Vinogorja

U istarskim vinskim podrumima dva mjeseca prodaje uopće nije bilo, a kod onih koji su se potrudili doprijeti do svojih potrošača putem društvenih mreža i dostavom na kućni prag, ostvareni promet nije prelazio niti jedan posto od uobičajenog za ovo razdoblje.

Kada govorimo o neprodanim zalihama kod vinara radi se o vinu već napunjenom u butelje koje sada zauzimaju određeni skladišni prostor ili se radi o vinu još uvijek pohranjenom u bačvama, a koje se u boce obično punilo neposredno pred turističku sezonu. Kod mnogih vinara je vino u bačvama ostalo i iz čistog opreza, jer u vrijeme korona-krize nisu punili boce za koje su znali da ih ne mogu plasirati. Kako za tri do tri i pol mjeseca dolazi vrijeme nove berbe, bačve koje su sada pune treba isprazniti kako bi se napravilo mjesta za novo vino, tako da višak neprodanog vina vinarima stvara dvostruki problem. Nije donijelo očekivani prihod za pokrivanje obrtnih troškova nove proizvodnje, a sada imaju još i manjak bačava i manjak prostora za skladištenje boca.

Prodaja usporena

Koliko je to ozbiljan problem, te kolike fizičke i financijske razmjere on ima na području Istre, ne može se precizno reći jer ne postoji sustav preciznog evidentiranja trenutačnog stanja ni u kojoj sferi poljoprivredne proizvodnje, pa tako ni u vinarstvu. Postoji službeni podatak državnih poljoprivrednih agencija da je prošle godine u Istarskoj županiji iz 3.105 hektara registriranih vinograda proizvedeno 11,962 milijuna litara vina, ali nemamo pouzdanih podataka o godišnjoj prodaji istarskih vina, niti o točnoj količini vina koje se nije prodalo zbog korona-krize. Za sagledavanje veličine problema pomoglo bi i da znamo omjer količina vina u pojedinim kvalitativnim razredima, jer vina viših razreda kvalitete mogu odležavati pa im neće škoditi ako se puste u prodaju koji mjesec ili godinu kasnije, ali stolna su vina (koja se najčešće prodaju u rinfuzi) sasvim druga stvar jer su namijenjena brzoj potrošnji.

Porečka tvrtka Agrolaguna sa svojom godišnjom proizvodnjom od 4,5 milijuna litara vina ima najveći pojedinačni udio u sveistarskoj ukupnoj proizvodnji od 11,9 milijuna litara vina. Iako je i Agrolaguna tijekom korona-krize osjetila pad prodaje, to ju previše ne zabrinjava jer ima izvrsno organiziran sustav distribucije kroz koji kani plasirati barem polovicu uobičajenog godišnjeg prometa, a podrumski su joj kapaciteti dovoljni za prijem svih količina iz nove berbe. Što se tiče Agrolagune, posljedica korona-krize je tek usporena, ali ne i onemogućena prodaja, a rješenje problema viškova vina vidi se kroz postupno oživljavanje prodaje u skoroj budućnosti.

Malvazija za jesen

Ostali istarski vinari, njih oko 130, što se viška vina tiče nisu svi u jednakim problemima. U tom kontekstu zanimljivo je razmišljanje jednog od poznatijih i nagrađivanijih istarskih vinara, Ivana Damjanića iz Fuškulina na Poreštini, koji smatra da je blokada prodaje istarskih vina zbog korona-krize doduše financijski naštetila vinarima, ali je zato bila jako dobra za vina, pogotovo malvaziju.

Po Damjanićevu mišljenju, minulih se godina paralelno uz porast nacionalne i globalne popularnosti istarske malvazije razvila i ne baš pohvalna navika istarskih vinara da svoju mladu malvaziju na tržište izbacuju prerano. Umjesto na proljeće, mladu bi malvaziju po Damjanićevu mišljenju trebalo početi puštati u prodaju tek krajem ljeta, uoči sljedeće berbe, pa bi se tako, lansiranjem novog imidža najpopularnijeg istarskog vina, mogao riješiti i problem ovogodišnjeg viška lanjske mlade malvazije. Ubuduće bi se čak mogla osmisliti mlada malvazija koja će se početi piti tek nakon punih godinu dana odležavanja, dakle nakon sljedeće berbe, jer je to razdoblje u kojem se malvazija po Damjaniću može idealno formirati. Takav je proizvodno-prodajni ritam i ekonomski odnosno financijski optimalan za vinare, a istodobno bi im optimizirao i ritam poslova u podrumu, s dovoljno vremena za posvećivanje aktualnoj berbi i radovima s vinom iz prošlih berbi. Problem ovog koncepta je jedino u tome što za njega treba više bačava odnosno više podrumskog kapaciteta, u što bi trebalo dodatno investirati. No, kad se razgovara o mogućim viškovima vina, Damjanić ima još jednu programatsku primisao: na temelju osobnih uspjeha zalaže se za širenje proizvodnje, uz istodobno širenje kulture potrošnje uz odgovarajući marketing, odležanih vina, koje starenjem dobivaju dodanu vrijednost i postižu bolju cijenu. Iako su upravo istarska odležana vina najtrofejnija na uglednim svjetskim vinskim ocjenjivanjima, u ukupnim prodajnim statistikama njihova je zastupljenost minorna. Ako bi svaki vinar u Istri povećao vlastitu proizvodnju odležanih vina, i to bi bio doprinos rješavanju problema eventualnih viškova, jer odležanom vinu nimalo ne smeta ako u prodaju krene par mjeseci ili čak koju godinu nakon uobičajenog ili planiranog termina. To je za vino još bolje, smatra Ivan Damjanić, jer će mu se kvaliteta, a time i vrijednost, povećati.

Suradnja s trgovačkim centrima

U malo drukčijim okvirima razmišlja Adriano Prodan iz sela Korlevići na Višnjanštini, inače jedan od najvećih istarskih proizvođača vina u Istri. Iz 15 hektara vlastitih vinograda i još iz 20 hektara kooperantskih vinograda iz kojih otkupljuje grožđe, Prodan godišnje proizvodi oko 240.000 litara vina, od čega su oko 85 posto kvalitetna vina s oznakama izvornosti i geografskog podrijetla. U vrijeme korona-krize njemu je promet opao za samo 50 posto, što je frapantan podatak ako znamo da se većina drugih vinara žalila da im je prodaja u protekla dva koronom obilježena mjeseca opala za preko 95 posto.
Spašavaju me trgovački centri preko kojih plasiram značajan dio svoje proizvodnje, kaže Adriano Prodan, a u suradnji s trgovačkim centrima vidi i mogući izlaz iz problema viška vina za sve istarske vinare zajedno.

Svoju je zamisao predložio i udruzi Vinistra, a ideja je u tome da se od svih vinara koji imaju viškove ti viškovi sakupe i kupažiraju u dvije-tri zajedničke etikete koje bi se plasirale kroz trgovačke centre uz neku prihvatljivu cijenu, čime bi se konkuriralo povelikoj ponudi uvoznih vina u tim istim trgovačkim centrima. Zamisao nije loša, ali postavlja se pitanje ima li igdje u Istri dovoljno slobodnog podrumskog kapaciteta, s bačvama dovoljne ukupne zapremine, da se svi ti viškovi smjeste i izmiješaju na jednoj ili čak na više lokacija.
Ako ima interesa, sve bi se moglo riješiti, samo netko treba pokrenuti takvu akciju, uvjeren je Adriano Prodan.

Proizveo dezinficijense

Kako uz vina Prodan proizvodi i rakije, u svojoj je destileriji pokušao dio vinskih viškova preraditi u medicinski alkohol. Neku je manju količinu i napravio, uspjevši dobiti alkohol koncentracije 82 posto, ali kad je to, u jeku pojačane potražnje za dezinficijensima, ponudio tržištu, interesa uopće nije bilo! Taj segment potražnje za medicinskim alkoholom već su naime pokrili slavonski proizvođači, koji raspolažu mnogo većim količinama neprodanog vina, a i uvoznih se dezinfekcijskih sredstava već desetak dana nakon početka korona-krize i propisivanja obaveznih protuepidemijskih mjera, na našem tržištu već bilo toliko namnožilo da se domaća proizvodnja pokazala neisplativom. Razmišljao je Prodan i o tome da dio svojih vina preradi u alkoholna pića, u razne vrste rakija, ali to bi, zbog trošarina, donijeli veći gubitak nego prihod pa je zasad od toga odustao. Prerada vina u vinjak, koji je svakako viša kategorija vinske prerađevine, također ne bi riješio problem jer vinjak treba odstajati u bačvama nekoliko godina što bi opet izazvalo probleme s trošarinama i gubicima.
Treba dobro razmisliti kako rješavati viškove vina, a sigurno je da država u tome nema interesa jer nam nije pomogla ni u mnogo većim problemima. Kada već imamo vino kao gotov proizvod, najbolje bi ga bilo i plasirati na tržište takvog, kao vino, a ne ga pretvarati u mnogo manje vrijedne nusproizvode, zaključna su Prodanova razmišljanja.

Moratorij na kredite

Već nekoliko tjedana se na vinskoj sceni, doduše ne baš intenzivno, razgovara i o mogućim državnim odnosno europskim potporama za rješavanje problema vinskih viškova. U tom su se kontekstu spominjale, primjerice, potpore za preradu vina u medicinski alkohol i dezinficijense, ili pak potpore za zelenu berbu odnosno za namjerno smanjivanje prinosa predstojeće berbe kako bi se iz nje proizvelo manje vina nego inače, ali nikakvih konkretnih "ponuda" još nema.

Udruga istarskih vinara Vinistra je, kako nam prenosi njezin predsjednik Nikola Benvenuti, nedugo nakon izbijanja korona-krize uputila nacionalnom Udruženju vinarstva pri Hrvatskoj gospodarskoj komori svoje prijedloge mjera pomoći vinarstvu u okolnostima korona-krize, a svoje su prijedloge uputile i ostale hrvatske vinske regije. Najvažniji među tim prijedlozima su financijske naravi odnosno traži se da se i vinarima, kao i ostalim poduzetnicima, odobre moratoriji na otplatu kredita, te da im se ponude beskamatni ili niskokamatni krediti za osiguranje likvidnosti.
Još nismo dobili nikakve službene komentare o tim zahtjevima svih hrvatskih vinara, a kamoli da bi se osnovao nekakav nacionalni krizni stožer za vinarstvo", kaže Nikola Benvenuti. Prijedloge mjera o kojima se dosad šuškalo Benvenuti komentira primarno iz gledišta isplativosti, pa tako smatra da potpore za pretvaranje vina u alkohol mogu odgovarati samo proizvođačima velikih količina manje kvalitetnih vina. Spomenute moguće potpore za zelenu berbu su po Benvenutijevu mišljenju za naše prilike zbunjujuće, jer se u Istri podrazumijeva da se radi proizvodnje vrhunskih vina zelenom berbom smanjuje prinos po čokotu da bi se povećala kvaliteta.

Svi smo dobili po repu

Ostala Benvenutijeva razmišljanja o vinskim viškovima u Istri zapravo su bliska Damjanićevim: zaustavljanje prodaje naših vina zbog korona-krize rezultirat će boljom kvalitetom i svježe malvazije i odležanih vina, pa čak i pjenušaca. Istarski problem s viškom vina je po Benvenutiju relativiziran stanjem u drugim zemljama.
Problem je globalan a ne samo naš, jer ako su kod nas viškovi vina veliki, u drugim zemljama oni su strahoviti. Pronalazimo nove kanale promocije i prodaje, ali dio turizma smo izgubili i to se neće nadoknaditi ni do rujna niti do prosinca. Svi smo dobili po repu, prodat će se manje vina i nema tu mnogo priče, komentira Benvenuti, ali podsjeća da je udruga Vinistra još prije korona-krize počela razvijati neke ideje koje se tek sada pokazuju aktualnima.

Planirali smo sve istarske vinare kojima je glavni proizvod mlada malvazija koordinirati tako da uskladimo izlazak mlade malvazije na tržište tek nakon sajma Vinistra, da na Vinistri bude premijera mlade malvazije i da tek od sredine svibnja to vino izađe na tržište. Do svibnja su naime malvazije iz prethodne berbe još uvijek u fantastičnom stanju, pa dok je ona na raspolaganju, ne treba forsirati mladu malvaziju već treba mirno odraditi posao u podrumu i dobiti mlado vino u najboljoj kondiciji. Time bismo dobili dva mjeseca više za prodaju lanjskog vina, i ova je godina zbog korone izvrsna prilika da iskušamo tu zamisao, kaže Nikola Benvenuti.

Korona-kriza je također poticaj, smatra Benvenuti, da se ohrabri proizvodnja odležanih vina kojima treba dati veći značaj i potrošačima približi koliko takva vina doista vrijede. Ovu će krizu, naime, najlakše prebroditi vinarije čija je proizvodnja orijentirana na odležana vina. Takvih vinarija u Istri nema mnogo, ali ih ipak ima.

U Popovači je sve spremno za izgradnju jedinstvene Hrvatske kuće vina, fantastičnog arhitektonskog projekta koji treba povezati bogatu tradiciju i vinarstvo Moslavine te doprinijeti promociji škrleta, autohtone sorte vina. Projekt se namjerava najvećim dijelom financirati iz fondova Europske unije.

To je samo jedan od projekata kojima se u Sisačko-moslavačkoj županiji nastoji dati zamah oživljavanju turizma. Prošle je godine u Županiji ostvaren rekordan broj noćenja - njih 120.000, a sada se razvija i projekt Kupujmo lokalno, grade biciklističke staze, unaprjeđuju lovni i lječilišni turizam.

Turistička zajednica stoga je pripremila i novi promotivni film Sisačko-moslavačke županije.
Snimati Sisačko-moslavačku županiju zbog njezine je fotogeničnosti bilo lako, ali izabrati koje kadrove uvrstiti u promotivni film, a koje ne, bilo je iznimno teško. Županija je to čije vode imaju stotine lica i čije panorame i bogatstvo biološke raznolikosti zaslužuju divljenje. Ovdašnje manifestacije slave gurmanske užitke, a gostoljubivi domaćini srce otvaraju svim dobronamjernim gostima. Poseban naglasak u filmu je stavljen na jedinstven suživot ljudi s nedirnutom prirodom. Upravo im razvoj turizma omogućuje da u svojem domu grade i vlastitu budućnost, kazala je redateljica promotivnog filma Jasenka Haleuš.

Vječna spona turista i vlasnika: Kod nas ljetuju već 40 godina

Budući da je Sisačko-moslavačka županija uistinu bogata različitim lokacijama i sadržajima, svaki gost posjet može prilagoditi vlastitim interesima. Među najpopularnijim su odredištima Park prirode Lonjsko polje u kojem se nalaze prvo europsko selo roda Čigoč te selo graditeljske baštine Krapje, Stari grad Zrinskih u Hrvatskoj Kostajnici, Sisak, Taborište i Moslavačka vinska cesta.
Sisačko-moslavačka županija savršena je za bijeg od užurbane svakodnevice te kao vikend destinacija. Goste ovdje čeka pregršt autentičnih doživljaja - uz upoznavanje lokalnog identiteta, kulturno-povijesne baštine, običaja i tradicije, tu su i izleti u Lonjsko polje, kupanje u Topuskom, kušanje moslavačkih vina i gastronomskih specijaliteta poput šarana na rašljama, rekreacija na biciklima, plovidba našim rijekama… Turisti iz inozemstva polako, ali sigurno otkrivaju naše bogatstvo različitosti, kazala je Ingrid Padjen Đurić, direktorica Turističke zajednice Sisačko-moslavačke županije.

Bilo je to davnih devedesetih, negdje krajem tog burnog desetljeća kad su se stvari u domaćem vinarstvu, tada još to nismo znali, mijenjale zauvijek. Na zagrebačkoj Vinoviti se između štandova važnih nacionalnih vinarija tog doba - velikih ex-zadružnih ili aktualnih superzvijezda obiteljskog vinarstva okupljenih u udruzi Vinoline - pojavio jedan manji štand koji je odskakao skromnošću i pristupačnošću.

Na štandu su tri mlada nepoznata vinara naoružana osmijesima i svaki s po jednom bocom u ruci pozivali prolaznike, pa i one koji možda nisu imali namjeru pristupiti, da priđu i probaju njihova vina. Tog sam ih dana vidio prvi puta, svu trojicu. Neobičan im je bio štand, malen, dijeljen i sastojao se samo od pulta na kojem su nudili vino. Opet, bio je lijep i minimalistički šarmantno uređen. Bili su okruženi klasičnim velesajamskim štandovima s brojnim stolicama i stolovima i domaćicama koje kuhaju kavu i rastaču vina. Vinarima i direktorima dolazilo se, kako se kaže, na noge. Tepalo im se, hvalilo ih se i podilazilo bez razloga. Anonimni posjetitelj mogao je na štandu dobiti malo vina u čašu od domaćice ili u najboljem slučaju trgovačkog predstavnika, ali ući unutar prostranog štanda do vinara zvijezde nikomu razumnom nije padalo na pamet. Privilegij razgovora i degustacije najboljih vina imali su poslovni partneri i prijatelji.

Ostatak svijeta se na prolazima grebao za čašu vina i nedvojbeno osjećao pomalo klošarski. Stoga nije čudno da se pred štandom trojice mladih vinara skupila oveća grupa ljudi, degustirala vina, razmjenjivala mišljenja, ispitivala vinare o kakvoj se to sad sorti radi i čudila se kvaliteti vina koja dolaze iz većini do tada sasvim nepoznate vinske regije - Istre. Vinska scena je naočigled svih nas upravo započinjala preobrazbu. Nismo je bili svjesni mi ljubitelji vina, kao ni oni, mladi vinari na putu afirmacije. Spontani razgovor, oslobođena znatiželja, pristupačni ljudi, fina vina, osjećaj da si dobrodošao i emocija se rodila. U godinama koje su uslijedile Vinovita je počela blijedjeti i propadati, kao i njene brojne izlagačke zvijezde odvojene od tržišne realnosti koja im se odvijala ispred nosa. S druge strane anonimni je trojac, s pozitivnim očekivanjima javnosti kao jedinim kapitalom koji imaju, krenuo zidati temelje jedne od najznačajnijih mijena u povijesti domaćeg vinarstva, izgradnje vinske regije Istre. Entuzijastični trojac u čija smo se vina svi zaljubili tog dana bili su Moreno Degrassi, Gianfranco Kozlović i Ivica Matošević.

U to doba status prestižnih vinskih regija imali su samo Pelješac i Slavonija, točnije Kutjevo. Ilok je imao staru slavu i veliki reputacijski kredit, ali mirna reintegracija tek je završila i predstojala je obnova vinograda i podruma. Na Hvaru se rodila karizmatična vinska zvijezda Zlatan Plenković, ali i to je još uvijek bilo premalo za dosegnuti status prestižne vinske regije koji su imali Pelješac i Kutjevo. Računalo se da će Ilok i Hvar u jednom trenutku doći do tog statusa, ali od Istre su to očekivali zaista rijetki. Omiljeno vino političara i poduzetnika po zagrebačkim pečenjarama su uz graševinu bile još vrbnička žlahtina i orahovički silvanac, a istarska malvazija se uglavnom prodavala samo rinfuzno po lokalnim restoranima ili po riječkim i istarskim trgovinama u litrenim bocama.

Među rijetkim trgovcima koji su prepoznali potencijal istarske trojke i njihovih vina bili su Drago Cvrtila i Vlado Borošić, vlasnici trgovačkih kuća Dimed i Bornstein. Obojica su imali nepogrešiv nos kad su dobra vina u pitanju i kad su usmjerili svoje biznise prema Istri, naravno, pogodili su. Već početkom nultih istarska vina su postala toliko vruća roba na tržištu da više nije bilo restorana bez malvazije u ponudi. To je otvorilo vrata i svim drugim vinarima iz Istre i nova era je mogla početi. Njene temelje su, među ostalima, gradili Degrassi, Kozlović i Matošević, ponajviše uspostavom standarda bazičnog vina od malvazije, kao i novim pristupom tržišnoj komunikaciji.

Njihov put su bili mali specijalizirani vinski distributeri i restoransko tržište te bezbrojne degustacije otvorene svima. Situacija se počela razvijati ubrzano, desetak relevantnih vinara na početku je preraslo u nekoliko desetaka, a potom u stotinjak, da bi danas i taj broj bio premašen. Istra je tako u lokalnim razmjerima postala velesila i jedan od najpouzdanijih izvora kvalitetnog vina. Iza toga je ubrzo stigla međunarodna afirmacija i istarska vina redovno žanju najveći broj priznanja i medalja na internacionalnim natjecanjima i preporuka u specijaliziranim magazinima. Suradnju onih koji su to sve otpočeli vrijeme nije prekinulo i dalje ih iz godine u godinu gledam na zajedničkom štandu, ali sada na Vinistri u Poreču, kako rastaču vina i razgovaraju s posjetiteljima kao i onog prvog puta krajem devedesetih.

Moreno Degrassi

Specifičnost Morena Degrassija i najveći dio njegove ostavštine se, pored nove moderne bazične malvazije, odnosi još na dva tipa vina. Pionir je istarskih crnjaka najviše klase, baziranih na bordoškim sortama, teranu i refošku. Njegova crna vina od bordoških sorti i blend Terre Bianche Cuvée Rouge iz linije Riserva uvijek su pokazivala smisao za terroir i ravnotežu. U doba devedesetih kad je veći dio svijeta još trčao za visokom koncentracijom i vaniličnim začinima, crnjaci Morena Degrassija su pokazivali klasu, finesu i harmoniju te jako velik potencijal za dugogodišnje čuvanje. Godinama je bio usamljen na vrhu produkcije najfinijih crnih vina Istre i tek mu se u recentnom desetljeću kvalitetom pridružio veći broj vinara, uključujući i Matoševića i Kozlovića.

Druga Degrassijeva specifičnost je drugačiji pristup takozvanoj premium malvaziji. Inzistirao je na tome da kad se vino od najboljeg grožđa odvaja za premium liniju, ne ide na dozrijevanje u drvo, nego u inoks tankove. Na tome je prilično tvrdoglavo inzistirao i kad je pojam barrique spomenut na etiketi jamčio bolju prodaju i više cijene. Nije želio prihvatiti masnije i teže izdanje malvazije kao nešto čemu bi trebalo davati prednost, uvjeren da je dovoljna samo selekcija i dulje dozrijevanje, ali u inoksu, kao i kod redovnog vina. Zbog tog stava je u početku podnio žrtvu, jer su kupci htjeli jednostavne i razumljive poruke kao što je: inoks za bazna vina, barrique za premium. Međutim, vrijeme je pokazalo da je bio ispred trenda. Naime, premium malvazije, kao i sva druga premium vina današnjice, gledaju smanjiti utjecaj drva na arome i što više izraziti sortnost i specifičnost lokalnog terroira.

Zbog toga je dozrijevanje malvazija u drvenim bačvicama sve rjeđe, koriste se veći formati bačvi i neutralizira se aromatski utjecaj drva, neki se vinari vraćaju dozrijevanju u inoksu, dok drugi eksperimentiraju s cementnim tankovima ili amforama. Ako se danas napravi vertikalno kušanje njegovih Bomarchese Riserva Malvazija, spoznat će se da starije berbe frapantno sliče današnjim premium malvazijama drugih vinara.

Degrassi, Terre Bianche Cuvée Rouge Riserva 2007. kvaliteta: 95/100

Zvijezda nedavno održanog vertikalnog kušanja Degrassijevih starijih berbi. Berba 2007. je neočekivano iskočila fantastičnom formom. Od sorti merlot, cabernet sauvignon i cabernet franc. Iznimno vino, s dosta koncentracije i puno aroma zrelog voća bez obzira na dob, poput grožđa, šljive i crnog ribiza, s ugodnim začinsko pikantnim završetkom. Razvijeno, profinjeno. Pokazuje za kakve je domete ova etiketa sposobna.

Degrassi, Terre Bianche Cuvée Blanc 2016. Kvaliteta: 94/100

Aktualno vino na tržištu. Apsolutna ljepotica koja može još samo rasti. Od sorti 40% malvazija Istriana, 20% chardonnay, 20 % sauvignon blanc i 20% viognier. Bogato je i intenzivnog okusa, s puno svježine i još više mineralnosti, pa neka mješavina slanosti i slasti na finišu. Iznimno kompleksno i sofisticirano. Bez obzira na to što je još mlado za ovaj tip vina, već ima finesu. Super postojano u ustima, impresivne svježine. Veliko vino.

Gianfranco Kozlović

Iako je vinariju Kozlović ponajviše proslavilo vino Malvazija Santa Lucia, njihov se uspjeh može pripisati osnovnoj etiketi jednostavnog naziva Kozlović Malvazija. Naime, Gianfranco Kozlović je među prvima shvatio da se povjerenje tržišta ne stječe fenomenalnim izdanjem najcjenjenijeg vina, takozvane perjanice vinarije, što je u njegovu slučaju Malvazija Santa Lucia, nego pouzdanom i izvrsnom kvalitetom osnovnog vina. Važnije je kupca ne razočarati nego ga oduševiti, iako je i ovo drugo važno. Nemali je niz hrvatskih vinara koji su se proslavili devedesetih i ranih nultih čija su vina potom neobjašnjivo izgubila na popularnosti i zastupljenosti. Neki su od njih čak i bankrotirali podcijenivši kupca i njegovu sposobnost razlučivanja kvalitete. U vinariji Kozlović se to nikada nije dogodilo i to povjerenje koje su kupci stekli u njihovu malvaziju generira potražnju daleko veću od količina kojima raspolažu. Toj potražnji nikada nisu pokleknuli, nisu odgovorili hiperprodukcijom i padom kvalitete, zbog čega je među trgovcima vinom i ugostiteljima dobro poznata činjenica da se Kozlovićeva malvazija može nabaviti otprilike samo šest mjeseci u godini, ostatak godine treba biti strpljiv i pričekati novu berbu.

U vinariji Kozlović do sada su svaki put znali odigrati hrabar potez. Vinariju su širili i dograđivali tri puta, nemajući straha od zaduživanja, uvijek da bi kapacitet bio veći od potreba, to jest da se kompromisi oko kvalitete mogu u potpunosti anulirati i vinima dati prilika da odleže potreban vremenski period u idealnim temperaturnim okolnostima. Strpljivost dok se ne dosegne najbolji rezultat najbolje ilustriraju crna Santa Lucia iz 2015. i bijela iz 2016. koje još uvijek dozrijevaju u boci i čekaju savršeni trenutak za puštanje na tržište, iako su prethodne berbe nestale s polica prije barem godinu do dvije. Puno je važnih trenutaka koji bi se mogli izdvojiti u karijeri ove vinarije, međutim tri vina su ih posebno obilježila, sva tri su bila začetnici trenda i uzor mnogim drugim vinarima. Prvo, klasična svježa malvazija koja ima više tijela i teka nego su malvazije nekoć običavale imati, a i dalje je u zoni svježeg, svakodnevnog vina tek s ugodnom dozom krepkoće. Drugo, Malvazija Santa Lucia iz 2001., prva berba te etikete postala je instantni hit na domaćem tržištu i ukazala na novi potencijalni izgled malvazije, ali je i deset godina nakon berbe na natjecanju IWC Wine Library osvojila najveći broj bodova od svih vina na natjecanju i postala neslužbeni prvak svijeta vina starosti deset godina te trajno upisala malvaziju u sorte s potencijalom za najveće dosege.

Treće, Malvazija Santa Lucia iz 2011. To je vino učinilo vidljiv stilski zaokret od dotadašnjih Santa Lucia, prilično hrabar s obzirom na uspjehe prethodnih berbi. Utjecaj drva je potpuno izostao, dozrijevanje se preselilo u velike rabljene 3000-litrene bačve i Santa Lucia je aromatski počela puno više sličiti osnovnoj malvaziji, dakle puno više odiše sortnošću od prethodnih berbi. Razlika u odnosu na osnovnu je da ova nudi više dubine i okusa, te naravno može poživjeti puno dulje, ali sada se jasno vidi da se radi o istoj sorti i istom terroiru.

Kozlović, Malvazija 2018. Kvaliteta: 89/100

Iako na tržište uskoro dolazi 2019. berba, ova je službeno još aktualna. Krase je istovremena punoća okusa i elegancija. Dakle, vino je umjerene snage i punoće, ali ima dubinu i trajanje kao neka odležana i dozrela vina. Mirisom je na koštunjičavo voće, ponajviše breskvu, a okusom je raskošna i zaokružena, dugačkog trajanja, s tipičnim tekom krepke malvazije na finišu i slankastom mineralnošću na retrookusu.

Kozlović, Santa Lucia 2015. Kvaliteta: 95/100

Santa Lucia obično isporučuje malvazije s više tijela. Takva je i ova, dobivena selekcijom grožđa i pozicija u vinogradu pa vinificirana na svojstven način, u velikim, 3000-litrenim drvenim bačvama gdje je izgradila otpornost na starenje, razvila aromatsku kompleksnost, a nije izgubila nimalo od sorte, mineralnosti i svježine. Izričajem i okusom je slična osnovnoj malvaziji, jedino što Santa Lucia u ustima traje puno dulje, ima izraženiju mineralnost i dubinu te može živjeti desetak godina dulje. Veliko vino.

Ivica Matošević

Zasluge Ivice Matoševića za afirmaciju istarskih vina nadmašuju zasluge svih drugih zaslužnika. Naime, osim što je sve te godine proizvodio vrsna vina u vlastitoj vinariji još je i vodio udrugu Vinistra, pod čijim su se okriljem donijele sve ključne odluke za afirmaciju vina iz regije. Njegov politički šarm i sposobnost okupljanja ljudi i neulaženja u sukobe s neistomišljenicima su najzaslužniji za dugogodišnji prosperitet udruge Vinistra i realizaciju njenih ciljeva. Upravo tvrdoglavo inzistiranje lidera na vlastitom stavu i vlastitoj istini koštalo je sve druge vinske udruge Hrvatske ozbiljnijih uspjeha u proteklim desetljećima. Često slušamo da sposobnost udruživanja i zajedničkog rada ovisi o karakteru i kolektivnoj svijesti ljudi nekog zavičaja, međutim, istina je sasvim drugačija. Pojedinci su ti koji čine razliku, a u slučaju Istre vinari su imali sreću da im se u kritičnim trenucima formiranja vinske regije na čelu lokalne udruge nalazio Ivica Matošević.

On je u Istru doveo niz domaćih i stranih vinskih autoriteta, znanstvenika, novinara, pokrenuo razne projekte poput istraživanja porijekla malvazije ili IQ Istrian Quality, uveo lokalno natjecanje i izložbu, digao dobru web stranicu i proizveo niz kvalitetnih promotivnih materijala. Naravno, u suglasju i uz uključenost drugih članova udruge, i upravo je ta uključivost njegova najvažnija kvaliteta, sposobnost poticanja dobrih autora i kolega da isporučuju ideje i rješenja. U vlastitoj je vinariji pak sklon stalnom eksperimentiranju. Za razliku od Degrassija, eksperimentirao je s malvazijom u različitim formatima i porijeklima drva, pa je bio među prvima koji su uveli bačve od akacije u odležavanje vina. Jasno je razlučio malvaziju na svježu iz inoksa i odležanu u drvenim bačvama, a njegova Malvazija Alba Barrique iz 2006. bila je svojedobno proglašena najboljom malvazijom na tržištu. Presudni trenutak u životnom vijeku vinarije dogodio se sadnjom vlastitog vinograda na poziciji Grimalda u centralnoj Istri. Na Grimaldi raste grožđe koje daje neka od najboljih hrvatskih vina današnjice i vina iznimno terroirskog i mineralnog karaktera, kakva su upravo u trendu u većem dijelu svijeta, a Grimaldom je nadogradio svoju ponudu upravo u trenutku kad su se trendovi promijenili.

Danas vina vinarije Matošević možemo razlučiti u tri stilska razreda. Svježa i aromatična vina s puno voćnosti i osvježavajućeg šarma od malvazije, chardonnaya i sauvignona pod nazivima Alba, Aura i Neo. Upravo je svježa Alba iz 2019. u zadnjem izdanju magazina Decanter osvojila visokih 90 bodova, a Steven Spurrier dodatno je nazvao vinariju Matošević ponajboljom hrvatskom vinarijom. Drugi stilski razred su odležana vina slojevitog karaktera uglavnom od malvazije s puno začinskih nota i više tijela pod nazivima Alba Barrique, Antiqua i Robinia, te konačno i treći razred terroirskih vina koja pršte mineralnošću i posjeduju neku zavodljivu dubinu pod nazivom Grimalda bijela i Grimalda crna.

Matošević, Malvazija Alba 2019. Kvaliteta: 90/100

Vino koje je impresioniralo Decanterove recenzente i koji su ga preporučili u tiskanom travanjskom izdanju tog najslavnijeg vinskog magazina na svijetu. Obilježava ga aromatičnost, inače novitet već dvije berbe za redom kod ovog vina. Breskva, kruška i citrusi glavne su arome na nosu, a u ustima vladaju svježina, pitkost i ugodna mineralna nota na finišu.

Matošević, Grimalda Bijela 2013. Kvaliteta: 93+/100

Grimalda bijela iz 2013. bila je najveća zvijezda nedavne vertikalne degustacije ove etikete i pred njom još predstoji razvoj i potencijalni rast kvalitete zbog čega ima kolekcionarsku vrijednost. Na nosu vladaju ananas i žuto voće, a u tragovima se pridružuju agrumi. U ustima ima puno svježine, neki limunski tart i jabuka koji potiču slinu i zazivaju novi gutljaj, zatim je tu i fini balans te iznimna svježina. Od sorti malvazija 45%, chardonnay 45% i sauvignon 10%. Jako, jako atraktivno vino.

Nije tako jednostavno dobiti ekocertifikat, proces traje oko četiri godine. Prvo ste tri godine u prijelaznom razdoblju, u kojem imate konstantne kontrole inspektora na terenu. Morate udovoljiti svim analizama i provjerama kojima se utvrđuje da ste koristili samo dopuštena sredstva. Kad zadovoljite sve potrebne kriterije, morate odraditi administrativni dio i predati zahtjev za dobivanje eko oznake.

Puno mi znači ekomarkica, koja je i svima u vinariji Tomić potvrda da smo nakon pet godina truda i mukotrpnog rada u vinogradu napokon zaslužili oznaku ekološkog vina. Ekološki pristup je višestruko skuplji oblik proizvodnje i ne može se svugdje primijeniti. Zahtijeva znatno više ljudskog rada i suživota s prirodom pa se na kraju svodi na filozofiju života samog vinara.

Ekološka proizvodnja vina donosi mnoge izazove, a glavni je prirodni položaj na kojem se vinograd sadi. Nisu svi položaji pogodni za ekološki uzgoj zbog čega su se stoljećima vinogradi sadili isključivo na odabranim mjestima. Za ekološki uzgoj bitno je da se na odabranom položaju ne zadržavaju voda i vlaga, da na njemu postoji prirodno strujanje zraka te da ima zadovoljavajuću insolaciju. Uz to, takav je uzgoj i financijski izazovan zbog povećane potrebe za ljudskom rukom, ali i većeg rizika od pojave bolesti.

Benefit od ekološke proizvodnje prvenstveno se odvija na emocionalnoj razini. Pretežno se očituje u zadovoljstvu vinara i djelatnika koji rade u vinogradu zbog činjenice da su uspjeli proizvesti zdravije i kvalitetnije grožđe. Osim toga, korist se postiže i dugotrajnim marketingom koji se gradi na ekološkoj proizvodnji. Turisti koji su nas posjećivali, a nadam se i koji će nas posjećivati sve više, daju nam do znanja da smo na dobrom putu. Većina ne krije svoje zadovoljstvo kad čuje da grožđe i masline koji sami proizvodimo dolaze iz isključivo ekološkog uzgoja.

Naše novo vino Illyricum, koje prvo ima eko naljepnicu, dolazi iz ekološkog vinograda u uvali Vira. Ime je dobilo po starim ilirskim iskopinama koje su pronađene uz vinograd, a vino je kupaža sorti plavac mali i cabernet sauvignon.

Nakon 20 godina redizajnirali smo etikete. Smatram da uspješnost dizajna uvelike ovisi o lakoći s kojom etiketa prenosi emociju. Kad u prvom trenu uspiješ privući pažnju kupca, a već u drugom trenutku on zna ono najbitnije o tvom vinu, možeš reći da si uspio.

Glavna ideja bila nam je da glavnu etiketu, koja je sadržavala puno informacija, smanjimo i istaknemo samo najvažnije. U prvi smo plan odlučili staviti logo Tomić, naziv vina i pripadajuću godinu, a naknadno smo na etiketu dodali još nešto po čemu smo prepoznatljivi - Hvar.

Stalno osluškujem mišljenja ljudi koji probaju moja vina, naročito u ljetnom razdoblju. Nadam se da će se i ove godine često posjećivati vinarija i naš Triklinij, kušaona koja je zapravo jedinstvena i vrlo vjerna kopija starorimskog triklinija, prostora za uživanje u vinu. Sagrađena je od istih materijala i dekorativnih efekata kao nekad. Gosti u takvom ambijentu uživaju kušati i čuti priču o vinu, a ja slušam njih.

Zaključio sam da, kao što, primjerice moda evoluira, evoluira i organoleptika. Svakih nekoliko godina mijenja se. Tako su se prije više pila gusta, tamna vina, pa je došlo vrijeme poluslatkih bijelih vina s naglašenom aromatikom, a danas su na cijeni bijela vina jake strukture, umjerene kiselosti, umjerene trpkosti i ne s previše aroma. Sve se mijenja, a mi nastojimo pratiti te promjene.

Nisu laka vremena, ali svima šaljem poruku da u vinu treba uživati. Treba ga piti umjereno, kako kaže slogan vinarije Tomić: "Vino se pije na ure, ne na litre"!

Kriza zbog koronavirusa istarskim je vinarijama izazvala velike probleme jer je trenutačno zaustavila plasman njihovih vina i prihode svela na ništicu, dok su istodobno vinogradi u kojima započinje vegetacija zahtijevali nužnu pažnju, jednako kao i vino u podrumu koje u bačvama prolazi kroz razne faze dozrijevanja. No, reći će neki od njih, ovaj je predah ujedno i prilika da se neopterećeni žurbom i hitnim isporukama neko vrijeme posvete ostvarivanju svojih davnašnjih stvaralačkih poriva, da se u podrumu malo poigraju i još više približe savršenstvu za kojim tragaju već dva-tri desetljeća.

Jedna od takvih je i vinarija Benvenuti u Kaldiru nedaleko Motovuna, koju su braća Nikola i Albert Benvenuti tijekom zadnjih desetak godina izdigli do statusa jedne od najcjenjenijih vinarija u Hrvatskoj, a sa svojim vinima pokupili su sva najprestižnija domaća i svjetska priznanja. U 20 hektara njihovih vinograda rastu malvazija, teran, muškat bijeli, nebbiolo, tempranillo i merlot, dakle sortiment im nije pretjerano raznolik, ali je pomno odabran za vina kakva su zamislili. K tome, velike površine nekih sorti, prije svega malvazije i terana, omogućuju im da vina od tih sorti strukturiraju kroz više etiketa, i s godinama izdvoje neke lokacije s kojih među prvima u Istri počinju proizvoditi single-vineyard vina, odnosno vina s identitetom i osobinama sasvim konkretnog terroirea.

Deseta etiketa vinarije Benvenuti nastala je tek prošle godine, ali se pripremala dugo. To je single vineyard teran Santa Elisabetta, od grožđa s istoimene lokacije. Santa Elisabetta iz berbe 2015. godine je prošle godine izašla napunjena u svega 1.700 butelja, razgrabljena je u svega dva tjedna nakon puštanja u promet, i od mnogih je vinskih kritičara i sommeliera proglašena najboljim teranom ikada napravljenim u Istri. Ponoviti takav uspjeh izuzetno je teško i zahtjevno, no upravo u vrijeme korona-krize u podrumu vinarije Benvenuti u Kaldiru Nikola i Albert brinu se da nova serija Santa Elisabette, iz berbe 2016. godine, kvalitetom i uspjehom nadmaši prethodno godište.

Razlike među vinima iz pojedinih bačvi su minimalne, ali stručnjaci te razlike itekako osjete, pa smo zato pozvali poznate vinske znalce, stručnjake enologe i sommeliere, da nam kušanjem odaberu najbolju kombinaciju, kaže Nikola Benvenuti.

Potrošnja vina, kao i prihodi svedeni su na minimum, uloženi novac se ne vraća, zalihe se gomilaju u skladištima, a propadaju i ugovori sa stranim tržištima.

Iamamo prihod od samo 10 posto od ukupnog prihoda koji smo imali u prošlom periodu. Nemamo najava za narudžbe, prodaje s ozbirom na to da smo mi samo vezani za HoRecu - ugostiteljstvo i restorane. Jednostavno mi smo sad svezanih ruku, kaže Josip Nuić, vlasnik vinarije "Vinogradi Nuić".

Hercegovački vinari su najviše vezani za Europu, a najveća tržišta su Hrvatska i Njemačka. Ali, s obzirom da je i u tim zemljama na snazi zabrana rada restorana, nije bilo izvoza.
Imali smo super najave, super ugovore za ovu godinu, ali sve je stalo, ističe Nuić.

Tihomir Prusina, glavni enolog u Vinariji Čitluk, kaže da je ova vinarija ostvarila oko 30 posto prihoda u ožujku i travnju u odnosu na prošlu godinu. Relizacija je bila manjim dijelom u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Vinarija Čitluk izvozi 60 posto proizvoda, ali je on u trenutnim uvjetima sveden na Hrvatsku, na pojedine trgovačke lance i to na vina niže kategorije koja su jeftinija.

Financijski teškoće nisu jedini problem vinara, gomilaju se zalihe, jer nova berba je pred vratima.
Ako se ovo ne riješi, ne zbrine u boce, nećemo imati gdje smjestiti vino koje sada dolazi, navode vinari.

Kako se vratiti na tržište, gdje skladištiti novo vino i što s radnicima ukoliko se ovakva situacija nastavi još par mjeseci, samo su neka od pitanja koja muče hercegovačke vinare.

Kao netko tko voli dobre oblizeke, ali i dobar sadržaj, možete misliti kako mi je drago što su u nedostatku hrvatskih content marketing projekata i one rijetke takve web stranice mahom - gastronomske.

Osim Coolinarike, tu su PIK-ov Volim Meso, a odnedavno i sadržajem pojačana Wine&more web trgovina za vino. Kao kad otkrijete novo vino koje vam baš paše od vinara kojeg znate već neko vrijeme, nemalo sam se iznenadio kad sam otkrio da je novi "zanatski" sadržaj na toj trgovini dio puno šire strategije stvaranja platforme za izvoz vina i drugih proizvoda, a kojoj se pridružio jedan od najeminentnijih hrvatskih digitalnih stručnjaka.

Ivan Kovačević je poznato ime na hrvatskoj marketinškoj sceni, kao osoba koja je strateški postavila digitalni marketing u tvrtkama bivšeg Agrokora (današnje Fortanove), a zbog kojeg su često bili ispred konkurencije. Nakon pada Agrokora zajedno sa svojim timom, među ostalima i sa sadašnjim partnerom u Wine&more Dariom Drmačem, oformio je tim za digitalni marketing u agenciji Bruketa i Žinić.

Taj projekt nije zaživio na način kako su se nadali, tako da su se danas Ivanovi kolege raspršili po drugim tvrtkama poput Erste banke, Addiko banke i A1. Srećom, Ivanu je to bio poticaj da se napokon baci u poduzetničke vode. Onima koji ga prate na društvenim mrežama gdje je posvećen craft pivu, uključenje u Wine&more neće nimalo iznenaditi, već vjerujem, razveseliti.

Wine&more pokrenuli su Dubravko Vancaš, Srđan Rovčanić i Dario Drmač. A upravo Dario za Netokraciju otkriva zašto su uključili novog partnera u projekt koji se račva u dva - internetsku trgovinu i tehnološku platformu:

Kompleksnost projekta zahtjeva i ljude sa specifičnim znanjem i iskustvom kako bi se sve što je zamišljeno moglo i realizirati. Budući da ja i Ivan surađujemo preko 12 godina na različitim pozicijama… Kad tako dugo surađuješ s nekim upoznaš osobu profesionalno, ali i privatno. Ivan ima veliko znanje u segmentima koji su nam neophodni za daljnji razvoj, odlično se poznajemo i nadopunjujemo pa tako možemo pokriti širi spektar zadataka. A prije svega (Ivan) ima ljudske kvalitete koje tražimo kada netko postaje dio tima. Ja u biti već odavno znam da je Ivan odličan fit za naš tim samo smo čekali da se stvari poslože kako bi nam se mogao pridružiti…

Od vinskog podruma do vina… i više - temeljem sadržaja

Priča o projektu koji će s vremenom postati Wine&more nastala je prije 6 godina kad je Drmač još radio u medijskog agenciji Unex. Kao ljubitelj vina odlučio je pokrenuti Wine bar Basement, tada prvi vinski bar u Zagrebu kroz čiji je rad upoznao mnoge druge ljubitelje vina, od turista do vinara:

Baš svaki od njih je imao svoju životnu i poslovnu priču. Upravo su mi ti razgovori iskristalizirali neke ključne stvari; da Hrvatska ima odličnih vina, da ih je teško nabaviti za kućne potrebe te da je teško pronaći informacije o hrvatskim vinima online (ili bilo gdje drugo). To je posebno bilo naglašeno za Amerikance koji bi htjeli kupiti neko naše vino u SAD-u.

Ideja za Wine&more nastaje kao ekstenzija te ideje, kao mjesto gdje bi se kupci mogli upoznati s hrvatskim vinima, ali ih i naručiti na svoju kućnu adresu. Upravo u sadržaju Kovačević danas vidi najveću prednost projekta Wine&more na svjetskom tržištu:

Svako vino ima svoju priču. Wine&more je mjesto na kojem ju želimo ispričati i ponuditi posjetiteljima da probaju vino o kojem su upravo čitali. Upravo je ova kombinacija content portala, koji nastoji približiti manje i srednje boutique vinarije kroz njihove priče globalnoj publici, i marketplacea na kojem te iste vinarije mogu prodati svoje vino, ono što Wine&more čini drugačijim od drugih - prodaja kroz storytelling. Trenutni fokus je na vinima, no u planu je uključiti i ostale srodne craft teme pa tako uskoro možete očekivati i sadržaj o pivu, maslinama, neke lifestyle teme i slično. Zato je u nazivu "&more".

Naglašava kako je kombinacija sadržaja i trgovine specifična, jer se većina sličnih web stranica temelji na jednom ili drugom, ali nema taj spoj koji u Wine&more vide kao veliku prednost:

Sadržaj se proizvodi za nekoliko persona na temelju definirane strategije, taktike i KPIjeva. Pazimo da prilagodimo kako sadržaj tako i formu u kojoj ga prezentiramo. Tako primjerice kroz video o Zinfandelu na zanimljiv način demistificiramo priču o toj poznatoj vinskoj sorti koja dolazi iz Hrvatske. Istu temu na malo drugačiji način pokrivamo i u tekstualnoj formi "The origins: Plavac mali and Zinfandel mystery solved". Unutar samog članka nalazi se i samo vino koje posjetitelj odmah može kupiti što zaokružuje cjelokupno iskustvo te čitatelju nudi mogućnost da obavi kupnju.

Svi prodajni kanali za male proizvođače na jednom mjestu

U razgovoru s Drmačem i Kovačevićem postaje mi jasno da je Wine&more sad zapravo dio u puno ambicioznijem, tehnološki zahtjevnijem planu: stvaranju rješenja kojim proizvođači, ne samo vina, nego i drugih sličnih proizvoda mogu digitalno transformirati svoje poslovanje - a koje su nazvali Craft Technology.

Craft Technology je SaaS softver namijenjen malim proizvođačima.

Naravno, "digitalna transformacija" postala je sinonim za sve i svašta, ali upravo poznavanjem tržišta dečki žele ponuditi konkretno rješenje. Kako Kovačević naglašava:

Craft Technology je SAAS rješenje koje malim i srednjim proizvođačima vina, piva, maslinovih ulja i sličnih proizvoda nastoji olakšati život i omogućiti im da se fokusiraju na ono što rade najbolje, a to je proizvodnja vrhunskih proizvoda i kreiranje vrhunskih iskustava u njihovim vinarijama, maslinicima i pivovarama.

Craft Technology se sastoji od pet modula povezanih kroz CRM sustav:

• Fiskalne blagajne za naplatu prema važećim zakonima, koju je potom moguće koristiti na lokacijama od sajmova, brodova, izdvojenih pogona - gdje treba;
• Point of sale (POS) rješenja kako bi primjerice u kušaoni vinar mogao prodati vino gostima, ali i dostaviti to vino na adresu bilo gdje u svijetu;
• Internetske trgovine koja omogućava proizvođaču da jednostavno integrira prodaju na svoju web stranicu;
• Loyalty kluba kako bi se kupcu ponudio - u slučaju vinara - vinski klub, tema o kojoj smo već pisali na Netokraciji;
• Marketplacea kroz Wine&more.

Craft Technology je integrirao i popularni softver za slanje newslettera Mailchimp tako da proizvođači mogu jednostavno slati i personalizirane emailove kupcima.

Kovačević napominje kako su dosad samo POS modul u posljednjih 10 mjeseci testirali u desetak vinarija širom Hrvatske što im je pomoglo da kroz povratne informacije proizvođača oblikuju konačni proizvod. Naglašava kako im je još više pomoglo što se Wine&more kao platforma razvija već godinama:

Craft Technology i Wine&more nisu nastali preko noći, bilo je potrebno izuzetno puno odricanja, uz brojne pokušaje i pogreške došlo se do nečega što tek treba razviti do punog potencijala. Ono što bih poručio je da za ovakve projekte potrebno staviti maksimalan fokus na korisnika i njegove probleme i ponuditi mu rješenje koje ih na efikasan način rješava, uz naravno vrhunsko korisničko iskustvo. Nije da otkrivam toplu vodu, ali zaista je tako.

Ključna prednost Craft Technologyja? Integracija distribucije

Kovačević naglašava kako je integracija distribucije ključna posebno za goste koji kod proizvođača dolaze iz cijelog svijeta, a posebno SAD-a. Upravo su se Amerikanci pokazali kao glavni kupci ne samo Wine&moreu već vinarijama proizvođača koji koriste Craft Technology.

Tu rješavamo ključni problem koji većina gostiju ima, a to je nemogućnost nošenja više od jedne ili nekoliko boce u avion. Uz naš POS modul taj problem je riješen. To su ljudi koji razumiju vina, avanturisti koji žele nova iskustva, isprobati nova vina. Krajnji kupci koji dolaze u vinariju najzagrijaniji su za kupnju nakon degustacije vina. Mi kroz naše rješenje omogućujemo tim kupcima da kupe proizvod u tom trenutku, kada su najspremniji za kupnju i da im taj proizvod bude dostavljen na kućnu adresu u SAD kada stignu doma.

Ivan je postavio timove za digitalni marketing u Agrokorovim tvrtkama.

Iako su priču započeli u Hrvatskoj gdje tvrtka i distribuira vina, na stranim tržištima im je cilj povezati se s distributerima:

Interes distributera je otvaranje novog prodajnog kanala koji do sada nisu imali te, naravno, povećanje prometa. Najveći izazov će biti akvizicija korisnika na inozemnim tržištima što će zahtijevati veliki angažman s naše strane. Upravo iz tog razloga planiramo u priču uključiti distributere koji će biti naša produžena ruka u tim zemljama. Tako smo primjerice dogovorili suradnju u Austriji i Americi gdje imamo partnere koji vrše distribuciju za te zemlje. Iako u svijetu postoje slična rješenja niti jedno na ovaj način ne povezuje distributere i proizvođače i to vidimo kao našu glavnu komparativnu prednost.

Za Craft Technology najavljuju kako će biti dostupan u lipnju 2020. pri čemu za ekspanziju razgovaraju s partnerima oko potencijalnih investicija koje bi im olakšale skaliranje na nova tržišta. Wine&more kao "marketplace" komponentu pak čeka potpuno nova strategija za koju Kovačević navodi da će rezultirati značajnim povećanjem količine sadržaja i formata poput video sadržaja, infografika i storyja.

Imajući na umu nemir na tržištu koji stvara corona pa tako i pad noćenja u Hrvatskoj, upravo je digitalizacija kroz platforme poput Wine&more and Craft Technology potencijalno način da se vinari i drugi mali proizvođači osiguraju u bližoj, ali i daljoj digitalnoj budućnosti.