Vino

Jedan od najpoznatijih sajmova vina u Hercegovini po 13. put održan je na Buni u Mostaru. Stručni žiri ocjenjivao je najbolja bijela i crna vina.

Prvo mjesto kad su bijela vina u pitanju osvojio je Željko Bošnjak, drugo Radoslav Bošnjak, a treće Nedjeljko Knežević.

Kod crnih vina, u konkurenciji od oko 60 vinara najbolje crno vino prave Fratri iz Gruda, drugo je mjesto Radoslav Bošnjak, a treće Anton - Anđelko Lovrić.

Fra Stanko Pavlović zadovoljan je što je upravo crno vino iz Gruda proglašeno najboljim. U svom govoru istaknuo je da ovo prvo mjesto zasluga svih njegovih župljana, te je zahvalio u svoje, te u ime fra Bernarda Marića i fra Ante Šaravanje.
Hvala mojim župljanima. Od dobrog materijala pravi se i dobar proizvod. Ovo je stoga njihova zasluga - kazao je župnik koji je vino iz Gruda učinio prepoznatljivim, praktički brendirao ga, a na boci je fotografija Kamene ljepotice, crkve svete Kate u Grudama koja je zablistala u punom smislu upravo u vremenu trojice grudskih fratara.

Župljani koji imaju vinograde pak, svake godine u vremenu trganja odvoje dio svog najboljeg grožđa i odnose ga fratrima, što je tradicija još od davnina, stoga je župnik njih posebno spomenuo. Priznanje fra Stanku uručio je prvi čovjek MUP-a HNŽ Slađan Bevanda.

Bakarska vodica zapravo nije pjenušac. Ona je, kako lijepo piše na etiketi, gazirano vino. To znači da se u vino dodaje ugljični dioksid, kako bi se vino zapjenilo. Tom se metodom proizvode Fanta, Cola i slična pića. Boci koju smo kupili u našem susjedskom supermarketu nisu pomogli ni umjetno dodani mjehurići CO2.

Bakarska je uporno odbijala pjeniti. U čaši je izgledala kao mirno vino, a tek je na nepcu lagano, ali sasvim lagano bockala, kao vrlo mlado bijelo vino u kojem je ostalo još nešto ugljičnog dioksida.

Bakarska ne miriše ni po čemu osim po lagano zagorjelom šećernom sirupu. Okusa je još manje-opet samo šećer, dok tekstura lijepi usta. Strukture uopće nema. Bakarska vodica jedno je od najgorih vina koja se mogu kupiti u hrvatskim supermarketima. Pa ipak, s cijenom od 40 kuna, ona je 10 do 15 kuna skuplja od niza vrlo dobrih bijelih buteljki s navojnim čepovima (Belje, Iločki podrumi, Vezak).

Sama činjenica da nepitka Bakarska uspijeva održati takvu cijenu svjedoči kajo u Hrvatskoj imamo još previše neinformiranih kupaca: Bakarska je zapravo toliko loša da je se srami i njen proizvođač Mladina iz Jastrebarskog, koja inače puni vrlo pristojan pjenušac Poy. Danas, naime, na Mladininoj web stranici nismo uspjeli pronaći ni riječ o Bakarskoj vodici. Sve bi ovo bilo relativno nevažno da Bakarska vodica nije jedan od povijesno najvažnijih hrvatskih vinskih brandova.

Bakarska vodica nastala je u zaleđu Bakra u pretprošlom stoljeću, od starih zaboravljenih sorti i od žlahtine i bijelog muškata. Proizvodila se prirodnom, ali ne šampanjskom metodom, nego metodom ancestralle, kakvom se i danas proizvode izvrsni pjenušci Limouxa. Pošto su uslijed raznih bolesti bakarski vinogradi opustjeli, proizvodnja pjenušca tek je donekle preživjela u konobama.

Petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata Istravino oživljava brand Bakarska vodica i u roku od jednog desetljeća postiže nevjerojatnu proizvodnju od 2,6 milijuna butelja godišnje. Kompletna hrvatska industrija pjenušavih vina danas je daleko od te brojke. Uz bijelu varijantu s više verzija suhoće/slatkoće, proizvodila se i dubokocrvena Bakarska Rubin.

Jedan od uzroka uspjeha Bakarske vodice, osobito poslije pada Hrvatskog proljeća i strašne represije koja je uslijedila, bio je svakako patriotizam. Bakarska je, naime, na etiketi nosila hrvatski grb. Posve smo sigurni da su je u sedamdesetim i osamdesetim godinama brojni potrošači kupovali zbog grba. U devedesetim je godinama Bakarska pokleknula pred puno kvalitetnijim pjenušcima iz Katalonije, Slovenije i Italije. Prije dvadesetak godina Istravino je pokušalo oživjeti Bakarsku lansiranjem pjenušca od chardonnaya, koji je bio napravljen šampanjskom metodom Nažalost, vino je ispalo prilično loše.

Bakarsku je kasnije preuzela Mladina, koja nažalost nije investirala baš ništa u njenu kvalitetu i modernizaciju. Rezultat je grozno gazirano vino koje se sada prodaje u supermarketima. Današnja Bakarska vodica sramota je za povijest hrvatskog vinarstva i za suvremenu hrvatsku vinsku industriju, a ako baš hoćemo biti nacionalno patetični, riječ je o jednom od najkičastijih proizvoda na kojima stoji državni grb (konkurencija nije mala). Bakarsku vodicu treba ili što prije ukinuti ili radikalno modernizirati. Nismo sigurni da Mladina poslije raspada Agrokora posjeduje kapital i viziju da bi od Bakarske napravila bar donekle pristojan pjenušac.

Posljednje ovogodišnje, šesto izdanje projekta 'Vino uz žlicu' održano je u zagrebačkom restoranu Magazinska klet / Pri staroj smokvi (Strojarska 32). Ovaj događaj prigodno je nazvan 'Vino uz žlicu (i vješalicu)', jer su se na jelovniku po prvi put našli specijaliteti s roštilja: đevrek s kajmakom i punjena vješalica sa zapečenim grahom.

Pod brendom Magazinska klet u Zagrebu djeluju tri restorana. Vlasnik Mario Rajić prvi restoran otvorio je u Magazinskoj ulici i ubrzo se pročuo po sjajnom roštilju. Potom se 'uselio' i u bivši restoran Cyrano u novozagrebačkom Sigetu, a najveći i vjerojatno najpopularniji od njih, nalazi se Pri staroj smokvi u Strojarskoj ulici nedaleko Autobusnog kolodvora. U relativno kratkom vremenu, Magazinska klet postala je sinonim za izvrstan roštilj leskovačkog stila, ali glavni chef Vladimir Filipović, koji koordinira rad sva tri restorana, ne zanemaruje niti jela na žlicu, u gablecima ili a la carte ponudi. To nije promaklo autorima projekta, novinarima Renati Cisar i Mustafi Topčagiću, koji su se sa svojim stalnim suradnikom Domagojem Jakopovićem Ribafishom upustili u novu eno gastro avanturu.

Novinare, za koje se isključivo rade ove promocije, kao dobrodošlica dočekalo je osvježenje u vidu pjenušavog koktela, provjerene kombinacije Aure iz Buzeta: Gin Karbun-Tonic-Teranino. Iz ove destilerije posluženi su i aperitivi Pelinkovac i Šljivovica, koje su neki, pak, radije pili na kraju kao dižestive, jer i tako dobro funkcioniraju. Welcome zalogajčići bili su više 'na ruku' (finger food) nego na žlicu: trljanica (salata od sira i paprika) i mazalice s kajmakom te pršut i sir iz mišine, uz poneku kap maslinova ulja iz Muzeja uja iz Škripa na Braču, koji je sa suprugom Katjom osnovao Zagrepčanin Krunoslav Cukrov.

Chef Ivan Tasić, koji je u Zagreb došao iz Leskovca, gastronomskog raja južne Srbije, kao prvo jelo na žlicu pripremio je Teleću čorbicu, čija je izvrsna vinska pratnja bila hercegovačka Žilavka Keža 2018 iz vinograda Studenci u okolici Ljubuškog. Ova kombinacija pokazala se najboljom u neformalnom glasanju koje je na kraju večeri provedena među pripadnicima medija. A vinariju i njihova vina, koja polako probijaju put na hrvatsko tržište, predstavio je Dean Mlinarević.

U tek ponekom zagrebačkom restoranu mogu se pojesti goveđi ili volovski repovi, ali samo u Magazinskoj kleti - Teleći repovi u saftu s povrćem, lagano kuhani desetak sati. S ovim vrlo ukusnim i blago pikantnim jelom dobro se nosio Portugizac Mladina 2018, kojem je godina 'starenja' dala na punoći i eleganciji u što nas je uspio uvjeriti i prvi čovjek ovog podruma s Plešivice, Marinko Baljak.

Spektakl na stolovima nastavljen je sa Svadbarskim kupusom, jelom u kojem je prisutno omiljeno kiselo povrće i koje se izvrsno spaja s čak četiri vrste mesa (piletina, svinjetina, junetina, janjetina). A pravi spektakl osjetio se i na nepcima, uz gutljaje vina Babić Templar Aurum 2016, vinarije Livaić iz Pirovca. Predstavili su ga Davor Livaić, koji je s bratom Tomislavom obnovio vinsku tradiciju, i njegova kći Anja Eloise Livaić, odnedavno aktivnije uključena u obiteljski posao.

Nakon toga, uzvanici su morali odložiti dotad glavno oružje - žlicu - i uhvatiti se vilice i noža, jer je na stol došao prvi specijalitet s roštilja - Đevrek s kajmakom i lukom. Ovaj pošteno velik komad mljevenog mesa, nazivaju i pljeskavicom s rupom, u koju se dodaje kugla punomasnog kajmaka na vrhu. Blatina Keža iz 2016. godine svojim se intenzitetom, ali i pitkošću, nekako uspjela izboriti s ovim moćnim jelom.

Junaci Magazinskog stola, iako mnogi već dobrano siti, nisu željeli preskočiti pravu kalorijsku bombu - Punjenu vješalicu sa zapečenim grahom. Da se lakše podnese njezin udar pomogao je Postup Palihnić 2016 svojom snažnom aromom i alkoholom. Uz puno povjerenje vlasnika vinarije Ante Palihnića, o vinu je slikovito svojim prepoznatljivim dubokim glasom pričao Vjekoslav Madunić s Hrvatskog radija.

Uvjetno rečeno, predah je došao na kraju s desertom - Čokoladnom tortom s toplim biskvitom i sladoledom, uz koju je poslužen poluslatki Muškat žuti 2017 iz moslavačke vinarije Kezele, poznate po tome što se vrlo uspješno bavi seoskim turizmom u kojem i vino igra veliku ulogu. Desert je spravljen po receptu Nade Dopuđe, voditeljice restorana Magazinska klet, koja je svojom nevjerojatnom energijom pridonijela da ova eno gastro večer ne ode tek tako u zaborav.

Sve je spremno za 14. Dane otvorenih vrata peljeških podruma, poručuju njezini organizatori - dvije udruge vinogradara i vinara: Pelješki vinski puti i Plavac mali Pelješac.

Ovogodišnje izdanje rekordno je i po broju vinarija i po broju najavljenih dolazaka. Procjenjuje se da će ukupno 32 pelješke vinarije, koliko ih u prekosutra otvara vrata, posjetiti oko četiri tisuće ljubitelja vina iz Zagreba, Zadra, Rijeke, Splita, Dubrovnika…

Već danas, u Domu vinarske tradicije u sklopu PZ Putniković - poznate i po "Prvom hrvatskom muzeju vinogradarstva i vinarstva" - dvadesetak mladih peljeških enologa ocjenjivat će vina autohtonih sorti berbe 2019., a pelješki kulinarski majstori natjecat će se u pripravljanju lovačkog gulaša. Uz njega se izvrsno sljubljuje Plavac mali, vino koje je nadaleko proslavilo Pelješac.

Upravo je njemu posvećena i ova atraktivna manifestacija, koja još jednom potvrđuje da vinski turizam itekako može privući goste u Dalmaciju i u zimskim danima. Dani otvorenih vrata peljeških podruma službeno se otvaraju 7. prosinca u 11 sati u stonskom Kaštiju, nakon čega vinoljupci i uzvanici kreću u tradicionalni obilazak peljeških vinarija.

Dragi vinoljupci koji uz vino volite i nogomet sigurno ste često proživljavali teške završnice utakmica u kojima se u zadnjim minutama, čak i sekundama doživljavaju preokreti i mijenja rezultat. Pa je zato nogomet najljepša sporedna stvar na svijetu, kao što je i vino najbolje piće, mada se zapravo nogomet i pivo više vole. Vino i nogomet imaju dosta toga zajedničkog jer poput nogometne utakmice, ni jedna berba grožđa nije ista i često se u zadnjim danima pred berbu doživljavaju šokovi, nekad pozitivni, nekad negativni. Poput nekih nogometnih klubova i neke sorte grožđa su u jednom trenutku bile zapostavljene pa su se uz puno rada vinogradara izdigle i danas igraju vrlo važnu ulogu na vinskome terenu. U tom kontekstu na hrvatskoj vinskoj sceni spomenuo bih malvaziju istarsku, pušipel i pošip.

Pjesnik i vinar

Danas bih se dotaknuo pošipa, plemenite sorta grožđa koja vuče tradiciju još od vremena starih Grka iz 4. stoljeća prije Krista. Godinama je pošip bio tipična sorta grožđa isključivo za uski dio juga Korčule. Pošip je prvo hrvatsko bijelo vino i prvo u bivšoj Jugoslaviji koje je zaštićeno još davne 1967. godine. Najbolji položaji dugi niz godina su bili oni posađeni u polju Čara i Smokvica. No, danas je situacija sasvim drukčija jer pošipa ima zasađenog i po drugim dijelovima Dalmacije kao primjerice u okolici Zadra i Šibenika te na Braču. Ova nova situacija pomogla je pošipu da se razvije u dominantnu bijelu sortu grožđa u cijeloj Dalmaciji, što je donijelo napredak jer prije petnaestak godina gotovo da niste mogli naći fin i pitak pošip već je većina bila dosta teška i često s notom oksidacije. Među prvim dobrim pošipima koje sam kušao s novim stilom bio je onaj Luke Krajančića iz Zavalatice s južnih obala Korčule. Zahvaljujući dragom prijatelju Borisu Mrgudiću s Pelješca, imao sam čast i zadovoljstvo 2012. godine posjetiti Krajančića u njegovoj maloj obiteljskoj vinariji, te proći najbolje položaje pošipa na Korčuli. Luka je čovjek koji uz vinograde i vino voli i poeziju. I sam piše pjesme pa nam je učinio čast pročitavši nam nekoliko svojih uradaka. Te pjesme su bile na lokalnom dijalektu koji je jako sličan južnoistarskom dijalektu u kojem sam i ja rođen pa sam bez problema razumio skoro sve, a izričaj mu je sličan Mati Baloti. Luka je definitivno od svih dalmatinskih vinara najviše napravio za razvoj i popularizaciju sorte grožđa pošip pa tako on danas na tržište pušta šest različitih pošipa. Danas obrađuje 5,5 hektara vinograda od čega su dva hektara od dugogodišnjih kooperanata. Svi se vinogradi nalaze u Čarskom polju, a stari su između 12 i 59 godina, rastu na vapnenačkom tlu u kojemu ima crvenice, pijeska i šljunka. Osim pošipa, uzgajaju i plavac mali od kojeg rade jako dobar plavac i rose.

Svojstva

Danas bih danas s Vama podijelio moje viđenje njihova baznog pošipa Ježinac za kojeg grožđe dolazi iz najmlađeg vinograda, a bere se krajem kolovoza te nakon berbe odležava isključivo u inox bačvi te potom još nekoliko mjeseci u boci prije nego li se pusti na tržište. Vino krasi lijepa zelenkasto žuta boja, kristalno je bistro i djelomično gusto te se fini miris vrlo brzo širi iz čaše. Na prvo mirisanje dominira voćna nota u obliku breskve i marelice, a kasnije dolazi nota narančine korice. Na drugo mirisanje javlja se malo travnatih nota u obliku koprive, pelina i kadulje te potom mala nota avokada, dakle kompleksnost mirisa je djelomično bogata do bogata. Vino je suho, djelomično toplo i djelomično mekano, a s druge strane krasi ga solidna svježina te je vrlo ukusno sa srednjim tijelom. Vino je uravnoteženo, intenzivnost okusa mu je djelomično izražena, trajnost okusa u ustima je djelomično trajna, a na aftertasteu javlja mi se ponovno nota vinogradarske breskve. Vino je fine kakvoće, harmonično i vrlo ukusno, lijepo se pije i u dobroj je formi, te ga nije potrebno čuvati već trošiti do sljedeće berbe. Enogastronomski izvrsno paše uz kapesante sa žara.

Prije petnaestak godina gotovo da niste mogli naći fin i pitak pošip već je većina bila dosta teška i često s notom oksidacije

• Ime vina: Pošip Ježinac
• Godina berbe: 2018.
• Proizvođač: vinarija Krajančić
• Lokacija: Zavalatica/ Korčula / srednja i južna Dalmacija
• Temperatura serviranja: 8-10 °C
• Gastro preporuka: Kapesante sa žara.
• Ocjena: 9,1/ 10
• Čaša: Malvazija Riedel glass.
• Cijena (mpc): 59 kn ( Vivat-finavina.hr )

U samo tri dana zadarska tvrtka "Vina i likeri Fiolić", u vlasništvu braće Marija i Darija Fiolića, dobila je nekoliko vrijednih priznanja.

Na "Sabatini" su njihova vina - Merlot 2019., koji je u postupku proizvodnje, Maraština 2018., odnjegovana u drvu, i Merlot 2018. iz bariqua - dobila zlatne medalje. Isto je priznanje na toj manifestaciji dobio i njihov liker od maraške, iako kod likera i nije bilo iznenađenja - posljednjih pet godina taj liker na svim manifestacijama na kojima se pojavi osvaja šampionska i zlatna odličja.

A onda je samo dan poslije, u ponedjeljak, u zadnjem broju "Dobre hrane", gastronomskog priloga Jutarnjeg lista, u opširnom tekstu o bordoškim vinima u Hrvatskoj, Merlot Fiolićevih iz 2016. ocijenjen s visokih 90 od mogućih 100 bodova te je ušao među četiri najbolja hrvatska merlota trenutačno na tržištu.

Sve je počeo otac

Premda se braća Fiolić vinarstvom bave još od 2003., kada su se malo-pomalo počeli zanimati za kućno vino koje je u podrumu obiteljske kuće u najturističkijem dijelu Zadra, Puntamiki, za vlastite potrebe proizvodio otac Stjepan, ozbiljan izlazak njihovih vina na hrvatsku vinsku scenu dogodio se tek 2016. kada su osnovali poduzeće za proizvodnju vina i likera.
Taj naš interes i ljubav prema vinu, što nam je i danas glavni motiv za bavljenje ovim poslom, rasli su malo-pomalo, s godinama - govori mlađi brat Dario, onaj dio bratske osovine koji je posvećen podrumarstvu, bačvama i proizvodnji, dok je Mario više posvećen prodaji i sjajno uređenoj maloj kušaonici s policama punim botilja raznih godišta maraštine, malvazije, merlota i rosea, kuvea grenaša i siraha, te likera od maraške, ali i izvrsnog od suhih smokava koji se tek priprema za tržište.

Vinarija Fiolić rasla je tek nakon povratka Darija s fakulteta, tamo negdje 2006., kada se on priključio glavnom obiteljskom poslu, knjigovodstvenom servisu, ali se paralelno sve više uvlačio u podrum, u niz prostorija, gotovo katakombi, u koje je stizalo sve više i više drvenih i metalnih bačava. Završio je i školu za vinara 2011. Tako je i sazrela odluka da bi mogli, osim za vlastite potrebe, proizvoditi vino i za tržište.

Namjerno ili slučajno, vinari Fiolić priključili su se pokretu "garažnih vinara", pokretu koji je krenuo iz Francuske kao odgovor na monopol velikih vinskih podruma na vrhunska vina koja su imala isto tako "vrhunsku" cijenu. U Zadru tom pokretu pripada još jedna mlada vinarija, "Degarra".

Ali vi ste, čini se, potpuno drugačiji od drugih, nemate vlastiti vinograd, pa grožđe kupujete. Stoji li vama naziv "urbani vinari"?

Može i tako - govori Dario.

Ali, to da nemamo vlastiti vinograd je samo djelomično točno. Nemamo ih u vlasništvu, ali imamo četiri u višegodišnjem zakupu. Ti su vinogradi u Ravnim kotarima, u Vukšiću, Stankovcima, Tinju i Nadinu, znači na najkvalitetnijim vinogradarskim položajima u zadarskom zaleđu. Odlično surađujemo s vinogradarima koji imaju siguran otkup kod nas, a mi tijekom godine sudjelujemo u donošenju važnih odluka u vinogradu. Kada je grožđe u proizvodnji i kod nas, kao i u drugim vinskim podrumima, nastupa školovani enolog. U našem slučaju je to izvrsna Nikolina Paleka, koja je zaslužna za kvalitetu naših vina.

Urbani vinari? Ha, može se i tako reći. Točno je, mi smo gradska dica, u Zadru smo rođeni i odrasli, što sigurno ne znači da bismo trebali imati manje ljubavi prema vinima i vinarstvu. Zbog života u gradu možda lakše usvajamo nove tehnologije i znanja, a osim toga, lakša nam je i prodaja. Mnogi naši prijatelji i poznanici su danas uspješni ugostitelji i baš preko njihovih restorana i prodamo najviše vina.

Kušaonica

Drugi važan kanal prodaje Fiolićevih vina je baš kušaonica u podrumu iznajmljene kuće, nadomak njihove vlastite, na čijem je katu njihova računovodstvena tvrtka, a koja je na glavnoj prometnici od sjevernog dijela Zadra prema Puntamiki.
Ovdje prodamo jako puno botilja - govori Mario - jer je ovdje ljeti i jako puno turista. Južnije je veliko hotelsko naselje i autokamp pa nam stiže puno gostiju koji žele kući ponijeti vino ovog kraja.

Mi smo sad prošli jednu važnu poslovnu dilemu - nastavlja Dario - koja se sastojala u ovome: povećavati proizvodnju sa sadašnjih 30.000 litara godišnje ili se posvetiti podizanju kvalitete. Shvatili smo da nam je kvaliteta važnija od kvantitete, želimo još raditi u tom smjeru, biti drugačiji od drugih, a svakom svom kupcu ispričati priču o pojedinom vinu od početka od kraja.

Možemo bolje, ne nužno i više. Jedini će nam novi projekt biti mali butik s našim proizvodima u prizemlju, a to je opet samo dio marketinga koji ćemo u budućnosti pomalo razvijati.

Likeri od mora

Mali je kuriozitet da braća Fiolić svoj vrhunski liker od maraške, kao i ovaj novi od suhe smokve, proizvode od mora. Ne baš slanog mora, već od desaliniziranog, odnosno demineraliziranog.

U procesu proizvodnje likera, naime, koriste takvu vodu koju nabavljaju u obližnjem velikom hotelskom naselju koje koristi isključivo vodu iz desalinizatora.

Zanimljiva mala serija Fiolićevih vina jesu i ona odležana u bocama na dnu mora. U suradnji s tvrtkom 'Adriatic Shell' Marka Duševića, manju količinu botilja s maraštinom i crnom kupažom oko pola godine drže u moru.

Dario kaže da, osim što su te botilje prirodno ukrašene tragovima školjkica i 'gujbi', vino u njima dvostruko brže sazrijeva.
Redovito smo se proteklih godina javljali na natječaje za dobivanje poticajnih, bespovratnih sredstava u poljoprivredi, koje su raspisivali Grad Zadar i Zadarska županija. Taj nam je novac značajno pomogao pri ulaganjima u opremu i teško da bismo bez njega došli do tehnološkog standarda u podrumu kakav imamo sada - rekao je Dario Fiolić.

Unatoč tome što se radi o vinski i vinogradarski manje atraktivnoj zemlji od Hrvatske, Slovenija se uspjela pozicionirati na svjetskom tržištu. U svijetu postoji vinska karta Slovenije, a Hrvatska se vodi pod stavkom 'ostali', kaže Moreno Coronica ističući kako to treba promijeniti.

Moreno Coronica treća je generacija u obitelji koja se bavi proizvodnjom vina. Do 1992. godine Coronice su prodavale vino u rinfuzi koje su dobili s oko 2,5 hektara pod vinogradima, a onda je upravo on te godine napravio prekretnicu napunivši prvu butelju vina. Danas ima nešto više od 20 hektara vinograda i jedan je od najpoznatijih hrvatskih vinara. S Morenom Coronicom razgovarali smo o stanju na tržištu te o poziciji hrvatskih vina u svijetu.

Možete li ocijeniti ovogodišnju berbu?

Ovo je bila iznimno dobra berba. Malvazije su dale odlične rezultate, merlot i cabernet sauvignon također. Vidjet ćemo kako će se ponašati teran. Naime, teran je sorta koja doslovno ne voli ni kapljicu kiše viška, a u kolovozu smo imali malo više kišnih dana. Možemo, ipak, općenito reći da je ta sorta, koja traži dosta njege, ove godine malo podbacila. Moram priznati da u posljednjih četiri-pet godina nije bilo nijedne godine da nismo proizveli grand teran, našu najveću kategoriju terana.

Koliko vam je površina zasađeno vinovom lozom?

Negdje oko 20 hektara - stalno krčimo stare i sadimo nove vinograde. Moj djed posadio je vinograd prije gotovo 100 godina, a mi da- danas još uvijek imamo četiri reda posađena pod vinovom lozom starom 96 godina. Ostali vinogradi mogu izdržati 40 do 50 godina, zato ne vjerujem da će loze koje sam ja zasadio izdržati toliko dugo kao loze koje je zasadio moj djed. Dostupan nam je slabi genetski materijal sadnica, tako da moramo stalno obnavljati vinograde.

Ove se godine ponovno pojavljujete na tržištu s Grabarom?

Da, nakon četiri godine, na proljeće, uoči sezone, na tržište ćemo se vratiti s Grabarom, koji je kupaža merlota i cabernet sauvignona. Svaki put mu mijenjamo omjer ovih sorti. Tržište ga traži, a mogu reći da će ovogodišnji pokazati svoje pravo lice. Jako sam zadovoljan njime.

A grand malvazija?

Prvi put radili smo malvaziju bez utjecaja drva, i to je pokazalo izuzetne rezultate. Odležava u inoks bačvama i dobije se metodom sur lie: odležava na kvascima šest mjeseci. To je novi stil i novi trend koji je tržište odlično prihvatilo.

Na koji način obrađujete vinograde? Jesu li u sustavu ekološke proizvodnje?

To mi pitanje često postavljaju. Nisam sklon oznakama, mnogo mi je važniji pristup prema prirodi. Vjerujem u čovjeka koji radi i koji zna prepoznati pravila prirode.

Zbunjeno tržište

Kakva je situacija na tržištu vina?

Tržište je, kao i uvijek, kaotično. Gotovo bih rekao - zbunjeno. Uvijek se nameću neki stilovi vina koje niti samo tržište ne shvaća. Hrvatska je mala zemlja, tako da se trend vrlo brzo može preusmjeriti i na neki način utjecati na procese.

Raste li kvaliteta hrvatskih vina?

U ovih 30 godina koliko se intezivno bavim proizvodnjom vina, mada mi je obiteljska tradicija mnogo duža, svjedočio sam usponima i padovima hrvatskih vinara. Defitivno raste kvaliteta hrvatskih vina i mogu reći da je naša budućnost svijetla. Moramo se samo truditi i raditi na kvaliteti. Treba biti iskren prema vinu i rezultat neće izostati. Nikada ne treba smetnuti s uma da vino proizlazi iz zemlje.

Gdje je Hrvatska u proizvodnji vina?

Pojedini naši vinari uspjeli su ili uspjevaju na svjetskom tržištu, ali nemamo ono što, primjerice, ima nama susjedna Slovenija. Unatoč tome što se radi o vinski i vinogradarski manje atraktivnoj zemlji od Hrvatske, uspjeli su se pozicionirati na svjetskom tržištu. Dakle, u svijetu postoji vinska karta Slovenije, a Hrvatska se vodi pod stavkom 'ostali'. Mislim da je vrijeme da hrvatski vinari uzmu stvar u svoje ruke i to promijene.

Zašto je Slovenija uspjela iako je manje atraktivna od Hrvatske?

Imali su podršku, strategiju i znali su što hoće. Prije nego što su ušli u EU, slovenski vinari imali su potporu od jedne marke po izvezenoj boci vina.

Turizam ulijenio vinare

Koliko je naše vinare uspavao turizam?

Možda smo se svi mi ulijenili zbog turizma jer nam turistička sezona osigurava plasman vina. Dosta vina prodamo na kućnom pragu, ali to više nije dovoljno. Moramo poraditi na brendiranju Hrvatske u svijetu.

O tome se već dugo govori i znatna sredstva uložena su u posljednjih deset godina, no očito nema rezultata. Gdje se griješi?

O tome mi vinari govorimo prigodom naših druženja. Međutim, trebali bismo sjesti i dogovoriti se o konkretnim akcijama i zatražiti od struke i države da stanu iza nas.

Može li dio prepreka ukloniti novi zakon o vinu?

Moguće je da će zakon o vinu riješiti neke probleme, a moguće je da će neke nove donijeti.

Ipak, istarski vinari nemaju razloga biti nezadovoljni snagom malvazijinog brenda. Barem na našem tržištu.

Malvazija je jaki brend hrvatskih vina. Malvazija je vino koje se traži.

A teran?

Teran polako dobiva svoj prostor, ta ja sorta sve interesantnija. Za takav su njegov položaj najzaslužniji vinari. Dignuli smo jako brzo kvalitetu i imidž terana. Teran je vino s velikim potencijalom. Kada ovo tvrdim, mislim na vanjsko tržište.

Spor sa Slovenijom u vezi s teranom nije završen. Kako to komentirate?

Pokušavaju i rade ono što možda nismo očekvali. Činjenica je da smo mi s teranom zakasnili i da smo bili spori. Nismo na vrijeme reagirali. Za situaciju s teranom ne krivim Slovence, nego upravo nas. Mogli smo i trebali na vrijeme reagirati.