Vinogorja

Među brojnim posjetiteljima, a organizator nam je rekao kako ih je bilo negdje oko 350, Festival su posjetili i hrvatski veleposlanik u Austriji Daniel Glunčić, te opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu RH u Beču Josip Špoljarić.

"Kro-Wein Festival 2024", bio je naziv 2. Festivala hrvatskih vina održanog nedavno u Beču, u poznatoj bečkoj vinariji "Schlumberger Kellerwelten". Organizatori Festivala bili su Zoran Cindrić iz medijskog portala TV Wien / TV Beč i Ana Vrcić.

Među brojnim posjetiteljima, a organizator nam je rekao kako ih je bilo negdje oko 350, Festival su posjetili i hrvatski veleposlanik u Austriji Daniel Glunčić, te opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu RH u Beču Josip Špoljarić. Nazočan je bio i direktor predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Austriji Branimir Tončinić. Na jednodnevnoj eno-gastro promociji bečkim Hrvatima i njihovim austrijskim prijateljima su se predstavili hrvatski vinari iz raznih dijelova Hrvatske. Kao primjerice Kutjevački podrum, Vina Belje, Vinarija Josić i apartmani Ondine iz baranjskog Zmajevca, Opus vina iz Komarne na jugu Dalmacije, Destilerija Šimić iz Požege u srcu Slavonije i Vuglec Breg iz Škarićevog kod Krapine.

Među izlagačima nisu bili samo vinari, nego i Brankica Borović iz Radučića kraj Knina, koja je bečkoj publici predstavila svoj brend prirodne kozmetike Viktoria od domaćeg magarećeg mlijeka i smilja. Naravno, na veliko zadovoljstvo ženskog dijela publike, ove godine prisutnog u izuzetno velikom broju. Oduševljenje publike izazvala je i Kata Kapović iz Opuzena svojim mandarinama i prirodnim sokovima, posebno onim od nara, te suhim smokvama iz opuzenskog kraja.

Uz kušanje vina i ostalih hrvatskih specijaliteta, pršuta, kulena i raznih drugih delicija, izlagači su za posjetitelje upriličili i vinske radionice u kojima se je moglo mnogo toga saznati o procesu nastajanja i pravilnog uživanja "dobre kapljice". "Ove je godine Festival trajao samo jedan dan, i to šest sati, ali izostala je "gala-večera", jer je sljedeći dan bio austrijski državni praznik. Sljedeće godine ćemo to nadoknaditi, i Festival će opet trajati dva, a možda i tri dana", rekao je za Večernji list organizator drugog izdanja Hrvatskog vinskog festivala u Beču Zoran Cindrić.

Međutim, i bez "gala-večere", prema brojnim pozitivnim reakcijama ljubitelja "dobre kapljice", cijeli Festival je bio "gala". Potvrda tome je i mnoštvo pohvala upućenih organizatorima. "To nam je dodatni poticaj da odmah počnemo s pripremama za sljedeće, treće festivalsko izdanje 2025. godine. Jer zainteresiranih izlagača sve je više", naglasio je Cindrić. Dodao je kako vinski festival "nije baš lako organizirati", jer je "teško uskladiti termine" kada svi vinari izlagači mogu doći u Beč.

"Jedan od središnjih ciljeva nam je i taj, da kvalitetnim hrvatskim vinima privučemo Austrijance da dođu u Hrvatsku i tamo na licu mjesta posjete naše vinarije te se uvjere da Hrvatska nema samo jedinstveno more nego i vina", napomenuo je Cindrić. U svakom slučaju, po svemu doživljenom, bila je to dojmljiva promocija hrvatskih vina i Hrvatske u Austriji, zemlji poznatoj po visokokvalitetnim vinima i jakoj konkurenciji na njenom vinskom tržištu.

Nakon izuzetnog uspjeha na ocenjivanju vina Decanter, na kojem je osvojilo zlatnu medalju, vino Vožd vinarije Aleksandrović uvršteno je u Top 15 najbolje ocjenjenih cabernet sauvignona na svijetu.

U pohvali Voždu žiri je naglasio "slojevitost aroma zrelog voća, začinskog bilja i eleganciju koja dolazi s odležavanjem".

Ovo priznanje samo je još jedno u nizu za vinariju Aleksandrović, koja na najbolji način pоtvrđuju izuzetnu kakvoću njenih vina.

Ovog su tjedna istraživači sa Sveučilišta na Floridi predstavili rezultate svoje najnovije studije kojom su dokazali da žene koje dnevno piju dvije čaše muškatnog vina imaju elastičniju kožu i veću količinu vode u njenim stanicama.
Za studiju smo koristili dealkoholizirano muškatno vino jer nas je zanimao učinak bioaktivnih spojeva; posebno polifenola, na zdravlje kože, kazala je glavna autorica istraživanja profesorica kemije hrane dr. Lindsey Christman.

Naime, dvije pojave koje najčešće ukazuju na starenje kože upravo su gubitak elastičnosti, odnosno opuštena koža, te slabije zadržavanje vode koja unutar kože pomaže stvoriti barijeru protiv raznih oštećenja. Ova je studija inače prva koja je pokazala da konzumacija ovog vina utječe na zdravlje kože, odnosno usporava njeno starenje, a u njoj je sudjelovalo 18 žena u dobi između 40 i 67 godina. Polovica sudionica dva je tjedna dobivala crno muškatno vino, dok je druga polovica svaki dan pila placebo piće istog izgleda i sličnog okusa.
Muškatno grožđe korišteno u proizvodnji ovog vina se zbog visokih razina polifenola; poput antocijanina, kvercetina i elaginske kiseline; često naziva i super voćem, a pomaže i u smanjenju upale i borbi protiv oksidativnog stresa. Utvrđeno je da to grožđe ima jedinstven polifenolni profil u usporedbi s drugim sortama s kojima se radi crno vino, kazala je Christman.

Inače, sudionice studije su ovo vino pile šest tjedana po dvije čaše dnevno, nakon čega su napravile dvotjednu pauzu pa prešle na druga pića, a dok je studija trajala redovito im se pratilo stanje kože, točnije markeri upale i oksidativni stres.
Naša je studija potvrdila da polifenoli ovog vina posebno djeluju na kožu sredovječnih i starijih žena, poboljšavajući joj elastičnost i smanjujući njen transepidermalni gubitak vode, kazala je Christman.

Ipak, dodaje, nismo dokazali da vino značajno utječe i na količinu bora na koži pa se očekuju i dodatna istraživanja.
Šest tjedana konzumiranja dealkoholiziranog muškatnog vina rezultiralo je vidljivim poboljšanjem određenih parametara kože povezanih sa starenjem; poput elastičnosti kože na podlaktici i zaštitne funkcije kože na licu u usporedbi s osnovnom vrijednošću i placebom, objasnila je Christman.
A razlog je vjerojatno smanjenja upale i oksidativnog stresa.

Nalazi studije su početkom tjedna predstavljeni u Bostonu na godišnjem sastanku Američkog društva za prehranu, Nutrition 2023.

Prvi je vreli dan hercegovačkog ljeta. Sjedim leđima okrenut Trebižatu, u restoranu nad živom vodom, i promatram Peru Buntića. Stigao je malo nakon ostalih. Ispozdravljao se sa svima, izmijenio nekoliko riječi, kao da je u prolazu, a onda je otišao da nađe konobara i zatraži od njega posudu za hlađenje vina, za neke butelje iz svog podruma. Nakon što je posuda po njegovom naputku postavljena za pomoćni stolić, najprije je zavirio u nju, pa malo prođarao led, kao žar na kućnom ognjištu, i na njega položio dvije boce: jednu žilavke, drugu rozea. Za stolom su tekli razgovori, ljudi su se još uvijek razmještali, konobar je pitao jesmo li za ribu ili za meso, netko je spominjao žabe i jegulje, pa je donosio jelovnike, djeca su iskala pomfri, netko za stolom rekao je da se nekad govorilo pomfrit, sa tvrdim “t” na kraju, društvo je bilo dovoljno brojno da svo vrijeme mogu pažljivo promatrati Buntića. On nije sjeo, a nudile su mu se razne pozicije za budućom trpezom, samo je pogledom okruživao stol, i nadgledao one boce kako se hlade. Kao da pazi da ne zagore ili da iz žara iznenada ne bukne vatra i ne oprlji ih.

Onda je, tako stojeći, po nekom neuhvatljivom asocijativnom nizu počeo ubacivati vrlo kratke anegdote o ljudima, nama poznatim ili nepoznatim, iz raznih vremena i krajeva. Nikome nije upadao u riječ, pažljivo je slušao, ali bi s tim pričama uskakao onako kako on to čini otkako ga znam. A znam ga već skoro trideset i pet godina. Osim što je osijedio, sve na njemu i u njemu je isto. U tim anegdotama, fragmentima, crticama, koje su uvijek tako kratke da nikome ne uzmu riječ i nikoga ne udave, obično je nešto politički nekorektno, tobože skandalozno. Kao u onoj priči o onom koji je ženu raspalio po glavi skemlijom. Pitali ga: pa zašto? Usicala se ljudima u rič! Da bi valjala, priča se ne smije pripovijedati onako kako ustvari jest, niti pripovjedač u priči smije biti ono što je u životu. Vječni pripovjedač Pere Buntića od njega je taman onoliko drukčiji da ispriča onakvu priču kakva istovremeno životu čini stalnu kontru, a jeziku podiže spomenik. Buntić je sav u tom jeziku, i umije ga dijeliti s drugima kao dragocjenost. A pritom se ljudima ne usica u rič.

Nakon nekog vremena okružio je nekoliko puta onim buteljama po posudi. Udarilo je staklo o inoks čelik, mrtvo su se sudarile polurastopljene kockice leda, vrućina se nad vodom lakše podnosi, a nigdje u našemu svijetu voda nije tako živo prisutna kao u ovome dijelu Hercegovine. Od Trebižata, preko Neretve, do Blagaja i vrela Bune, vodeno je i nedužno čisto, kao da je mimo ljudi. I jasna je i čvrsta, bez međuveličina i bez mlakosti, opreka između vodenog leda i nebeskog ognja. A onda je, nakon znalačkih opita, boce izvrnuo naglavce u led. Jelo je tada već stiglo na trpezu, jezici su zakratko zamukli, Pero je konobaru pokazao da se njegova hrana spusti pred manje-više slučajno odabranu stolicu, a onda je i on sjeo, sad iz daljine zagledajući butelje u posudi od inoksa.

U našim se životima Pero Buntić iznebuha pojavio, kao privatni poduzetnik iz Međugorja. Vremena su bila već grdna, Slobodan Milošević imao je te 1989., pa sve do pred prve izbore u Bosni i Hercegovini, golemu podršku sarajevskih medija, ali i mnogih čaršijskih pametnika i pametnjakovića, pritom nipošto samo Srba, koji su opet svud oko sebe vidjeli ustašku opasnost. A onda se stvar najednom promijenila, uz Miloševića je kao njegova desna ruka nastupio Šešelj, pa se taj svijet, te dijelom i mediji, okrenuo Anti Markoviću i reformistima. Već u sljedećoj epizodi, malo po izborima, profesor Zvonko Lerotić, Tuđmanov savjetnik, u Vjesniku je, odgovarajući na jedan naš proglas, nedvosmisleno jasno napisao da Bosnu i Hercegovinu treba podijeliti, a one koji se nađu gdje ne treba, naprosto raseliti. Iskazao je stavove svoga gospodara, ali tako da se njemu ne prigovore. Trbuhozborio je o paklu. Pozicija malene i politički savršeno beznačajne i neutjecajne skupinice pisaca (hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine), kojoj sam i sam pripadao, u jedva nekoliko mjeseci dramatično se mijenjala. Najprije smo, zastupajući jednake stavove, za većinu jednih bili ustaše, da bismo na kraju za većinu drugih postali hrvatski izdajnici. Pero Buntić nam je stvorio tjednik Obzor, koji je financirao, pun povjerenja u naše rasudbene moći, u našu čestitost, stil, jezik i književnost. I nikad nam se nije usica u rič! Često sam u to vrijeme razmišljao o onome o čemu, uostalom, mislim i danas: kako je Buntić, kad bi se vratio kući, ljudima iz svoga svijeta objašnjavao i obrazlagao sva ta svoja prijateljstva? Kako je branio svoje pokroviteljstvo nad našim mišljenjem, koje se, kako tada tako i danas, dramatično razilazilo s mišljenjima većine? Kako je, posve osobno govoreći, branio postojanje mene u svome životu? Jedan od osnovnih razloga ozloglašavanja, medijskog, uličarskog, kvazi-književnog, u postjugoslavenska i postkomunistička doba, jednako u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini, sastoji se u tome da se onog kojega se dovodi na loš glas učini preteškim za podnošenje ljudima koji su mu bliski. Promatrao sam u ovih trideset i pet godina, otkako traje moj javni nesporazum s većinama, kako su me usput ostavljali oni kojima sam postao težak, šporak, radioaktivan teret. Kako li me je sve do danas uspio iznijeti Pero Buntić?

U Mostaru posljednji put neku sam svoju knjigu promovirao 1989. “Opservatorija Varšava”, prva moja knjiga pjesama. Ružno bih lagao, ili još ružnije zaboravljao, ako bih rekao da me nisu poslije rata zvali u Mostar da nastupam. Jesu, neki i po više puta: Josip Muselimović, Miro Petrović, Mirko Božić… Nisam išao, a da više ni sam ne pamtim zbog čega sve nisam. Ali razlozi su se vazda ticali vremena, vremenske stiske, nesklonosti moje kako putovanjima tako i ulascima u situacije koje su emocionalno nabijene. Naročito sam pred ovim zadnjim zakočen. Onda je Pero Buntić u Mostaru, u partnerstvu s Ninom Šarcem i njegovom Manuelom, otvorio knjižaru koju su imenovali po Ivi Andriću. Pa su me zvali da gostujem u knjiškom klubu, koji također nosi Andrićevo ime. Došao sam, jer sam morao doći. Književnu večer je za dosad najvrelijeg mostarskog dana u godinu vodio Almin Kaplan, trajala je sat i pol, ljudi su se u prepunoj knjižari hladili čime su stigli, ali nisu odlazili. Umjesto da noćivamo u Mostaru, tu noć i sljedeću proveli smo kod Kaplana, među njegovim kućnim ljudima na Dubravama. Kao da je cijeli taj doživljaj bio mimo života i mimo čvrstih i stereotipnih pravila svakodnevice. Uz jednu konstantu: Peru Buntića.

Kažu da i u nas postoje mecene u kulturi, ali da ih je malo. Vjerovat ću vam na riječ da postoje, no ja ih nisam sreo u svom poslu. Ili jesam, dvojicu: jednoga Srbina s Kosova, čiji je biznis u Americi i u Meksiku, koji je na moju riječ pet godina sponzorirao nagradu koja je nosila ime Mirka Kovača. Nije pronađen sljedeći takav, pa se nagrada ugasila. I drugoga: Peru Buntića. S tim da je Pero jedini pravi. On nije davao novce, nego je stvarao situacije u kojima ćemo se baviti svojim poslovima i biti ono što jesmo. Naravno da je to onda morao platiti svojim novcem, ali drugo je stvoriti knjižaru u Mostaru, koju ćeš pritom još nazvati Andrićevim imenom, nego nekom dati novce da otvori knjižaru i nazove je nekim blažim imenom. Recimo, imenom Alekse Šantića ili Maka Dizdara. Pero Buntić nije konfliktan čovjek. On liječi svijet od konflikta. Ali radikalno, hercegovački, iz kontre. Te dobrotom, gdje god pobjeđuje zlo.

Ranije smo se viđali često. Sad se nismo bili vidjeli deset godina. Zadnji put u Rovinju, 24. kolovoza 2013., kad smo sahranjivali Mirka Kovača. Bio je Kovačev snabdjevač vinom, izdavač jedine njegove knjige pjesama, koja samo i postoji u Buntićevom izdanju, ali što je od toga važnije, bio je Kovačev razgovarač i razgovoritelj, eglen-efendija, jedan od posjednika Kovačeva zavičajnog i materinjeg jezika. Premda Pero Buntić nije pisac – preveliko je njegovo poštovanje prema pisanju i književnosti – on priređuje prave male jezične gozbe, i svakom je istinskom piscu milina u njima sudjelovati.

A onda ga eto opet kod one posude za led, nisam ni vidio kako se tamo stvorio, otvara žilavku, pa nam toči, pita kakvo je vino, pita zar se ti razumiješ u vino, i onda se smije, opet nešto ispriča, ovaj put za nekoga koga znamo, možda čak za nekog od mojih bivših prijatelja, ali sa simpatijom, jer njega nije briga što smo se mi razišli. Što smo se uopće i sastajali ako ćemo se u životu razilaziti? Pa se vraća stolu, sjeda na drugu stolicu, spominje se nekog čovjeka iz Prvoga svjetskog rata, pa opet ustaje, i onda razgovaramo. Pamti kako je u Cvjetnom naselju bio indijski restoran, u koji smo nas dvojica išli. Prije dvadeset godina je to bilo. Dugo te nema u Zagrebu, kažem žaleći. Što ću tamo!, smije se. Pero Buntić vrlo je uspješni hercegovački vinar. Po povratku kući milujem kutiju njegovih vina prije nego što ću je snijeti u podrum. I na um mi pada kako na svijetu ne postoji restoran u koji bih mogao doći sa svojim privatnim vinom, pa zatražiti i dobiti samo posudu od inoksa i led. Ali imam prijatelja koji to može. Mislim se, trebalo bi ovo nekome ispričati, samo kad bi se moglo objasniti što je u toj priči važno. A ne može se objasniti, ne može nikako!

U organizaciji Udruge vinogradara i vinara Ljubuški upriličena je jedinstvena manifestacija posvećena trnjku, zaštićenoj izvornoj crvenoj sorti vinove loze Hercegovine i Dalmatinske zagore.

U ambijentu Franjevačkog samostana na Humcu, lapidariju i vanjskom prostoru ispred najstarijeg muzeja u BiH, na mjestu koje tradicionalno njeguje izvornost i identitet ljudi ovog kraja ponosno je promoviran trnjak kao lokalna vinska sorta koja zaslužuje svoje mjesto na međunarodnoj razini, jer ono što je lokalno vrijedi pokazati i predstaviti u najboljem svijetlu.

Lokalno, novo i zanimljivo je ono što se danas traži u vinskom svijetu, a vino trnjak je takvo, prepuno slasti, komplementirano na brojnim natjecanjima, specifično po svom okusu i mirisu, osebujno crveno vino, dragocjeno po svojoj količini, vino čije vrijeme tek dolazi - poručili su organizatori Trnjak festa.

O povijesti samostana i muzeja govorio je i domaćin Zdenko Milas, predsjednik Udruge vinara i vinogradara Ljubuškog pozdravivši okupljene goste i zahvalivši im na sudjelovanju u prvom festivalu posvećenom ovoj izuzetnoj sorti.

Sam nadnevak održavanja festivala 17. lipnja proglašen je Međunarodnim danom trnjka, dostojno proslavljenim od strane 24 vinara koji su predstavili svoja vina sorte trnjak.

Trnjak u svijet ne ide sam pa je na festivalu dobio i svoje ambasadore, za BiH ambasadorom je proglašen zamjenik ministrice vanjskih poslova BiH Josip Brkić, a u Europu ga vodi Ivan Sabolić, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH.

Također, organizatori su uručili prigodne statue 'Trnjka' izaslaniku predsjednice Federacije BiH Lidije Bradare, Bariši Čolaku, predsjedateljici Vijeća ministara BiH Borjani Krišto, federalnoj ministrici turizma i okoliša Nasihi Pozder, te pokrovitelju predsjedniku uprave i generalnom direktoru ASA osiguranje Feđi Morankiću.

Festival je na jednom mjestu očekivano okupio sve one koje u vinskom svijetu regije nešto znače, bilo da je riječ o proizvođačima, struci, vinoljupcima, vinskim promotorima, turističkim djelatnicima ali i predstavnike političkog, sportskog, javnog i kulturnog života.

A da se na promociji turističkih vrijednosti Ljubuškog itekako radi pokazuje i prije samog festivala održani sastanak federalnog ministra financija Tonija Kraljevića i federalne ministrice turizma i okoliša Nasihe Pozder s gradonačelnikom Ljubuškog Vedranom Markotićem, predsjednikom Gradskog vijeća Tihomirom Kvesićem, ministrima u Vladi Zapadnohercegovačke županije Blagicom Leko i Mladenom Bebekom, predsjednicom Turističke zajednice Grada Ljubuškog Veronikom Pinjuh i direktorom JP Parkovi Nikicom Vučićem na kojem se razgovaralo o novim ulaganjima u turističku infrastrukturu Ljubuškog i obogaćivanju turističke ponude ovakvim ciljanim i sličnim zanimljivim sadržajima.

Tijekom Trnjak festa svečano je predstavljena statua Trnjak rad akademskog kipara Roberta Alilovića, koju je svečano otvorio mladomisnik s Humca Fran Ćorić.

Dodatni čar ugodnom druženju dao je i nastup renomirane harfistice Hane Paraušić iz Zagreba, a program je vodila Ivana Tomić.

Na najvećem i najvažnijem svjetskom ocjenjivanju vina Decanter World Wine Awards u Londonu Carska Vina Grgo Vasilj osvojila su tri zlatne, jednu srebrnu i dvije brončane medalje.

Zlato su u Međugorje donijele Carska Žilavka Gregorius iz 2022. godine, Carska Blatina Premium iz 2021. godine i Carska vina David Cuvee iz 2019. godine. Carsko Vino Sophia Cuvee iz 2022. godine nagrađeno je srebrnom medaljom, a brončanom medaljom nagrađene su Carska Blatina iz 2020. godine i Carska Vina David Cuvee iz 2020. godine.
To je nešto povijesno za nas, a kako za nas tako i za BiH i za Hercegovinu kao vinsku regiju. Ne možemo sakriti uzbuđenje i zadovoljstvo. Nećemo glumiti da nismo sretni, presretni smo. Poslali smo šest vina na ocjenjivanje na najveću scenu na svijetu, na Decanter i dobili smo tri zlata, srebro i dvije bronce. To je najveće natjecanje na svijetu i samo ući u taj krug ocjenjivanja je velika stvar i prestiž, sretni smo i radosni, kazao je Andrija Vasilj, koji uz oca Grgu vodi vinariju Carska vina Grgo Vasilj.

Iako su ponosni na ove nagrade Grgo i Andrija Vasilj nemaju puno vremena za slavlje, jer vino i vinogradi iziskuju stalan rad i brigu pa već rade na vinima koja će za godinu berbe imati 2023. godinu. Decanter je najveća nagrada koju su dobili za svoja vina i svoj rad, a sve nagrade koja su dobila vina iz njihovog podruma nemoguće je nabrojati. Povijest nagrada za ovu obitelj seže daleko u prošlo stoljeće.

Božji prst

Znam da je 1912. godine naša obitelj dobila zlato za žilavku i blatinu. Od tada je prošlo više od sto godina, a ovime se bavimo blizu 200 godina i to je jedan kontinuitet, a kad se događaju ove nagrade onda je to potvrda da smo dobro radili. Posebno je ova zadnja nagrada došla u pravo vrijeme, možda na zalasku jedne generacije, sljedeća je već u proizvodnji, a dolazi i sedma generacija pa se to sve skupa lijepo uklopilo, govori Grgo Vasilj, a kad spominje smjenu generacija zanimljivo je napomenuti kako je Žilavka Gregorius koja je ime dobila po njemu dobila zlato, kao i David Cuvee koji je ime dobio po njegovom unuku, Andrijinom sinu.

To je nasljedstvo. Moram reći da tradicija, nije samo reći tradicija. To znači da su različite generacije trebale zajedno živjeti, raditi, razgovarati, ponekad se i posvađati, a onda i izgladiti, ali da se nije računalo na duže staze bilo bi jednom se posvađaš i nema više… U ozbiljnim stvarima ne može biti tako, mora se raditi na duge staze da bi neka obitelj zadržala tradiciju koja je već prepoznatljiva, kazao je Grgo Vasilj, kojega smo pitali i kako je ljubav prema zemlji uspio prenijeti mladim naraštajima, ali nas odmah prekida s: ja to nisam uspio, a potom nastavlja:

Ima tu i Božjeg prsta. Jednostavno postoje i zapovijedi postoje i grijesi, a i lijenost je jedan od smrtnih grijeha… Ako se živi po Božjem, onda je puno lakše održati tradiciju. Odakle meni pravo da ja kao jedna karika u lancu svoje obitelji napravim nešto glupo i da se tu prekine tradicija. Jednostavno, malo se potrudiš i kasnije dođe zadovoljstvo, dođeš do mira, kazao nam je Grgo, a o spoju tradicionalnog i modernog govorio nam je i Andrija.

To je posljedica našega rada, dobrog planiranja, odnosa prema vinu, odnosa prema vinogradima, odnosa prema obitelji… Imamo tri generacije, imamo tri zlata. To je jedna fina poruka. Dolazimo do cilja, to je zahtjevno, a to vidimo i kao priliku da postanemo još bolji, a kada je dobro to slavimo i uživamo u tome. Sve je ovo složeno, ali je i jednostavno. Sve je to posljedica rada, ideje i temelja koje su nam prenijeli naši očevi, a mi smo to uzeli kao ozbiljan zadatak i odgovornost. To smo nadogradili i sada smo tu s tri generacije i dobro nam ide. Stvarno se trudimo i radimo, dosta radimo…

Planovi i ciljevi

Što se tiče dizajna možemo istaknuti Miru Raguža koji s nama dugo godina radi na dizajnu etiketa i našega brenda. To nam pomaže i olakšava rad, jer etikete i dizajn su ljubav na prvi pogled, ali naravno, mora tu postojati i kvaliteta u boci. To je timski rad, kazao je Andrija Vasilj naglašavajući kako ima dosta stvari koje se trebaju složiti da bi se napravila jedna boca vina.

Od ove godine također očekuje dobro grožđe, što znači i dobro vino, koje se izvozi i u zemlje Europske unije, a tamošnji restorani i gosti sve više ga traže.

Planovi i ciljevi su, kaže Andrija, vrlo jednostavni, a to je svaki dan biti sve bolji i bolji kada je kvaliteta u pitanju, a kada razgovaramo o kvantiteti kažu da su kada su u pitanju kapitalna ulaganja dosegli svoj maksimum s 80 tisuća butelja vina i 22 hektra vinograda, ali ipak planiraju pored vinograda iz kojeg dolazi Gregorius - a koji je osvojio nevjerojatnih 96 bodova na Decanteru u visokoj kategoriji ocjenjivanja - saditi oko 5000 loza.

Želimo imati tog grožđa što više, jer što više imamo takve sirovine, možemo i više rasti s kvalitetom. Naša strategija je povećati kvalitetu, stabilizirati ovo što imamo i pomoći Hercegovini da raste kao vinska regija. Zbog onoga što smo mi doživjeli zadnjih dana ponosni su i naši kolege, jer ovo je dobro za Hercegovinu, za BiH, da se čuju ovakve informacije… Hercegovina ima takav potencijal da može ovakve stvari napraviti. To nije mala stvar. Bog nam je dao sunce i to trebamo iskoristiti, ovdje se mogu čuda napraviti, samo treba raditi. Bez Hercegovine kao jake vinske regije, mi sami nećemo ništa postići. Raduje i mene osobno i našu vinariju da i naše kolege naporno rade, da proizvode dobra vina da dobivaju medalje. Ovogodišnjih 39 medalja na Decanteru iz Hercegovine je povijesni rezultat. Ponosni smo da smo dio toga, ponosni smo na sve. To je pravi put, a naprijed jedino možemo ići ako Hercegovina postane jača vinska regija. Moramo je promovirati kao takvu, govori nam Andrija, a Grgo se nastavljajući govoriti o promociji pita: "Po čemu bi Hercegovina mogla biti prepoznata i da se u svijetu čuje za nju, da ima bolji status, da ljudi ostaju ovdje, da ne bježe, da se ulaže ovdje?" Naravno, odmah nudi i odgovor:

Treba nam finalni proizvod. Vino je jedan od rijetkih finalnih proizvoda iz Hercegovine. Treba biti više riječi o vinu. Vino je jedan dar do kojega trebamo malo više držati. Žilavke i blatine nema nigdje u svijetu nego ovdje. Mi možemo ljudima ponuditi nešto što nigdje nema i o tome treba voditi računa.

Dva stoljeća

Na ambalaži Carskih vina uz potpis Grge Vasilja, između ostalog, stoji: Skoro dva stoljeća moji preci, moji potomci i ja spravljamo vino. Desetljećima beremo međugorsko grožđe i pijemo vino od njega. Ipak, do danas nisam uspio proniknuti u čaroliju njegovog nastanka… Pitamo ga je li u međuvremenu uspio proniknuti u čaroliju nastanka vina, ali on se samo smješka time se i ne opterećujući.

Trebat će još barem sto godina težnje da proniknemo. Treba samo cijelog sebe dati u to, a imati i toliko pameti da upitaš ono što ne znaš. Mi u Hercegovini imamo izvrsne stručnjake, enologe i vinogradarske inženjere. Iako je naša zadnja, jer smo mi investitori, ali ništa nema pametnije kao upitati. Naše je da samo ne pokvarimo ono što je Bog dao i u tome je tajna toga proniknuti. Tko će proniknuti? Bog zna, mi radimo, ono raste. Samo smo mali sudionik u svemu, a sve je dar Božji, kazao je Grgo, a u euforiji zbog nagrada na Decanteru Andrija ne zaboravlja spomenuti i neke ljude koji su njima bili ili su još uvijek na putu do ovih vrijednih nagrada.

Ne smijemo zaboraviti zahvaliti se prof. dr. Tihomiru Prusini, Darki Šimiću, a posebno najbližem, ali vanjskom suradniku Hrvoju Augustu. Otac i ja s njima trojicom smo prolazili neka razdoblja, a s nekima još uvijek radimo. Sve ovo gdje smo mi danas je posljedica rada i odnosa koji smo imali i rasta nas kao jednoga tima. Svi su pomalo zaslužni, i mi naravno, ali ljudi koji su prolazili kroz ta naša razdoblja Miro Raguž, Tihomir Prusina, Darko Šimić, a posebno Hrvoje August trebaju se osjećati da su i oni dio ove priče, kazao je Andrija.

On je diplomirao turizam 2000. godine u SAD-u i radio je u hotelijerstvu i ugostiteljstvu. Iako je imao i obrazovanje i dobre uvjete za ostanak u SAD-u pa i suprugu Amerikanku odlučili su se vratiti u Međugorje 2005. godine.
Poruka je to i mladim ljudima da se i ovdje može. Čak se može i dobro, ali treba se truditi. Ljudi su se uvijek patili na ovim prostorima, uvijek je teško bilo kroz razna vremena, ali uvijek su opstajali. Danas nije toliko loše ovdje. Znam da je nekima lakše nekima teže, ali na kraju šta ti Bog da – uzmi svoj križ i idi naprijed, kazao je Andrija. Optimizam je kao i ljubav prema vinu naslijedio od oca Grge, koji na kraju kaže da treba biti optimist te moliti i raditi kako su i naši stari radili i bit će sve dobro.

S Andrijom smo još malo popričali o brendiranju autohtonih hercegovačkih sorti te o tome što stranci, a mnogi su ih kušali, misle o hercegovačkim vinima.
Ljudi su vrlo sretni i ugodno iznenađeni s blatinom i žilavkom, našim autohtonim sortama. Naravno, postoje tu i druge sorte, ali blatina i žilavka su naše autohtone sorte i dobro bi bilo da u budućnosti gradimo strategiju oko njih jer ih nitko drugi na svijetu nema nego mi. Naravno, treba prihvatiti i druge sorte koje mogu uspjeti i od kojih se može dobro vino napraviti, ali s blatinom i žilavkom nigdje u svijetu nemamo konkurenciju, to su dvije velike sorte od kojih se mogu dobiti fantastična vina, a da je to tako potvrdio je i nedavni Decanter, najveće svjetsko natjecanje vina na kojem je sudjelovalo 18.250 vina iz 57 zemalja.

Naša žilavka sto posto osvojila je 96 bodova, blatina iz 2021. godine s 95 do 97 posto sortnosti također je osvojila zlato kao i David koji u sebi ima 60 posto blatine i 40 posto Cabernet Sauvignona i tu je došla blatina do izražaja. Vino Sophia sa 60 posto žilavke i 40 posto sivog pinota osvojilo je srebro s visokih 93 boda, svaki vinar na svijetu je ponosan kad mu vino dobije toliko bodova na Decanteru, vratio se na kraju razgovora Andrija Vasilj još jednom na najznačajnije vinske nagrade nedavno dodijeljene u Londonu, ističući i još jednu Blatinu s brončanom medaljom kao i Davida iz 2020. godine u kojem također dominira opet blatina…

Iako se čini kako vinograda i vina ima puno, ovo je tek početak s obzirom šta se sve može napraviti i kako vinari gledaju na cijelu situaciju.
Podaci Federalnog agromediteranskog zavoda Mostaru na čijem je čelu prof. dr. Marko Ivanković kažu kako BiH ima 3,6 tisuća hektara vinograda i proizvodi oko 19,5 milijuna litara vina, a BiH troši 24 milijuna litara vina. Znači u deficitu smo 4,5 milijuna litara, a uz to izvezemo dva milijuna pa smo u manjku oko šest milijuna litara vina. Ovaj naš uspjeh za koji smatramo da je velik može biti poruka mladim ljudima da u vinarstvu ima perspektive da nam nedostaje vinograda i vina. Nama nedostaje šest milijuna litara da zadovoljimo svoje domaće tržište. Trebamo se svi trgnuti i napraviti strategiju koja naravno uz sve druge kvalitetne sorte treba biti fokusirana na autohtone sorte blatinu i žilavku, kazao je za kraj Andrija Vasilj.

Bh. vinari postigli su rekordan uspjeh na najprestižnijem ocjenjivanju vina Decanteru 2023. Posebno su se istaknuli Carska vina Grgo Vaslilj s 3 zlata za Gregorius Žilavka Limited Edition 2022. s najvišom ocjenom od 96 bodova, Blatina Premium Edition 2021, David Cuvee Special Edition 2019. što je povijesni rezultat za jednu vinariju iz BiH i Vinograde Nuić sa zlatom za Syrah 2017., to su ujedno i jedina vina iz BiH koja su ove godine okrunjena zlatom.

Na razini Bosne i Hercegovine ukupno je osvojeno 39 medalja na Decanter World Wine Awards 2023. (4 zlatna, 17 srebrenih i 18 brončanih).

Istaknuta su još neka od vina koja su osvojila srebrene i brončane medalje, a dio su bh. ponude. Ljubuške vinarije su bile među najuspješnijima i najbrojnijima.

• Podrum Vilinka srebro za X Line Cuvee Red 2022. i Žilavka 2018., bronca za Žilavku 2022. i Žilavku Selekciju 2022.
• Vinarija Rubis srebra za Veteribus 2018, Cabernet Sauvignon 2020, Žilavku 2022. i Signorina Rose 2022., a bronca za Žilavku Arterru 2021.
• Vinarija Škegro srebro za Krš Blatinu 2021. i bronca za Krš Žilavku 2022.
• Vinarija Keža bronca za Žilavku Premium 2022. i Plavac Mali 2017.
• Vino Matić srebro za Con Brio Žilavku 2022.
• Vinogradi Nuić srebro za Blatinu 2018. i Cabernet Sauvignon Limited Edition 2018., a broncu za Merlot 2016.
• Puntar Wine Estate srebra za Saint 2022. i Žilavku Selekciju 2022.
• Ostojić Monako srebro za Žilavka Vitača 2021.
• Podrum Begić bronca za Plavac Mali 2021. i Plavac Mali Rose 2022.
• Vinarija Majić bronca za Žilavku 2021., Pošip 2021., Two Sister Cuvee Red 2019. i Blatinu 2019.
• Craska Vina Grgo Vasilj srebro za Sophia Cuvee Special Edition 2022, bronce za David Cuvee Special Edition 2020 i Blatina Premium 2020.