji sami vinari organiziraju festival, a naglašavam Dalmaciju jer imamo brojne specifičnosti. Želimo predstaviti sorte o kojima se ne priča puno, želimo obraditi širi aspekt sortimenta i uz pomoć naših gostiju iz inozemstva objediniti nacionalno i internacionalno. Pokušavamo dokazati da možemo biti jedinstveni unatoč rascjepkanosti na regije, zato će nam svake godine gostovati druga hrvatska regija, a ove godine je to Graševina Croatica iz Slavonije i Baranje, istaknuo je Ivica Kovačević, predsjednik udruge Vino Dalmacija najavljujući u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu prvi festival koji ta udruga organizira u Splitu 13. i 14. travnja u restoranu Kampus, u sklopu splitskog Sveučilišnog kampusa.

Ideja je kroz festival povezivati lokalne vinare pa će se događaj svake godine održavati u drugom gradu, seleći se kroz sve četiri dalmatinske županije. Posebnu pažnju organizatori će posvetiti poslovnim posjetiteljima, ugostiteljima i hotelijerima kojima je osiguran besplatan ulaz putem prijave na sljedećoj poveznici http://vinodalmacije.com/prijava-za-ugostitelje/

Okosnicu festivala čine edukativne radionice koje su za posjetitelje besplatne uz prethodnu najavu. Leo Gracin sa Sveučilišta u Splitu je poručio kako je ovo prilika za povezivanja akademske zajednice i gospodarstva pa su se stoga aktivno uključili u održavanje spomenutih radionica. Također je najavljeno je i osnivanje poljoprivrednog studija koji će uključivati i vinarstvo i vinogradarstvo u sklopu programa Sveučilišta.

Tajnik Udruženja vinarstva HGK Igor Barbarić naglasio je kako je važno da ljudi kušaju vina upravo u regiji u kojoj nastaju. Smatram da svaka regija mora imati jedan glavni sajam kroz koji će se profilirati struka i zato Komora čvrsto stoji uz organizatore festivala jer je ovakav način prezentacije zapravo provođenje strategije koju smo zacrtali kroz projekt Vina Croatia – vina mosaica, poručio je Barbarić, dodavši kako smo prošle godine povećali izvoz vina povećali za 27 posto, a uvoz smanjili za 7 posto, dijelom zahvaljujući upravo promotivnim aktivnostima i sajmovima.

Više informacija o festivalu možete pronaći na ovoj poveznici http://vinodalmacije.com/

Raspored radionica:

Petak 13.4.

13:00 - Pošip – od vinograda Marina Tomašića Barbace zvanog Caparin do najvažnije bijele sorte Dalmacije. Usporedno kušanje odabranih vina iz cijele Dalmacije.

14:15 - Vino kao sastavnica mediteranske prehrane: medicinski pogled.

15:30 - Maraština / Rukatac - skriveni adut Dalmacije. Multifunkcionalna sorta koja daje podjednako dobra svježa bijela vina, zatim zrela i odležana, a u konačnici i desertna.

17:00 - Drugačija Dalmacija - Kujundžuša, Zlatarica i Trnjak

Subota 14.4.

13:00 - Plavac mali – usporedno kušanje ponajboljih trogodišnjih plavaca iz premium kategorije. Stilovi i evolucija plavca malog starosti tri godine, dobi koja se doživljava idealnom za lansiranje na tržište većine premium vina te sorte.

15:00 - Debit / Lasina / Babić - sortiment šibenskog kraja i njegovi potencijali. Usporedno kušanje odabranih vina vinara koji su se strastveno posvetili očuvanju nasljeđa i tradicije.

17:00 - Dalmatinski crni blend – budućnost leži u afirmaciji autentičnih kupaža dalmatinskih vinogorja. Usporedno kušanje odabranih vina s osvrtom na pozitivna iskustva afirmiranih svjetskih regija.

Nedavno predstavljanje svojih vina u osječkoj vinoteci Vinita Davor Zdjelarević je napravio na uistinu spektakularan način. Neki bi rekli da je bio brutalan u demonstraciji svoje difuzne moći, jer je brojnoj publici podario na kušanje čak 16 različitih vina.

Hoću da ljudi kušajući moju žlahtinu, malvaziju, graševinu, chardonnay, babić..., shvate moju interpretaciju tih sorata. Mislim da je jedinstveno i vrlo hrabro ući u nečiji prostor i krenuti raditi neku sortu koju već radi velik broj etabliranih vinara, a pritom i očektivati od toga neki rezultat. To su za mene izazovi, a ja dobivam vlastitu energiju stvarajući sebi izazove! A da se sve pokazuje i uspješnim, dokaz je, primjerice, moja malvazija koju uspijevam prodati i u Zagrebu i po moru, recimo u Zadru, gdje je u 5-6 restorana pretekla i Kozlovića i još neke druge istaknute proizvođače malvazije... Mogu vam reći da nakon dvogodišnje inicijacije tog mog projekta ljudi konačno shvaćaju što to ja radim!

Moram priznati da sam u početku Davorove ere difuznog vinara morao posegnuti za rječnikom ne bih li tamo pokušao dobiti odgovor, barem na teorijskoj razini – čime se taj čovjek bavi?! Tako sam, konzultirajući Hrvatski enciklopedijski rječnik, "otkrio" da se Davor Zdjelarević po napuštanju Brodskog Stupnika proglasio "razasutim, raspršenim, rasprostranjenim bez velike gustoće čestica" vinarskim apatridom koji svoj "novi" vinarski identitet traži u suradnji s kolegama iz različitih regija otkupljujući od njih vino koje se radilo po njegovim enološkim savjetima i koje se prodaje po njegovim trgovačkim kanalima. Davor je, tako, 2014. godine napustio Brodski Stupnik, ali je, u isto vrijeme, zaposjeo određene kapacitete u Erdutu u vinariji Jasne Antunović, u Baranji kod Slavka Kalazića, u Istri kod Alfreda Cosseta ili u Sloveniji u Orešju nad Sevnicom kod Zdravka Mastnaka. I kad se tako pogleda, on se uistinu razasuo diljem Lijepe naše, pa i šire! U njegovu difuznu priču uključeni su još i Mladen Süber u Erdutu, Vlado Kašner u Kutini, Miroslav Palinkaš u Novom Vinodolskom, Alenko Dunđer u Jadrtovcu, Bernard Kozina u Roti na Pelješcu, a u pripremi je suradnja s Kraljevskim vinogradima u Petrčanima, Vinarijom Zadro u Domanovića u Hercegovini, Vinarijom Lazar u Makedoniji...

Kad se sve zbroji, Davor Zdjelarević difuzno na godišnjoj razini proizvede 60.000 butelja vina širokog asortimana – od žlahtine i malvazije, graševine, chardonnaya, babića, plavca malog, cabernet sauvignona, sauvignon blanca do žilavke ili pinota crnog i zinfandela. Reklo bi se – konačno je stvorio uvjete za svoju životnu ideju proizvodnje Grand Balkan Cuvéea, "regionalne kupaže" u kojoj bi Davor u jednoj boci imao pomiješane pošip, rebulu, malvaziju, žlahtinu, škrlet, žilavku, tamjaniku i moravu!

Ta kupaža je, praktički, unaprijed prodan proizvod s kojim će biti opskrbljeni najbolji restorani bivše države. Naravno, vino mora biti beskompromisno dobro, kaže Davor.

Naravno, u odnosu na prvotne planove, koji su pretpostavljali podizanje novih 25 hektara vinograda u Brodskom Stupniku i izgradnju novog podruma od 2.000 četvornih metara, okruženih luksuznim kućicama s bazenima i teniskim terenima, difuzni Grand Balkan Cuvée će se proizvesti u – Sarajevu!

S vinarima koji će u tome participirati, kao i s mojim partnerom iz Banje Luke, Frutellom, pregovaram oko jednog "detalja" koji je meni kreativno zanimljiv i tražim njihovo sudjelovanje u tome – moja je želja finalnu fazu tipizacije i zrenja toga vina odraditi u Sarajevu! U gradu! Uzet ćemo jedan prostor koji će biti prilagodljiv potrebama. U svim vinarijama će se pripremiti bazna vina za finalnu fazu kupažiranja i zrenja u Sarajevu, otkriva Davor.

Dakle, Davor ne odustaje, reklo bi se – nikad nije bio vitalniji! I odupire se tvrdnjama da je od vinara postao trgovac. Takvim svojim kritičarima odgovara da bi, kad bi želio biti trgovac, "kapital uložio u uvoz vina pet-šest značajnih svjetskih vinarija te, primjerice, distribuirao Dom Perignon i tako zaradio znatno veći novac"!

Nisam umro, ne znam zašto se čude mojoj žilavosti. Sad radim bez pritiska da nešto moram, jer nemam nikakav teret obveza prema zaposlenicima ili bankama ili bilo čemu. Sad radim za svoj gušt! I samo ono što je probrano! U lošoj godini uopće nemam imperativ nešto raditi, jedino prema čemu se ravnam su kvalitetni kupci koji su spremni to što napravim kupiti – i platiti. To je najvažnije. Danas nema vinarije u Hrvatskoj koja nema problema sa stabilnošću svojih ulaganja, prodaja, naplate... Svi po tom pitanju plešu na ivici noža. A igra je najbitnija, jer zapravo je previše troškova održavanja sustava koji vas određuju u smislu cijena, a to bježi od one domene po kojoj bi htjeli da vino postane isključivo zadovoljstvo i kreacija. Ako netko od velikih vinara preko 50 posto svoje proizvodnje mora prodavati u litrenoj boci ili u rinfuzi, onda to nije to, priča Davor Zdjelarević.

Evo, prošle su već četiri godine kako nije u Brodskom Stupniku, ali Davora Zdjelarevića kao da se ne želi vidjeti u nikakvom drugom izdanju nego kao vlasnika prekrasnog velebnog imanja u Brodskom Stupniku. Stoga ne čudi što još uvijek ima puno "nevjernih toma" koji sumnjaju u njegovu terminatorsku najavu – "I'll be back!" Bez obzira i na nikad širu lepezu proizvedenih vina, ponovne kreacije svojih Naguala, pjenušaca poput Grofa Milleniuma – Vintage 2000, koji je čak 14 godina ležao na talogu...

I nama je sve bilo jako palo, ali najteže nam je bilo proživljavati reakcije naših prijatelja i poslovnih partnera koji su nas kao ljude poistovjećivali s tim našim posjedom u Brodskom Stupniku. Mi smo bili taj posjed, taj posjed se pretvorio u naš identitet i u jednom trenutku sve to je nestalo!

Premda će Davor, elegantno raspredajući o svojoj vinskoj priči, spominjati i brojne nagrade koje su njegovi preci dobivali za svoja vina između dva svjetska rata, pa i ranije, vjerojatno aludirajući da je on, u stvari, samo nasljednik bogate obiteljske vinarsko-vinogradarske tradicije, njegov ulazak u vinsku priču 1985. godine bio je – slučajan.

Meni je tada bilo tek 20 godina, a vinograd u Brodskom Stupniku obiteljsko nasljeđe. Inače, moji roditelji, i tata i mama su iz Brodskog Stupnika odakle su 1958. godine otišli u Zagreb, gdje sam se ja i rodio 1964. godine. Međutim, kroz djetinjstvo sam hrpu vremena provodio na selu kod djeda i bake koji su bili značajni poljoprivrednici, među ostalim vinogradari i vinari. Dakle, neka obiteljska tradicija je ipak postojala. Moj otac se, kao ekonomist, tamo negdje 1983. godine, nakon djedova infarkta, našao u situaciji da odluči o svom nasljedstvu djeci. Moj otac ima još dvije sestre koje su također bile otišle u Zagreb. Tako je djed mom ocu, uz obavezu dohranjivanja, dao kuću, okućnicu, vinograd, sve to kao glavni dio nasljeđa, dok su kćeri dobile određene parcele zemljišta koje su one brzo rasprodale. Premda se otac obvezao prema djedu, u praksi nije mogao to i ispuniti i obrađivati imanje koje je naslijedio te je, htjeli mi to ili ne, u cijelu priču uključio mene i mog pokojnog brata. Eto, mogu reći da sam tim božjim usudom skoro bio pa predodređen baviti se ovim poslom!

Davor je svoje prvo vino, graševinu, proizveo 1985. godine. Bilo je to vrijeme kad su na tržištu postojali samo gigantski agrokombinati. Završavajući srednju ugostiteljsku školu te odmah potom "šegrtujući" kod slavnih kuhara Branka Ognjenovića i Steve Karapandže, stekao je uvid u ponudu zagrebačkih restorana i brzo je shvatio da nedostaje vrhunskih vina domaćih vinara u buteljama.

Značajan udio na tržištu kvalitetnih vina imali su Slovenci, tad su se puno pila Goriška brda i tamošnji pinot bijeli i rebula. Tadašnje velike vinarije zapravo su se velikim dijelom bavile vinima masovne proizvodnje. Zanimljiv je podatak da su se tada vina u tehnološkom procesu još uvijek pasterizirala na linijima za punjenje. Ja sam, pak, svoja prva vina radio na onaj tradicionalni, starinski način, nije bilo tih pneumatskih preša i tehnoloških postupaka koji su danas svakome dostupni. Grožđe se muljalo u nekakvim drvenim kacama pa se to badnjevima pretovaralo u drvene preše. Kakva su bila ta moja prva vina? Oni koji su ih pili prihvatili su ih s oduševljenjem. Vina su bila svježija, elegantnija, drugačija i – nisu bila pasterizirana na liniji za punjenje! Najmanje 90 posto vinarija je pri punjenu pasteriziralo vina, što se u tehnološkom smislu negativno odražavalo na strukturu vina. Ajde skuhajte ili poluskuhajte vino danas i dobit ćete to što se nekad uglavnom radilo kao najnormalnije! Tek kad sam u svoju proizvodnju ubacio preradu na pneumatskim prešama, shvatio sam razliku u odnosu na vina koja sam prethodno radio. Potrošači su mi počeli komentirati da mi vino nije kao što je prije bilo, malo je tanje! U stvari, kasnije sam, studirajući agronomiju, uvidjeo da smo mi u tom starom načinu imali klasičnu maceraciju koja nam se danas ponovo vraća na mala vrata.

Davor je od 1985. do 2000. godine kontinuirano i "vrlo skokovito" rastao u proizvodnji, a svake godine se morao suočavati s problemom – nedostatka vina. Krenuo je sa 5.000 litara, a 2000. godine je došao na 140.000 litara. Tada se u dogovoru sa svojom suprugom Višnjom, koja je agronom, odlučio podići 20 hektara novih vinograda zahvaljujući kojima je, kad su došli na rod, dosegnuo proizvodnju od tada impresivnih 300.000 litara vina.

Međutim, u tom razdoblju dolazi do pojave velikog broja novih vinara, na snagu je stupio zakon o 0,00 promila alkohola u krvi, i sve je to u određenoj mjeri utjecalo na prodaju vina. Dodamo li tome i pojavu velikih trgovačkih centara koji su doveli do jednog lagano dumpinga sa cijenama vina, konkurencija spušta cijene svojih vina... Da bi svoje poslovanje mogli održati pozitivnim, morali smo povećavati proizvodnju da bi zadržali isti financijski nivo. To je bila školska špranca opstanka na tržištu!

Davor, koji je počeo predosjećati dolazak velike krize, tada odlučuje pokušati kroz partnerski odnos sa stranim ulagačima "dobiti mogućnost značajnijeg izlaska na strano tržište". Čak i iz današnje perspektive Davor tvrdi da je takvo promišljanje u jednom trenutku vođenja vinarije presudno, čak i imperativ, svim većim vinarima

Kad smo se supruga i ja 1997. godine iz Zagreba preselili u Brodski Stupnik, praktički smo s dvoje djece ostali na vjetrometini. U investiciju restorana i hotela smo išli 2000. godine, što je bio logičan slijed svega onoga što sam kroz život, putujući po svijetu, zapravo vidio da u vinskim regijama potpuno normalno funkcionira. I to u nikakvom kontekstu nije bila loša odluka, mi smo od 2003. godine, kad smo otvorili objekt, radili fenomenalno. Samo na ugostiteljstvu smo godišnje zarađivali 3,5 milijuna kuna, uz 5 milijuna kuna na vinu! Ništa nije bilo upitno. Kredit od milijun i pol eura sam nosio na leđima onako, ležerno... Godinu dana prije krize koja je nastupila 2007. godine, ja sam osjetio da taj moment dolazi i odlučio sam da moramo ući u partnerstvo te tako osigurati jedan kanal prodaje vina, računajući na Rusiju.

Našao je partnere, prodao im je 50 posto udjela u vinariji, od naplaćene polovine dio sredstava je uložio u dokapitalizaciju, dok su Rusi morali uložiti još dodatnih svojih sredstava. S druge strane, dosegnuta proizvodnja od 300.000 litara nije se više onako s lakoćom prodavala kao što je navikao ranijih više od 20 godina. Partnerstvo s Rusima, računao je, trebalo je otvoriti kanal prodaje vina u – Rusiji. Partnerska priča u početku je izgledala gotovo idilično, 2008., 2009. i 2010. godine izvoz u Rusiju iznosio je 20.000, 30.000 i 40.000 litara.

Onda je došao neki krizni trenutak i u Rusiji, kad su se i njima poremetili neki njihovi poslovni odnosi, koje oni meni nikada otvoreno nisu ni deklarirali, i došlo je do momenta kad je zapravo ono što smo očekivali napraviti, a krenuli smo u nove investicije, sadnju novih vinograda, čak smo i pripremili novi projekt za proširenje vinarije na milijun litara, građevinska dozvola je bila gotova, čekali smo samo da se otvore fondovi i povuku sredstva, postalo nemoguća misija! Naravno, u svim tim odnosima nikada nije baš onako kako bi čovjek htio te je nekad potrebno neke stvari analizirati i u krugu obitelji. Ja imam dvije kćeri, jednoj je danas 26, a drugoj 24 godine, i razmišljajući o budućnosti, što bi se to moralo dogoditi da one kvalitetno naslijede tu priču i da s tim entuzijazmom i sa svim onim elementima i dimenzijama do kojih sam ja razvio tu firmu, one to nastave raditi, mi smo zajedno na kućnom nivou shvatili da je to zapravo vrlo upitna misija! Djeca u tom trenutku nisu bila u toj fazi da bi one samosvjesno mogle reći: Gle, mi želimo da to bude naša budućniost! Kad kreneš realno razmišljati i staviš stvari na stol, dođeš do jedne spoznaje da život prolazi. I da u nekom trenutku moraš moći odlučiti pragmatično i bez emocija. Na neki način nam se tako nešto i dogodilo...

Tako je Davor Zdjelarević, pionir hrvatskog privatnog vinarstva, čovjek koji je nekim svojim vinima, poput Naguala, ispisao povijest hrvatskih vina, čovjek koji je u svoju životnu vinsku priču uložio više od četiri milijuna eura, odlučio napustiti partnerski odnos, prodati svoj udio u vinariji i vinogradima te napustiti djedovinu u Brodskom Stupniku na kojoj je izgradio svoje ime.

To su bili teški trenuci, snažne emocije, naravno, ali naprosto u životu nema kompromisa kad dođeš u situaciju da moraš nešto promijeniti, jer ćeš, nastaviš li istim smjerom, poginuti! Godinu i pol dana nisam ništa radio, upao sam u jedan vakuum iz kojeg sam izašao kad sam vidio koliko je bilo i likovanja zbog mog izlaska iz vinske priče. Takvi neki odnosi i trenuci kod mene su izazvali samo još veći inat. Razmišljajući tih godinu i pol dana, od proljeća 2014. do jeseni 2015. godine, što i kako dalje, sam sebi sam rekao: Pa gdje piše da meni trebaju bačve, pumpe, vinogradi, da bih se ja bavio kreacijom vina, poslom kojeg najbolje znam?! Onda sam razmišljao: Čekaj, mogao bih sad kupovati grožđe, ali ako kupim grožđe, trebao bih imati svoj podrum, trebam investirati u neke nekretnine... Onda sam zaključio da ja to ne želim, ali da želim u toj nekoj svojoj virtualnoj difuznoj vinariji funkcionirati kao svojevrsni mastermind! Mozak priče!

Napuštajući ruskog partnera Davor je sačuvao pravo na svoje ime, kao i arhivu. A njegova arhiva uistinu je riznica iz koje uskoro možemo očekivati mnoštvo iznenađenja. Kao što je mnoge iznenadio svojim pjenušcem Grof Millenium – Vintage 2000 odležanim čak 14 godina na talogu!

Sad se bavim isključivo vinima koja mene zadovoljavaju i onda ih promoviram i predstavljam – hoćeš ih ili nećeš kupiti, nisam time opterećen, ali čvrsto stojim iza kvalitete proizvoda kome definiram cijenu prema mom sustavu vrijednosti. Evo, puno je polemike oko cijene Grofa Milleniuma – Vintage 2000 i njegovih 500 kuna u veleprodaji, odnosno 750 kuna u vinotekama. Daš čovjeku podatke o proizvodu - da je to stajalo 14 godina na vlastitom talogu, da je svega 1.500 boca i da je po mnogo čemu unikatan proizvod, ali takvima uvijek odgovara kupiti za istu cijenu neki drugi inozemni pjenušac. Ma, pozivam sve takve, izazivam ih da dođu s tako kupljenim pjenušcima koje su platili 100-200 eura i donesu ih na slijepo kušanje, svakome plaćam njegove troškove budu li na tom kušanju prošli bolje od Grofa Milleniuma – Vintage 2000, rekao je Davor nakon što se krajem 2016. godine pojavio na tržištu s tim uistinu spektakularnim pjenušcem!

Nakon u hrvatskim uvjetima perverzne igrarije s pjenušcem kojeg je toliko dugo držao na odležavanju, Davor je proizveo još nekoliko pjenušaca (Frizzante Chardonnay, Grof Classic Brut i Grof Classic Rose) i time "dao gas" u jednom vinskom segmentu "kojim se u Hrvatskoj ozbiljnije bavi tek 5-6 vinara koji su na pjenušcima izgradili svoju prepoznatljivost". Pjenušce radi u Sloveniji kod "majstora penina" Zdravka Mastnaka. Na etiketi frizzantea Chardonnay Davor je, štoviše, svima poručio da, "kao i uvijek kada je potrebno biti u trendu, Davor Zdjelarević ide u korak s vremenom!" Međutim, Zdjela, kako ga zovu prijatelji, poodavno se izborio za vrlo poseban status na vinskoj sceni zbog kojega ga neki obožavaju, neki preziru, nitko ne osporava, ali svi – uvažavaju.

Što u praksi znači Davorova difuzija? Dakle, s obzirom da je prodao nekretnine i vinograde, on u dogovoru s kolegama, čije grožđe želi imati kao sirovinu za svoja vina, koordinira modalitete enološke kreacije koja će u konačnici imati – njegov potpis.

Kad hoću iz tog i tog vinograda proizvesti to i to, jer znam da je tamo mikro top lokacija, onda s vlasnikom vinograda dogovorim poslovnu suradnju. To znači da ja kupujem cijelu uslugu – grožđe, podrum, prostor, a sve to se valorizira kroz cijenu vina koje se puni pod mojim brandom – Zdjelarević Wine Selection (ZWS). Pritom obavezno na etiketi navodim da vina puni ta i ta vinarija po tehnologiji Davora Zdjelarevića za ZWS. U tom odnosu ja nemam nikakvih peripetija i zavrzlama sa Zavodom za vinarstvo, nekakvim posebnim registracijama, cijela proizvodnja praktički ide iz postojeće površine i zaštite koju ima određena vinarija. Definitivno sam odlučio da više ne želim ulagati u nikakve nekretnine, bavit ću se samo vinskim kreacijama u prostorima od kolega vinara s kojima ostvarim takve dogovore, pojašnjava Davor Zdjelarević.

Istarska 'vinska revolucija', koja je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dovaljala s brežuljaka talijanskog Collia i slovenskih Goriških brda i sedimente privatnog poduzetništva, iznjedrila je trojicu 'prvoboraca' Kozlovića, Matoševića i Degrassija. Današnji pogled na istarsku vinsku scenu, koji i ne treba biti previše fokusiran, otkriva Franka Kozlovića kao vodeći tržišno komercijalni brand sa svojim malvazijama i muškatima.

Iz druge generacije istarskih 'eno-revolucionara' (Coronica, Franc i Marijan Arman, Pilato, Poletti, Kabola, Radovan, Benvenutti…) najjače tržišno komercijalno ime je ono Morena Coronice. On je uz Kozlovića najjači brand u malvaziji i ujedno najzaslužniji za pozicioniranje Istre kao područja crvenih vina, napose terana, još jedne autohtone sorte.

U trećoj fazi tijeka istarske eno-poduzetničke rijeke, ona ulazi u mirnije područje, širih obala, priključuju joj se hedonistički zaljubljenici s poduzetničkim kajacima, u likovima Mladena Rožanića i Miroslava Pliše i stovremeno stasaju i izlaze s naukovanja Porečkog fakulteta 'trećeborci': Geržinić, Kraljević, Terzolo, I. Damjanić, Trapan…

Istarska eno-poduzetnička rijeka danas je opet u kaskadama i slapovima, u divljim vodama recesije i dalje po njoj tržišno – komercijalno na čelu veslaju Kozlović i Coronica, no jedan od 'trećeboraca' se probija na čelo svoje skupine, ne tako daleko od ove dvojice, puno bliže nego što je bio kad je bacio svoj stari, pokrpani 'kajak' pripremljen u garaži na Verudi (pulski kvart) i kad je s pedigreom urbanog veslača, prilično 'paežanski' zaveslao istarskom eno-poduzetničkom rijekom.

Istarski Hiawata, pretvorio se u hrvatskog Davy Crocketta. Bruno Trapan izrasta u predvodnika svoje generacije vinara i jedna je od nezaobilaznih osobnosti na istarskoj vinskoj sceni.

U međuvremenu je i napravio novi 'hangar' – vinariju u Šišanu, njegov je kajak narastao od djedovog vinograda na respektabilnih gotovo 11 hektara, a portfelj vesala s početne praktično monosortnosti na respektabilni sortiment (malvazija, teran, muškat ruža porečka od autohtonih i syrah, cabernet sauvignon i chardonnay od introduciranih sorti.)

Početna postava kajaka jednosjeda pretvorena je u četverac s kormilarom. Supruga Andrea, kćerke Rubi i Mare, on i tata Mario, kao kormilar, naravno.

Trapanova tehnika veslanja, vjerojatno nije savršena, ponekad polomi pokoje veslo, no njegova energija i dobra volja su neupitni, baš kao i njegov talent. Svojim 'veslanjem' oduševljava i razveseljava publiku s obje strane staze. No, da Trapanova publika nije 'vesla sisala' pokazuje činjenica da oko 60.000 boca proda imeđu dviju berbi.

Jedan od razloga za to je i činjenica da je shvatio, da mu bez izlaska na svjetske staze nema opstanka u zahtjevnom 'eno-veslačkom' svijetu. Ne toliko zbog toga što domaće tržište razjedano recesijskim boleštinama ne može prihvatiti ne male količine koje izlaze iz njegovog 'hangara', već više zbog toga što je svjestan da samo prihvaćanje zahtjevnih kriterija međunarodnih regata osigurava njegovu 'kajaku' koliko toliko miran i stabilan plov u regatama koje dolaze.

Stoga ga pored domaćih regata i onih u susjednim zemljama, sada već tradicionalno susrećemo na zahtjevnim vodama i prugama Velike Britanije i Sjedinjenih američkih država.

Svjestan činjenice da '… stalna na tom svjetu, samo mijena jest…' veslač iz Šišana na ovogodišnju sezonu regata izlazi s novim parom vesala.

Rubi rose 2013 dobiva navojni zatvarač, a Ponente malvazija 2013, čija će promocija biti ovih dana na 'En primeur' kušanju mladih malvazija u zagrebačkom hotelu Esplanade i novu etiketu.

Ponente 2013 je iskorak vinarije Trapan, koji se uočava u boci i na njoj.

Na boci nova, moderna etiketa nosi karakteristike kojima se vinarija i vinar osobno pozicioniraju na tržištu naglašavajući svoj način komunikacije s potrošačima u smjeru nekonvencionalnosti, ali s estetskim pokrićem. 'Ispod šinjela' poznatog istarskog dizajnera Željka Burića provirio je zeleni pas, uokviren ružom vjetrova, etabliranim znakom vinarije Trapan i ogrlicom sedefasto biserne strukture, kao nagovještaj niske novih berbi koje treba očekivati od ovog talentiranog vinara.

Navojni zatvarač boce je pokušaj 'demokratizacije' vina uopće i malvazije kao sorte na hrvatskoj vinskoj sceni, koji tehnički olakšava uživanje u vinu u već etabliranim restoranskim prostorima, a omogućava pragmatičniji iskorak u područje vinskih barova, noćnih i disko klubova, među skupine sportskih navijača… Na mjesta u kojima se i vinar i Ponente 'osjećaju' kao kod kuće.

U boci novi je Ponente svjež, pitak i mineralan, uz naglašenu sortnost. A ona se zrcali u herbalnosti i cvjetnosti (travnatost i prosušeno cvijeće) prvenstveno i pritajenoj voćnosti zelene jabuke, a napose u plemenitoj gorčini badema koja dominira retro okusom. Vino je 'funky', pitko, ali ne banalno, sa sortnim atributima malvazije kakva bi trebala biti u svom baznom izričaju.

Svaki novi par vesala istovremeno je i izazov potencijalnog poboljšanja tehnike veslanja, koja može donijeti i rezultatske pomake, no istovremeno je i rizik, ako veslač ne ovlada njihovom primjenom.

'Veslaču' iz naše priče, možete svašta prigovoriti, možete ga voljeti ili ne, mogu vam se sviđati njegova vina ili ne, no ne možete mu osporiti strast i energiju koje ulaže u njihov nastanak i prezentaciju na tržište, naročito mu ne možete osporiti ono za čim se često poseže u obrani vlastite prosječnosti i neuspjeha, njegov uspjeh.

Posebno s toga što je uspio u vrijeme krize, u vrijeme kada je 'normalno' da se ne uspijeva, jer sistem i okruženje su takvi da priječe našu 'genijalnost'.

Svoje 'Isusove godine' (33) dočekao je u Istri, noseći na svom natjecateljskom torzu, breme ne male investicije u vinariju, opremu, hektare, sadni materijal… i ne manji psihički i moralni teret odgovornosti za svoju obitelj i zaposlenike.

Mogu vam se dakle sviđati ili ne njegova bazna vina, no nećete im naći mane i neispravnosti, nećete im moći osporiti pitkost, bez obzira koliko mislili ili ne da su banalna ili precjenjena.

Mogu vam se sviđati ili ne vina iz njegove premium linije, no bilo koji ozbiljniji izbor dvadesetak ponajboljih hrvatskih ili desetak isto takvih istarskih, bijelih i crvenih vina, teško mogu proći bez njegove malvazije Uroborus i crvenog Revolutiona.

Kada iziđe iz ralja kreditne opterećenosti i dohvati zrelije godine, koje bi mu trebale donijeti usredotočenost na to, naš je 'veslač' legitimni kandidat za jednog od istarskih vinara koji će napraviti veliko svjetsko vino, iz autohtonih sorti, terana i malvazije prvenstveno.

U sjeni problema u vezi s izvozom voća i povrća za Hrvatsku, koji je kulminirao prošlog ljeta, BiH je paralelno imala i velike probleme u vezi s plasmanom vina na susjedno tržište zbog pojedinih propisa donesenih u Hrvatskoj, a koji su, prema mnogima, ništa drugo do necarinska barijera kojom je Hrvatska zaštitila domaće proizvođače.

Kako je kazano iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, problemi su krenuli s početkom prošle godine kada su proizvođači vina iz BiH obavijestili bh. institucije o otežanom stavljanju u promet vina na tržište Hrvatske s oznakom geografskog porijekla te oznakom kvaliteta vina, kao što je "vrhunsko" i "kvalitetno".
Manifestirani su kroz obvezu naših vinara koji izvoze da mijenjaju oznake koje stoje na etiketama vina. Otežano stavljanje u promet vina nastalo je i kao rezultat primjene novih pravila o vršenju kontrole vina u rinfuzi i pretpakovinama porijeklom iz trećih zemalja, a koja stavljaju na raspolaganje poljoprivrednom inspektoru i ovlaštenom kontrolnom tijelu neuobičajeno dugo razdoblje u kojem se uzorci za analizu i rezultati analize vina iz uvoza trebaju uzeti i dostaviti osobi koja se bavi prometom vina, a što je uvjet za svaku dalju aktivnost s uvezenim vinima, kažu u resornom ministarstvu.

Od tada je uslijedio i niz aktivnosti kako bi se prijavljeni problemi riješili, a kako hrvatska strana nije bila zainteresirana za to, BiH je o svemu obavijestila Europsku komisiju, što su uradile i ostale zemlje u regiji koje su se suočile s istim problemom.

Iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH poručili su kako će se, iako trgovina vinom nije prekidana, nastaviti zalagati za rješenje ovog problema.

U Vanjskotrgovinskoj komori BiH kažu kako hrvatska strana zagovara da se na uvezenim proizvodima ne može pisati na hrvatskom jeziku, jer se navodno njihovi potrošači dovode u zabludu da je u pitanju domaći proizvod.
Zbog toga smo preko Odbora Europske komisije tražili tumačenja gdje smo kazali da je jedan od tri jezika u BiH i hrvatski te da se takav proizvod ne može vraćati jer smo napisali na jednom od svojih jezika, kažu u Komori.

Zoran Obren Vukoje, predsjednik Udruge vinogradara i vinara Istočne Hercegovine i vlasnik vinarije "Vukoje" iz Trebinja, kaže kako on nije imao problema s izvozom, ali da jeste nekoliko vinarija iz Mostara, koje su povlačile vino i mijenjale etikete. Prema njemu, problem bi se lako riješio reciprocitetom.
Tražim samo da ono što oni rade nama mi vratimo njima istom mjerom. Oni pet puta izvoze više vina u BiH, a trude se da ga iz zemalja u okruženju uđe što manje u njihovu državu, kazao je.

S druge strane, Hrvatska je bez problema prošle godine izvozila vino u BiH, što pokazuju podaci Uprave za neizravno oporezivanje BiH. Do kraja studenog u BiH su izvezli vino vrijedno 7,7 milijuna maraka, dok je sa druge strane BiH, i pored barijera, uspjela izvesti u Hrvatsku vina u iznosu od 1,95 milijuna KM.

Iz hrvatskog Ministarstva poljoprivrede ranije su, odgovarajući na optužbe Makedonije, koja je najavila kontramjere, poručili kako nikome nisu zabranili uvoz vina, već da su izjednačili postupke kako za domaće proizvođače, tako i za sve ostale.
Jednakim tretmanom svih vina pri stavljanju u promet postiže se kontrola kvaliteta, uređuje tržište i štite interesi potrošača, poručili su tada oni.

WOWice posjećuju i organiziraju jako puno događanja tijekom cijele godine, ali kad dođe prosinac sve se veselimo Božićnom druženju koje se već tradicionalno održava u dućanu Sol i Papar kod naše Aste. Mali šareni dućan u dvorištu Vlaške 78 nakrcan je raznoraznim potrepštinama za kuhinju: etažeri, sjeckalice, pregačice, šalice, tanjurici, tacnice - sve je toliko slatko i privlačno da će vas natjerati da spremite neko jelo u vašoj kuhinji samo kako biste čim prije nešto od toga stavili u opticaj.

Ove godine Sol i Papar dobio je novog susjeda tj. susjedu, novootvorenu malu vinoteku Boutique Wine Shop Zagreb koju vlasnica Ivana vodi s puno ljubavi i pažnje i u kojoj ćete uz zvukove Norah Jones ili Michael Bublea izmedju vinskih dragulja u ponudi sigurno pronaći i ponešto za sebe. Zahvaljujući WOWicama odsada tu možete kupiti i vrhunske Nectaris pjenušce iz Istre. Naime, u sklopu svog Božićnog druženja WOWice su baš u Ivaninoj vinoteci organizirale premijernu prezentaciju ovih divnih mjehurća koje smo kušali u brut i, nešto slađoj, extra dry verziji. Savršen izbor za nazdraviti blagdanima koji su pred nama.

Mjehurići Nectaris rade se od sorte grožđa glera, iste one koja daje slavni talijanski prosecco, s jedinom razlikom što ova glera dolazi iz Istre. Prema riječima enologa Sergia Bramuzza koji je došao iz Conegliana, u okolici Trevisa, i osobno vodio prezentaciju za WOWice, glera u Istri gotovo da bolje uspijeva nego u svojoj domovini. Iako se radi na identičan način kao prosecco i od iste sorte grožđa, Nectaris ne možemo zvati "proseccom" jer je ovaj zaštićen oznakom zemljopisnog podrijetla. Ništa nas zato nije spriječilo da uživamo u specijalitetima toga kraja koje nam je za ovu priliku donio Sergio Bramuzzo. Sir koji je dozrijevao na kožicama glere bio je otkriće večeri, a pratili su ga još odlična svinjska kobasica i ručno rađeni grisini predivnog okusa i što je još važnije neke topljive hrskavosti.

Kako god nam bilo dopušteno zvati ove divne mjehuriće, WOWice nisu ostale imnune na njih, kao i, naravno, na kolačiće by Ana Mišković čije boje su se odlično stopile s asortimanom Astinog dućana. Bili su lijepi poput zabranjenog voća, ali ono i jest, ovdje i doslovno, najslađe.

Veseli duh te večeri, njezin adventski sjaj, mjehuriće koji su se iz čaša istočili u naše pjenaste osmijehe koji su odzvanjali među jelama i lapmicama najbajkovitijeg dvorišta u Zagrebu u Vlaškoj 78, sve to u nekoliko klikova svog Nikona uhvatila je Silvija Munda iz G.E.T. Reporta i WOWicama poslala najljepšu moguću čestitku u slici.

U dućanu u kojem preko dana zvonca posuđe, tu večer zvoncale su čaše, ali i glasovi WOWica koje nisu mogle sakriti radost što su opet zajedno. Imale smo i novih članica koje su se odlicno uklopile, a kako i ne bi kad s WOWicama uvijek imate osjećaj da ste se vratili kući, da ste s nekim tko vas razumije i voli i da će se uvijek naći neka ženska ruka koja će vam se pružiti kad ju trebate. 

Uostalom, to i jesu vrijednosti na koje nas podsjeća Božić, a mi u WOW smo takve cijelu godinu, ne zvale se mi WOW.

Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju odobrila je potpore za deset korisnika u sklopu programa pomoći sektoru vina, odnosno mjere namijenjene promidžbi na tržištima trećih zemalja, a vrijednost odobrenih potpora iznosi 3,7 milijuna kuna, izvijestili su iz Agencije.

Agencije je, kako se navodi u priopćenju, izdala odluke o odobrenju potpora za 10 korisnika čiji su projekti ukupno vrijedni 5,07 milijuna kuna.

Riječ je o korisnicima koji su se javili na natječaj za sredstva iz Nacionalnog programa pomoći sektoru vina 2014.-2018. za mjeru Promidžba na tržištima trećih zemalja koji je bio raspisan od 6. do 29. rujna ove godine.

Intenzitet potpore iznosi do 80 posto ukupnih prihvatljivih troškova, od čega se udio od 50 posto odnosi na EU sredstva, a 30 posto na sredstva državnog proračuna.
Korisnici su proizvođači vina, udruge proizvođača vina, zadružni savezi te javna tijela utemeljena zakonom koja predstavljaju proizvođače vina, osim korisnika državnog proračuna.

Cilj je provođenje promidžbenih aktivnosti na tržištima trećih zemalja radi pronalaska novih potrošača, povećanja prepoznatljivosti hrvatskih vina, poboljšavanja konkurentnosti hrvatskih vina sa zaštićenom oznakom izvornosti, zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla i vina s oznakom sorte vinove loze, uz naglašavanje visokih standarda proizvoda iz Unije s obzirom na kvalitetu, sigurnost hrane i utjecaj na okoliš.